- Fri Jan 15, 2021 12:02 pm
#4473
Svilengaćanin i ostali protiv Srbije
12.1.2021. Nema povrede člana 6. EK
Aplikanti su deset srpskih državljana koji su ukupno podnijeli 11 zahtjeva. Žive na raznim lokacijama u Srbiji. Svi aplikanti su ili su bili službeno osoblje u relevantno vrijeme Jugoslovenske vojske ili pravnog sljednika Vojske državne zajednice Srbije i Crne Gore.
Slučaj se odnosi na sudski postupak u vezi s platom aplikanata kao vojnog osoblja.
Aplikanti su kontaktirali Ministarstvo finansija 10. septembra 2002. godine jer su smatrali da je Ministarstvo odbrane pogrešno izračunalo njihove plate. Prema povjerljivim izvještajima Ministarstva odbrane od 7. februara 2003. i 20. marta 2006., vojne plaće za 2001. i 2002. nisu obračunate u skladu s mjerodavnim domaćim zakonom.
1 Informacije o predmetima pripremljene su u saradnji između Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Odjela za edukaciju i sudsku dokumentaciju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Informacije su informativnog karaktera i ne obavezuju Sud.
Aplikanti u sedam slučajeva podnijeli su upravne tužbe, ali njihove vojne jedinice odbile su nadležnost. Prema aplikantima, mnoštvo uslužnog osoblja žalilo se ili podnijelo zahtjev za sudsku reviziju tih odluka, koje su odbijene. Vrhovni vojni sud rekao je da je riječ o građanskoj stvari. Aplikanti nisu usmjerili svoje upravne tužbe u svjetlu ovoga.
Između 2003. i 2007. godine aplikanti su podnijeli građanske zahtjeve tražeći naknadu štete (tvrde da je više od 20.000 vojnih lica podnijelo zahtjeve na sličan način). Između 2005. i 2009. godine aplikanti su bili uspješni pred sudovima. Aplikanti tvrde da je 910 presuda doneseno u korist tužitelja u situacijama sličnim njihovoj.
Prvostepeni sudovi zatražili su od Vrhovnog suda odluku po pitanju nadležnosti kako bi se uskladila domaća sudska praksa. Vrhovni sud utvrdio je da su upravne tužbe prikladniji pravni lijek za predmetnu sutuaciju. Na kraju su se slučajevi aplikanata pojavili pred Vrhovnim sudom koji je presudio da su se predmeti trebali rješavati u upravnom postupku. Ustavni sud odbio je ustavne tužbe koje su aplikanti podnijeli.
Navodno se prije 2004. godine održao sastanak između predstavnika Ministarstva odbrane i predsjednika određenih sudova kako bi se razradilo kako postupati s obimom pravnih predmeta i odštete, što je rezultiralo promjenom prakse sudova u slučajevima sličnim aplikantovim.
Pozivajući se na član 6. (pravo na pravično suđenje), član 13. (pravo na djelotvoran pravni lijek), član 14. (zabrana diskriminacije) i / ili član 17. (zabrana zloupotrebe prava), aplikanti se žale da Vrhovni sud nije bio nepristran sud i da su domaći sudovi nedosljedno primjenjivali sudsku praksu.
Centralno pitanje postavljeno u ovom predmetu je, da li je, u okolnostima ovog slučaja, održavanje sastanka s predstavnikom Ministarstva odbrane, koje je kasnije postalo stranka u postupku, moglo dovesti u sumnju nepristranost Vrhovnog suda dovoljno da ugrozi nepristranost vijeća, koja su naknadno odlučivala o revizijama izjavljenim u predmetima aplikanata. Sud je morao utvrditi jesu li Vrhovni sud i njegova vijeća ponudili dovoljne garancije da isključe bilo kakvu legitimnu sumnju u pogledu njihove pristranosti. Iako je stajalište aplikanata bilo važno, presudno je bilo postoje li utvrdive činjenice koje bi mogle potaknuti sumnju u nepristranost suda sa stajališta vanjskog promatrača.
Evropski sud je dalje, između ostalog, istakao da je Vrhovni sud pružio sveobuhvatno tumačenje mjerodavnog zakonodavstva koje uzrokuje nejasnoće na ovom području i dao smjernice nižim sudovima o tom pitanju i bio ograničen na svoju sudsku ulogu da utvrdi ko je za šta nadležan. Također nije bilo naznaka da je Vrhovni sud promijenio svoje tumačenje zakona kao rezultat sastanka. Štoviše, Ustavni je sud naknadno podržao njegovo pravno tumačenje. U svjetlu svih okolnosti slučaja, održavanje sastanka nije bilo takvo da dovede u sumnju objektivnu nepristranost Vrhovnog suda u odlučivanju o reviziji aplikanata. Ostalo je pitanje da aplikanti možda nisu posmatrali Vrhovni sud kao potpuno nepristrasnog nakon sastanka. Međutim, postojanje takvih osjećaja i strahova s njihove strane nije bilo dovoljno da se utvrdi da su bili objektivno opravdani u smislu sudske prakse Suda.
12.1.2021. Nema povrede člana 6. EK
Aplikanti su deset srpskih državljana koji su ukupno podnijeli 11 zahtjeva. Žive na raznim lokacijama u Srbiji. Svi aplikanti su ili su bili službeno osoblje u relevantno vrijeme Jugoslovenske vojske ili pravnog sljednika Vojske državne zajednice Srbije i Crne Gore.
Slučaj se odnosi na sudski postupak u vezi s platom aplikanata kao vojnog osoblja.
Aplikanti su kontaktirali Ministarstvo finansija 10. septembra 2002. godine jer su smatrali da je Ministarstvo odbrane pogrešno izračunalo njihove plate. Prema povjerljivim izvještajima Ministarstva odbrane od 7. februara 2003. i 20. marta 2006., vojne plaće za 2001. i 2002. nisu obračunate u skladu s mjerodavnim domaćim zakonom.
1 Informacije o predmetima pripremljene su u saradnji između Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Odjela za edukaciju i sudsku dokumentaciju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Informacije su informativnog karaktera i ne obavezuju Sud.
Aplikanti u sedam slučajeva podnijeli su upravne tužbe, ali njihove vojne jedinice odbile su nadležnost. Prema aplikantima, mnoštvo uslužnog osoblja žalilo se ili podnijelo zahtjev za sudsku reviziju tih odluka, koje su odbijene. Vrhovni vojni sud rekao je da je riječ o građanskoj stvari. Aplikanti nisu usmjerili svoje upravne tužbe u svjetlu ovoga.
Između 2003. i 2007. godine aplikanti su podnijeli građanske zahtjeve tražeći naknadu štete (tvrde da je više od 20.000 vojnih lica podnijelo zahtjeve na sličan način). Između 2005. i 2009. godine aplikanti su bili uspješni pred sudovima. Aplikanti tvrde da je 910 presuda doneseno u korist tužitelja u situacijama sličnim njihovoj.
Prvostepeni sudovi zatražili su od Vrhovnog suda odluku po pitanju nadležnosti kako bi se uskladila domaća sudska praksa. Vrhovni sud utvrdio je da su upravne tužbe prikladniji pravni lijek za predmetnu sutuaciju. Na kraju su se slučajevi aplikanata pojavili pred Vrhovnim sudom koji je presudio da su se predmeti trebali rješavati u upravnom postupku. Ustavni sud odbio je ustavne tužbe koje su aplikanti podnijeli.
Navodno se prije 2004. godine održao sastanak između predstavnika Ministarstva odbrane i predsjednika određenih sudova kako bi se razradilo kako postupati s obimom pravnih predmeta i odštete, što je rezultiralo promjenom prakse sudova u slučajevima sličnim aplikantovim.
Pozivajući se na član 6. (pravo na pravično suđenje), član 13. (pravo na djelotvoran pravni lijek), član 14. (zabrana diskriminacije) i / ili član 17. (zabrana zloupotrebe prava), aplikanti se žale da Vrhovni sud nije bio nepristran sud i da su domaći sudovi nedosljedno primjenjivali sudsku praksu.
Centralno pitanje postavljeno u ovom predmetu je, da li je, u okolnostima ovog slučaja, održavanje sastanka s predstavnikom Ministarstva odbrane, koje je kasnije postalo stranka u postupku, moglo dovesti u sumnju nepristranost Vrhovnog suda dovoljno da ugrozi nepristranost vijeća, koja su naknadno odlučivala o revizijama izjavljenim u predmetima aplikanata. Sud je morao utvrditi jesu li Vrhovni sud i njegova vijeća ponudili dovoljne garancije da isključe bilo kakvu legitimnu sumnju u pogledu njihove pristranosti. Iako je stajalište aplikanata bilo važno, presudno je bilo postoje li utvrdive činjenice koje bi mogle potaknuti sumnju u nepristranost suda sa stajališta vanjskog promatrača.
Evropski sud je dalje, između ostalog, istakao da je Vrhovni sud pružio sveobuhvatno tumačenje mjerodavnog zakonodavstva koje uzrokuje nejasnoće na ovom području i dao smjernice nižim sudovima o tom pitanju i bio ograničen na svoju sudsku ulogu da utvrdi ko je za šta nadležan. Također nije bilo naznaka da je Vrhovni sud promijenio svoje tumačenje zakona kao rezultat sastanka. Štoviše, Ustavni je sud naknadno podržao njegovo pravno tumačenje. U svjetlu svih okolnosti slučaja, održavanje sastanka nije bilo takvo da dovede u sumnju objektivnu nepristranost Vrhovnog suda u odlučivanju o reviziji aplikanata. Ostalo je pitanje da aplikanti možda nisu posmatrali Vrhovni sud kao potpuno nepristrasnog nakon sastanka. Međutim, postojanje takvih osjećaja i strahova s njihove strane nije bilo dovoljno da se utvrdi da su bili objektivno opravdani u smislu sudske prakse Suda.