- Sun Mar 25, 2018 2:57 pm
#2339
Naknada štete (klizište) AP 799/04
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 799/04, rješavajući apelaciju Senije Dželilović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Senije Dželilović, Muharema Dželilovića i Fikrete Dželilović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-303/03 od 24. januara 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
Senija Dželilović, Muharem Dželilović i Fikreta Dželilović (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Gračanice, koje zastupa Faruk Smajlović, advokat iz Gračanice, podnijeli su 9. septembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-303/03 od 24. juna 2004. godine. Apelantica Fikreta Dželilović nije učestvovala u postupku koji je okončan presudom koja se pobija apelacijom. Međutim, u navedenom postupku učestvovao je njen suprug Ferid Dželilović, koji je u međuvremenu umro, pa je ona podnijela apelaciju kao nasljednica svog supruga.
Postupak pred Ustavnim sudom
Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 2/04) od Vrhovnog suda i Općine Gračanica zatraženo je 4. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
Odgovor na apelaciju Općina Gračanica dostavila je 11. marta 2005. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio odgovor.
Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je punomoćniku apelanata 21. novembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Ferid, Muharem i Senija Dželilović podnijeli su tužbu protiv Općine Gračanica (u daljnjem tekstu: tužena), te Nusreta Mulahasanovića i Muharema Salihbašića, radi naknade štete koja je zbog klizišta nastala na njihovim objektima i zemljištu. Vrijednost spora iznosila je 174.626 KM. Tužba je zavedena pod brojem P-240/99. Nakon okončanja postupka Općinski sud u Gračanici je donio Presudu broj P-240/99 od 16. marta 2001. godine, kojom je djelimično udovoljeno tužbenom zahtjevu, te je Općina Gračanica obavezana da apelantima isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete. Istom presudom tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan prema tuženim Nusretu Mulahasanoviću i Muharemu Salihbašiću. Nakon žalbe Općine Gračanica navedena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Apelanti nisu izjavljivali žalbu na spomenutu presudu, pa je ona postala pravosnažna u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na tužene Nusreta Mulahasanovića i Muharema Salihbašića. Nakon toga, postupak je vođen po tužbi apelanata u odnosu na Općinu Gračanica, a predmet je dobio broj P-489/01.
Presudom Općinskog suda u Gračanici broj P-489/01 od 21. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-216/03 od 11. aprila 2003. godine, naloženo je tuženoj da na ime naknade štete isplati iznose od 77.371,20 KM (Feridu Dželiloviću) i 62.329,60 KM (Muharemu i Seniji Dželilović) sa zakonskim zateznima kamatama obračunatim počevši od 16. marta 2001. godine, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 27.910,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom počevši od 21. oktobra 2002. godine.
Suština obrazloženja presuda Općinskog suda u Gračanici i Kantonalnog suda sastoji se u tome da je utvrđeno da je tužena dala urbanističku saglasnost Nusretu Mulahasanoviću za gradnju stambeno-poslovnog objekta, bez prethodno traženog geomehaničkog ispitivanja terena, te da rješenjem o odobrenju gradnje nisu ispravljene greške iz urbanističke saglasnosti, kao i da tužena nije ništa preduzela da Nusretu Mulahasanoviću i Muharemu Salihbašiću zabrani nestručno i nedozvoljeno zasijecanje padine i izgradnju neadekvatnog potpornog zida ispod padine, iako su joj se apelanti više puta obraćali zbog pojave oštećenja na njihovim kućama usljed izazvanog klizišta. Stoga, Općinski sud u Gračanici i Kantonalni sud su smatrali da tužena nije isključivo odgovorna za štetu koja je nesporno nanesena apelantima, već odgovornost za štetu snose i Nusret Mulahalilović i Muharem Salihbašić. Međutim, prema ocjeni redovnih sudova tužena je u znatno većem obimu doprinijela nastanku štete nego navedena lica, te je odgovornost tužene zbog štete na nekretninama apelanata utvrđena u omjeru od 80%, dok je odgovornost navedenih lica za nastalu štetu utvrđena u omjeru od 20%.
Na presudu Kantonalnog suda reviziju je izjavila tužena zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-303/03 od 24. juna 2004. godine djelimično uvažio reviziju, te naložio tuženoj da na ime naknade štete isplati iznose od 48.357,00 KM (Feridu Dželiloviću) i 38.950,00 KM (Muharemu i Seniji Dželilović), kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.955,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim na dosuđene iznose kako je presuđeno u nižestepenim presudama.
U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje u pogledu svih bitnih elemenata koji su potrebni za donošenje odluke. Međutim, na pravilno utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo u pogledu omjera odgovornosti za nesporno nastalu štetu, odnosno nisu pravilno ocijenili stepen odgovornosti tužene u odnosu na odgovornost trećih lica (Nusret Mulahalilović i Muharem Salihbašić) koja su vršila iskop zemljišta i tako izazvala klizište koje je dovelo do oštećenja predmetnih objekata. Dakle, nastanku štete je, prema mišljenju Vrhovnog suda, podjednako doprinijelo treće lice kao i tužena, što je i razlog preinačavanja odluka nižestepenih sudova.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
Apelanti smatraju da su osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena njihova ustavna prava kako slijedi: pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
Navodi iz apelacije svode se na prigovore apelanata da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji izašao izvan okvira svoje nadležnosti, jer je odlučivao o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, što je suprotno čl. 240. i 241. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 53/03), te što je prilikom donošenja odluke samo naveo da je povrijeđen materijalni propis, a da istovremeno nije konkretizovao taj propis, tj. nije precizno naveo o kojoj se zakonskoj odredbi radi.
Napominje se da se apelanti pogrešno pozivaju na odredbe Zakona o parničnom postupku za koje smatraju da su povrijeđene, jer navode odredbe novog Zakona o parničnom postupku, iako je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke koja se osporava apelacijom primjenjivao odredbe ranijeg Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99), s obzirom da prema članu 456. stav 1. novog Zakona o parničnom postupku, u situacijama kada je do stupanja na snagu novog zakona donesena prvostepena odluka, daljnji postupak treba provesti prema dosadašnjim propisima.
b) Odgovor na apelaciju
U odgovoru na apelaciju tužena naglašava da je apelacija neosnovana u cijelosti, te predlaže da se odbije
Relevantni propisi
Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99)
„Član 378. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.»
VI. Dopustivost
U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-303/03 od 24. januara 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 12. augusta 2004. godine, a apelacija je podnesena 9. septembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
Apelanti pobijaju navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 10. i 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide prvenstveno u pogrešnoj primjeni prava, smatrajući da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji izašao izvan okvira svoje nadležnosti, jer je odlučivao o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, što je suprotno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02), gdje je navedeno da: „Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je ´na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu´ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“.
Imajući u vidu navedeno stanovište, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ispitivati način na koji je primijenio pravo Vrhovni sud, s obzirom da nema dokaza da je takvom primjenom prava došlo do povrede ustavnih prava. Naime, na osnovu odredaba člana 378. stav 1. Zakona o parničnom postupku revizijski sud ima ovlaštenje da usvoji reviziju i preinači pobijanu presudu ukoliko utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
Suprotno apelantovim navodima, u ovom slučaju Vrhovni sud nije u revizionom postupku utvrđivao bilo kakve činjenice. Vrhovni sud je, nakon što je konstatovao da je „činjenično stanje pravilno utvrđeno u pogledu svih bitnih činjenica o čemu su dati detaljni razlozi kroz prvostepenu i drugostepenu presudu“ primijenio materijalno pravo u pogledu relevantnih odredbi o doprinosu trećih lica za nastanak štete, te zaključio da je materijalno pravo u tom smislu pogrešno primijenjeno, zbog čega je i došlo do preinačenja presuda nižestepenih sudova. Naime, Vrhovni sud je smatrao da se iz utvrđenog činjeničnog stanja ne može zaključiti, kako to nižestepeni sudovi utvrđuju, da je odgovornost tužene daleko veća od odgovornosti trećih lica koja su vršila iskop zemljišta. Dakle, Vrhovni sud je nakon uvida u činjenično stanje smanjio visinu naknade koju su apelantima dosudili niži sudovi, čime Vrhovni sud, prema mišljenju Ustavnog suda, nije izašao izvan okvira svojih ovlaštenja datih Zakonom o parničnom postupku. S tim u vezi, naglašeno je da utvrđivanje omjera odgovornosti nekog lica za nastanak štete, te u skladu s tim određivanje visine naknade koju treba isplatiti licu koje je štetu pretrpjelo, zaista ne predstavlja ustavno pitanje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje bi Ustavni sud trebalo da ispituje u apelacionom postupku, kada su prethodno omjer odgovornosti za nastalu štetu i visina novčanog iznosa koji treba isplatiti na ime naknade štete, utvrdili redovni sudovi.
Činjenica da se Vrhovni sud nije konkretno pozvao na odredbe pozitivnog prava u pogledu njegovog zaključka o doprinosu trećeg lica za nastalu štetu ne pokreće pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u tom pravcu ne daje širu zaštitu.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
Imajući u vidu zaključak u pogledu kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da apelanti nisu dali bilo kakve razloge o tome zašto smatraju da su im osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena ustavna prava na: slobodu i sigurnost lica, privatan i porodični život, dom i prepisku, slobodu izražavanja i zabranu zloupotrebe prava, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ove navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer primjena materijalnog prava nije bila arbitrarna niti konkretan predmet na bilo koji drugi način ukazuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje.
Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 799/04, rješavajući apelaciju Senije Dželilović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Senije Dželilović, Muharema Dželilovića i Fikrete Dželilović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-303/03 od 24. januara 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
Senija Dželilović, Muharem Dželilović i Fikreta Dželilović (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Gračanice, koje zastupa Faruk Smajlović, advokat iz Gračanice, podnijeli su 9. septembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-303/03 od 24. juna 2004. godine. Apelantica Fikreta Dželilović nije učestvovala u postupku koji je okončan presudom koja se pobija apelacijom. Međutim, u navedenom postupku učestvovao je njen suprug Ferid Dželilović, koji je u međuvremenu umro, pa je ona podnijela apelaciju kao nasljednica svog supruga.
Postupak pred Ustavnim sudom
Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 2/04) od Vrhovnog suda i Općine Gračanica zatraženo je 4. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
Odgovor na apelaciju Općina Gračanica dostavila je 11. marta 2005. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio odgovor.
Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je punomoćniku apelanata 21. novembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Ferid, Muharem i Senija Dželilović podnijeli su tužbu protiv Općine Gračanica (u daljnjem tekstu: tužena), te Nusreta Mulahasanovića i Muharema Salihbašića, radi naknade štete koja je zbog klizišta nastala na njihovim objektima i zemljištu. Vrijednost spora iznosila je 174.626 KM. Tužba je zavedena pod brojem P-240/99. Nakon okončanja postupka Općinski sud u Gračanici je donio Presudu broj P-240/99 od 16. marta 2001. godine, kojom je djelimično udovoljeno tužbenom zahtjevu, te je Općina Gračanica obavezana da apelantima isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete. Istom presudom tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan prema tuženim Nusretu Mulahasanoviću i Muharemu Salihbašiću. Nakon žalbe Općine Gračanica navedena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Apelanti nisu izjavljivali žalbu na spomenutu presudu, pa je ona postala pravosnažna u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na tužene Nusreta Mulahasanovića i Muharema Salihbašića. Nakon toga, postupak je vođen po tužbi apelanata u odnosu na Općinu Gračanica, a predmet je dobio broj P-489/01.
Presudom Općinskog suda u Gračanici broj P-489/01 od 21. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-216/03 od 11. aprila 2003. godine, naloženo je tuženoj da na ime naknade štete isplati iznose od 77.371,20 KM (Feridu Dželiloviću) i 62.329,60 KM (Muharemu i Seniji Dželilović) sa zakonskim zateznima kamatama obračunatim počevši od 16. marta 2001. godine, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 27.910,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom počevši od 21. oktobra 2002. godine.
Suština obrazloženja presuda Općinskog suda u Gračanici i Kantonalnog suda sastoji se u tome da je utvrđeno da je tužena dala urbanističku saglasnost Nusretu Mulahasanoviću za gradnju stambeno-poslovnog objekta, bez prethodno traženog geomehaničkog ispitivanja terena, te da rješenjem o odobrenju gradnje nisu ispravljene greške iz urbanističke saglasnosti, kao i da tužena nije ništa preduzela da Nusretu Mulahasanoviću i Muharemu Salihbašiću zabrani nestručno i nedozvoljeno zasijecanje padine i izgradnju neadekvatnog potpornog zida ispod padine, iako su joj se apelanti više puta obraćali zbog pojave oštećenja na njihovim kućama usljed izazvanog klizišta. Stoga, Općinski sud u Gračanici i Kantonalni sud su smatrali da tužena nije isključivo odgovorna za štetu koja je nesporno nanesena apelantima, već odgovornost za štetu snose i Nusret Mulahalilović i Muharem Salihbašić. Međutim, prema ocjeni redovnih sudova tužena je u znatno većem obimu doprinijela nastanku štete nego navedena lica, te je odgovornost tužene zbog štete na nekretninama apelanata utvrđena u omjeru od 80%, dok je odgovornost navedenih lica za nastalu štetu utvrđena u omjeru od 20%.
Na presudu Kantonalnog suda reviziju je izjavila tužena zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-303/03 od 24. juna 2004. godine djelimično uvažio reviziju, te naložio tuženoj da na ime naknade štete isplati iznose od 48.357,00 KM (Feridu Dželiloviću) i 38.950,00 KM (Muharemu i Seniji Dželilović), kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.955,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim na dosuđene iznose kako je presuđeno u nižestepenim presudama.
U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje u pogledu svih bitnih elemenata koji su potrebni za donošenje odluke. Međutim, na pravilno utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo u pogledu omjera odgovornosti za nesporno nastalu štetu, odnosno nisu pravilno ocijenili stepen odgovornosti tužene u odnosu na odgovornost trećih lica (Nusret Mulahalilović i Muharem Salihbašić) koja su vršila iskop zemljišta i tako izazvala klizište koje je dovelo do oštećenja predmetnih objekata. Dakle, nastanku štete je, prema mišljenju Vrhovnog suda, podjednako doprinijelo treće lice kao i tužena, što je i razlog preinačavanja odluka nižestepenih sudova.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
Apelanti smatraju da su osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena njihova ustavna prava kako slijedi: pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
Navodi iz apelacije svode se na prigovore apelanata da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji izašao izvan okvira svoje nadležnosti, jer je odlučivao o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, što je suprotno čl. 240. i 241. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 53/03), te što je prilikom donošenja odluke samo naveo da je povrijeđen materijalni propis, a da istovremeno nije konkretizovao taj propis, tj. nije precizno naveo o kojoj se zakonskoj odredbi radi.
Napominje se da se apelanti pogrešno pozivaju na odredbe Zakona o parničnom postupku za koje smatraju da su povrijeđene, jer navode odredbe novog Zakona o parničnom postupku, iako je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke koja se osporava apelacijom primjenjivao odredbe ranijeg Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99), s obzirom da prema članu 456. stav 1. novog Zakona o parničnom postupku, u situacijama kada je do stupanja na snagu novog zakona donesena prvostepena odluka, daljnji postupak treba provesti prema dosadašnjim propisima.
b) Odgovor na apelaciju
U odgovoru na apelaciju tužena naglašava da je apelacija neosnovana u cijelosti, te predlaže da se odbije
Relevantni propisi
Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99)
„Član 378. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.»
VI. Dopustivost
U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-303/03 od 24. januara 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 12. augusta 2004. godine, a apelacija je podnesena 9. septembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
Apelanti pobijaju navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 10. i 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide prvenstveno u pogrešnoj primjeni prava, smatrajući da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji izašao izvan okvira svoje nadležnosti, jer je odlučivao o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, što je suprotno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02), gdje je navedeno da: „Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je ´na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu´ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“.
Imajući u vidu navedeno stanovište, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ispitivati način na koji je primijenio pravo Vrhovni sud, s obzirom da nema dokaza da je takvom primjenom prava došlo do povrede ustavnih prava. Naime, na osnovu odredaba člana 378. stav 1. Zakona o parničnom postupku revizijski sud ima ovlaštenje da usvoji reviziju i preinači pobijanu presudu ukoliko utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
Suprotno apelantovim navodima, u ovom slučaju Vrhovni sud nije u revizionom postupku utvrđivao bilo kakve činjenice. Vrhovni sud je, nakon što je konstatovao da je „činjenično stanje pravilno utvrđeno u pogledu svih bitnih činjenica o čemu su dati detaljni razlozi kroz prvostepenu i drugostepenu presudu“ primijenio materijalno pravo u pogledu relevantnih odredbi o doprinosu trećih lica za nastanak štete, te zaključio da je materijalno pravo u tom smislu pogrešno primijenjeno, zbog čega je i došlo do preinačenja presuda nižestepenih sudova. Naime, Vrhovni sud je smatrao da se iz utvrđenog činjeničnog stanja ne može zaključiti, kako to nižestepeni sudovi utvrđuju, da je odgovornost tužene daleko veća od odgovornosti trećih lica koja su vršila iskop zemljišta. Dakle, Vrhovni sud je nakon uvida u činjenično stanje smanjio visinu naknade koju su apelantima dosudili niži sudovi, čime Vrhovni sud, prema mišljenju Ustavnog suda, nije izašao izvan okvira svojih ovlaštenja datih Zakonom o parničnom postupku. S tim u vezi, naglašeno je da utvrđivanje omjera odgovornosti nekog lica za nastanak štete, te u skladu s tim određivanje visine naknade koju treba isplatiti licu koje je štetu pretrpjelo, zaista ne predstavlja ustavno pitanje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje bi Ustavni sud trebalo da ispituje u apelacionom postupku, kada su prethodno omjer odgovornosti za nastalu štetu i visina novčanog iznosa koji treba isplatiti na ime naknade štete, utvrdili redovni sudovi.
Činjenica da se Vrhovni sud nije konkretno pozvao na odredbe pozitivnog prava u pogledu njegovog zaključka o doprinosu trećeg lica za nastalu štetu ne pokreće pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u tom pravcu ne daje širu zaštitu.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
Imajući u vidu zaključak u pogledu kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da apelanti nisu dali bilo kakve razloge o tome zašto smatraju da su im osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena ustavna prava na: slobodu i sigurnost lica, privatan i porodični život, dom i prepisku, slobodu izražavanja i zabranu zloupotrebe prava, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ove navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer primjena materijalnog prava nije bila arbitrarna niti konkretan predmet na bilo koji drugi način ukazuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje.
Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić
- By LegaForum