- Wed Nov 18, 2015 11:09 am
#813
Smanjenje testamentarnog raspolaganja zbog povrede nužnog nasljednog dijela
Bosna i Hercegovina
Republika Srspka
OSNOVNI SUD U TREBINjU
Odjeljenje u Nevesinju
Broj: _____________________
Nevesinje, 12.04.2008. godine
Osnovni sud u Trebinju - Odjeljenje u Nevesinju, i to sudija J.J., u pravnoj stvari tužioca S. J. iz Bojišta, opština Nevesinje, protiv tuženog V. J. iz Nevesinja, Ul. Alekse Šantića 7, koga zastupa J. M., advokat iz Mostara, Zagrebačka 11, radi smanjenja raspolaganja testamentom, vrijednost spora 30.000,00 KM, po zaključenju glavne rasprave 29.03.2008. godine, održane u prisustvu parničnih stranaka i punomoćnika tuženog, donio je dana 12.04.2008. godine
P R E S U D U
Usvaja se tužbeni zahtjev, pa se utvrđuje da je testamentom pok. M. J. iz Nevesinja, od 20.01.2004. godine povrijeđen nužni dio tužioca, te se smanjuje raspolaganje navedenim testamentom i određuje da nužni dio tužioca čini ¼ zaostavštine pok. M. koja se sastoji od kuće na sprat sa baštom, u Nevesinju, Ul. Alekse Šantića 7, izgrađena na parceli označenoj kao k.č. 211/1 upisana u z.k. ulošku broj 16, KO Nevesinje (po novom katastarskom operatu označena kao kao k.č. 77, upisana u posjedovni list broj 154, KO Nevesinje).
Tuženi je dužan tužiocu platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 (hiljaduosamdeset) KM, u roku od 30 dana, računajući od prvog dana poslije donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
O b r a z l o ž e nj e
Zahtjevom iz tužbe koju je tužilac predao sudu 20.08.2007. godine tužilac traži da sud utvrdi da je testamentom njegovog oca pok. M. J. od 20.01.2004. godine, povrijeđen nužni dio, pa da se, dosljedno tom utvrđenju, smanji raspolaganje testamentom njegovog oca, i odredi da mu, kao sinu ostavioca, pripada nužni dio od ¼ od očeve zaostavštine koja se sastoji od kuće na sprat sa baštom, u Nevesinju, Ul. Alekse Šantića 7, izgrađena na parceli označenoj kao k.č. 211/1 upisana u z.k. ulošku broj 16, KO Nevesinje (po novom katastarskom operatu označena kao kao k.č. 77, upisana u posjedovni list broj 154, KO Nevesinje).
U navodima o činjenicama na kojima je zasnovao ovaj zahtjev tužilac je istakao da je pok. M. J., otac parničnih stranaka i da je umro 22.01.2007. godine u Nevesinju. Nakon svoje smrti ostavio je od imovine kuću sa baštom u Nevesinju, u Ul. Alekse Šantića broj 7, sa zemljišno knjižnim podacima kako je naprijed navedeno. Pok. M. J. je svojeručnim testamentom od 20.01.2004. godine odredio za nasljednika na opisanoj kući i bašti isključivo tuženog. Osnovni sud u Nevesinju proglasio je testament 10.06.2007. godine, a proglašenju su prisustvovale parnične stranke. Tužilac je u ostavinskom postupku istakao zahtjev za nužni dio, pa ga je sud uputio svojim rješenjem broj O. 29/07 od 30.06.2007. godine da u parničnom sporu utvrdi da je testamentom oca parničnih stranaka povrijeđen tužiočev nužni dio. Predložio je da se tužbeni zahtjev usvoji tako da se odredi da mu pripada nužni dio od ¼ na opisanoj kući i bašti, kao očevoj zaostavštini.
Da bi dokazao činjenice koje je naveo u tužbi tužilac je predložio dokaze: uvid u spis Osnovnog suda u Nevesinju broj O. 29/07, u kome su se nalazili svi relevantni dokazi koji potvrđuju navode tužbe, i saslušanje parničnih stranaka.
Tuženi je u odgovoru na tužbu i kazivanju na ročištu za glavnu raspravu, kada je saslušan kao parnična stranka, naveo da je tačno da je otac parničnih stranaka, kao jedinih njegovih nasljednika po zakonu (majka im je ranije umrla), ostavio svojeručni testament koji je proglasio sud. Međutim, tuženi je osporio tužbeni zahtjev svog brata, prije svega, ističući prigovor da tužilac nije mogao tražiti smanjenje raspolaganja testamentom jer je protekao rok od tri godine od kad je njihov otac sačinio testament. Naime, testament je sačinjen 20.01.2004. godine, a tužba je podnesena 20.08.2007. godine. Tužilac je znao da je njihov otac sačinio testament još tri godine prije smrti. Ostavilac je to svojim sinovima, parničnim strankama, rekao upravo tada kad je i sačinio testament, prilikom liječenja u bolnici u Nevesinju, gdje je proveo 10 dana tokom januara 2004. godine. Prilikom izlaska iz bolnice, kad su došli kući, otac im je rekao da je, pošto se prepao da će umrijeti, sačinio testament ''onako kako je pravo'', naglasivši: ''Ti si S. dobio stan od preduzeća i imaš samo jedno dijete, a i mnogo ti je bolja plata, a V. ima troje djece''. To je tako i u testamentu zapisao. Tužilac je to sve znao i uopšte se nije tome protivio niti taj očev postupak smatrao nekom nepravdom, pa je nejasno zašto je ustao tužbom.
Tuženi se saglasio da se pred sudom izvedu dokazi koje je predložio tužilac, a sam nije predlagao posebne dokaze.
Iz navoda parničnih stranaka u tužbi i odgovoru na tužbu, te iz njihovih iskaza datih na ročištu za glavnu raspravu kada su saslušane kao parnične stranke, proizilazi da među parničnim strankama nisu ni sporne činjenice da je ostavilac sačinio navedeni svojeručni testament kojim je svu imovinu koja je sačinjavala njegovu zaostavštinu, a to je opisana kuća sa baštom, ostavio isključivo sinu V. Tužilac, takođe, nije sporio da je znao da je ostavilac sačinio testament još u januaru 2004. godine kad je bio bolestan, kao i da se tome nije ni protivio niti ocu zbog toga nešto prigovarao. Međutim, on je dodao da on danas ima manju zaradu od tuženog, jer njegova plata koju zarađuje kao profesor u gimnaziji, znatno je manja od zarade tuženog koju ostvaruje od privatne trgovačke djelatnosti. Smatrao je i da je, zbog tih promijenjenih okolnosti u pogledu materijalnog položaja parničnih stranaka, neosnovan prigovor tuženog, kao što je neosnovan i prigovor da tužba nije podnesena u roku.
Dakle, među parničnim strankama, praktično, nisu sporne odlučne činjenice, nego primjena prava.
Po mišljenju ovog suda, tužbeni zahtjev je osnovan.
Tužilac, kao sin ostavioca, spada u krug nužnih nasljednika a prema odredbi čl. 28. st.1. Zakona o nasljeđivanju (''Sl. list SR BiH'', broj 7/80-u daljem tekstu: ZN) kojom je propisano da su nužni nasljednici djeca umrlog, njegovi usvojenici i njegov bračni drug.
Odredbom čl. 29.st.1. ZN propisano je da nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio (stav 1.). Nužni dio nasljednika iz čl. 28.st.1. (djeca umrlog, njegovi usvojenici i njegov bračni drug) iznosi ½ od onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja (stav 2.).
Prema tome, predmetnim testamentom povrijeđen je nužni dio tužioca, pa u tom slučaju, a prema odredbi čl. 37.st.1. ZN, raspolaganja testamentom će se smanjiti koliko je potrebno da bi se namirio nužni dio.
Tužiocu bi po zakonskom redu nasljeđivanja pripadala ½ zaostavštine umrlog. Pošto su parnične stranke jedini nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju zaostavštinu umrlog na jednake dijelove (čl. 10. ZN). Tako tužiocu pripada ½ od onog dijela koji bi mu pripadao po zakonskom redu nasljeđivanja (jedna polovina), a to iznosi ¼ zaostavštine ostavioca, što predstavlja njegov nužni dio.
Odredbama Zakona o nasljeđivanju kojima je uređeno nužno nasljeđivanje nije propisano da je od uticaja na izračunavanje nužnog dijela imovno stanje djece kao nužnih nasljednika. Stoga nije od uticaja prigovor tuženog kojim je ukazivao da je otac parničnih stranaka pravično postupio kada je svu svoju zaostavštinu ostavio samo tuženom, zbog njegovog slabijeg imovnog stanja. Uostalom, u ovoj parnici se i ne zahtjeva povećanje nasljednog dijela djeteta koje nema nužnih sredstava za život, a kako to propisuje odredba čl. 21. st. 2. ZN, u kom bi slučaju takvo dijete moglo zahtijevati povećanje svog dijela prema ostaloj djeci i bračnom drugu ostavioca.
Isto tako, nije osnovan ni prigovor tuženog da je zastarjelo tužiočevo pravo na traženja smanjenja testamentalnog raspolaganja.
Odredbom čl. 44. ZN propisano je da smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku od 3 godine od proglašenja testamenta.
Testament je proglašen 10.06.2007. godine, a tužba je podnesena 20.08.2007. godine.
To što je testament sačinjen 20.01.2004. godine i što je, nesporno, tužiocu, kao i tuženom, to bilo poznato, nije pravno relevantno, bez obzira što je protekao rok od 3 godine od dana sačinjenja testamenta do podnošenja tužbe. Prema navedenoj odredbi čl. 44. ZN pravno je relevantan datum proglašenja testamenta, a ne datum njegovog sastavljanja.
Iz izloženog slijedi da je tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, jer je utemeljen na naprijed navedenim zakonskim propisima.
Pošto je tužilac uspio u sporu pripadaju mu i troškovi postupka, na osnovu čl. 386. ZPP-a. Troškovi se sastoje od takse na tužbu i presudu u iznosu od po 500,00 KM, prema tr. br. 1. i 2. Taksene tarife kao sastavnog dijela Zakona o sudskim taksama (''Sl. glasnik RS'', broj 1/99-97/04), te izgubljene zarade za dva radna dana kada je tužilac prisustvovao raspravama, u iznosu od po 40,00 KM. Tužilac je uvjerenjem škole u kojoj je zaposlen dokazao da mu za ta dva dana nije obračunata plata, pa zbog toga iznos od 80,00 KM, kao izostala zarada, može se podvesti pod izdatke koje je tužilac imao tokom postupka, u smislu odredbe čl. 383.st.1. Zakona o parničnom postupku (''Sl. glasnik RS'', broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07).
S u d i j a
J.J.
POUKA O PRAVU NA IZJAVLjIVANjE PRAVNOG LIJEKA:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu Okružnom sudu u Trebinju u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
izvor: https://advokat-prnjavorac.com
Bosna i Hercegovina
Republika Srspka
OSNOVNI SUD U TREBINjU
Odjeljenje u Nevesinju
Broj: _____________________
Nevesinje, 12.04.2008. godine
Osnovni sud u Trebinju - Odjeljenje u Nevesinju, i to sudija J.J., u pravnoj stvari tužioca S. J. iz Bojišta, opština Nevesinje, protiv tuženog V. J. iz Nevesinja, Ul. Alekse Šantića 7, koga zastupa J. M., advokat iz Mostara, Zagrebačka 11, radi smanjenja raspolaganja testamentom, vrijednost spora 30.000,00 KM, po zaključenju glavne rasprave 29.03.2008. godine, održane u prisustvu parničnih stranaka i punomoćnika tuženog, donio je dana 12.04.2008. godine
P R E S U D U
Usvaja se tužbeni zahtjev, pa se utvrđuje da je testamentom pok. M. J. iz Nevesinja, od 20.01.2004. godine povrijeđen nužni dio tužioca, te se smanjuje raspolaganje navedenim testamentom i određuje da nužni dio tužioca čini ¼ zaostavštine pok. M. koja se sastoji od kuće na sprat sa baštom, u Nevesinju, Ul. Alekse Šantića 7, izgrađena na parceli označenoj kao k.č. 211/1 upisana u z.k. ulošku broj 16, KO Nevesinje (po novom katastarskom operatu označena kao kao k.č. 77, upisana u posjedovni list broj 154, KO Nevesinje).
Tuženi je dužan tužiocu platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 (hiljaduosamdeset) KM, u roku od 30 dana, računajući od prvog dana poslije donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
O b r a z l o ž e nj e
Zahtjevom iz tužbe koju je tužilac predao sudu 20.08.2007. godine tužilac traži da sud utvrdi da je testamentom njegovog oca pok. M. J. od 20.01.2004. godine, povrijeđen nužni dio, pa da se, dosljedno tom utvrđenju, smanji raspolaganje testamentom njegovog oca, i odredi da mu, kao sinu ostavioca, pripada nužni dio od ¼ od očeve zaostavštine koja se sastoji od kuće na sprat sa baštom, u Nevesinju, Ul. Alekse Šantića 7, izgrađena na parceli označenoj kao k.č. 211/1 upisana u z.k. ulošku broj 16, KO Nevesinje (po novom katastarskom operatu označena kao kao k.č. 77, upisana u posjedovni list broj 154, KO Nevesinje).
U navodima o činjenicama na kojima je zasnovao ovaj zahtjev tužilac je istakao da je pok. M. J., otac parničnih stranaka i da je umro 22.01.2007. godine u Nevesinju. Nakon svoje smrti ostavio je od imovine kuću sa baštom u Nevesinju, u Ul. Alekse Šantića broj 7, sa zemljišno knjižnim podacima kako je naprijed navedeno. Pok. M. J. je svojeručnim testamentom od 20.01.2004. godine odredio za nasljednika na opisanoj kući i bašti isključivo tuženog. Osnovni sud u Nevesinju proglasio je testament 10.06.2007. godine, a proglašenju su prisustvovale parnične stranke. Tužilac je u ostavinskom postupku istakao zahtjev za nužni dio, pa ga je sud uputio svojim rješenjem broj O. 29/07 od 30.06.2007. godine da u parničnom sporu utvrdi da je testamentom oca parničnih stranaka povrijeđen tužiočev nužni dio. Predložio je da se tužbeni zahtjev usvoji tako da se odredi da mu pripada nužni dio od ¼ na opisanoj kući i bašti, kao očevoj zaostavštini.
Da bi dokazao činjenice koje je naveo u tužbi tužilac je predložio dokaze: uvid u spis Osnovnog suda u Nevesinju broj O. 29/07, u kome su se nalazili svi relevantni dokazi koji potvrđuju navode tužbe, i saslušanje parničnih stranaka.
Tuženi je u odgovoru na tužbu i kazivanju na ročištu za glavnu raspravu, kada je saslušan kao parnična stranka, naveo da je tačno da je otac parničnih stranaka, kao jedinih njegovih nasljednika po zakonu (majka im je ranije umrla), ostavio svojeručni testament koji je proglasio sud. Međutim, tuženi je osporio tužbeni zahtjev svog brata, prije svega, ističući prigovor da tužilac nije mogao tražiti smanjenje raspolaganja testamentom jer je protekao rok od tri godine od kad je njihov otac sačinio testament. Naime, testament je sačinjen 20.01.2004. godine, a tužba je podnesena 20.08.2007. godine. Tužilac je znao da je njihov otac sačinio testament još tri godine prije smrti. Ostavilac je to svojim sinovima, parničnim strankama, rekao upravo tada kad je i sačinio testament, prilikom liječenja u bolnici u Nevesinju, gdje je proveo 10 dana tokom januara 2004. godine. Prilikom izlaska iz bolnice, kad su došli kući, otac im je rekao da je, pošto se prepao da će umrijeti, sačinio testament ''onako kako je pravo'', naglasivši: ''Ti si S. dobio stan od preduzeća i imaš samo jedno dijete, a i mnogo ti je bolja plata, a V. ima troje djece''. To je tako i u testamentu zapisao. Tužilac je to sve znao i uopšte se nije tome protivio niti taj očev postupak smatrao nekom nepravdom, pa je nejasno zašto je ustao tužbom.
Tuženi se saglasio da se pred sudom izvedu dokazi koje je predložio tužilac, a sam nije predlagao posebne dokaze.
Iz navoda parničnih stranaka u tužbi i odgovoru na tužbu, te iz njihovih iskaza datih na ročištu za glavnu raspravu kada su saslušane kao parnične stranke, proizilazi da među parničnim strankama nisu ni sporne činjenice da je ostavilac sačinio navedeni svojeručni testament kojim je svu imovinu koja je sačinjavala njegovu zaostavštinu, a to je opisana kuća sa baštom, ostavio isključivo sinu V. Tužilac, takođe, nije sporio da je znao da je ostavilac sačinio testament još u januaru 2004. godine kad je bio bolestan, kao i da se tome nije ni protivio niti ocu zbog toga nešto prigovarao. Međutim, on je dodao da on danas ima manju zaradu od tuženog, jer njegova plata koju zarađuje kao profesor u gimnaziji, znatno je manja od zarade tuženog koju ostvaruje od privatne trgovačke djelatnosti. Smatrao je i da je, zbog tih promijenjenih okolnosti u pogledu materijalnog položaja parničnih stranaka, neosnovan prigovor tuženog, kao što je neosnovan i prigovor da tužba nije podnesena u roku.
Dakle, među parničnim strankama, praktično, nisu sporne odlučne činjenice, nego primjena prava.
Po mišljenju ovog suda, tužbeni zahtjev je osnovan.
Tužilac, kao sin ostavioca, spada u krug nužnih nasljednika a prema odredbi čl. 28. st.1. Zakona o nasljeđivanju (''Sl. list SR BiH'', broj 7/80-u daljem tekstu: ZN) kojom je propisano da su nužni nasljednici djeca umrlog, njegovi usvojenici i njegov bračni drug.
Odredbom čl. 29.st.1. ZN propisano je da nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio (stav 1.). Nužni dio nasljednika iz čl. 28.st.1. (djeca umrlog, njegovi usvojenici i njegov bračni drug) iznosi ½ od onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja (stav 2.).
Prema tome, predmetnim testamentom povrijeđen je nužni dio tužioca, pa u tom slučaju, a prema odredbi čl. 37.st.1. ZN, raspolaganja testamentom će se smanjiti koliko je potrebno da bi se namirio nužni dio.
Tužiocu bi po zakonskom redu nasljeđivanja pripadala ½ zaostavštine umrlog. Pošto su parnične stranke jedini nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju zaostavštinu umrlog na jednake dijelove (čl. 10. ZN). Tako tužiocu pripada ½ od onog dijela koji bi mu pripadao po zakonskom redu nasljeđivanja (jedna polovina), a to iznosi ¼ zaostavštine ostavioca, što predstavlja njegov nužni dio.
Odredbama Zakona o nasljeđivanju kojima je uređeno nužno nasljeđivanje nije propisano da je od uticaja na izračunavanje nužnog dijela imovno stanje djece kao nužnih nasljednika. Stoga nije od uticaja prigovor tuženog kojim je ukazivao da je otac parničnih stranaka pravično postupio kada je svu svoju zaostavštinu ostavio samo tuženom, zbog njegovog slabijeg imovnog stanja. Uostalom, u ovoj parnici se i ne zahtjeva povećanje nasljednog dijela djeteta koje nema nužnih sredstava za život, a kako to propisuje odredba čl. 21. st. 2. ZN, u kom bi slučaju takvo dijete moglo zahtijevati povećanje svog dijela prema ostaloj djeci i bračnom drugu ostavioca.
Isto tako, nije osnovan ni prigovor tuženog da je zastarjelo tužiočevo pravo na traženja smanjenja testamentalnog raspolaganja.
Odredbom čl. 44. ZN propisano je da smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku od 3 godine od proglašenja testamenta.
Testament je proglašen 10.06.2007. godine, a tužba je podnesena 20.08.2007. godine.
To što je testament sačinjen 20.01.2004. godine i što je, nesporno, tužiocu, kao i tuženom, to bilo poznato, nije pravno relevantno, bez obzira što je protekao rok od 3 godine od dana sačinjenja testamenta do podnošenja tužbe. Prema navedenoj odredbi čl. 44. ZN pravno je relevantan datum proglašenja testamenta, a ne datum njegovog sastavljanja.
Iz izloženog slijedi da je tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, jer je utemeljen na naprijed navedenim zakonskim propisima.
Pošto je tužilac uspio u sporu pripadaju mu i troškovi postupka, na osnovu čl. 386. ZPP-a. Troškovi se sastoje od takse na tužbu i presudu u iznosu od po 500,00 KM, prema tr. br. 1. i 2. Taksene tarife kao sastavnog dijela Zakona o sudskim taksama (''Sl. glasnik RS'', broj 1/99-97/04), te izgubljene zarade za dva radna dana kada je tužilac prisustvovao raspravama, u iznosu od po 40,00 KM. Tužilac je uvjerenjem škole u kojoj je zaposlen dokazao da mu za ta dva dana nije obračunata plata, pa zbog toga iznos od 80,00 KM, kao izostala zarada, može se podvesti pod izdatke koje je tužilac imao tokom postupka, u smislu odredbe čl. 383.st.1. Zakona o parničnom postupku (''Sl. glasnik RS'', broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07).
S u d i j a
J.J.
POUKA O PRAVU NA IZJAVLjIVANjE PRAVNOG LIJEKA:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu Okružnom sudu u Trebinju u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
izvor: https://advokat-prnjavorac.com
- By LegaForum