Pravo na novcanu naknadu po osnovu nezaposlenosti
Posted: Thu Apr 08, 2021 11:12 am
PRAVO NA NOVČANU NAKNADU PO OSNOVU NEZAPOSLENOSTI
Član 39. stav 1. i 2. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, u vezi sa Sporazumom između BiH i SR
Jugoslavije o socijalnom osiguranju
Kod ponovnog ostvarivanja prava na novčanu naknadu u staž osiguranja se uračunava samo staž osiguranja koji je nezaposleno lice ostvarilo poslije primanja posljednje novčane naknade.
Iz obrazloženja:
Kako je članom 39. stav 2. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 30/10 i 102/12, u daljem tekstu: Zakon o zapošljavanju) propisano da se kod ponovnog ostvarivanja prava na novčanu naknadu u staž osiguranja uračunava samo staž osiguranja koji je nezaposleno lice ostvarilo poslije primanja posljednje novčane naknade, pa imajući u vidu da je tužilja primala novčanu naknadu u Republici Srbiji u periodu od 1.7. do 31.8.2006. godine, po osnovu staža ostvarenog u vremenu od 5.9. 2005. godine do 30.6.2006. godine, koji je i ostvarila u Osnovnoj školi „B.B.“ Š. koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, što tužilja i sama navodi, u konkretnom slučaju joj je pravilno utvrđeno trajanje novčane naknade za period staža osiguranja poslije primanja te posljednje novčane naknade, za period staža osiguranja od 1-dne godine 7 mjeseci i 11 dana, u trajanju od 2 mjeseca, o čemu su u osporenom aktu i pobijanoj presudi dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi, koji se ne mogu dovesti sumnju navodima zahtjeva.
Pri tome je tuženi u postupku donošenja osporenog akta pravilno pribavio potvrdu Nacionalne službe za zapošljavanje Republike Srbije, u skladu sa Sporazumom između BiH i SR Jugoslavije o socijalnom osiguranju („Službeni glasnik BiH“ broj 16/03, u daljem tekstu: Sporazum), koji u članu 2. stav 1. tačka 4. propisuje da se sporazum odnosi na sve propise u Bosni i Hercegovini i Republici Srbiji o novčanoj naknadi za slučaj nezaposlenosti, a u stavu 2. tog člana i propisano da se odnosi na sve pravne propise kojima se objedinjuju, mijenjaju ili dopunjuju pravni propisi iz stava 1. tog člana. Sporazum se, u smislu njegovog člana 3. pod a), odnosi na lica za koja važe ili su važili propisi jedne ili obje države ugovornice, a članom 5. Sporazuma je izvršeno izjednačavanje teritorija, tako da novčana naknada prema propisima jedne države ugovornice se isplaćuju korisniku sa prebivalištem u drugoj državi ugovornoci.
Upravo po tom osnovu je tužilja novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti, u skladu sa Sporazumom, primala u Republici Srbiji, za staž osiguranja, kako je i sama navela, ostvaren u Republici Srpskoj, koja je u sastavu Bosne i Hercegovine. Stoga je pravilno, u smislu člana 39. stav 2. Zakona o zapošljavanju, u konkretnom slučaju ponovnog ostvarivanja prava na novčanu naknadu, tužilji utvrđena novčana naknada samo za staž osiguranja koji je ostvarila poslije primanja posljednje novčane naknade, koji staž osiguranja iznosi 1-dnu godinu 7 mjeseci i 11 dana, tako da joj ta naknada, primjenom stava 1. člana 39. istog zakona, pravilno utvrđena za staž osiguranja od jedne do dvije godine, a u trajanju od 2 mjeseca, to jest od 1.3. do 30.4.2015. godine.Zbog pomenute izričite odredbe člana 39. stav 2. Zakona o zapošljavanju, nije od uticaja, što je i tuženi naveo u obrazloženju osporenog akta, da je u članu 26. Sporazuma predviđeno da se trajanje naknade smanjuje za onaj period koji je nezaposleno lice u drugoj državi ugovornici, u posljednjih 12 mjeseci prije podnošenja zahtjeva, primalo novčanu naknadu za nezaposlenost.
(Vrhovni sud Republike Srpske 13 0 U 003859 16 Uvp od 28.11.2018. godine)
Član 39. stav 1. i 2. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, u vezi sa Sporazumom između BiH i SR
Jugoslavije o socijalnom osiguranju
Kod ponovnog ostvarivanja prava na novčanu naknadu u staž osiguranja se uračunava samo staž osiguranja koji je nezaposleno lice ostvarilo poslije primanja posljednje novčane naknade.
Iz obrazloženja:
Kako je članom 39. stav 2. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 30/10 i 102/12, u daljem tekstu: Zakon o zapošljavanju) propisano da se kod ponovnog ostvarivanja prava na novčanu naknadu u staž osiguranja uračunava samo staž osiguranja koji je nezaposleno lice ostvarilo poslije primanja posljednje novčane naknade, pa imajući u vidu da je tužilja primala novčanu naknadu u Republici Srbiji u periodu od 1.7. do 31.8.2006. godine, po osnovu staža ostvarenog u vremenu od 5.9. 2005. godine do 30.6.2006. godine, koji je i ostvarila u Osnovnoj školi „B.B.“ Š. koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, što tužilja i sama navodi, u konkretnom slučaju joj je pravilno utvrđeno trajanje novčane naknade za period staža osiguranja poslije primanja te posljednje novčane naknade, za period staža osiguranja od 1-dne godine 7 mjeseci i 11 dana, u trajanju od 2 mjeseca, o čemu su u osporenom aktu i pobijanoj presudi dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi, koji se ne mogu dovesti sumnju navodima zahtjeva.
Pri tome je tuženi u postupku donošenja osporenog akta pravilno pribavio potvrdu Nacionalne službe za zapošljavanje Republike Srbije, u skladu sa Sporazumom između BiH i SR Jugoslavije o socijalnom osiguranju („Službeni glasnik BiH“ broj 16/03, u daljem tekstu: Sporazum), koji u članu 2. stav 1. tačka 4. propisuje da se sporazum odnosi na sve propise u Bosni i Hercegovini i Republici Srbiji o novčanoj naknadi za slučaj nezaposlenosti, a u stavu 2. tog člana i propisano da se odnosi na sve pravne propise kojima se objedinjuju, mijenjaju ili dopunjuju pravni propisi iz stava 1. tog člana. Sporazum se, u smislu njegovog člana 3. pod a), odnosi na lica za koja važe ili su važili propisi jedne ili obje države ugovornice, a članom 5. Sporazuma je izvršeno izjednačavanje teritorija, tako da novčana naknada prema propisima jedne države ugovornice se isplaćuju korisniku sa prebivalištem u drugoj državi ugovornoci.
Upravo po tom osnovu je tužilja novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti, u skladu sa Sporazumom, primala u Republici Srbiji, za staž osiguranja, kako je i sama navela, ostvaren u Republici Srpskoj, koja je u sastavu Bosne i Hercegovine. Stoga je pravilno, u smislu člana 39. stav 2. Zakona o zapošljavanju, u konkretnom slučaju ponovnog ostvarivanja prava na novčanu naknadu, tužilji utvrđena novčana naknada samo za staž osiguranja koji je ostvarila poslije primanja posljednje novčane naknade, koji staž osiguranja iznosi 1-dnu godinu 7 mjeseci i 11 dana, tako da joj ta naknada, primjenom stava 1. člana 39. istog zakona, pravilno utvrđena za staž osiguranja od jedne do dvije godine, a u trajanju od 2 mjeseca, to jest od 1.3. do 30.4.2015. godine.Zbog pomenute izričite odredbe člana 39. stav 2. Zakona o zapošljavanju, nije od uticaja, što je i tuženi naveo u obrazloženju osporenog akta, da je u članu 26. Sporazuma predviđeno da se trajanje naknade smanjuje za onaj period koji je nezaposleno lice u drugoj državi ugovornici, u posljednjih 12 mjeseci prije podnošenja zahtjeva, primalo novčanu naknadu za nezaposlenost.
(Vrhovni sud Republike Srpske 13 0 U 003859 16 Uvp od 28.11.2018. godine)