- Mon Mar 26, 2018 10:46 am
#2344
Oslobađanje od odgovornosti
SENTENCA Povreda vozača autobusa, koji je sjedio za upravljačem autobusa, dok je bio parkiran na autobuskoj stanici, od strane osobe, koja je sa pištoljem ušla u autobus i pucala u vozača, predstavlja povredu na radu, za koju odgovora poslodavac, koji se ne može osloboditi odgovornosti u smislu člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
Po prirodi posla, vozač autobusa nužno je izložen riziku nastanka štete, zbog toga što je u stalnom kontaktu sa putnicima u autobusu, ali i sa drugim licima na autobuskoj stanici, pri obavljanju radnji u vezi sa polaskom ili odlaskom autobusa, na koji način mu ta lica mogu prouzrokovati štetu, pa ta mogućnost nastanka štete predstavlja profesionalni rizik ove vrste zanimanja.
PRAVNA OBLAST Građanska oblast
PRAVNI INSTITUTI Odgovornost poslodavca za štetu prouzrokovanu zaposleniku na radu ili u vezi sa radom
Oslobađanje od odgovornosti
PRIMJENJENI PROPIS
naziv propisa, broj člana i broj(evi) službenog glasila u kojem je propis objavljen Čl. 85. Zakona o radu (Službene novine Federacije BiH br:43/99, 32/00, 29/03)
Čl.173., 174., 177. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ br.29/78, 39/85 i 57/89, Službeni list R BiH br.2/92 i 13/93 i Službene novine Federacije BiH br.29/03, 42/11)
PRETHODNE ODLUKE
broj(evi) predmeta i naziv suda koji je donio odluku - Presuda Općinskog suda u Tuzli br.32 0 P 018161 10 P od 22.8.2011.godine
- Presuda Kantonalnog suda u Tuzli br.32 0 P 018161 11 Gž od 11.2. 2015. godine
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 32 0 P 018161 15 Rev
Sarajevo, 13.02.2018. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Amre Hadžimustafić, kao predsjednice vijeća, Snježane Malešević i Fatime Mrdović, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Č. iz L., kojeg zastupa punomoćnik A. S., advokat iz T., protiv tuženog G. d.d., kojeg zastupa punomoćnik N. K., advokat iz T., radi naknade štete, v.sp. 42.000,00 KM, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 018161 11 Gž od 11.02.2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 13.02.2018. godine, donio je slijedeće:
R J E Š E N J E
Revizija se usvaja, drugostepena presuda ukida i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 018161 10 P od 22.08.2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 38.870,00 KM i to za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 30.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 3.750,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 3.620,00 KM i za duševne bolove zbog naruženosti u lakom stepenu iznos od 1.500,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16.04.2010. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, te na ime naknade materijalne štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 2.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Stavom drugim izreke iste presude obavezan je tužitelj da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.377,22 KM.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 018161 11 Gž od 11.02.2015. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavio tužitelj i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrede odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom i odluke o troškovima, s prijedlogom da se revizija usvoji, obje nižestepene presude preinače tako što će se usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, uz naknadu troškova sastava revizije u iznosu od 830,00 KM sa troškovima PDV-a.
Tuženi nije podnio odgovor na reviziju.
Ispitujući pobijanu presudu u okvirima razloga revizije, te u skladu sa članom 241. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljem tekstu ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 98/15), ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:
Revizija je osnovana.
Iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, koja je kao pravilna prihvatio i drugostepeni sud, proizilazi da je tužitelj bio zaposlenik tuženog na radnom mjestu vozača autobusa i da je dana 29.05.2008. godine, pri obavljanju svojih redovnih poslova vozača autobusa na liniji 165 (Trstje-Tuzla), povrijeđen je na način što je u autobus, koji je bio parkiran na autobuskoj stanici u mjestu Trstje, ušao P. T. sa vatrenim oružjem-pištoljem i u tužitelja, koji se nalazio na mjestu vozača, ispalio dva hica. Iz presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 K 000619 09 Kžk od 29.03.2010. godine proizilazi da je P. T. kritičnog dana u neuračunljivom stanju počinio protivpravna djela među kojima i pokušaj ubistva tužitelja iz člana 166. stav 2. tačka b.) Krivičnog zakona Federacije BiH. U navedenom događaju tužitelj je zadobio tjelesne povrede koje su kvalifikovane kao obične teške tjelesne povrede i to: u vidu prostrijelne rane prednje lijeve strane grudnog koša i lijeve nadlaktice, višekomadni otvoreni prelom lijeve nadlaktične kosti i nepotpuno oštećenje lakatnog pazušnog živca lijeve ruke ramena. Kao posljedica navedene povrede kod tužitelja se javila i produžena reakcija na stres i PTSP kompleks i rješenjem Federalnog zavoda za PIO/MIO od 02.11.2010. godine kod tužitelja je utvrđena invalidnost II kategorije sa pravom da bude raspoređen na druge odgovarajuće poslove u skladu sa preostalom radnom sposobnošću. Iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizilazi da je tužitelj trpio strah i da je uslijed toga došlo do umanjenja opšte životne aktivnosti u procentu od 15%, a iz nalaza i mišljenja vještaka ortopeda- traumatologa da je usljed fizičkih povreda koje je pretrpio tužitelj u štetnom događaju došlo do umanjenja opšte životne aktivnosti tužitelja u procentu od 35%, da je tužitelj trpio fizički bol i da je nastala naruženosti u lakom stepenu.
U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je zaključio da ne postoji odgovornost tuženog za naknadu nastale štete jer opasna djelatnost kojom se bavi tuženi nije uzrok nastale štete, nego radnja trećeg lica, koju tuženi nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti (član 177. st. 2. ZOO).
Drugostepeni sud, prihvata kao pravilnu odluku o odbijanju tužbenog zahtijeva za naknadu štete, cijeneći da ulazak P. T. sa pištoljem u autobus, koji je bio parkiran na autobuskoj stanici, predstavlja atipičnu situaciju za samu djelatnost tuženog, odnosno situaciju koja se mogla dogoditi i na bilo kojem drugom javnom mjestu, tim prije što P. T. nije ušao u autobus kao putnik.
Osnovano tužitelj u reviziji prigovara da je drugostepeni sud donio svoju odluku uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, odredbe iz člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, zaključujući da postoji isključenje odgovornosti tuženog po osnovu navedene odredbe.
Prema odredbi iz člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima vlasnik opasne stvari (što se odnosi i na opasnu djelatnost) oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
Iz sadržaja navedene odredbe proizilazi, da za ovo oslobođenje od odgovornosti, lice, koje obavlja opasnu djelatnost, mora dokazati da štetnu radnju nije mogao predvidjeti i da posljedice nije mogao izbjeći.
Suprotno pravnom zaključku drugostepenog suda da je isključena odgovornost tuženog za naknadu štete tužitelju, jer se radi o radnji trećeg lica P. T., koja se nije mogla predvidjeti i koje posljedice se nisu mogle izbjeći, po ocjeni ovog suda štetni događaj u kojem je tužitelj zadobio tjelesne povrede predstavljaju povredu na radu. Naime, tužitelj je, prilikom ulaska P. T. sa pištoljem u autobus, obavljao svoje redovne poslove vozača autobusa, sjedeći za upravljačem autobusa, koji je bio parkiran na autobuskoj stanici u mjestu Trstje, na redovnoj liniji autobuskog prevoza Trstje –Tuzla, što predstavlja cjelovit tehnološki proces rada i zbog toga se to smatra povredom na radu. Po prirodi posla, vozač autobusa, pri obavljanju posla nužno je izložen riziku nastanka štete, zbog toga što je u stalnom kontaktu sa putnicima u autobusu, ali i s drugim licima na autobuskoj stanici, pri obavljanju radnji u vezi sa polaskom ili dolaskom autobusa, na koji način mu ta lica mogu prouzrokovati štetu, što se i dogodilo u konkretnom slučaju. Dakle, ta mogućnost nastanka štete predstavlja profesionalni rizik ove vrste zanimanja, ali koju ne snosi zaposlenik nego poslodavac. Upravo zato protivpravni postupak P. T. se ne smatra radnjom trećeg lica u smislu člana 177. st. 2. ZOO, u vezi s kojom bi tuženi bio oslobođen od odgovornosti za štetu tužitelju.
Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa u pogledu utvrđivanja odgovornosti tuženog za naknadu štete, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (visina štete), i zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane odluke, to je primjenom odredbe člana 250. stav 2. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.
Ukidanje odluke o glavnoj stvari povlači i ukidanje odluke o troškovima parničnog postupka, o kojima će sud ponovo odlučiti uz glavnu stvar imajući u vidu troškove ranijeg i novog postupka, kao i troškove po reviziji (član 397. stav 3. ZPP).
U ponovnom postupku drugostepeni sud će, imajući u vidu naprijed navedeno, odlučiti o žalbi tužitelja, potpuno utvrditi činjenično stanje i uz pravilnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava donijeti pravilnu i zakonitu odluku.
Predsjednica vijeća
Amra Hadžimustafić, s.r.
preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com
SENTENCA Povreda vozača autobusa, koji je sjedio za upravljačem autobusa, dok je bio parkiran na autobuskoj stanici, od strane osobe, koja je sa pištoljem ušla u autobus i pucala u vozača, predstavlja povredu na radu, za koju odgovora poslodavac, koji se ne može osloboditi odgovornosti u smislu člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
Po prirodi posla, vozač autobusa nužno je izložen riziku nastanka štete, zbog toga što je u stalnom kontaktu sa putnicima u autobusu, ali i sa drugim licima na autobuskoj stanici, pri obavljanju radnji u vezi sa polaskom ili odlaskom autobusa, na koji način mu ta lica mogu prouzrokovati štetu, pa ta mogućnost nastanka štete predstavlja profesionalni rizik ove vrste zanimanja.
PRAVNA OBLAST Građanska oblast
PRAVNI INSTITUTI Odgovornost poslodavca za štetu prouzrokovanu zaposleniku na radu ili u vezi sa radom
Oslobađanje od odgovornosti
PRIMJENJENI PROPIS
naziv propisa, broj člana i broj(evi) službenog glasila u kojem je propis objavljen Čl. 85. Zakona o radu (Službene novine Federacije BiH br:43/99, 32/00, 29/03)
Čl.173., 174., 177. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ br.29/78, 39/85 i 57/89, Službeni list R BiH br.2/92 i 13/93 i Službene novine Federacije BiH br.29/03, 42/11)
PRETHODNE ODLUKE
broj(evi) predmeta i naziv suda koji je donio odluku - Presuda Općinskog suda u Tuzli br.32 0 P 018161 10 P od 22.8.2011.godine
- Presuda Kantonalnog suda u Tuzli br.32 0 P 018161 11 Gž od 11.2. 2015. godine
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 32 0 P 018161 15 Rev
Sarajevo, 13.02.2018. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Amre Hadžimustafić, kao predsjednice vijeća, Snježane Malešević i Fatime Mrdović, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Č. iz L., kojeg zastupa punomoćnik A. S., advokat iz T., protiv tuženog G. d.d., kojeg zastupa punomoćnik N. K., advokat iz T., radi naknade štete, v.sp. 42.000,00 KM, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 018161 11 Gž od 11.02.2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 13.02.2018. godine, donio je slijedeće:
R J E Š E N J E
Revizija se usvaja, drugostepena presuda ukida i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 018161 10 P od 22.08.2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 38.870,00 KM i to za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 30.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 3.750,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 3.620,00 KM i za duševne bolove zbog naruženosti u lakom stepenu iznos od 1.500,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16.04.2010. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, te na ime naknade materijalne štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 2.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Stavom drugim izreke iste presude obavezan je tužitelj da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.377,22 KM.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 018161 11 Gž od 11.02.2015. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavio tužitelj i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrede odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom i odluke o troškovima, s prijedlogom da se revizija usvoji, obje nižestepene presude preinače tako što će se usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, uz naknadu troškova sastava revizije u iznosu od 830,00 KM sa troškovima PDV-a.
Tuženi nije podnio odgovor na reviziju.
Ispitujući pobijanu presudu u okvirima razloga revizije, te u skladu sa članom 241. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljem tekstu ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 98/15), ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:
Revizija je osnovana.
Iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, koja je kao pravilna prihvatio i drugostepeni sud, proizilazi da je tužitelj bio zaposlenik tuženog na radnom mjestu vozača autobusa i da je dana 29.05.2008. godine, pri obavljanju svojih redovnih poslova vozača autobusa na liniji 165 (Trstje-Tuzla), povrijeđen je na način što je u autobus, koji je bio parkiran na autobuskoj stanici u mjestu Trstje, ušao P. T. sa vatrenim oružjem-pištoljem i u tužitelja, koji se nalazio na mjestu vozača, ispalio dva hica. Iz presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 K 000619 09 Kžk od 29.03.2010. godine proizilazi da je P. T. kritičnog dana u neuračunljivom stanju počinio protivpravna djela među kojima i pokušaj ubistva tužitelja iz člana 166. stav 2. tačka b.) Krivičnog zakona Federacije BiH. U navedenom događaju tužitelj je zadobio tjelesne povrede koje su kvalifikovane kao obične teške tjelesne povrede i to: u vidu prostrijelne rane prednje lijeve strane grudnog koša i lijeve nadlaktice, višekomadni otvoreni prelom lijeve nadlaktične kosti i nepotpuno oštećenje lakatnog pazušnog živca lijeve ruke ramena. Kao posljedica navedene povrede kod tužitelja se javila i produžena reakcija na stres i PTSP kompleks i rješenjem Federalnog zavoda za PIO/MIO od 02.11.2010. godine kod tužitelja je utvrđena invalidnost II kategorije sa pravom da bude raspoređen na druge odgovarajuće poslove u skladu sa preostalom radnom sposobnošću. Iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizilazi da je tužitelj trpio strah i da je uslijed toga došlo do umanjenja opšte životne aktivnosti u procentu od 15%, a iz nalaza i mišljenja vještaka ortopeda- traumatologa da je usljed fizičkih povreda koje je pretrpio tužitelj u štetnom događaju došlo do umanjenja opšte životne aktivnosti tužitelja u procentu od 35%, da je tužitelj trpio fizički bol i da je nastala naruženosti u lakom stepenu.
U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je zaključio da ne postoji odgovornost tuženog za naknadu nastale štete jer opasna djelatnost kojom se bavi tuženi nije uzrok nastale štete, nego radnja trećeg lica, koju tuženi nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti (član 177. st. 2. ZOO).
Drugostepeni sud, prihvata kao pravilnu odluku o odbijanju tužbenog zahtijeva za naknadu štete, cijeneći da ulazak P. T. sa pištoljem u autobus, koji je bio parkiran na autobuskoj stanici, predstavlja atipičnu situaciju za samu djelatnost tuženog, odnosno situaciju koja se mogla dogoditi i na bilo kojem drugom javnom mjestu, tim prije što P. T. nije ušao u autobus kao putnik.
Osnovano tužitelj u reviziji prigovara da je drugostepeni sud donio svoju odluku uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, odredbe iz člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, zaključujući da postoji isključenje odgovornosti tuženog po osnovu navedene odredbe.
Prema odredbi iz člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima vlasnik opasne stvari (što se odnosi i na opasnu djelatnost) oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
Iz sadržaja navedene odredbe proizilazi, da za ovo oslobođenje od odgovornosti, lice, koje obavlja opasnu djelatnost, mora dokazati da štetnu radnju nije mogao predvidjeti i da posljedice nije mogao izbjeći.
Suprotno pravnom zaključku drugostepenog suda da je isključena odgovornost tuženog za naknadu štete tužitelju, jer se radi o radnji trećeg lica P. T., koja se nije mogla predvidjeti i koje posljedice se nisu mogle izbjeći, po ocjeni ovog suda štetni događaj u kojem je tužitelj zadobio tjelesne povrede predstavljaju povredu na radu. Naime, tužitelj je, prilikom ulaska P. T. sa pištoljem u autobus, obavljao svoje redovne poslove vozača autobusa, sjedeći za upravljačem autobusa, koji je bio parkiran na autobuskoj stanici u mjestu Trstje, na redovnoj liniji autobuskog prevoza Trstje –Tuzla, što predstavlja cjelovit tehnološki proces rada i zbog toga se to smatra povredom na radu. Po prirodi posla, vozač autobusa, pri obavljanju posla nužno je izložen riziku nastanka štete, zbog toga što je u stalnom kontaktu sa putnicima u autobusu, ali i s drugim licima na autobuskoj stanici, pri obavljanju radnji u vezi sa polaskom ili dolaskom autobusa, na koji način mu ta lica mogu prouzrokovati štetu, što se i dogodilo u konkretnom slučaju. Dakle, ta mogućnost nastanka štete predstavlja profesionalni rizik ove vrste zanimanja, ali koju ne snosi zaposlenik nego poslodavac. Upravo zato protivpravni postupak P. T. se ne smatra radnjom trećeg lica u smislu člana 177. st. 2. ZOO, u vezi s kojom bi tuženi bio oslobođen od odgovornosti za štetu tužitelju.
Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa u pogledu utvrđivanja odgovornosti tuženog za naknadu štete, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (visina štete), i zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane odluke, to je primjenom odredbe člana 250. stav 2. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.
Ukidanje odluke o glavnoj stvari povlači i ukidanje odluke o troškovima parničnog postupka, o kojima će sud ponovo odlučiti uz glavnu stvar imajući u vidu troškove ranijeg i novog postupka, kao i troškove po reviziji (član 397. stav 3. ZPP).
U ponovnom postupku drugostepeni sud će, imajući u vidu naprijed navedeno, odlučiti o žalbi tužitelja, potpuno utvrditi činjenično stanje i uz pravilnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava donijeti pravilnu i zakonitu odluku.
Predsjednica vijeća
Amra Hadžimustafić, s.r.
preuzeto sa: https://advokat-prnjavorac.com
- By LegaForum