- Sun Mar 11, 2018 2:06 pm
#2312
Naknada štete (troškovi liječenja) AP 97/06 (Sl.gl. BiH 6/08
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 97/06, rješavajući apelaciju Slavka Radoša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Slavka Radoša.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-296/05 od 29. novembra 2005. godine.
Ostaje na snazi Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1264/04 od 13. decembra 2004. godine i Presuda Općinskog suda u Kaknju broj P-58/04 od 11. augusta 2004. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
Slavko Radoš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Šefkija Plasto, advokat iz Kaknja, podnio je 19. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-296/05 od 29. novembra 2005. godine. Apelant je naknadno, 26. decembra 2006. godine, dopunio apelaciju i zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio protivizvršenje koje je tražila Javna ustanova Dom zdravlja Kakanj u Kaknju kao tuženi i kao raniji izvršenik prema apelantu (u daljnjem tekstu: tuženi) do donošenja odluke o apelaciji, navodeći da «postoji mogućnost za udovoljavanje traženju, te bi na taj način nastale nepopravljive posljedice».
Postupak pred Ustavnim sudom
Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te od tuženog kao učesnika u postupku, zatraženo je 23. januara 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. februara 2006. godine, a tuženi 7. februara 2006. godine.
Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 19. februara 2007. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Presudom Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-58/04 od 11. augusta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1264/04 od 13. decembra 2004. godine, tuženi je obavezan isplatiti apelantovom sinu, mldb. Vilijanu Radošu - tužiocu, na ime naknade nematerijalne štete ukupan novčani iznos od 25.000,00 KM, za pretrpljene fizičke i duševne bolove, strah, umanjene životne aktivnosti i za naruženost, sa zakonskom zateznom kamatom od 11. maja 2004. godine do isplate.
Istom presudom tuženom je naloženo da apelantu, također tužiocu, isplati iznos od 000,00 KM na ime materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom od 7. aprila 1992. godine do isplate, te troškove parničnog postupka u iznosu od 5.552,00 KM. S preostalim dijelom tužbeni zahtjev apelanta i njegovog sina kao tužioca je odbijen.
Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u tužiočevoj tužbi istaknuto da se mldb. tužilac 8. septembra 1991. godine u pratnji roditelja, radi pregleda, javio tuženom, kada je tuženi ustanovio da se kod mldb. tužioca radi o lakšoj upali grla, te mu je kao terapija određena penicilin injekcija, koju je odmah primio. Nadalje u tužbi je navedeno da je primljenom injekcijom mldb. tužilac pretrpio povredu u vidu teškog oštećenja peronalnog živca, te da je bez sumnje utvrđeno da je kod mldb. tužioca došlo do povređivanja uslijed nestručno obavljenog medicinskog zahvata osoblja tuženog, zbog čega je došlo do zdravstvenih komplikacija. Apelant je, zbog stanja u kojem se mldb. tužilac nalazio, a i općeg stanja u zemlji vezanog za početak rata, nesređenu situaciju i potrebu hitnosti vršenja operacije, te tromosti administracije u tom periodu oko dobijanja odobrenja za liječenje u drugoj zdravstvenoj ustanovi, izvan bolnice u Zenici, kojoj je teritorijalno mldb. tužilac pripadao, a koja tehnički i kadrovski nije bila osposobljena za vršenje konkretne operacije, odlučio da se mldb. tužilac podvrgne medicinskom tretmanu i operaciji u specijalnoj ustanovi u Beču. Da bi se umanjile posljedice povređivanja, mldb. tužilac je podvrgnut operativnom liječenju u Beču, kada mu je ustanovljena fibroza koja je u uzročnoj vezi s datom injekcijom. Mldb. tužilac i apelant, kao njegov otac i zakonski zastupnik, proveli su u Beču 14 dana. Konkretnom tužbom potraživali su materijalnu štetu koja se odnosi na troškove liječenja, boravka i puta, kao i nematerijalnu štetu koja se odnosi na mldb. tužioca.
Obrazlažući svoju odluku, Općinski sud je naveo da je odlučujući o visini naknade nematerijalne štete imao u vidu član 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i nalaz vještaka medicinske struke. Naime, prema vještakovom nalazu mldb. tužilac je kao posljedicu primanja injekcije pretrpio povredu ishijaličnog živca, zbog čega je morao biti operiran i zbog čega su nastupile trajne posljedice u vidu umanjenja opće životne sposobnosti od 30 %. Mldb. tužilac je, također prema vještakovoj ocjeni, tačno određen vremenski period trpio bolove jakog intenziteta, umjerenog intenziteta, strah jakog i umjerenog intenziteta. Kao posljedica povređivanja zbog povrede živca i kasnije operativnog zahvata došlo je do naruženosti srednjeg stepena koja se manifestira u poremećaju hoda, te ožiljcima na stražnjoj strani debelog mesa, desne natkoljenice i koljena.
Odlučujući o tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete koja se odnosi na troškove liječenja tužioca, sud je imao u vidu član 195. stav 1. ZOO-a, kojim je propisano da onaj ko drugom nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan mu je naknaditi troškove liječenja i druge potrebne troškove u vezi s tim. Sud je također imao u vidu novčane uplate koje je imao apelant, troškove liječenja koji se odnose na troškove operacije u Austriji, na koje tuženi nije isticao primjedbe, pa je sud u cijelosti udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu u pogledu naknade materijalne štete. Općinski sud je ocijenio da nije bitno isticanje tuženog što apelantu nije odobreno liječenje mldb. tužioca u inostranstvu, zaključujući da bi to bilo značajno tek kod postavljenog regresnog tužbenog zahtjeva tuženog prema nadležnoj zdravstvenoj ustanovi, jer postupak prema apelantovom zahtjevu za liječenje mldb. tužioca u inostranstvu još nije okončan, a mldb. tužilac je u vrijeme događaja bio zdravstveno osiguran.
Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-296/05 od 29. novembra 2005. godine reviziju uvažio i preinačio obje nižestepene presude tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu od 17.000,00 KM s kamatom, a naknada apelantovih troškova smanjena je s iznosa od 5.552,00 KM na iznos od 3.312,00 KM. Apelant je navedenom presudom obavezan tuženom naknaditi troškove revizije u iznosu od 2.176,00 KM, u roku od trideset dana pod prijetnjom izvršenja.
U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da se prema utvrđenju nižestepenih sudova mldb. tužilac liječio u inostranstvu, iako nije dobio odobrenje nadležne zdravstvene ustanove, niti je ispoštovao proceduru propisanu Zakonom o zdravstvenoj zaštiti («Službeni list SRBiH» br. 18/86, 17/89 i 38/90) i Pravilnikom o uvjetima i načinu upućivanja osiguranog lica na liječenje u inostranstvo («Službeni list SRBiH» broj 40/87) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, a i danas je na snazi prema odredbama čl. 41, 122. i 124. Zakona o zdravstvenom osiguranju («Službene novine FBiH» broj 30/97). Imajući u vidu citirane propise i činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da apelant nije ispoštovao zakonsku proceduru za odlazak na liječenje u inostranstvo, Vrhovni sud je ocijenio da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da tužiocima prema ZOO-u (koji je opći propis) pripada pravo na naknadu materijalne štete, ne vodeći računa o Zakonu o zdravstvenom osiguranju (lex specialis) i Pravilniku o uvjetima i načinu upućivanja osiguranog lica na liječenje u inostranstvo, a koji propisuje plaćanje troškova liječenja i on se može primijeniti samo na ovaj slučaj. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, te je reviziju uvažio primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
Iz navoda apelacije proizlazi da su apelantu Presudom Vrhovnog suda broj Rev-296/05 od 29. novembra 2005. godine, povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da Vrhovni sud nije mogao primijeniti Zakon o zdravstvenoj zaštiti osiguranika, «jer se radi o šteti koju je mldb. tužilac pretrpio uslijed propusta tuženog, a tuženi je slijedom toga istu štetu dužan naknaditi. Zakon na koji se pozvao Vrhovni sud mogao je imati utjecaja samo u pogledu regresnog zahtjeva tuženog kao štetnika, i to prema Zajednici osiguranja». Apelant ističe da kao tužilac nije podnio tužbu protiv Zajednice osiguranja za naknadu troškova liječenja prema osnovu Zakona o zdravstvenoj zaštiti osiguranika, nego protiv štetnika koji je štetu prouzrokovao, a što su Kantonalni sud i Općinski sud pravilno ocijenili. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine presudu Vrhovnog suda i ostavi na snazi odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda.
b) Odgovori na apelaciju
Vrhovni sud u odgovoru na navode iz apelacije ističe da u cijelosti ostaje pri Odluci broj Rev-296/05 od 29. novembra 2005. godine smatrajući da osporenom odlukom nisu prekršena ustavna prava navedena u apelaciji.
Tuženi osporava navode iz apelacije postavljajući pitanje ima li apelant pravo na naknadu materijalne štete u slučaju kada je ta šteta nastala kao rezultat njegovih postupaka koji su suprotni imperativnim pravnim normama. Nadalje, tuženi ističe da se apelantovo postupanje suprotno imperativnim pravnim normama ogleda kroz njegovu odluku o nastavku liječenja izvan tadašnje SRBiH, ne poštujući postupak utvrđen Pravilnikom o uvjetima i načinu upućivanja osiguranog lica na liječenje u inostranstvo («Službeni list SRBiH» broj 40/87; u daljnjem tekstu: Pravilnik). Tuženi smatra da je neosnovana apelantova tvrdnja da njegov zahtjev za liječenje u inostranstvu nije riješen zbog specifične situacije vezane za predratno stanje u SRBiH. Tuženi daje objašnjenje da je apelant podnio zahtjev za liječenje u inostranstvu 12. i 13. novembra 1991. godine, ali je to sve što je uradio s ciljem poštivanja postupka dobijanja saglasnosti za odlazak na liječenje u inostranstvo. Naime, kada je nadležna Klinika za neurohirurgiju u Sarajevu, aktom broj 12-994-1/91 od 15. novembra 1991. godine zatražila od apelanta da radi mišljenja i prijedloga dovede pacijenta na bolničko liječenje radi pretraga, on to nije uradio, nego je samovoljno otišao na liječenje u Austriju, a što predstavlja jedini razlog zbog čega nije doneseno rješenje o apelantovom zahtjevu. Osim toga, tuženi smatra da uopće nije postojala potreba za odlaskom na liječenje u inostranstvo, jer je u to vrijeme, prema mišljenju vještaka medicinske struke, u Jugoslaviji bilo najmanje šest do deset klinika, od čega su dvije bile u Sarajevu, koje su uspješno mogle obaviti liječenje u konkretnom slučaju.
Tuženi navodi da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na Pravilniku, a Zakon o zdravstvenoj zaštiti («Službeni list SRBiH» br. 18/86, 17/89 i 38/90), i to samo član 77. stav 2. alineja 6. ovog zakona, spominje se kao pravni osnov za donošenje navedenog pravilnika.
V. Relevantni propisi
U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list SRBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase:
"dgovornost preduzeća"Član 170. stav 1.
(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
Naknada štete u slučaju tjelesne povrede ili narušavanja zdravlja
Član 195. stav 1.
(1) Ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.»
VI. Dopustivost
U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-296/05 od 29. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je apelaciju podnio 19. januara 2006. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.»
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza [...] svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom [...]».
U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na spor o naknadi materijalne štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Apelantova žalba u vezi s pravom na pravično suđenje u cijelosti se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u osporenom sudskom postupku pred Vrhovnim sudom.
U konkretnom slučaju, apelant smatra da je zakon na koji se pozvao Vrhovni sud mogao imati utjecaja samo u odnosu na regresni zahtjev tuženog kao štetnika, i to prema nadležnoj zajednici zdravstvene zaštite.
Ustavni sud podsjeća da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluka Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud svoju presudu zasnivao na primjeni Zakona o zdravstvenom osiguranju i Pravilniku o uvjetima i načinu upućivanja osiguranog lica na liječenje u inostranstvo, polazeći od toga da se mldb. apelant liječio u inostranstvu, a da za takvo liječenje nije dobio odobrenje nadležne zdravstvene ustanove, niti je ispoštovao zakonsku proceduru za odlazak na liječenje u inostranstvo.
Za razliku od Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi (Presuda Općinskog suda broj P-58/04 od 11. augusta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1264/04 od 13. decembra 2004. godine) su usvajajući apelantov tužbeni zahtjev, odgovornost tuženog za naknadu materijalne štete zasnivali na relevantnim odredbama ZOO-a.
Prema članu 170. stav 1. i članu 195. stav 1. ZOO-a za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećem licu, odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Također, ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove u vezi s tim. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da su zaključci Kantonalnog suda i Općinskog suda pravilni. Stanovište Vrhovnog suda u osporenoj odluci nije bitno za rješavanje konkretnog spora, jer u postupku pred sudovima nije postavljen regresni tužbeni zahtjev prema nadležnoj zdravstvenoj zajednici osiguranja.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud donoseći osporenu presudu pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje, te zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović
Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 97/06, rješavajući apelaciju Slavka Radoša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Slavka Radoša.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-296/05 od 29. novembra 2005. godine.
Ostaje na snazi Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1264/04 od 13. decembra 2004. godine i Presuda Općinskog suda u Kaknju broj P-58/04 od 11. augusta 2004. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
Slavko Radoš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Šefkija Plasto, advokat iz Kaknja, podnio je 19. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-296/05 od 29. novembra 2005. godine. Apelant je naknadno, 26. decembra 2006. godine, dopunio apelaciju i zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio protivizvršenje koje je tražila Javna ustanova Dom zdravlja Kakanj u Kaknju kao tuženi i kao raniji izvršenik prema apelantu (u daljnjem tekstu: tuženi) do donošenja odluke o apelaciji, navodeći da «postoji mogućnost za udovoljavanje traženju, te bi na taj način nastale nepopravljive posljedice».
Postupak pred Ustavnim sudom
Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te od tuženog kao učesnika u postupku, zatraženo je 23. januara 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. februara 2006. godine, a tuženi 7. februara 2006. godine.
Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 19. februara 2007. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Presudom Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-58/04 od 11. augusta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1264/04 od 13. decembra 2004. godine, tuženi je obavezan isplatiti apelantovom sinu, mldb. Vilijanu Radošu - tužiocu, na ime naknade nematerijalne štete ukupan novčani iznos od 25.000,00 KM, za pretrpljene fizičke i duševne bolove, strah, umanjene životne aktivnosti i za naruženost, sa zakonskom zateznom kamatom od 11. maja 2004. godine do isplate.
Istom presudom tuženom je naloženo da apelantu, također tužiocu, isplati iznos od 000,00 KM na ime materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom od 7. aprila 1992. godine do isplate, te troškove parničnog postupka u iznosu od 5.552,00 KM. S preostalim dijelom tužbeni zahtjev apelanta i njegovog sina kao tužioca je odbijen.
Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u tužiočevoj tužbi istaknuto da se mldb. tužilac 8. septembra 1991. godine u pratnji roditelja, radi pregleda, javio tuženom, kada je tuženi ustanovio da se kod mldb. tužioca radi o lakšoj upali grla, te mu je kao terapija određena penicilin injekcija, koju je odmah primio. Nadalje u tužbi je navedeno da je primljenom injekcijom mldb. tužilac pretrpio povredu u vidu teškog oštećenja peronalnog živca, te da je bez sumnje utvrđeno da je kod mldb. tužioca došlo do povređivanja uslijed nestručno obavljenog medicinskog zahvata osoblja tuženog, zbog čega je došlo do zdravstvenih komplikacija. Apelant je, zbog stanja u kojem se mldb. tužilac nalazio, a i općeg stanja u zemlji vezanog za početak rata, nesređenu situaciju i potrebu hitnosti vršenja operacije, te tromosti administracije u tom periodu oko dobijanja odobrenja za liječenje u drugoj zdravstvenoj ustanovi, izvan bolnice u Zenici, kojoj je teritorijalno mldb. tužilac pripadao, a koja tehnički i kadrovski nije bila osposobljena za vršenje konkretne operacije, odlučio da se mldb. tužilac podvrgne medicinskom tretmanu i operaciji u specijalnoj ustanovi u Beču. Da bi se umanjile posljedice povređivanja, mldb. tužilac je podvrgnut operativnom liječenju u Beču, kada mu je ustanovljena fibroza koja je u uzročnoj vezi s datom injekcijom. Mldb. tužilac i apelant, kao njegov otac i zakonski zastupnik, proveli su u Beču 14 dana. Konkretnom tužbom potraživali su materijalnu štetu koja se odnosi na troškove liječenja, boravka i puta, kao i nematerijalnu štetu koja se odnosi na mldb. tužioca.
Obrazlažući svoju odluku, Općinski sud je naveo da je odlučujući o visini naknade nematerijalne štete imao u vidu član 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i nalaz vještaka medicinske struke. Naime, prema vještakovom nalazu mldb. tužilac je kao posljedicu primanja injekcije pretrpio povredu ishijaličnog živca, zbog čega je morao biti operiran i zbog čega su nastupile trajne posljedice u vidu umanjenja opće životne sposobnosti od 30 %. Mldb. tužilac je, također prema vještakovoj ocjeni, tačno određen vremenski period trpio bolove jakog intenziteta, umjerenog intenziteta, strah jakog i umjerenog intenziteta. Kao posljedica povređivanja zbog povrede živca i kasnije operativnog zahvata došlo je do naruženosti srednjeg stepena koja se manifestira u poremećaju hoda, te ožiljcima na stražnjoj strani debelog mesa, desne natkoljenice i koljena.
Odlučujući o tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete koja se odnosi na troškove liječenja tužioca, sud je imao u vidu član 195. stav 1. ZOO-a, kojim je propisano da onaj ko drugom nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan mu je naknaditi troškove liječenja i druge potrebne troškove u vezi s tim. Sud je također imao u vidu novčane uplate koje je imao apelant, troškove liječenja koji se odnose na troškove operacije u Austriji, na koje tuženi nije isticao primjedbe, pa je sud u cijelosti udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu u pogledu naknade materijalne štete. Općinski sud je ocijenio da nije bitno isticanje tuženog što apelantu nije odobreno liječenje mldb. tužioca u inostranstvu, zaključujući da bi to bilo značajno tek kod postavljenog regresnog tužbenog zahtjeva tuženog prema nadležnoj zdravstvenoj ustanovi, jer postupak prema apelantovom zahtjevu za liječenje mldb. tužioca u inostranstvu još nije okončan, a mldb. tužilac je u vrijeme događaja bio zdravstveno osiguran.
Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-296/05 od 29. novembra 2005. godine reviziju uvažio i preinačio obje nižestepene presude tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu od 17.000,00 KM s kamatom, a naknada apelantovih troškova smanjena je s iznosa od 5.552,00 KM na iznos od 3.312,00 KM. Apelant je navedenom presudom obavezan tuženom naknaditi troškove revizije u iznosu od 2.176,00 KM, u roku od trideset dana pod prijetnjom izvršenja.
U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da se prema utvrđenju nižestepenih sudova mldb. tužilac liječio u inostranstvu, iako nije dobio odobrenje nadležne zdravstvene ustanove, niti je ispoštovao proceduru propisanu Zakonom o zdravstvenoj zaštiti («Službeni list SRBiH» br. 18/86, 17/89 i 38/90) i Pravilnikom o uvjetima i načinu upućivanja osiguranog lica na liječenje u inostranstvo («Službeni list SRBiH» broj 40/87) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, a i danas je na snazi prema odredbama čl. 41, 122. i 124. Zakona o zdravstvenom osiguranju («Službene novine FBiH» broj 30/97). Imajući u vidu citirane propise i činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da apelant nije ispoštovao zakonsku proceduru za odlazak na liječenje u inostranstvo, Vrhovni sud je ocijenio da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da tužiocima prema ZOO-u (koji je opći propis) pripada pravo na naknadu materijalne štete, ne vodeći računa o Zakonu o zdravstvenom osiguranju (lex specialis) i Pravilniku o uvjetima i načinu upućivanja osiguranog lica na liječenje u inostranstvo, a koji propisuje plaćanje troškova liječenja i on se može primijeniti samo na ovaj slučaj. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, te je reviziju uvažio primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
Iz navoda apelacije proizlazi da su apelantu Presudom Vrhovnog suda broj Rev-296/05 od 29. novembra 2005. godine, povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da Vrhovni sud nije mogao primijeniti Zakon o zdravstvenoj zaštiti osiguranika, «jer se radi o šteti koju je mldb. tužilac pretrpio uslijed propusta tuženog, a tuženi je slijedom toga istu štetu dužan naknaditi. Zakon na koji se pozvao Vrhovni sud mogao je imati utjecaja samo u pogledu regresnog zahtjeva tuženog kao štetnika, i to prema Zajednici osiguranja». Apelant ističe da kao tužilac nije podnio tužbu protiv Zajednice osiguranja za naknadu troškova liječenja prema osnovu Zakona o zdravstvenoj zaštiti osiguranika, nego protiv štetnika koji je štetu prouzrokovao, a što su Kantonalni sud i Općinski sud pravilno ocijenili. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine presudu Vrhovnog suda i ostavi na snazi odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda.
b) Odgovori na apelaciju
Vrhovni sud u odgovoru na navode iz apelacije ističe da u cijelosti ostaje pri Odluci broj Rev-296/05 od 29. novembra 2005. godine smatrajući da osporenom odlukom nisu prekršena ustavna prava navedena u apelaciji.
Tuženi osporava navode iz apelacije postavljajući pitanje ima li apelant pravo na naknadu materijalne štete u slučaju kada je ta šteta nastala kao rezultat njegovih postupaka koji su suprotni imperativnim pravnim normama. Nadalje, tuženi ističe da se apelantovo postupanje suprotno imperativnim pravnim normama ogleda kroz njegovu odluku o nastavku liječenja izvan tadašnje SRBiH, ne poštujući postupak utvrđen Pravilnikom o uvjetima i načinu upućivanja osiguranog lica na liječenje u inostranstvo («Službeni list SRBiH» broj 40/87; u daljnjem tekstu: Pravilnik). Tuženi smatra da je neosnovana apelantova tvrdnja da njegov zahtjev za liječenje u inostranstvu nije riješen zbog specifične situacije vezane za predratno stanje u SRBiH. Tuženi daje objašnjenje da je apelant podnio zahtjev za liječenje u inostranstvu 12. i 13. novembra 1991. godine, ali je to sve što je uradio s ciljem poštivanja postupka dobijanja saglasnosti za odlazak na liječenje u inostranstvo. Naime, kada je nadležna Klinika za neurohirurgiju u Sarajevu, aktom broj 12-994-1/91 od 15. novembra 1991. godine zatražila od apelanta da radi mišljenja i prijedloga dovede pacijenta na bolničko liječenje radi pretraga, on to nije uradio, nego je samovoljno otišao na liječenje u Austriju, a što predstavlja jedini razlog zbog čega nije doneseno rješenje o apelantovom zahtjevu. Osim toga, tuženi smatra da uopće nije postojala potreba za odlaskom na liječenje u inostranstvo, jer je u to vrijeme, prema mišljenju vještaka medicinske struke, u Jugoslaviji bilo najmanje šest do deset klinika, od čega su dvije bile u Sarajevu, koje su uspješno mogle obaviti liječenje u konkretnom slučaju.
Tuženi navodi da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na Pravilniku, a Zakon o zdravstvenoj zaštiti («Službeni list SRBiH» br. 18/86, 17/89 i 38/90), i to samo član 77. stav 2. alineja 6. ovog zakona, spominje se kao pravni osnov za donošenje navedenog pravilnika.
V. Relevantni propisi
U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list SRBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase:
"dgovornost preduzeća"Član 170. stav 1.
(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
Naknada štete u slučaju tjelesne povrede ili narušavanja zdravlja
Član 195. stav 1.
(1) Ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.»
VI. Dopustivost
U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-296/05 od 29. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je apelaciju podnio 19. januara 2006. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.»
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza [...] svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom [...]».
U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na spor o naknadi materijalne štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Apelantova žalba u vezi s pravom na pravično suđenje u cijelosti se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u osporenom sudskom postupku pred Vrhovnim sudom.
U konkretnom slučaju, apelant smatra da je zakon na koji se pozvao Vrhovni sud mogao imati utjecaja samo u odnosu na regresni zahtjev tuženog kao štetnika, i to prema nadležnoj zajednici zdravstvene zaštite.
Ustavni sud podsjeća da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluka Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud svoju presudu zasnivao na primjeni Zakona o zdravstvenom osiguranju i Pravilniku o uvjetima i načinu upućivanja osiguranog lica na liječenje u inostranstvo, polazeći od toga da se mldb. apelant liječio u inostranstvu, a da za takvo liječenje nije dobio odobrenje nadležne zdravstvene ustanove, niti je ispoštovao zakonsku proceduru za odlazak na liječenje u inostranstvo.
Za razliku od Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi (Presuda Općinskog suda broj P-58/04 od 11. augusta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1264/04 od 13. decembra 2004. godine) su usvajajući apelantov tužbeni zahtjev, odgovornost tuženog za naknadu materijalne štete zasnivali na relevantnim odredbama ZOO-a.
Prema članu 170. stav 1. i članu 195. stav 1. ZOO-a za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećem licu, odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Također, ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove u vezi s tim. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da su zaključci Kantonalnog suda i Općinskog suda pravilni. Stanovište Vrhovnog suda u osporenoj odluci nije bitno za rješavanje konkretnog spora, jer u postupku pred sudovima nije postavljen regresni tužbeni zahtjev prema nadležnoj zdravstvenoj zajednici osiguranja.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud donoseći osporenu presudu pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje, te zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović
Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com
- By LegaForum