- Fri Jun 15, 2018 1:56 pm
#2503
Diskriminacija i teret dokazivanja cinjenica
Član 12. i član 15. Zakona o zabrani diskriminacije
Na tužitelju je teret dokaza da u toku postupka iznese dovoljno činjenica na osnovu kojih se može utvrditi vjerovatnoća da je došlo do njegovog stavljanja u nepovoljniji položaj, u odnosu na druge na‐ mještenike u istoj situaciji.
Iz obrazloženja:Mjera utvrđenosti postojanja ili nepostojanja navedenih činjenica u antidiskrimina‐ cijskim parnicama, shodno odredbi člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, raspoređena je ta‐ ko da je na podnosiocu tužbe teret da sa stepenom pretežne vjerovatnoće dokažu činjenice na osnovu kojih bi sud mogao zaključiti da ga je tuženi nejednako tretirao na nekoj zabranjenoj osnovi. Tada se te‐ ret dokazivanja prebacuje na tuženu stranu, koja je sa stepenom sigurnosti dužna uvjeriti sud da se ra‐ zličit tretman nije dogodio (ili nije dogodio na zabranjenoj osnovi), odnosno da različit tretman ima legitiman cilj i da postoji proporcionalnost između preduzete radnje i posljedice.
Tužitelj je na osnovu člana 14. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju ka‐ rakter plaće podnio prvotuženom zahtjev za isplatu jednokratne novčane pomoći, uz medicinsku doku‐ mentaciju da je liječen u bolnici te nalaza medicinskih ustanova. Standard vjerovatnosti koji je tužitelj dužan dokazati u smislu člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, podrazumijeva dokazanost činjenice da je došlo do njegovog stavljanja u nepovoljniji položaj u odnosu na druge namještenike u istoj situaci‐ ji, te da bi bilo moguće da je do toga došlo zbog direktne ili indirektne diskriminacije. Nesporna činjeni‐ ca da tužitelju nije isplaćena naknada za slučaj teške bolesti za 2010. godinu, ne ukazuje sama po sebi na različito postupanje u odnosu na namještenike kojima je ova naknada isplaćena prema spiskovima iz 2010. godine. Kako tužitelj nije dokazao da je bolest zbog koje je liječen, bolest koja se u smislu člana
14. stav 3. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, dokazuje na osnovu dijagnoze zdravstvene ustanove, a nije ni dokazao iz kojih razloga je isplaćena naknada na‐ mještenicima sa spiska sačinjenog od strane tužene, odnosno da li zbog njihove bolesti ili bolesti člana njihove uže porodice, a što je imao mogućnost u smislu člana 15. stav 2. Zakona o zabrani diskriminaci‐ je, tužitelj tokom postupka nije iznio i dokazao dovoljno činjenica na kojima se sa pretežnom vjerova‐ tnoćom mogao utemeljiti zaključak o postojanju diskriminacije po ovom osnovu.
Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 160062 13 Rsž od 03.03.2017. godine, potvrđe‐ na presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 160062 17 Rev od 18.09.2017. godine.
Izvor: https://advokat-prnjavorac.com
Član 12. i član 15. Zakona o zabrani diskriminacije
Na tužitelju je teret dokaza da u toku postupka iznese dovoljno činjenica na osnovu kojih se može utvrditi vjerovatnoća da je došlo do njegovog stavljanja u nepovoljniji položaj, u odnosu na druge na‐ mještenike u istoj situaciji.
Iz obrazloženja:Mjera utvrđenosti postojanja ili nepostojanja navedenih činjenica u antidiskrimina‐ cijskim parnicama, shodno odredbi člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, raspoređena je ta‐ ko da je na podnosiocu tužbe teret da sa stepenom pretežne vjerovatnoće dokažu činjenice na osnovu kojih bi sud mogao zaključiti da ga je tuženi nejednako tretirao na nekoj zabranjenoj osnovi. Tada se te‐ ret dokazivanja prebacuje na tuženu stranu, koja je sa stepenom sigurnosti dužna uvjeriti sud da se ra‐ zličit tretman nije dogodio (ili nije dogodio na zabranjenoj osnovi), odnosno da različit tretman ima legitiman cilj i da postoji proporcionalnost između preduzete radnje i posljedice.
Tužitelj je na osnovu člana 14. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju ka‐ rakter plaće podnio prvotuženom zahtjev za isplatu jednokratne novčane pomoći, uz medicinsku doku‐ mentaciju da je liječen u bolnici te nalaza medicinskih ustanova. Standard vjerovatnosti koji je tužitelj dužan dokazati u smislu člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, podrazumijeva dokazanost činjenice da je došlo do njegovog stavljanja u nepovoljniji položaj u odnosu na druge namještenike u istoj situaci‐ ji, te da bi bilo moguće da je do toga došlo zbog direktne ili indirektne diskriminacije. Nesporna činjeni‐ ca da tužitelju nije isplaćena naknada za slučaj teške bolesti za 2010. godinu, ne ukazuje sama po sebi na različito postupanje u odnosu na namještenike kojima je ova naknada isplaćena prema spiskovima iz 2010. godine. Kako tužitelj nije dokazao da je bolest zbog koje je liječen, bolest koja se u smislu člana
14. stav 3. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, dokazuje na osnovu dijagnoze zdravstvene ustanove, a nije ni dokazao iz kojih razloga je isplaćena naknada na‐ mještenicima sa spiska sačinjenog od strane tužene, odnosno da li zbog njihove bolesti ili bolesti člana njihove uže porodice, a što je imao mogućnost u smislu člana 15. stav 2. Zakona o zabrani diskriminaci‐ je, tužitelj tokom postupka nije iznio i dokazao dovoljno činjenica na kojima se sa pretežnom vjerova‐ tnoćom mogao utemeljiti zaključak o postojanju diskriminacije po ovom osnovu.
Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 160062 13 Rsž od 03.03.2017. godine, potvrđe‐ na presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 160062 17 Rev od 18.09.2017. godine.
Izvor: https://advokat-prnjavorac.com
- By LegaForum