BiH Pravo

PRAVO NA NOVČANU NAKNADU PO OSNOVU NEZAPOSLENOSTI
Član 39. stav 1. i 2. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, u vezi sa Sporazumom između BiH i SR
Jugoslavije o socijalnom osiguranju

Kod ponovnog ostvarivanja prava na novčanu naknadu u staž osiguranja se uračunava samo staž osiguranja koji je nezaposleno lice ostvarilo poslije primanja posljednje novčane naknade.

Iz obrazloženja:

Kako je članom 39. stav 2. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 30/10 i 102/12, u daljem tekstu: Zakon o zapošljavanju) propisano da se kod ponovnog ostvarivanja prava na novčanu naknadu u staž osiguranja uračunava samo staž osiguranja koji je nezaposleno lice ostvarilo poslije primanja posljednje novčane naknade, pa imajući u vidu da je tužilja primala novčanu naknadu u Republici Srbiji u periodu od 1.7. do 31.8.2006. godine, po osnovu staža ostvarenog u vremenu od 5.9. 2005. godine do 30.6.2006. godine, koji je i ostvarila u Osnovnoj školi „B.B.“ Š. koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, što tužilja i sama navodi, u konkretnom slučaju joj je pravilno utvrđeno trajanje novčane naknade za period staža osiguranja poslije primanja te posljednje novčane naknade, za period staža osiguranja od 1-dne godine 7 mjeseci i 11 dana, u trajanju od 2 mjeseca, o čemu su u osporenom aktu i pobijanoj presudi dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi, koji se ne mogu dovesti sumnju navodima zahtjeva.

Pri tome je tuženi u postupku donošenja osporenog akta pravilno pribavio potvrdu Nacionalne službe za zapošljavanje Republike Srbije, u skladu sa Sporazumom između BiH i SR Jugoslavije o socijalnom osiguranju („Službeni glasnik BiH“ broj 16/03, u daljem tekstu: Sporazum), koji u članu 2. stav 1. tačka 4. propisuje da se sporazum odnosi na sve propise u Bosni i Hercegovini i Republici Srbiji o novčanoj naknadi za slučaj nezaposlenosti, a u stavu 2. tog člana i propisano da se odnosi na sve pravne propise kojima se objedinjuju, mijenjaju ili dopunjuju pravni propisi iz stava 1. tog člana. Sporazum se, u smislu njegovog člana 3. pod a), odnosi na lica za koja važe ili su važili propisi jedne ili obje države ugovornice, a članom 5. Sporazuma je izvršeno izjednačavanje teritorija, tako da novčana naknada prema propisima jedne države ugovornice se isplaćuju korisniku sa prebivalištem u drugoj državi ugovornoci.

Upravo po tom osnovu je tužilja novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti, u skladu sa Sporazumom, primala u Republici Srbiji, za staž osiguranja, kako je i sama navela, ostvaren u Republici Srpskoj, koja je u sastavu Bosne i Hercegovine. Stoga je pravilno, u smislu člana 39. stav 2. Zakona o zapošljavanju, u konkretnom slučaju ponovnog ostvarivanja prava na novčanu naknadu, tužilji utvrđena novčana naknada samo za staž osiguranja koji je ostvarila poslije primanja posljednje novčane naknade, koji staž osiguranja iznosi 1-dnu godinu 7 mjeseci i 11 dana, tako da joj ta naknada, primjenom stava 1. člana 39. istog zakona, pravilno utvrđena za staž osiguranja od jedne do dvije godine, a u trajanju od 2 mjeseca, to jest od 1.3. do 30.4.2015. godine.Zbog pomenute izričite odredbe člana 39. stav 2. Zakona o zapošljavanju, nije od uticaja, što je i tuženi naveo u obrazloženju osporenog akta, da je u članu 26. Sporazuma predviđeno da se trajanje naknade smanjuje za onaj period koji je nezaposleno lice u drugoj državi ugovornici, u posljednjih 12 mjeseci prije podnošenja zahtjeva, primalo novčanu naknadu za nezaposlenost.

(Vrhovni sud Republike Srpske 13 0 U 003859 16 Uvp od 28.11.2018. godine)

PRAVO NA NOVČANU NAKNADU PO OSNOVU NEZAPOSLENOSTI
Član 38. stav 3. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti

Pravo na novčanu naknadu ima nezaposleno lice od prvog dana prestanka radnog odnosa ako se prijavi zavodu za zapošljavanje u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa i podnese zahtjev, a ako se prijavi nakon isteka tog roka, prava mu počinju teći od dana prijavljivanja umanjena za period kašnjenja.

Iz obrazloženja:

Prema odredbi stava 3. člana 38. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti („Službeni glasnik RS“ broj 30/10 i 102/12, u daljem tekstu: Zakona o posredovanju), prava iz člana 36. ovog zakona nezaposleno lice ima od prvog dana nakon prestanka radnog odnosa ako se prijavi Zavodu u roku do 30 dana od dana prestanka radnog odnosa i podnese zahtjev, a ako se prijavi Zavodu nakon isteka tog roka, prava mu počinju teći od dana prijavljivanja Zavodu umanjena za period kašnjenja.

Pravilno sud u pobijanoj presudi tumači navedenu odredbu u smislu da tužiteljica ne može izgubiti pravo koje joj po zakonu pripada, zbog činjenice da se nije u roku od 30 dana od prestanka zaposlenja prijavila na evidenciju Zavoda za zapošljavanje i podnijela zahtjev za novčanu naknadu, već da samo može da joj se umanji obim prava koji je vezan za rok u kojem ostvaruje tu novčanu naknadu. Prema tome, ukoliko se tužiteljica prijavila na evidenciju Zavoda za zapošljavanje nakon 30 dana od dana prestanka radnog odnosa (31.12.2014. godine) onda joj to pravo pripada samo do 30.09.2015. godine. Evidentno je da su za tužiteljicu uplaćeni doprinosi za osiguranje od nezaposlenosti i to retroaktivno, zbog čega je ona ispunila uslove za ostvarivanje prava na novčanu naknadu , odnosno pravo koje joj pripada po zakonu ne može izgubiti, već joj se samo može umanjiti obim prava za period kašnjenja. Zbog toga je nižestepeni sud pravilno tumačio navedenu odredbu u korist nezaposlenog lica, ovdje tužiteljice, jer gubitak tog prava nije izričito propisan odredbama Zakona o posredovanju, već je samo ostvarivanje prava uslovljeno plaćanjem doprinosa za osiguranje od nezaposlenosti za sve radnike (član 38. stav 1.), odnosno uslovljeno podnošenjem zahtjeva, što je tužiteljica i učinila, ali tada nije ispunjavala uslove zbog neizmirenih doprinosa od strane poslodavca, što je naknadno otklonjeno čime je ispunila uslove za ostvarivanje tog prava.

(Vrhovni sud Republike Srpske 12 0 U 006851 19 Uvp od 21.05.2020. godine)