- Sat Oct 17, 2020 10:29 am
#4363
Marin Yosifov v. Bulgaria
(br. 5113/11), 13.10.2020. Povreda člana 5. st. 3. i 4. EK
Povreda člana 8. EK
Aplikant je Marin Yosifov, bugarski državljanin.
U relevantno vrijeme bio je gradonačelnik općine Sadovo (Bugarska). Slučaj se odnosi na krivični postupak zbog korupcije pokrenut protiv aplikanta u svojstvu gradonačelnika, a koji je rezultirao zatvorskom kaznom.
Tužilaštvo u Plovdivu je 2. decembra 2009. godine, otvorilo kriminalističku istragu zbog primanja mita od nepoznate osobe. Istraga se odnosila na navodne zahtjeve općinskih službenika za plaćanje ilegalnih provizija u vezi s dodjelom javnih ugovora.
Policija je 30. juna 2010., između 9.30 i 13 sati pretražila općinske urede i iz aplikantovog ureda zaplijenila novčani iznos. Također su iz ureda njegova zamjenika oduzeti dokumenti koji se odnose na dodjelu javnih ugovora, informatičku opremu i mobilne telefone. Oko 13.30 sati sudija Regionalnog suda odobrio je pretres. Istog dana, policijski inspektor odredio je pritvor aplikanta na 24 sata. Prema aplikantu, on nije pušten na kraju tog perioda.
Policajci su 1. jula 2010. godine aplikanta odveli u istražni odjel. U 11.55 sati optužen je za primanje mita i smješten je u pritvor na 72 sata prema nalogu regionalnog tužitelja.
Regionalni tužitelj je 4. jula 2010. odlučio da neće tražiti istražni zatvor za aplikanta, ali mu je naložio da plati jamčevinu od oko 7.500 EUR. Nekoliko dana kasnije Regionalni sud suspendirao je aplikanta s dužnosti gradonačelnika.
Aplikantov advokat je 15. septembra 2010. podnio dvije žalbe protiv naloga za pritvor od 1. jula 2010. Međutim, nacionalni sudovi presudili su da domaće zakonodavstvo ne predviđa sudsku žalbu protiv naloga tužitelja kojim se izriče pritvor od 72 sata. Aplikant je 2012. godine
1 Informacije o predmetima pripremljene su u saradnji između Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Odjela za edukaciju i sudsku dokumentaciju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Informacije su informativnog karaktera i ne obavezuju Sud
proglašen krivim za korupciju i osuđen na tri godine i šest mjeseci zatvora. Pušten je u junu 2016. nakon izdržavanja kazne.
Pozivajući se na član 5., st. 3., 4. i 5. (pravo na slobodu i sigurnost / pravo na brzu provjeru zakonitosti pritvora), aplikant se žali da je bio u pritvoru četiri dana bez izvođenja pred sudiju i da nije imao na raspolaganju domaći pravni lijek kojim bi se osporio zakonitost pritvora. Prema članu 8. (pravo na poštivanje privatnog života), aplikant se žali na pretragu njegovog ureda.
Evropski sud je utvrdio da je aplikant zadržan u pritvoru četiri dana bez izvođenja pred sudiju ili drugog službenika ovlaštenog zakonom za vršenje sudske vlasti. Stoga je zaključilo da je on nije pušten „odmah“ u smislu člana 5. stav 3. Konvencije.
Sud je također zaključio da u vrijeme događaja nije postojao dovoljno utvrđen pravni lijek koji bi omogućio aplikantu da ospori zakonitost i nužnost njegovog četverodnevnog pritvora pred domaćim sudovima, kako to zahtijeva član 5. stav 4. Konvencije.
Na kraju, Sud je utvrdio da pretraga aplikantovog ureda bez prethodnog odobrenja sudije nije bila predviđen bugarskim zakonom. Stoga je aplikant lišen zaštite od samovolje i izložen uplitanju u njegovo pravo na poštivanje privatnog života koje nije bilo u skladu sa zakonom.
(br. 5113/11), 13.10.2020. Povreda člana 5. st. 3. i 4. EK
Povreda člana 8. EK
Aplikant je Marin Yosifov, bugarski državljanin.
U relevantno vrijeme bio je gradonačelnik općine Sadovo (Bugarska). Slučaj se odnosi na krivični postupak zbog korupcije pokrenut protiv aplikanta u svojstvu gradonačelnika, a koji je rezultirao zatvorskom kaznom.
Tužilaštvo u Plovdivu je 2. decembra 2009. godine, otvorilo kriminalističku istragu zbog primanja mita od nepoznate osobe. Istraga se odnosila na navodne zahtjeve općinskih službenika za plaćanje ilegalnih provizija u vezi s dodjelom javnih ugovora.
Policija je 30. juna 2010., između 9.30 i 13 sati pretražila općinske urede i iz aplikantovog ureda zaplijenila novčani iznos. Također su iz ureda njegova zamjenika oduzeti dokumenti koji se odnose na dodjelu javnih ugovora, informatičku opremu i mobilne telefone. Oko 13.30 sati sudija Regionalnog suda odobrio je pretres. Istog dana, policijski inspektor odredio je pritvor aplikanta na 24 sata. Prema aplikantu, on nije pušten na kraju tog perioda.
Policajci su 1. jula 2010. godine aplikanta odveli u istražni odjel. U 11.55 sati optužen je za primanje mita i smješten je u pritvor na 72 sata prema nalogu regionalnog tužitelja.
Regionalni tužitelj je 4. jula 2010. odlučio da neće tražiti istražni zatvor za aplikanta, ali mu je naložio da plati jamčevinu od oko 7.500 EUR. Nekoliko dana kasnije Regionalni sud suspendirao je aplikanta s dužnosti gradonačelnika.
Aplikantov advokat je 15. septembra 2010. podnio dvije žalbe protiv naloga za pritvor od 1. jula 2010. Međutim, nacionalni sudovi presudili su da domaće zakonodavstvo ne predviđa sudsku žalbu protiv naloga tužitelja kojim se izriče pritvor od 72 sata. Aplikant je 2012. godine
1 Informacije o predmetima pripremljene su u saradnji između Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Odjela za edukaciju i sudsku dokumentaciju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Informacije su informativnog karaktera i ne obavezuju Sud
proglašen krivim za korupciju i osuđen na tri godine i šest mjeseci zatvora. Pušten je u junu 2016. nakon izdržavanja kazne.
Pozivajući se na član 5., st. 3., 4. i 5. (pravo na slobodu i sigurnost / pravo na brzu provjeru zakonitosti pritvora), aplikant se žali da je bio u pritvoru četiri dana bez izvođenja pred sudiju i da nije imao na raspolaganju domaći pravni lijek kojim bi se osporio zakonitost pritvora. Prema članu 8. (pravo na poštivanje privatnog života), aplikant se žali na pretragu njegovog ureda.
Evropski sud je utvrdio da je aplikant zadržan u pritvoru četiri dana bez izvođenja pred sudiju ili drugog službenika ovlaštenog zakonom za vršenje sudske vlasti. Stoga je zaključilo da je on nije pušten „odmah“ u smislu člana 5. stav 3. Konvencije.
Sud je također zaključio da u vrijeme događaja nije postojao dovoljno utvrđen pravni lijek koji bi omogućio aplikantu da ospori zakonitost i nužnost njegovog četverodnevnog pritvora pred domaćim sudovima, kako to zahtijeva član 5. stav 4. Konvencije.
Na kraju, Sud je utvrdio da pretraga aplikantovog ureda bez prethodnog odobrenja sudije nije bila predviđen bugarskim zakonom. Stoga je aplikant lišen zaštite od samovolje i izložen uplitanju u njegovo pravo na poštivanje privatnog života koje nije bilo u skladu sa zakonom.