- Fri Jun 25, 2021 4:33 pm
#4728
Službeni glasnik BiH, broj 39/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4706/20, rješavajući apelaciju Alema Ibiševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Alema Ibiševića.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka – odlučivanja po žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 823957 20 Kv8 od 6. novembra 2020. godine o produženju pritvora, o kojoj je Kantonalni sud u Sarajevu odlučio Rješenjem broj 65 0 K 823957 20 Kž 4 od 29. decembra 2020. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Alem Ibišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Denisa Gačanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja odlučivanja o žalbi na rješenje kojim je apelantu produžen pritvor. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere opisane u apelaciji. Na zahtjev Ustavnog suda od 30. decembra 2020. godine, apelacija je dopunjena 31. decembra 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i Kantonalnog suda zatraženo je 11. januara i 19. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju, koje su pozvani dostavili.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Rješenjem Općinskog suda (sudija za prethodni postupak) broj 65 0 K 823957 20 Kpp 16 od 13. augusta 2020. godine apelantu (i još 15 osumnjičenih lica) zbog postojanja osnovane sumnje da je sa 29 opisanih radnji počinio krivična djela primanja dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH, sve u vezi sa članom 31. KZFBiH, određen je pritvor na osnovu člana 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u trajanju od jednog mjeseca. Odlučujući o žalbama branilaca osumnjičenih, vijeće Općinskog suda je donijelo Rješenje broj 65 0 K 823957 20 Kv od 28. augusta 2020. godine kojim je djelimično uvažilo žalbe branilaca, ukinulo rješenje o određivanju mjere pritvora, te predmet vratilo na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku Općinski sud je 2. septembra 2020. godine donio Rješenje broj 65 0 K 823957 20 Kpp 18 kojim je apelantu i ostalim imenovanim saosumnjičenim licima određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.
5. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0K 823957 20 Kv4 od 11. septembra 2020. godine apelantu i ostalim osumnjičenim produžio pritvor za naredna dva mjeseca. Nakon što su branioci osumnjičenih izjavili žalbe na predmetno rješenje, spis je dostavljen Kantonalnom sudu radi odlučivanja. Kantonalni sud je 1. oktobra 2020. godine donio rješenje kojim je žalbe branilaca apelanta i drugih imenovanih osumnjičenih odbio kao neosnovane, dok je žalbe branilaca dvojice imenovanih osumnjičenih djelimično uvažio, te ukinuo rješenje u odnosu na te osumnjičene i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Postupajući po navedenom, vijeće je 6. oktobra 2020. godine donijelo Rješenje broj 65 0 K 823957 20 Kv 5 kojim je i prema tim osumnjičenim produžilo mjeru pritvora.
Postupak donošenja rješenja od 6. novembra 2020. godine
6. Kantonalno tužilaštvo je 5. novembra 2020. godine Općinskom sudu dostavilo prijedlog broj T09 0 KTK 0150025 20 u kojem se u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene traži produženje mjere pritvora iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) i članom 149. stav 3. ZKPFBiH za naredna tri mjeseca, dok je u odnosu na jednog osumnjičenog zatražilo izricanje mjera zabrane.
7. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 823957 20 Kv8 od 6. novembra 2020. godine apelantu (i 15 drugih osumnjičenih lica) produžio pritvor za naredna tri mjeseca, tako da se prema tom rješenju pritvor ima računati od 6. novembra 2020. godine i može trajati do 6. februara 2021. godine ili do druge odluke suda (stav I izreke). U izreci je navedeno da žalba protiv tog rješenja ne zadržava izvršenje rješenja (stav II izreke). U obimnom rješenju (309 strana) navedeni su razlozi za donošenje odluke. Rješenje sadrži i pouku o pravnom lijeku: "Žalba protiv ovog rješenja može se izjaviti Kantonalnom sudu putem Općinskog suda u roku od tri (3) dana od dana prijema rješenja."
8. Protiv rješenja o produženju pritvora od 6. novembra 2020. godine apelantova braniteljica je 13. novembra 2020. godine izjavila žalbu.
9. Ustavni sud konstatira da iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Kantonalni sud Rješenjem broj 65 0 K 823957 20 Kž 4 od 29. decembra 2020. godine odlučio o podnesenim žalbama.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant navodi da su mu u krivičnom postupku koji se vodi protiv njega povrijeđena prava iz člana "II/3.e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju". Pojašnjava da je 6. novembra 2020. godine po prijedlogu Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora, te nakon održanog ročišta, Općinski sud donio Rješenje broj 65 0 K 823957 20 Kv 8 od 6. novembra 2020. godine kojim mu je produžen pritvor na osnovu člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH za naredna tri mjeseca i koji može trajati do 6. februara 2021. godine ili do druge odluke suda. Ističe da je, nakon što mu je Općinski sud rješenjem od 6. novembra 2020. godine produžio pritvor za naredna tri mjeseca, 13. novembra 2020. godine (u blagovremenom roku) podnio žalbu Kantonalnom sudu, ali da ni 45 dana nakon podnošenja žalbe Kantonalni sud još uvijek nije odlučio o žalbi tako da se apelant za ovo vrijeme nalazi u pritvoru bez pravomoćnog rješenja. Apelant smatra da mu je stoga, prije svih, ugroženo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti koje mu pruža član 5. stav 4. Evropske konvencije. Ističe da je nesporno bilo apelantovo pravo da se njegovo pritvaranje preispita i u tom smislu mu je ZKPFBiH omogućio pravni lijek u vidu žalbe protiv rješenja Općinskog suda. Djelotvornost pravnog lijeka je dovedena u pitanje nepostupanjem drugostepenog Kantonalnog suda, koji ni nakon 45 dana od dana podnošenja apelantove žalbe nije odlučio o njoj. Smatra da se tako dug period u kojem nije donijeta odluka o pravnom lijeku, kojim se dovodi u pitanje zakonitost apelantovog pritvaranja, ne može opravdati bilo kakvim okolnostima vezanim za složenost slučaja ili broj pritvorenika u apelantovom predmetu. Ova činjenica je apelantovoj žalbi na rješenje prvostepenog suda o produženju pritvora nesporno oduzela karakter djelotvornosti, na koji način su povrijeđena apelantova prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, bez obzira na to kada će Kantonalni sud poslije podnošenja ove apelacije donijeti odluku o pravnom lijeku. Apelant ističe da je navedenim (ne)postupanjem dovedena u pitanje i pravičnost postupka koju apelantu garantira član 6. Evropske konvencije. Predloženo je da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se Općinskom sudu naložiti puštanje apelanta iz pritvora zbog navedenog nepostupanja.
b) Odgovori na apelaciju
11. Kantonalni sud je odgovorio da je, odlučujući o žalbama branilaca osumnjičenih (uključujući i apelantovu braniteljicu), 29. decembra 2020. godine donio Rješenje broj 65 0 K 823957 20 Kž 4 kojim je potvrdio Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 823957 20 Kv 8 od 6. novembra 2021. godine. Ukazao je da prema odredbama člana 325. stav 3. ZKPFBiH o svim žalbama protiv iste presude, što se odnosi i na rješenja, drugostepeni sud odlučuje jednom odlukom. Slijedom toga, nakon što svi branioci i osumnjičeni prime rješenje o produženju pritvora, prvostepeni sud je dužan da sačeka istek žalbenog roka i da nakon toga dostavi predmet drugostepenom sudu na žalbeni postupak. Općinski sud je tako i postupio, pa je 10. decembra 2020. godine predmet dostavio Kantonalnom sudu sa žalbama 15 branilaca osumnjičenih na žalbeni postupak. Cijeneći navode iz apelacije, smatra da je Kantonalni sud postupao u skladu sa zakonskim rokovima i objektivnim mogućnostima rada u ovom izuzetno složenom i obimnom predmetu korupcije, imajući u vidu da je prvostepeno rješenje napisano na 300 stranica kojim je obuhvaćeno 17 lica koja su osumnjičena za više od 250 krivičnopravnih radnji koje čine bitna obilježja krivičnih djela koja se stavljaju na teret osumnjičenim licima u ovom predmetu, te da u vremenskom periodu postupanja Kantonalnog suda u predmetu od 10. decembra 2020. godine, kada je tom sudu dostavljen predmet na odlučivanje o 15 žalbi branilaca osumnjičenih, do 29. decembra 2020. godine, kada je doneseno drugostepeno rješenje, nisu povrijeđene odredbe ZKPFBiH, niti Ustavom zagarantirana ljudska prava apelanta i svih drugih osumnjičenih u ovom krivičnom postupku.
12. Općinski sud je istakao da se radi o veoma složenom i obimnom predmetu kojim je obuhvaćeno 17 osumnjičenih lica, te u kojem je na nivou osnovane sumnje obrađeno više od 250 krivičnopravnih radnji koje čine bitna obilježja više krivičnih djela, bliže navedenih, i da ovom vremenskom dinamikom postupanja u predmetu, a nakon donošenja rješenja o produženju pritvora, nisu povrijeđene odredbe ZKPFBiH, te da također nisu povrijeđena Ustavom zagarantirana ljudska prava kako apelanta tako i svih drugih osumnjičenih u ovom krivičnom postupku. Pojasnio je da je posljednja žalba branilaca 17 osumnjičenih koji su obuhvaćeni predmetnim rješenjem primljena u sud 20. novembra 2020. godine. Zatim je, nakon odluke Kantonalnog suda pod brojem 65 0 K 823957 20 Kž 3 po prethodno izjavljenim žalbama, koja je tom sudu zajedno s cijelim spisom dostavljena 4. decembra 2020. godine, 8. decembra 2020. godine proslijedio cio spis Kantonalnom sudu na daljnje odlučivanje, a koji spis je Kantonalni sud zajedno sa žalbama primio 10. decembra 2020. godine.
13. Kantonalno tužilaštvo je navelo da se radi o izuzetno obimnom predmetu u kojem je prijedlogom Kantonalnog tužilaštva, pa samim tim i osporavanim rješenjem Općinskog suda, obuhvaćeno 16 osumnjičenih lica i više od 260 krivično-pravnih radnji. Kantonalno tužilaštvo je istaklo i da mu je u međuvremenu dostavljeno Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 823957 20 Kž 4 od 29. decembra 2020. godine kojim je odlučeno o žalbama 16 osumnjičenih lica izjavljenih protiv rješenja Općinskog suda od 6. novembra 2020. godine.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Odjeljak 6. Pritvor
Član 145. st. (1) i (4)
Opće odredbe
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
Član 149. stav (3)
Trajanje pritvora u istrazi
(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće iz stava 2. ovog člana može, po obrazloženom prijedlogu tužitelja, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Član 335.
Opći rok za podnošenje žalbe
(1) Žalba se podnosi sudu koji je donio rješenje.
(2) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, žalba na rješenje podnosi se u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja.
Član 337. stav (1) i (3)
Odlučivanje o žalbi na rješenje
(1) O žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja višeg suda, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. [...]
(3) Odlučujući o žalbi sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. Međutim, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
18. U konkretnom slučaju predmetna apelacija se odnosi na propust Kantonalnog suda da odluči o žalbi na rješenje 45 dana nakon podnošenja žalbe, kako apelant navodi, te se, u vezi s tim, kao prvo, zapravo, postavlja pitanje dopustivosti apelacije u smislu ispunjavanja formalnih uvjeta propisanih članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta iz kojeg proizlazi da je apelacija podnesena zbog toga što Kantonalni sud nije donio odluku o apelantovoj žalbi, Ustavni sud, pri činjenici da nisu donesene odluke koje bi mogle biti predmet osporavanja, smatra da je u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
19. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant navodi povredu člana II/3.e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije, kao i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Međutim, iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije u vezi s donošenjem odluke o žalbi protiv rješenja o produženju pritvora. Apelant smatra da je na njegovu štetu prekršen i član 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije, pa će u tom kontekstu Ustavni sud i ispitati apelaciju.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
22. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito. https://advokat-prnjavorac.com
23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH (koji je primijenjen u konkretnom slučaju), dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.
24. Dalje, Ustavni sud podsjeća kako je svrha člana 5. stav 4. Evropske konvencije u garanciji da lica koja su u pritvoru imaju pravo da pokrenu postupak kojim će osporiti zakonitost tog pritvora, kao i pravo, nakon pokretanja takvog postupka, da se u što kraćem roku donese sudska odluka u pogledu zakonitosti pritvora i, ako se dokaže da je nezakonita, da se naloži njeno ukidanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu Evropski sud, Baranowski protiv Poljske (Veliko vijeće) broj 28358/95, ECHR 2000, Petkov i Profirov protiv Bugarske br. 50027/08 i 50781/09, stav 66. od 24. juna 2014). Postojanje pravnog sredstva koje zahtijeva član 5. stav 4. mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji nego i u praksi, u suprotnom nedostajat će mu dostupnost i djelotvornost koje se zahtijevaju tom odredbom (vidi Evropski sud, Vachev protiv Bugarske broj 42987/98, stav 71, ECHR 2004-VIII i Margaretić protiv Hrvatske broj 16115/13, stav 113. od 5. juna 2014). Dostupnost pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnosiocima pruže stvarnu mogućnost korištenja tog pravnog sredstva (vidi, na primjer, predmete Čonka protiv Belgije broj 51564/99, st. 46. i 55, ECHR 2002-I i Stephens protiv Malte (broj 2) broj 33740/06, stav 83. od 21. aprila 2009).
25. Nadalje, član 5. stav 4. u sebi sadrži, kao i član 6. stav 1, pravo na pristup sudu koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu suštinu (vidi predmete Shishkov protiv Bugarske broj 38822/97, st. 82–90, ECHR 2003-I i Bochev protiv Bugarske broj 73481/01, stav 70, 13. novembar 2008). Iako član 5. stav 4. ne obavezuje države ugovornice da uspostave drugi nivo nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora, ipak zahtijeva da država koja uspostavi takav sistem mora, u načelu, pritvorenicima omogućiti ista jamstva u žalbenom postupku kao i u prvom stepenu (vidi Evropski sud, Peša protiv Hrvatske broj 40523/08, stav 126. od 8. aprila 2010).
26. Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant isključivo problematizira vrijeme neodlučivanja o žalbi, koje je počelo podnošenjem žalbe Kantonalnom sudu 13. novembra 2020. godine, koje je do podnošenja apelacije trajalo 45 dana, što ne zadovoljava standard brzine, odnosno hitnosti iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da iz odgovora na apelaciju proizlazi da je o žalbi/žalbama odlučeno 29. decembra 2020. godine, dakle nakon 46 dana od dana kada je apelant izjavio žalbu. Ustavni sud konstatira da sam po sebi taj period nije beznačajan, te će ove navode ispitati u kontekstu pitanja hitnosti rješavanja o žalbi u pritvorskim predmetima.
27. Ustavni sud podsjeća na svoju dosadašnju praksu u kojoj je razmatrao slična pitanja. U predmetu broj AP 1598/08 od 4. septembra 2008. godine Ustavni sud je odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju u kojoj se apelant žalio da je rješenje o žalbi protiv rješenja o produženju pritvora donijeto suprotno standardima hitnosti iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud je u navedenom predmetu naveo da zakon (u navedenom slučaju Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine) ne propisuje rok u kojem je vijeće apelacionog suda dužno odlučiti o žalbi na rješenje kojim se produžava pritvor, ali da je vijeće Apelacionog odjeljenja odluku o žalbi donijelo u roku od deset dana od dana kada mu je žalba dostavljena na rješavanje, što ispunjava zahtjev da se zakonitost pritvora preispita "u kratkom roku", odnosno da odluka bude donesena brzo. U predmetu broj AP 757/04 od 29. oktobra 2004. godine (dostupan na ustavnisud.ba) Ustavni sud je utvrdio da je Vrhovni sud odlučio o apelantovoj žalbi u roku od osam dana od dana donošenja rješenja na koje je apelant uložio žalbu, te da je ispunjen zahtjev hitnog ispitivanja zakonitosti postupka, kako je to predviđeno članom 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud je ocijenio da isti rok od osam dana za odlučivanje o žalbi zadovoljava standard iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije i u predmetu broj AP 641/03 od 30. novembra 2004. godine (dostupan na ustavnisud.ba). Također, u predmetu broj AP 338/17 od 7. marta 2017. godine Ustavni sud je zaključio da se konkretni postupak odvijao na dvije instance u roku od 15 dana, koji rok, prema mišljenju Ustavnog suda, još uvijek zadovoljava standard "hitnosti" iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud, također, podsjeća na praksu Evropskog suda u ovom dijelu. U predmetu Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije (aplikacije br. 11082/06 i 13772/05 od 25. oktobra 2013. godine) Evropski sud je razmotrio žalbu drugog aplikanta u pogledu hitnosti rješavanja o žalbi na rješenja o produženju pritvora (u skladu sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije). U navedenoj presudi, u tački 521. (prevod preuzet sa internetske stranice Evropskog suda, prevedeno na hrvatski jezik), Evropski sud navodi:
"Drugi podnositelj zahtjeva prigovorio je da njegove žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora nisu bile ispitane žurno od strane žalbenog suda. Sud ponavlja da temeljem članka 5. st. 4. pritvorenik ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem sud mora brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja (vidi Rehbock protiv Slovenije br. 29462/95, par. 82.–88., ECHR 2000-XII, i G. B. protiv Švicarske br. 27426/95, par. 34.–39., 30. studenoga 2000.). Kada domaći zakon propisuje sustav žalbe, žalbeno tijelo također se mora pridržavati zahtjeva iz članka 5. st. 4; u isto vrijeme, standard žurnosti 'manje je strog kada je u pitanju postupak pred žalbenom sudom .... Sud se ne bi, u istoj mjeri, bavio pitanjem žurnosti postupka pred žalbenim sudom da je rješenje o određivanju pritvora koje se preispituje bilo izdano od strane suda i pod uvjetom da je postupak kojega se taj sud držao imao sudski karakter i da je osiguravao pritvoreniku odgovarajuća postupovna jamstva' (vidi Shakurov protiv Rusije br. 55822/10, par. 179., 5. lipnja 2012.). U predmetu Mamedova, prethodno citiranom, koji se, kao i ovaj predmet, odnosio na žalbeni postupak, utvrdio je da zahtjev 'žurnosti' nije bio ispunjen kada je žalbeni postupak trajao redom trideset i šest, dvadeset i šest, trideset i šest, i dvadeset i devet dana, ističući da se cijelo njegovo vrijeme trajanja moglo pripisati vlastima (vidi Mamedova, par. 96.; vidi također, za duže odgode, Ignatov protiv Rusije br. 27193/02, par. 112.–114., 24. svibnja 2007., i Lamazhyk protiv Rusije br. 20571/04, par. 104.–106., 30. srpnja 2009.). Nasuprot tome, utvrđeno je da je duljina žalbenog postupka koji je trajao deset, jedanaest i šesnaest dana u skladu s zahtjevom 'žurnosti' iz članka 5. st. 4. (vidi Yudayev protiv Rusije br. 40258/03, par. 84.–87., 15. siječnja 2009., i Khodorkovskiy br. 1, par. 247.). Konačno, Sud ponavlja da odgoda za koju se država može smatrati odgovornom ne treba uključivati razdoblje u kojem je obrana pripremala svoju žalbu (vidi Khodorkovskiy br. 1, par. 247.), osim ako je obrana bila spriječena u dovršetku žalbe krivnjom vlasti (vidi Lebedev br. 1, par.100.). https://www.anwalt-derbeste.de
522. Vraćajući se na ovaj predmet, Sud ponavlja da je sličan prigovor drugog podnositelja zahtjeva u svezi s ranijim rješenjima o produljenju pritvora već razmotren u predmetu Lebedev br. 1. U tom predmetu Sud je presudio da je odgoda od četrdeset i četiri i šezdeset i sedam dana, od kojih se dvadeset i sedam i četrdeset i sedam moglo pripisati vlastima, predstavljala povredu članka 5. st. 4. (vidi par. 98.–108.)."
29. Ustavni sud također primjećuje da je Evropski sud jasno naveo da se rok u ovakvim predmetima računa od dana podnošenja žalbe, odnosno rok koji je potreban odbrani da pripremi žalbu ne ulazi u ovaj rok. Nadalje, Evropski sud je jasno naveo da kada su u pitanju standardi iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije u pogledu hitnosti rješavanja o žalbi, pitanje da li je rješavano "hitno", kao i u navodima o povredi člana 5. stav 3. Evropske konvencije i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, moraju biti sagledani u okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, uključujući složenost predmeta, ponašanje domaćih vlasti i značaj onoga o čemu se odlučivalo za aplikanta.
30. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud primjećuje da se konkretni postupak odvijao na dvije instance, te je o žalbi odlučeno u roku od 46 dana od dana kada je apelant podnio žalbu na odluku kojom mu je pritvor produžen za dodatna tri mjeseca budući da je apelant podnio žalbu 13. novembra 2020. godine, a Kantonalni sud je donio odluku 29. decembra 2020. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 149. stav (3) ZKPFBiH propisano da žalba protiv rješenja (o produženju pritvora za tri mjeseca) ne zadržava njegovo izvršenje, te da je odredbama člana 335. ZKP-a propisano da je opći rok za podnošenje žalbe "[…] tri dana od dana dostavljanja rješenja". Dovodeći u vezu naprijed navedene odredbe ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da iz njih proizlazi da apelant ima propisano pravno sredstvo (žalbu) čijim bi korištenjem došlo do sudskog nadzora zakonitosti mjere kojoj je podvrgnut. Dalje, Ustavni sud treba da ispita da li je pravno sredstvo, dakle žalba protiv rješenja od 6. novembra 2020. godine omogućila brzu sudsku kontrolu zakonitosti pritvora koja bi mogla dovesti, kad je to moguće, do njegovog puštanja na slobodu.
31. Ustavni sud smatra za potrebno skrenuti pažnju na činjenicu da je zakon propisao rokove za odlučivanje o žalbi, i to protiv rješenja o određivanju pritvora (48 sati od prijema žalbe u sud, član 148. stav (5) ZKPFBiH), kao i rok za odlučivanje o žalbi tužioca ako sud ukine pritvor (u istrazi) prije vremena na koji je određen (48 sati, član 150. ZKP-a). Također, iako zakon ne propisuje rok za odlučivanja o žalbi protiv rješenja o produženju pritvora (ni u fazi istrage ni nakon podizanja optužnice), sudovi moraju biti svjesni činjenice da su "pritvorski" predmeti u svakoj fazi postupka hitni i da zaslužuju da se o rješenjima kojima se pritvor produžava rješava na takav način. Pritvor mora, u bilo kojoj fazi postupka, biti sveden na najkraće moguće vrijeme. Stoga, i bez jasno propisanih rokova u odnosu na odlučivanja o žalbama protiv rješenja kojima se produžava pritvor, sudovi bi se trebali rukovoditi već propisanim rokovima, bez znatnijeg odstupanja od njih. Osim toga, i bez propisanih rokova za odlučivanje, sudovi su vezani standardima Evropske konvencije koji su propisani u članu 5. stav 4. Naravno, ukoliko postoje posebni razlozi za to, onda svaki postupajući sud takvo odlaganje za odlučivanje mora opravdati konkretnim razlozima u okolnostima svakog pojedinačnog slučaja. Ovo pogotovo kada se ima u vidu i činjenica da žalba nema suspenzivno dejstvo, a odluka o žalbi utječe na ostvarivanje prava na slobodu, odnosno odluka može (kao u konkretnom predmetu) odlučiti o puštanju iz pritvora. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra nespornim da se radi o veoma obimnom predmetu budući da je prvostepenim rješenjem odlučivano o pritvoru za 16 lica, uključujući apelanta, kojim osumnjičenim se na teret stavlja oko 250 krivično-pravnih radnji (apelantu 29). Međutim, Ustavni sud zapaža da je i prilikom odlučivanja o određivanju pritvora i produžavanju pritvora odlučivano o žalbama i da je nadležno vijeće u tim postupcima također imalo isti broj osumnjičenih lica i krivičnopravnih radnji koje su im stavljene na teret, ali je ipak postupano u relativno kratkim rokovima (opisano u uvodnim napomenama činjeničnog dijela ove odluke).
32. Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju Općinskog suda proizlazi da su sve žalbe protiv rješenja od 6. novembra 2020. godine primljene u taj sud 20. novembra 2020. godine. Međutim, Ustavni sud ne može da ne zapazi da ni Općinski sud, ni nakon prijema svih žalbi (20. novembra 2020. godine) nije iskazao posebnu ažurnost jer je spis predmeta dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje tek 8. decembra 2020. godine, a koji je taj sud primio 10. decembra 2020. godine. Budući da se oba suda nalaze u istoj zgradi, Ustavnom sudu nije jasan način dostavljanja spisa predmeta u trajanju od dva dana. Također, Ustavni sud ne smatra opravdanim stav Općinskog suda da je tek "nakon odluke Kantonalnog suda pod brojem 65 0 K 823957 20 Kž 3 po prethodno izjavljenim žalbama, koja je tom sudu zajedno s cijelim spisom dostavljena 4. decembra 2020. godine" dostavio Kantonalnom sudu predmetne žalbe na odlučivanje, te zašto je ta okolnost, ako jeste, bila od utjecaja da se u predmetu u kojem je propisana dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da postupaju s posebnom hitnošću (član 145. stav (4) ZKPFBiH) ne postupa na taj način.
33. Ipak, kada se sagledaju okolnosti konkretnog predmeta, te dosadašnja praksa Ustavnog suda, kao i primjer prakse Evropskog suda, koji je utvrdio da i rok od 26 dana za odlučivanje o žalbi ne zadovoljava standard hitnosti iz člana 5. stav 4. Evropskog suda, Ustavni sud smatra da i u konkretnom predmetu redovni sud, i to kako Općinski sud tako i Kantonalni sud, nije odlučio "hitno". Stoga, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer je postupak po apelantovoj žalbi na rješenje kojim je apelantu produžen pritvor za tri mjeseca trajao od 13. novembra do 29. decembra 2020. godine, dakle 46 dana.
34. Apelant se žalio i na povredu člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije jer ovakvim postupanjem nije osigurana djelotvornost pravnog lijeka. Međutim, imajući u vidu prethodni zaključak Ustavnog suda da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ne nalazi za potrebno razmatrati pitanje djelotvornosti lijeka protiv dužine trajanja postupka, za koju je našao da ne zadovoljava standard hitnosti u datoj situaciji.
35. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na ličnu slobodu i sigurnost, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste – konkretno da se objektivne i okolnosti in concreto dovedu u vezu i pronađe rješenje koje omogućava efektivnu kontrolu vođenja postupka koje su date u ZKP-u (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na ustavnisud.ba), koje redovni sudovi treba da imaju u vidu u daljnjem toku postupka, odnosno prilikom eventualnog produženja pritvora apelantu. Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na osporena rješenja s obzirom na to da je pritvor apelantu u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda već istekao, ali uz obavezivanje Općinskog suda i Kantonalnog suda da u skladu s ovom odlukom preduzmu mjere s ciljem efikasnog nastavka procesa u krivičnom predmetu protiv apelanta kako se ne bi dovela u pitanje efikasnost apelacije kao djelotvornog pravnog lijeka u ovoj vrsti postupaka.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer je postupak po žalbi na rješenje kojim je apelantu i ostalim osumnjičenim produžen pritvor za tri mjeseca trajao 46 dana, to jest od 13. novembra 2020. godine, kada je apelant izjavio žalbu, do 29. decembra 2020. godine, kada je Kantonalni sud odlučio o izjavljenoj žalbi, koji period ne ispunjava standard "hitnosti" iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4706/20, rješavajući apelaciju Alema Ibiševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Alema Ibiševića.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka – odlučivanja po žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 823957 20 Kv8 od 6. novembra 2020. godine o produženju pritvora, o kojoj je Kantonalni sud u Sarajevu odlučio Rješenjem broj 65 0 K 823957 20 Kž 4 od 29. decembra 2020. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Alem Ibišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Denisa Gačanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja odlučivanja o žalbi na rješenje kojim je apelantu produžen pritvor. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere opisane u apelaciji. Na zahtjev Ustavnog suda od 30. decembra 2020. godine, apelacija je dopunjena 31. decembra 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i Kantonalnog suda zatraženo je 11. januara i 19. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju, koje su pozvani dostavili.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Rješenjem Općinskog suda (sudija za prethodni postupak) broj 65 0 K 823957 20 Kpp 16 od 13. augusta 2020. godine apelantu (i još 15 osumnjičenih lica) zbog postojanja osnovane sumnje da je sa 29 opisanih radnji počinio krivična djela primanja dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH, sve u vezi sa članom 31. KZFBiH, određen je pritvor na osnovu člana 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u trajanju od jednog mjeseca. Odlučujući o žalbama branilaca osumnjičenih, vijeće Općinskog suda je donijelo Rješenje broj 65 0 K 823957 20 Kv od 28. augusta 2020. godine kojim je djelimično uvažilo žalbe branilaca, ukinulo rješenje o određivanju mjere pritvora, te predmet vratilo na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku Općinski sud je 2. septembra 2020. godine donio Rješenje broj 65 0 K 823957 20 Kpp 18 kojim je apelantu i ostalim imenovanim saosumnjičenim licima određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.
5. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0K 823957 20 Kv4 od 11. septembra 2020. godine apelantu i ostalim osumnjičenim produžio pritvor za naredna dva mjeseca. Nakon što su branioci osumnjičenih izjavili žalbe na predmetno rješenje, spis je dostavljen Kantonalnom sudu radi odlučivanja. Kantonalni sud je 1. oktobra 2020. godine donio rješenje kojim je žalbe branilaca apelanta i drugih imenovanih osumnjičenih odbio kao neosnovane, dok je žalbe branilaca dvojice imenovanih osumnjičenih djelimično uvažio, te ukinuo rješenje u odnosu na te osumnjičene i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Postupajući po navedenom, vijeće je 6. oktobra 2020. godine donijelo Rješenje broj 65 0 K 823957 20 Kv 5 kojim je i prema tim osumnjičenim produžilo mjeru pritvora.
Postupak donošenja rješenja od 6. novembra 2020. godine
6. Kantonalno tužilaštvo je 5. novembra 2020. godine Općinskom sudu dostavilo prijedlog broj T09 0 KTK 0150025 20 u kojem se u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene traži produženje mjere pritvora iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) i članom 149. stav 3. ZKPFBiH za naredna tri mjeseca, dok je u odnosu na jednog osumnjičenog zatražilo izricanje mjera zabrane.
7. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 823957 20 Kv8 od 6. novembra 2020. godine apelantu (i 15 drugih osumnjičenih lica) produžio pritvor za naredna tri mjeseca, tako da se prema tom rješenju pritvor ima računati od 6. novembra 2020. godine i može trajati do 6. februara 2021. godine ili do druge odluke suda (stav I izreke). U izreci je navedeno da žalba protiv tog rješenja ne zadržava izvršenje rješenja (stav II izreke). U obimnom rješenju (309 strana) navedeni su razlozi za donošenje odluke. Rješenje sadrži i pouku o pravnom lijeku: "Žalba protiv ovog rješenja može se izjaviti Kantonalnom sudu putem Općinskog suda u roku od tri (3) dana od dana prijema rješenja."
8. Protiv rješenja o produženju pritvora od 6. novembra 2020. godine apelantova braniteljica je 13. novembra 2020. godine izjavila žalbu.
9. Ustavni sud konstatira da iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Kantonalni sud Rješenjem broj 65 0 K 823957 20 Kž 4 od 29. decembra 2020. godine odlučio o podnesenim žalbama.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant navodi da su mu u krivičnom postupku koji se vodi protiv njega povrijeđena prava iz člana "II/3.e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju". Pojašnjava da je 6. novembra 2020. godine po prijedlogu Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora, te nakon održanog ročišta, Općinski sud donio Rješenje broj 65 0 K 823957 20 Kv 8 od 6. novembra 2020. godine kojim mu je produžen pritvor na osnovu člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH za naredna tri mjeseca i koji može trajati do 6. februara 2021. godine ili do druge odluke suda. Ističe da je, nakon što mu je Općinski sud rješenjem od 6. novembra 2020. godine produžio pritvor za naredna tri mjeseca, 13. novembra 2020. godine (u blagovremenom roku) podnio žalbu Kantonalnom sudu, ali da ni 45 dana nakon podnošenja žalbe Kantonalni sud još uvijek nije odlučio o žalbi tako da se apelant za ovo vrijeme nalazi u pritvoru bez pravomoćnog rješenja. Apelant smatra da mu je stoga, prije svih, ugroženo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti koje mu pruža član 5. stav 4. Evropske konvencije. Ističe da je nesporno bilo apelantovo pravo da se njegovo pritvaranje preispita i u tom smislu mu je ZKPFBiH omogućio pravni lijek u vidu žalbe protiv rješenja Općinskog suda. Djelotvornost pravnog lijeka je dovedena u pitanje nepostupanjem drugostepenog Kantonalnog suda, koji ni nakon 45 dana od dana podnošenja apelantove žalbe nije odlučio o njoj. Smatra da se tako dug period u kojem nije donijeta odluka o pravnom lijeku, kojim se dovodi u pitanje zakonitost apelantovog pritvaranja, ne može opravdati bilo kakvim okolnostima vezanim za složenost slučaja ili broj pritvorenika u apelantovom predmetu. Ova činjenica je apelantovoj žalbi na rješenje prvostepenog suda o produženju pritvora nesporno oduzela karakter djelotvornosti, na koji način su povrijeđena apelantova prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, bez obzira na to kada će Kantonalni sud poslije podnošenja ove apelacije donijeti odluku o pravnom lijeku. Apelant ističe da je navedenim (ne)postupanjem dovedena u pitanje i pravičnost postupka koju apelantu garantira član 6. Evropske konvencije. Predloženo je da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se Općinskom sudu naložiti puštanje apelanta iz pritvora zbog navedenog nepostupanja.
b) Odgovori na apelaciju
11. Kantonalni sud je odgovorio da je, odlučujući o žalbama branilaca osumnjičenih (uključujući i apelantovu braniteljicu), 29. decembra 2020. godine donio Rješenje broj 65 0 K 823957 20 Kž 4 kojim je potvrdio Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 823957 20 Kv 8 od 6. novembra 2021. godine. Ukazao je da prema odredbama člana 325. stav 3. ZKPFBiH o svim žalbama protiv iste presude, što se odnosi i na rješenja, drugostepeni sud odlučuje jednom odlukom. Slijedom toga, nakon što svi branioci i osumnjičeni prime rješenje o produženju pritvora, prvostepeni sud je dužan da sačeka istek žalbenog roka i da nakon toga dostavi predmet drugostepenom sudu na žalbeni postupak. Općinski sud je tako i postupio, pa je 10. decembra 2020. godine predmet dostavio Kantonalnom sudu sa žalbama 15 branilaca osumnjičenih na žalbeni postupak. Cijeneći navode iz apelacije, smatra da je Kantonalni sud postupao u skladu sa zakonskim rokovima i objektivnim mogućnostima rada u ovom izuzetno složenom i obimnom predmetu korupcije, imajući u vidu da je prvostepeno rješenje napisano na 300 stranica kojim je obuhvaćeno 17 lica koja su osumnjičena za više od 250 krivičnopravnih radnji koje čine bitna obilježja krivičnih djela koja se stavljaju na teret osumnjičenim licima u ovom predmetu, te da u vremenskom periodu postupanja Kantonalnog suda u predmetu od 10. decembra 2020. godine, kada je tom sudu dostavljen predmet na odlučivanje o 15 žalbi branilaca osumnjičenih, do 29. decembra 2020. godine, kada je doneseno drugostepeno rješenje, nisu povrijeđene odredbe ZKPFBiH, niti Ustavom zagarantirana ljudska prava apelanta i svih drugih osumnjičenih u ovom krivičnom postupku.
12. Općinski sud je istakao da se radi o veoma složenom i obimnom predmetu kojim je obuhvaćeno 17 osumnjičenih lica, te u kojem je na nivou osnovane sumnje obrađeno više od 250 krivičnopravnih radnji koje čine bitna obilježja više krivičnih djela, bliže navedenih, i da ovom vremenskom dinamikom postupanja u predmetu, a nakon donošenja rješenja o produženju pritvora, nisu povrijeđene odredbe ZKPFBiH, te da također nisu povrijeđena Ustavom zagarantirana ljudska prava kako apelanta tako i svih drugih osumnjičenih u ovom krivičnom postupku. Pojasnio je da je posljednja žalba branilaca 17 osumnjičenih koji su obuhvaćeni predmetnim rješenjem primljena u sud 20. novembra 2020. godine. Zatim je, nakon odluke Kantonalnog suda pod brojem 65 0 K 823957 20 Kž 3 po prethodno izjavljenim žalbama, koja je tom sudu zajedno s cijelim spisom dostavljena 4. decembra 2020. godine, 8. decembra 2020. godine proslijedio cio spis Kantonalnom sudu na daljnje odlučivanje, a koji spis je Kantonalni sud zajedno sa žalbama primio 10. decembra 2020. godine.
13. Kantonalno tužilaštvo je navelo da se radi o izuzetno obimnom predmetu u kojem je prijedlogom Kantonalnog tužilaštva, pa samim tim i osporavanim rješenjem Općinskog suda, obuhvaćeno 16 osumnjičenih lica i više od 260 krivično-pravnih radnji. Kantonalno tužilaštvo je istaklo i da mu je u međuvremenu dostavljeno Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 823957 20 Kž 4 od 29. decembra 2020. godine kojim je odlučeno o žalbama 16 osumnjičenih lica izjavljenih protiv rješenja Općinskog suda od 6. novembra 2020. godine.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Odjeljak 6. Pritvor
Član 145. st. (1) i (4)
Opće odredbe
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
Član 149. stav (3)
Trajanje pritvora u istrazi
(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće iz stava 2. ovog člana može, po obrazloženom prijedlogu tužitelja, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Član 335.
Opći rok za podnošenje žalbe
(1) Žalba se podnosi sudu koji je donio rješenje.
(2) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, žalba na rješenje podnosi se u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja.
Član 337. stav (1) i (3)
Odlučivanje o žalbi na rješenje
(1) O žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja višeg suda, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. [...]
(3) Odlučujući o žalbi sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. Međutim, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
18. U konkretnom slučaju predmetna apelacija se odnosi na propust Kantonalnog suda da odluči o žalbi na rješenje 45 dana nakon podnošenja žalbe, kako apelant navodi, te se, u vezi s tim, kao prvo, zapravo, postavlja pitanje dopustivosti apelacije u smislu ispunjavanja formalnih uvjeta propisanih članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta iz kojeg proizlazi da je apelacija podnesena zbog toga što Kantonalni sud nije donio odluku o apelantovoj žalbi, Ustavni sud, pri činjenici da nisu donesene odluke koje bi mogle biti predmet osporavanja, smatra da je u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
19. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant navodi povredu člana II/3.e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije, kao i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Međutim, iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije u vezi s donošenjem odluke o žalbi protiv rješenja o produženju pritvora. Apelant smatra da je na njegovu štetu prekršen i član 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije, pa će u tom kontekstu Ustavni sud i ispitati apelaciju.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
22. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito. https://advokat-prnjavorac.com
23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH (koji je primijenjen u konkretnom slučaju), dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.
24. Dalje, Ustavni sud podsjeća kako je svrha člana 5. stav 4. Evropske konvencije u garanciji da lica koja su u pritvoru imaju pravo da pokrenu postupak kojim će osporiti zakonitost tog pritvora, kao i pravo, nakon pokretanja takvog postupka, da se u što kraćem roku donese sudska odluka u pogledu zakonitosti pritvora i, ako se dokaže da je nezakonita, da se naloži njeno ukidanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu Evropski sud, Baranowski protiv Poljske (Veliko vijeće) broj 28358/95, ECHR 2000, Petkov i Profirov protiv Bugarske br. 50027/08 i 50781/09, stav 66. od 24. juna 2014). Postojanje pravnog sredstva koje zahtijeva član 5. stav 4. mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji nego i u praksi, u suprotnom nedostajat će mu dostupnost i djelotvornost koje se zahtijevaju tom odredbom (vidi Evropski sud, Vachev protiv Bugarske broj 42987/98, stav 71, ECHR 2004-VIII i Margaretić protiv Hrvatske broj 16115/13, stav 113. od 5. juna 2014). Dostupnost pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnosiocima pruže stvarnu mogućnost korištenja tog pravnog sredstva (vidi, na primjer, predmete Čonka protiv Belgije broj 51564/99, st. 46. i 55, ECHR 2002-I i Stephens protiv Malte (broj 2) broj 33740/06, stav 83. od 21. aprila 2009).
25. Nadalje, član 5. stav 4. u sebi sadrži, kao i član 6. stav 1, pravo na pristup sudu koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu suštinu (vidi predmete Shishkov protiv Bugarske broj 38822/97, st. 82–90, ECHR 2003-I i Bochev protiv Bugarske broj 73481/01, stav 70, 13. novembar 2008). Iako član 5. stav 4. ne obavezuje države ugovornice da uspostave drugi nivo nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora, ipak zahtijeva da država koja uspostavi takav sistem mora, u načelu, pritvorenicima omogućiti ista jamstva u žalbenom postupku kao i u prvom stepenu (vidi Evropski sud, Peša protiv Hrvatske broj 40523/08, stav 126. od 8. aprila 2010).
26. Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant isključivo problematizira vrijeme neodlučivanja o žalbi, koje je počelo podnošenjem žalbe Kantonalnom sudu 13. novembra 2020. godine, koje je do podnošenja apelacije trajalo 45 dana, što ne zadovoljava standard brzine, odnosno hitnosti iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da iz odgovora na apelaciju proizlazi da je o žalbi/žalbama odlučeno 29. decembra 2020. godine, dakle nakon 46 dana od dana kada je apelant izjavio žalbu. Ustavni sud konstatira da sam po sebi taj period nije beznačajan, te će ove navode ispitati u kontekstu pitanja hitnosti rješavanja o žalbi u pritvorskim predmetima.
27. Ustavni sud podsjeća na svoju dosadašnju praksu u kojoj je razmatrao slična pitanja. U predmetu broj AP 1598/08 od 4. septembra 2008. godine Ustavni sud je odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju u kojoj se apelant žalio da je rješenje o žalbi protiv rješenja o produženju pritvora donijeto suprotno standardima hitnosti iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud je u navedenom predmetu naveo da zakon (u navedenom slučaju Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine) ne propisuje rok u kojem je vijeće apelacionog suda dužno odlučiti o žalbi na rješenje kojim se produžava pritvor, ali da je vijeće Apelacionog odjeljenja odluku o žalbi donijelo u roku od deset dana od dana kada mu je žalba dostavljena na rješavanje, što ispunjava zahtjev da se zakonitost pritvora preispita "u kratkom roku", odnosno da odluka bude donesena brzo. U predmetu broj AP 757/04 od 29. oktobra 2004. godine (dostupan na ustavnisud.ba) Ustavni sud je utvrdio da je Vrhovni sud odlučio o apelantovoj žalbi u roku od osam dana od dana donošenja rješenja na koje je apelant uložio žalbu, te da je ispunjen zahtjev hitnog ispitivanja zakonitosti postupka, kako je to predviđeno članom 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud je ocijenio da isti rok od osam dana za odlučivanje o žalbi zadovoljava standard iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije i u predmetu broj AP 641/03 od 30. novembra 2004. godine (dostupan na ustavnisud.ba). Također, u predmetu broj AP 338/17 od 7. marta 2017. godine Ustavni sud je zaključio da se konkretni postupak odvijao na dvije instance u roku od 15 dana, koji rok, prema mišljenju Ustavnog suda, još uvijek zadovoljava standard "hitnosti" iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud, također, podsjeća na praksu Evropskog suda u ovom dijelu. U predmetu Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije (aplikacije br. 11082/06 i 13772/05 od 25. oktobra 2013. godine) Evropski sud je razmotrio žalbu drugog aplikanta u pogledu hitnosti rješavanja o žalbi na rješenja o produženju pritvora (u skladu sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije). U navedenoj presudi, u tački 521. (prevod preuzet sa internetske stranice Evropskog suda, prevedeno na hrvatski jezik), Evropski sud navodi:
"Drugi podnositelj zahtjeva prigovorio je da njegove žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora nisu bile ispitane žurno od strane žalbenog suda. Sud ponavlja da temeljem članka 5. st. 4. pritvorenik ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem sud mora brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja (vidi Rehbock protiv Slovenije br. 29462/95, par. 82.–88., ECHR 2000-XII, i G. B. protiv Švicarske br. 27426/95, par. 34.–39., 30. studenoga 2000.). Kada domaći zakon propisuje sustav žalbe, žalbeno tijelo također se mora pridržavati zahtjeva iz članka 5. st. 4; u isto vrijeme, standard žurnosti 'manje je strog kada je u pitanju postupak pred žalbenom sudom .... Sud se ne bi, u istoj mjeri, bavio pitanjem žurnosti postupka pred žalbenim sudom da je rješenje o određivanju pritvora koje se preispituje bilo izdano od strane suda i pod uvjetom da je postupak kojega se taj sud držao imao sudski karakter i da je osiguravao pritvoreniku odgovarajuća postupovna jamstva' (vidi Shakurov protiv Rusije br. 55822/10, par. 179., 5. lipnja 2012.). U predmetu Mamedova, prethodno citiranom, koji se, kao i ovaj predmet, odnosio na žalbeni postupak, utvrdio je da zahtjev 'žurnosti' nije bio ispunjen kada je žalbeni postupak trajao redom trideset i šest, dvadeset i šest, trideset i šest, i dvadeset i devet dana, ističući da se cijelo njegovo vrijeme trajanja moglo pripisati vlastima (vidi Mamedova, par. 96.; vidi također, za duže odgode, Ignatov protiv Rusije br. 27193/02, par. 112.–114., 24. svibnja 2007., i Lamazhyk protiv Rusije br. 20571/04, par. 104.–106., 30. srpnja 2009.). Nasuprot tome, utvrđeno je da je duljina žalbenog postupka koji je trajao deset, jedanaest i šesnaest dana u skladu s zahtjevom 'žurnosti' iz članka 5. st. 4. (vidi Yudayev protiv Rusije br. 40258/03, par. 84.–87., 15. siječnja 2009., i Khodorkovskiy br. 1, par. 247.). Konačno, Sud ponavlja da odgoda za koju se država može smatrati odgovornom ne treba uključivati razdoblje u kojem je obrana pripremala svoju žalbu (vidi Khodorkovskiy br. 1, par. 247.), osim ako je obrana bila spriječena u dovršetku žalbe krivnjom vlasti (vidi Lebedev br. 1, par.100.). https://www.anwalt-derbeste.de
522. Vraćajući se na ovaj predmet, Sud ponavlja da je sličan prigovor drugog podnositelja zahtjeva u svezi s ranijim rješenjima o produljenju pritvora već razmotren u predmetu Lebedev br. 1. U tom predmetu Sud je presudio da je odgoda od četrdeset i četiri i šezdeset i sedam dana, od kojih se dvadeset i sedam i četrdeset i sedam moglo pripisati vlastima, predstavljala povredu članka 5. st. 4. (vidi par. 98.–108.)."
29. Ustavni sud također primjećuje da je Evropski sud jasno naveo da se rok u ovakvim predmetima računa od dana podnošenja žalbe, odnosno rok koji je potreban odbrani da pripremi žalbu ne ulazi u ovaj rok. Nadalje, Evropski sud je jasno naveo da kada su u pitanju standardi iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije u pogledu hitnosti rješavanja o žalbi, pitanje da li je rješavano "hitno", kao i u navodima o povredi člana 5. stav 3. Evropske konvencije i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, moraju biti sagledani u okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, uključujući složenost predmeta, ponašanje domaćih vlasti i značaj onoga o čemu se odlučivalo za aplikanta.
30. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud primjećuje da se konkretni postupak odvijao na dvije instance, te je o žalbi odlučeno u roku od 46 dana od dana kada je apelant podnio žalbu na odluku kojom mu je pritvor produžen za dodatna tri mjeseca budući da je apelant podnio žalbu 13. novembra 2020. godine, a Kantonalni sud je donio odluku 29. decembra 2020. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 149. stav (3) ZKPFBiH propisano da žalba protiv rješenja (o produženju pritvora za tri mjeseca) ne zadržava njegovo izvršenje, te da je odredbama člana 335. ZKP-a propisano da je opći rok za podnošenje žalbe "[…] tri dana od dana dostavljanja rješenja". Dovodeći u vezu naprijed navedene odredbe ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da iz njih proizlazi da apelant ima propisano pravno sredstvo (žalbu) čijim bi korištenjem došlo do sudskog nadzora zakonitosti mjere kojoj je podvrgnut. Dalje, Ustavni sud treba da ispita da li je pravno sredstvo, dakle žalba protiv rješenja od 6. novembra 2020. godine omogućila brzu sudsku kontrolu zakonitosti pritvora koja bi mogla dovesti, kad je to moguće, do njegovog puštanja na slobodu.
31. Ustavni sud smatra za potrebno skrenuti pažnju na činjenicu da je zakon propisao rokove za odlučivanje o žalbi, i to protiv rješenja o određivanju pritvora (48 sati od prijema žalbe u sud, član 148. stav (5) ZKPFBiH), kao i rok za odlučivanje o žalbi tužioca ako sud ukine pritvor (u istrazi) prije vremena na koji je određen (48 sati, član 150. ZKP-a). Također, iako zakon ne propisuje rok za odlučivanja o žalbi protiv rješenja o produženju pritvora (ni u fazi istrage ni nakon podizanja optužnice), sudovi moraju biti svjesni činjenice da su "pritvorski" predmeti u svakoj fazi postupka hitni i da zaslužuju da se o rješenjima kojima se pritvor produžava rješava na takav način. Pritvor mora, u bilo kojoj fazi postupka, biti sveden na najkraće moguće vrijeme. Stoga, i bez jasno propisanih rokova u odnosu na odlučivanja o žalbama protiv rješenja kojima se produžava pritvor, sudovi bi se trebali rukovoditi već propisanim rokovima, bez znatnijeg odstupanja od njih. Osim toga, i bez propisanih rokova za odlučivanje, sudovi su vezani standardima Evropske konvencije koji su propisani u članu 5. stav 4. Naravno, ukoliko postoje posebni razlozi za to, onda svaki postupajući sud takvo odlaganje za odlučivanje mora opravdati konkretnim razlozima u okolnostima svakog pojedinačnog slučaja. Ovo pogotovo kada se ima u vidu i činjenica da žalba nema suspenzivno dejstvo, a odluka o žalbi utječe na ostvarivanje prava na slobodu, odnosno odluka može (kao u konkretnom predmetu) odlučiti o puštanju iz pritvora. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra nespornim da se radi o veoma obimnom predmetu budući da je prvostepenim rješenjem odlučivano o pritvoru za 16 lica, uključujući apelanta, kojim osumnjičenim se na teret stavlja oko 250 krivično-pravnih radnji (apelantu 29). Međutim, Ustavni sud zapaža da je i prilikom odlučivanja o određivanju pritvora i produžavanju pritvora odlučivano o žalbama i da je nadležno vijeće u tim postupcima također imalo isti broj osumnjičenih lica i krivičnopravnih radnji koje su im stavljene na teret, ali je ipak postupano u relativno kratkim rokovima (opisano u uvodnim napomenama činjeničnog dijela ove odluke).
32. Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju Općinskog suda proizlazi da su sve žalbe protiv rješenja od 6. novembra 2020. godine primljene u taj sud 20. novembra 2020. godine. Međutim, Ustavni sud ne može da ne zapazi da ni Općinski sud, ni nakon prijema svih žalbi (20. novembra 2020. godine) nije iskazao posebnu ažurnost jer je spis predmeta dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje tek 8. decembra 2020. godine, a koji je taj sud primio 10. decembra 2020. godine. Budući da se oba suda nalaze u istoj zgradi, Ustavnom sudu nije jasan način dostavljanja spisa predmeta u trajanju od dva dana. Također, Ustavni sud ne smatra opravdanim stav Općinskog suda da je tek "nakon odluke Kantonalnog suda pod brojem 65 0 K 823957 20 Kž 3 po prethodno izjavljenim žalbama, koja je tom sudu zajedno s cijelim spisom dostavljena 4. decembra 2020. godine" dostavio Kantonalnom sudu predmetne žalbe na odlučivanje, te zašto je ta okolnost, ako jeste, bila od utjecaja da se u predmetu u kojem je propisana dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da postupaju s posebnom hitnošću (član 145. stav (4) ZKPFBiH) ne postupa na taj način.
33. Ipak, kada se sagledaju okolnosti konkretnog predmeta, te dosadašnja praksa Ustavnog suda, kao i primjer prakse Evropskog suda, koji je utvrdio da i rok od 26 dana za odlučivanje o žalbi ne zadovoljava standard hitnosti iz člana 5. stav 4. Evropskog suda, Ustavni sud smatra da i u konkretnom predmetu redovni sud, i to kako Općinski sud tako i Kantonalni sud, nije odlučio "hitno". Stoga, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer je postupak po apelantovoj žalbi na rješenje kojim je apelantu produžen pritvor za tri mjeseca trajao od 13. novembra do 29. decembra 2020. godine, dakle 46 dana.
34. Apelant se žalio i na povredu člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije jer ovakvim postupanjem nije osigurana djelotvornost pravnog lijeka. Međutim, imajući u vidu prethodni zaključak Ustavnog suda da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ne nalazi za potrebno razmatrati pitanje djelotvornosti lijeka protiv dužine trajanja postupka, za koju je našao da ne zadovoljava standard hitnosti u datoj situaciji.
35. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na ličnu slobodu i sigurnost, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste – konkretno da se objektivne i okolnosti in concreto dovedu u vezu i pronađe rješenje koje omogućava efektivnu kontrolu vođenja postupka koje su date u ZKP-u (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na ustavnisud.ba), koje redovni sudovi treba da imaju u vidu u daljnjem toku postupka, odnosno prilikom eventualnog produženja pritvora apelantu. Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na osporena rješenja s obzirom na to da je pritvor apelantu u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda već istekao, ali uz obavezivanje Općinskog suda i Kantonalnog suda da u skladu s ovom odlukom preduzmu mjere s ciljem efikasnog nastavka procesa u krivičnom predmetu protiv apelanta kako se ne bi dovela u pitanje efikasnost apelacije kao djelotvornog pravnog lijeka u ovoj vrsti postupaka.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer je postupak po žalbi na rješenje kojim je apelantu i ostalim osumnjičenim produžen pritvor za tri mjeseca trajao 46 dana, to jest od 13. novembra 2020. godine, kada je apelant izjavio žalbu, do 29. decembra 2020. godine, kada je Kantonalni sud odlučio o izjavljenoj žalbi, koji period ne ispunjava standard "hitnosti" iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.