- Fri Jan 22, 2021 8:22 am
#4511
Trivkanović protiv Hrvatske
Povreda člana 6.1. EK
Aplikantica je Stoja Trivkanović, hrvatska državljanka rođena 1950. godine. Živjela je u Sisku (Hrvatska) do svoje smrti 15. decembra 2019. godine. Njeni su unuci nastavili aplikaciju umjesto nje.
Slučaj se odnosi na odbijanje suda da ponovi parnični postupak uprkos pojavljivanju novih dokaza.
Policija Siska je 25. avgusta 1991. godine ušla u kuću sina aplikantice i privela je njega, njenog drugog sina i bivšeg supruga. Njen bivši suprug pronađen je sa prostrijelnim ranama u rijeci Savi, dok njeni sinovi više nikad nisu viđeni. Oni su u sudskom postupku dana 21. novembra 2005. godine proglašeni umrlim.
Aplikantica je podnijela građansku tužbu za naknadu štete protiv države 2006. godine. Odbijena je zbog zastare, jer je domaći sud utvrdio da se duži rokovi za zastaru mogu primjenjivati samo tamo gdje je krivični sud utvrdio da je počinjeno krivično djelo.
Dana 16. decembra 2011. godine, muškarac V.M. je optužen da je bio vođa jedinice koja je počinila zločine protiv civilnog stanovništva, uključujući aplikanticine sinove, a protiv njega je podignuta optužnica za ratne zločine. Sud ga je proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora. Pozivajući se na tu osuđujuću presudu, aplikantica je podnijela zahtjev za ponavljanje parničnog postupka 1. avgusta 2014. godine.
Općinski sud u Sisku odbio je njenu tužbu, smatrajući da je dotična osoba osuđena zbog nestanka aplikanticinih sinova, a ne zbog njihove smrti. Ovakva odluka je potvrđena u žalbenom postupku. stavna tužba aplikantice je proglašena neprihvatljivom.
Pozivajući se na član 6. stav 1. (pravo na pravično suđenje), aplikantica prigovara da joj je uskraćen pravičan pristup sudu.
Razmatrajući pitanje mogu li se odluke domaćih sudova u ovom slučaju smatrati proizvoljnim ili očito nerazumnim, Evropski sud je naglasio da je V.M. osuđen zbog toga što nije spriječio i kaznio niz ratnih zločina protiv civilnog stanovništva koje su počinili pripadnici policijskih jedinica pod njegovim zapovjedništvom, uključujući nestanak aplikanticinih sinova. Zaključiti, u tim okolnostima, da nije postojala uzročna veza između kriminalnog ponašanja VM-a i smrti sinova podnositeljice zahtjeva, kao što su to učinili domaći sudovi kad su odbili njen zahtjev za ponavljanje postupka, očito je nerazumno uzimajući u obzir sudsku praksu ovog Suda prema članu 2. Konvencije. Donoseći taj zaključak, domaći su sudovi zapravo postavili nedos tižni dokazni standard za aplikanticu, što je bilo posebno neprihvatljivo s obzirom na ozbiljnost predmetnih djela.
Povreda člana 6.1. EK
Aplikantica je Stoja Trivkanović, hrvatska državljanka rođena 1950. godine. Živjela je u Sisku (Hrvatska) do svoje smrti 15. decembra 2019. godine. Njeni su unuci nastavili aplikaciju umjesto nje.
Slučaj se odnosi na odbijanje suda da ponovi parnični postupak uprkos pojavljivanju novih dokaza.
Policija Siska je 25. avgusta 1991. godine ušla u kuću sina aplikantice i privela je njega, njenog drugog sina i bivšeg supruga. Njen bivši suprug pronađen je sa prostrijelnim ranama u rijeci Savi, dok njeni sinovi više nikad nisu viđeni. Oni su u sudskom postupku dana 21. novembra 2005. godine proglašeni umrlim.
Aplikantica je podnijela građansku tužbu za naknadu štete protiv države 2006. godine. Odbijena je zbog zastare, jer je domaći sud utvrdio da se duži rokovi za zastaru mogu primjenjivati samo tamo gdje je krivični sud utvrdio da je počinjeno krivično djelo.
Dana 16. decembra 2011. godine, muškarac V.M. je optužen da je bio vođa jedinice koja je počinila zločine protiv civilnog stanovništva, uključujući aplikanticine sinove, a protiv njega je podignuta optužnica za ratne zločine. Sud ga je proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora. Pozivajući se na tu osuđujuću presudu, aplikantica je podnijela zahtjev za ponavljanje parničnog postupka 1. avgusta 2014. godine.
Općinski sud u Sisku odbio je njenu tužbu, smatrajući da je dotična osoba osuđena zbog nestanka aplikanticinih sinova, a ne zbog njihove smrti. Ovakva odluka je potvrđena u žalbenom postupku. stavna tužba aplikantice je proglašena neprihvatljivom.
Pozivajući se na član 6. stav 1. (pravo na pravično suđenje), aplikantica prigovara da joj je uskraćen pravičan pristup sudu.
Razmatrajući pitanje mogu li se odluke domaćih sudova u ovom slučaju smatrati proizvoljnim ili očito nerazumnim, Evropski sud je naglasio da je V.M. osuđen zbog toga što nije spriječio i kaznio niz ratnih zločina protiv civilnog stanovništva koje su počinili pripadnici policijskih jedinica pod njegovim zapovjedništvom, uključujući nestanak aplikanticinih sinova. Zaključiti, u tim okolnostima, da nije postojala uzročna veza između kriminalnog ponašanja VM-a i smrti sinova podnositeljice zahtjeva, kao što su to učinili domaći sudovi kad su odbili njen zahtjev za ponavljanje postupka, očito je nerazumno uzimajući u obzir sudsku praksu ovog Suda prema članu 2. Konvencije. Donoseći taj zaključak, domaći su sudovi zapravo postavili nedos tižni dokazni standard za aplikanticu, što je bilo posebno neprihvatljivo s obzirom na ozbiljnost predmetnih djela.