- Sun Oct 25, 2020 1:44 pm
#4378
Pasquini v. San Marino (no. 2) (br. 23349/17), 20.10.2020.
Povreda člana 6.2. EK
Aplikant je Enrico Maria Pasquini, italijanski državljanin.
Slučaj se odnosi na žalbu aplikanta da mu je naloženo da plati odštetu fiducijarnoj kompaniji koja posluje u San Marinu, S.M.I., na osnovu njegove krivične odgovornosti za pronevjeru, iako je ova optužba ukinuta u krivičnom postupku.
Nakon inspekcije Centralne banke San Marina iz 2011. godine, protiv aplikanta je pokrenut krivični postupak zbog sumnje u finasijski kriminal, posebno pronevjeru na štetu kompanije S.M.I. U to vrijeme aplikant je bio predsjednik i jedini dioničar S.M.I..
Proglašen je krivim po optužbi 2014. godine, osuđen na četiri godine zatvora i naloženo mu je da nadoknadi štetu S.M.I., novčani iznos koji će se odrediti u odvojenom građanskom postupku. Prvostepeni sud je posebno presudio da je aplikant stvorio više stranih kompanija putem kojih je otuđio sredstva S.M.I..
Međutim, po žalbi, Sudija za krivične žalbe oslobodio je aplikanta većine optužbi, dok je preostale optužbe, uključujući i tešku pronevjeru, obustavio zbog zastare. Sudija je podržao nalog za naknadu štete.
Odlučujući o naknadi, sudija je utvrdio da je ponašanje aplikanta predstavljalo radnje namjernog prisvajanja sredstava. U skladu s tim primoran je da plati odštetu.
Pozivajući se na član 6. stav 2. Konvencije (pretpostavka nevinosti), aplikant se žali da je presuda u žalbenom postupku odražavala uvjerenje sudije da je počinio krivično djelo pronevjere, iako je ta optužba ukinuta i stoga na kraju nije utvrđeno da je kriv u krivičnom postupku.
Evropski sud je, između ostalog, istakao da se u ovom slučaju pobijane izjave ne mogu smatrati samo upotrebom nespretnog jezika. Sud smatra da su riječi koje je sudija za krivične žalbe upotrijebio kada je odlučivao o pitanju odštete, utvrdivši da je aplikantovo ponašanje dovelo do krivičnog djela prisvajanja sredstava za koja je optužen, te da nije bilo sumnje u postojanje namjere, otišle predaleko i predstavljaju izjavu koje podrazumijevaju krivičnu odgovornost. Tom terminologijom je izričito utvrđeno da aplikantovi postupci predstavljaju krivična djela koja su mu stavljena na teret. Te su riječi stoga predstavljale nedvosmislenu izjavu da je aplikant počinio krivično djelo. Stoga ti nalazi nisu bili u skladu s ukidanjem relevantnih optužbi zbog isteka roka zastare. Slijedi da je formulacijom koju je koristio sudija za krivične žalbe povrijeđeno aplikantovo pravo na pretpostavku nevinosti.
Povreda člana 6.2. EK
Aplikant je Enrico Maria Pasquini, italijanski državljanin.
Slučaj se odnosi na žalbu aplikanta da mu je naloženo da plati odštetu fiducijarnoj kompaniji koja posluje u San Marinu, S.M.I., na osnovu njegove krivične odgovornosti za pronevjeru, iako je ova optužba ukinuta u krivičnom postupku.
Nakon inspekcije Centralne banke San Marina iz 2011. godine, protiv aplikanta je pokrenut krivični postupak zbog sumnje u finasijski kriminal, posebno pronevjeru na štetu kompanije S.M.I. U to vrijeme aplikant je bio predsjednik i jedini dioničar S.M.I..
Proglašen je krivim po optužbi 2014. godine, osuđen na četiri godine zatvora i naloženo mu je da nadoknadi štetu S.M.I., novčani iznos koji će se odrediti u odvojenom građanskom postupku. Prvostepeni sud je posebno presudio da je aplikant stvorio više stranih kompanija putem kojih je otuđio sredstva S.M.I..
Međutim, po žalbi, Sudija za krivične žalbe oslobodio je aplikanta većine optužbi, dok je preostale optužbe, uključujući i tešku pronevjeru, obustavio zbog zastare. Sudija je podržao nalog za naknadu štete.
Odlučujući o naknadi, sudija je utvrdio da je ponašanje aplikanta predstavljalo radnje namjernog prisvajanja sredstava. U skladu s tim primoran je da plati odštetu.
Pozivajući se na član 6. stav 2. Konvencije (pretpostavka nevinosti), aplikant se žali da je presuda u žalbenom postupku odražavala uvjerenje sudije da je počinio krivično djelo pronevjere, iako je ta optužba ukinuta i stoga na kraju nije utvrđeno da je kriv u krivičnom postupku.
Evropski sud je, između ostalog, istakao da se u ovom slučaju pobijane izjave ne mogu smatrati samo upotrebom nespretnog jezika. Sud smatra da su riječi koje je sudija za krivične žalbe upotrijebio kada je odlučivao o pitanju odštete, utvrdivši da je aplikantovo ponašanje dovelo do krivičnog djela prisvajanja sredstava za koja je optužen, te da nije bilo sumnje u postojanje namjere, otišle predaleko i predstavljaju izjavu koje podrazumijevaju krivičnu odgovornost. Tom terminologijom je izričito utvrđeno da aplikantovi postupci predstavljaju krivična djela koja su mu stavljena na teret. Te su riječi stoga predstavljale nedvosmislenu izjavu da je aplikant počinio krivično djelo. Stoga ti nalazi nisu bili u skladu s ukidanjem relevantnih optužbi zbog isteka roka zastare. Slijedi da je formulacijom koju je koristio sudija za krivične žalbe povrijeđeno aplikantovo pravo na pretpostavku nevinosti.