- Wed Dec 28, 2016 5:20 pm
#1480
SANKCIJE DISCIPLINSKOG KARAKTERA IZ ČLANA 268. ZKP BiH
Autori: Dr. Miloš Babić, sudija Suda Bosne i Hercegovine Lejla Garaplija, pravna savjetnica
U svrhu analize krivičnopravne prirode disciplinskih sankcija koje su predviđene u odredbi iz člana 268. ZKP BiH, korisno je prvo navesti zakonski tekst u kojem su one regulisane i u kojem je određen način i uslovi za njihovo izricanje. Pod naslovom Kažnjavanje za odbijanje svjedočenja, tekst odredbi iz navedenog člana ZKP BiH glasi:
(1) Ako svjedok odbije da svjedoči bez opravdanog razloga i nakon upozorenja na posljedice, može biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu do 30.000,00 KM.
(2) Ako i poslije toga odbije da svjedoči, može biti zatvoren. Zatvor traje dok svjedok ne pristane da svjedoči, ili dok njegovo svjedočenje ne postane nepotrebno, ili dok se krivični postupak ne završi, ali najduže 30 dana.
(3) O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili naređen zatvor uvijek odlučuje vijeće (član 24. stav 7. ovog zakona). Žalba protiv rješenja o novčanoj kazni i zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja.
1. Problemi koji su se pojavili u praktičnoj primjeni ove odredbe, odnosno disciplinskih sankcija koje su u njoj predviđene, nametnuli su potrebu da se razjasni krivičnopravna priroda ovih sankcija i način njihove primjene. Nije sporno da je u odredbama člana 268. ZKP BiH (vidi član 81. stav 7.) predviđeno koje vrste sankcija, pod kojim uslovima i na koji način se mogu izreći svjedoku za odbijanje svjedočenja bez opravdanog razloga. Dakle, ako svjedok bez opravdanog razloga i nakon upozorenja na posljedice odbije da svjedoči, može biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu do 30.000 KM (stav 1.), a ako to učini i nakon toga, može biti zatvoren dok ne pristane da svjedoči ili dok njegovo svjedočenje ne postane nepotrebno ili dok se krivični postupak ne završi, ali najduže 30 dana (stav 2.). Odredbu iz stava 2. nije sadržavao ZKP iz 2003. godine, jer je uvedena tek izmjenama ZKP iz jula 2008. godine.
Pri analiziranju ove odredbe i navedenih sankcija, nužno je imati u vidu i odredbu iz člana 179. ZKP BiH u kojoj stoji da onda kada se „... novčana kazna propisana u ovom zakonu ne može naplatiti, Sud će postupiti na način propisan u KZ BiH”, a to znači da će u smislu odredbe iz člana 47. KZ BiH novčanu kaznu
zamijeniti kaznom zatvora (tzv. supletorni ili supsidijarni zatvor). Nije teško zaključiti da je u ovom slučaju “procesni zakon” odredbom iz člana 179. ZKP, predvidio ili dao uputu da se novčane kazne koje sud izriče kao procesne sankcije diciplinskog karaktera na osnovu odredbe iz člana 268. ZKP, izvršavaju shodno neplaćenoj novčanoj kazni koja predstavlja kaznu predviđenu u materijalnom krivičnom zakonu, iako se radi o (krivičnim) sankcijama koje su posve različite po svojoj krivičnopravnoj prirodi i ciljevima koji se žele njihovom primjenom postići.
2. Da bi pitanje krivičnopravne prirode i karakera sankcija iz člana 268. ZKP BiH i načina njihove primjene bilo jasnije, korisno je prvo navesti slučaj koji se u primjeni ove odredbe pojavio pred Sudom BiH i koji je ukazao na određene probleme, ne samo po pitanju karaktera ovih sankcija i njihovoj primjeni, već i po pitanju odnosa ove i odredbe iz već navedenog člana 179. ZKP.
Naime, prvostepeni sud je u predmetnom slučaju, svjedoku P.D. (po sporazumu osuđen u istom predmetu) koji je bez opravdanih razloga odbio da svjedoči, izrekao prvo novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM, a nakon što je i poslije toga odbio da svjedoči, istom izrekao sankciju zatvaranja u trajanju od 30 dana. Nakon toga, sud je navedenu novčanu kaznu zamijenio kaznom zatvora u trajanju od 100 dana, te imajući u vidu već izrečenu kaznu zatvaranja u trajanju od 30 dana, svjedok je na kraju kažnjen kaznom zatvaranja u trajanju od 4 mjeseca i 10 dana. Kako se svjedok P.D. u isto vrijeme nalazio na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od šest i po godina (kazna izrečena nakon što je optuženi P.D. potpisao sporazum sa Tužilaštvom BiH u istom predmetu), prvostepeni sud je mjeru zatvaranja (imajući u vidu odredbu iz člana 179. ZKP BiH), tretirao kao kaznu (supletornog) zatvora dobijenu primjenom odredbe iz člana 47. KZ BiH i u tom smislu je i postupao u odnosu na njeno izvršenje, nalazeći da se još za to nisu stekli uslovi, jer se svjedok već nalazi na izdržavanju kazne zatvora.
Svjedok-osuđeni P.D. je 21.09.2015. Sudu BiH podnio zahtjev da se utvrdi zastarjelost izvršenja navedenih kazni, pozivajući se pri tome na odredbu iz člana
16. stav 1. tačka f) KZ BiH prema kojoj je predviđeni rok zastarjelosti u predmetnom slučaju već istekao.
Sud je rješenjem broj: S1 2 K 006087 11 K od 12.10.2015. godine navedeni zahtjev odbio kao neosnovan, pozivajući se pri tome na odredbu iz člana
18. stava 2. KZ BiH prema kojoj zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se po
zakonu izvršenje kazne ne može preduzeti, što prema nalaženju suda predstavlja
“smetnju pravne naravi” za upućivanje na izdržavanje kazne, odnosno da se radi toga još uvijek nisu stekli uslovi za izdržavanje navedenih kazni. Dakle, sud je na ovaj način zauzeo stav da se navedene sankcije mogu izvršavati i naknadno, ne samo nakon završetka krivičnog postupka u kojem je učinjeno kažnjavanje svjedoka, već i nakon izdržane kazne na koju je svjedok osuđen za krivično djelo.
Postupajući po žalbi koju je P.D. izjavio protiv navedenog rješenja, Apelaciono vijeće je donijelo rješenje, broj: S1 2 K 006087 15 Kž 29 od 29.10.2015. godine, kojim se uavažava žalba osuđenog P.D., te se rješenje Suda BiH, broj: S1 2 K 006087 od 11 K od 12.10.2015. godine, preinačava na način da se utvrđuje da više ne postoji zakonska mogućnost izvršenja disciplinskih sankcija izrečenih ranije donesenim rješenjima Suda BiH.
Apelaciono vijeće je u ovoj odluci zauzelo navedeni stav, prvenstveno polazeći od toga da je prvostepeni sud navedenu odredbu iz člana 268. ZKP BiH pogrešno protumačio i primijenio, odnosno pogrešno je protumačio krivičnopravnu prirodu i način primjene disciplinskih sankcija predviđenih u istoj. Kako je već navedeno, izvjesno je da prvostepeni sud navedene sankcije tretira kao kazne predviđene u materijalnom zakonu (na što zapravo posredno upućuje i procesni zakon u članu 179.), iako se radi o sankcijama disciplinskog karaktera koje se primjenjuju u vremenu kada svjedok odbija da svjedoči i dok je svjedočenje potrebno ili dok se krivični postupak ne završi, s tim da zatvaranje kao mjera ne može trajati duže od 30 dana. Prema tome, riječ je o sankcijama disciplinskog karaktera čija je svrha da se prinudnim putem utiče na svjedoka da svjedoči u predmetnom slučaju, ali samo dok svjedok ne pristane da svjedoči ili dok njegovo svjedočenje ne postane nepotrebno ili dok se postupak ne završi, ali najduže 30 dana, ako je u pitanju mjera zatvaranja.
Nije, dakle, teško zaključiti da se radi o sankcijama koje se po svojoj prirodi bitno razlikuju od kazni, odnosno kazne zatvora koju sud izriče za izvršeno krivično djelo i čija je primjena, imajući u vidu njihovu svrhu, ograničena samo na davanje iskaza u konkretnom predmetu do kraja trajanja krivičnog postupka, odnosno ako je u pitanju zatvaranje, ne više od 30 dana. Iz svega toga jasno proizilazi da naknadno izvršenje navedenih sankcija, na način kako to cijeni prvostepeni sud, zakon ne predviđa, niti bi to imalo smisla, imajući u vidu njihovu namjenu i prirodu.
Dakle, kako izrečene disciplinske mjere, koje su za cilj imale da prinude svjedoka na davanje iskaza, nisu izvršene u vremenu kada i kako to zakon predviđa, te da se iste ne mogu naknadno izvršavati, potpuno je bilo bespredmetno razmatrati i pitanje utvrđivanja zastarjelosti njihovog izvršenja.
3. Ovdje je iznesen stav koji je u vezi sa navedenom odredbom, odnosno mjerama koje su u njoj predviđene, zauzelo Apelaciono vijeće. Vidjeli smo na koji način je postupao prvostepeni sud u tumačenju i primjeni ove odredbe, a nije isključena mogućnost da će i pravosuđe entiteta i Brčko Distrikta, na sličan ili neki drugi način tumačiti navedenu odredbu. Ovo posebno ako se imaju u vidu entitetske procesne odredbe koje odgovaraju odredbi iz člana 179. ZKP BiH. Stoga bi bilo dobro da Panel raspravi ovo pitanje i zauzme kaonačan stav u vezi sa primjenom ove odredbe, odnosno navedenih disciplinskih mjera, kako bi se u vezi sa tim bar u potrebnoj mjeri ujednačila praksa u BiH.
3.1. U vezi sa ovim, otvoreno je i pitanje izvršenja novčane kazne u slučajevima kada je sud nakon te kazne, izrekao kaznu zatvaranja od 30 dana, a nakon što je svjedok ponovo, bez opravdanog razloga odbio svjedočenje. Ni po tom pitanju mišljenja nisu saglasna, jer jedni smatraju da se i tada treba pristupati izvršenju novčane kazne, dok su drugi mišljenja da to nije potrebno, odnosno nije osnovano, jer se nakon blaže u istu svrhu, odnosno radi postizanja istog cilja (prinuda na svjedočenje) izriče teža mjera, jer se prva pokazala nesvrhovitom. Drugo mišljenje je preovlađujuće.
3.2. Drugo pitanje u vezi sa primjenom ovih mjera, vezano je za odnos ove i odredbe iz člana 179. ZKP BiH u kojoj je predviđeno da se u slučaju neplaćanja novčane kazne (ne samo ove, već svih novčanih kazni predviđenih u ZKP) ista zamjenjuje kao i neplaćena novčana kazna, što znači da se ona na osnovu člana 47. KZ BiH zamjenjuje kaznom zatvora po istim pravilima kao i novčana kazna. Ako se ima u vidu odredba iz člana 268. stava 2., onda se osnovano postavlja pitanje ispravnosti ovakvog rješenja. Naime, u ovoj odredbi je izričito naglašeno da zatvaranje, pored ostalih ograničenja, ne može trajati duže od 30 dana. Kako je onda moguće zamijeniti izrečenu novčanu kaznu npr. u iznosu od 10.000,00 KM u 100 dana zatvora. Dakle, ako je ovo ograničenje predviđeno za zatvaranje kao težu mjeru, po kom osnovu se onda novčano kažnjavanje kao lakša mjera, može prevoditi u težu, zatvorsku kaznu u trajanju dužem od zatvaranja, tj. dužem od 30 dana. Pored toga, smatramo da je kriminalnopolitički posve neosnovano jednu disciplinsku mjeru (koja je čak lakša od zatvaranja kao disciplinske sankcije)
“prevoditi” u kaznu zatvora, koja ne samo da je teža od novčane, već se zapravo radi o kategorijalnoj razlici između ovih krivičnih sankcija – ove druge spadaju u kategoriju sankcija sadržanih u materijalnom pravu i one se odnose na krivična djela kao najtežu vrstu kažnjivih radnji.
Na kraju, postavlja se pitanje da li bi se u vezu sa ovim mogle dovesti i neke druge odredbe, kao što je npr. odredba iz člana 242. ZKP BiH u kojoj su takođe previđene slične sankcije za narušavanja reda u toku suđenja, a na koje se takođe odnosi odredba iz člana 179. ZKP.
3.3. Konačno, problem koji se javio u praksi, odnosi sa na primjenu ovih mjera (posebno mjere zatvaranja) na lica-svjedoke koji se nalaze na izdržavanju kazne zatvora, a pojavljuju se kao svjedoci u krivičnim postupcima i odbijaju da svjedoče, te pitanje njihove naknadne primjene. Iz onoga što je već navedeno, može se zaključiti da se mjere iz člana 268. ne bi mogle primjenjivati nakon što je krivični postupak završen. To bi trebalo da važi i za mjeru novčanog kažnjavanja, kada se ona na osnovu odredbe iz člana 179. ZKP pretvori u kaznu zatvora. Pitanje je da li se to odnosi i na novčanu kaznu, imajući u vidu da se u odredbi člana 179. koristi formulacija koja se razlikuje od one u članu 47. KZ, jer se govori o novčanoj kazni koja se “ne može naplatiti”, što podrazumijeva prethodnu prinudnu naplatu. Nameće se pitanje, da li se ovim otvara mogućnost njenog naplaćivanja i naknadno.
Ako bi se prihvatio ovakav pristup u tumačenju i primjeni ovih mjera, a pogotovo zatvaranja do 30 dana, kao i zatvora dobijenog zamjenom novčane kazne, onda bi se u vezi sa naknadnim izvršenjem ovih mjera, svakako pojavilo i pitanje vremena, odnosno rokova njihovog izvršavanja, odnosno zastarijevanja, kao što je to bilo u predmetnom slučaju pred našim sudom. Ovo na kraju smo ostavili samo kao mogućnost u eventualnom drugačijem tumačenju, jer smo već istakli da smo stava da bi naknadna primjena ovih mjera bila u koliziji sa njihovim smislom, odnosno ciljem koje one imaju prema odredbi iz člana 268. ZKP.
3.4. Na kraju, u vezi sa ovom problematikom, korisno je navesti i jednu odluku Ustavnog suda (AP 3947/13 od 9. jula 2015.) u kojoj je ovaj sud postupajući po apelaciji H.H. koja je djelimično usvojena (u vezi sa odlukom Suda BiH kojom je novčana kazna izrečena na osnovu člana 242. st. 2. ZKP BiH svjedoku koji se nije pokoravao naredbama predsjednika, zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 30 dana), zauzeo određene stavove od kojih je za predmetnu problematiku posebno
zanimljiv onaj koji se odnosi na odredbu člana 47. KZ BiH na osnovu koje je navedena zamjena i učinjena.
Naime, Ustavni sud je prvo utvrdio da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje slobodne manifestacije vjere prema članu II/3(g) Ustava BiH i člana 9. EKLJP, ali je na kraju zaključio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3(e) Ustava BiH i čl. 6. EKLJP u kontekstu odredaba iz čl. 47. KZ BiH koje, „bez ikakvih efektivnih i razumnih garancija omogućavaju zamjenu novčane kazne kaznom zatvora, posebno u situaciji kada takvo zakonsko rješenja nema potreban kvalitet zakona, budući da nije uspostavljena „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu prava pojedinca u smislu garancija koje pruža Evropska konvencija.“
Dakle, Ustavni sud je razmatrajući zamjenu novčane kazne kao disciplinske mjere izrečene svjedoku zbog nepoštovanja suda, a koja je na osnovu čl. 47. KZ zamijenjena kaznom tzv. supletornog zatvora, ukazao na neprihvatljivost ovih odredbi iz materijalnog zakona koje ne „zadovoljavaju potrebni zakonski kvalitet“, odnosno kvalitet zakona u mjeri u kojoj bi se poštovali standardi iz čl. 6. Evropske konvencije i princip vladavine prava iz čl. I/2 Ustava BiH.
Ne ulazeći u ocjenu sintagme da jedna zakonska norma „nema kvalitet zakona“, čime Ustavni sud ukazuje na određene slabosti odredbe iz čl. 47. KZ BiH, valja primijetiti da je Ustavni sud u ovom slučaju odredbu iz čl. 47. KZ pogrešno stavio u kontekst (neosnovane) zamjene jedne disciplinske mjere procesnog karaktera u kaznu zatvora propisanu za krivična djela, jer ova odredba uopšte ne podrazumijeva sankcije disciplinskog, odnosno procesnog karaktera, već samo novčane kazne predviđene u KZ. Navedena ocjena je trebala biti učinjena prvenstveno u odnosu na odredbu iz procesnog zakona (čl. 179. ZKP BiH) koja to predviđa i upućuje na primjenu odredbi iz krivičnog zakona. Čak su ove dvije odredbe u izvjesnoj koliziji u pogledu načina naplate novčane kazne, jer se u odredbi iz člana 179. ZKP, kako je već rečeno, koristi formulacija „nemogućnost naplate novčane kazne“, odnosno novčane kazne koja se „ne može naplatiti“, što podrazumijeva prethodnu prinudnu naplatu, dok to u odredbi čl. 47. st. 2. KZ ne stoji.
Pored toga, utisak je da Ustavni sud u dovoljnoj mjeri ne shvata suštinu ustanove iz člana 47. KZ, imajući u vidu da u svojoj odluci navodi da je kazna
zatvora od 30 dana previsoka i da bi možda bilo primjerenije da to bude najviše do 15 dana. To bi onda novčanu kaznu kao veoma značajnu krivičnu sankciju u našem kaznenom sistemu učinilo posve besmislenom i nesvrhovitom, jer je onda niko ne ni bi plaćao, imajući u vidu da se ona ne naplaćuje prinudno, odnosno da svaka takva kazna preko 1.500,00 KM ne bi imala nikakvog smisla.
Prema tome, navedena ocjena Ustavnog suda kojom se ukazuje na potrebu da jedna zakonska odredba ili norma treba da ima „kvalitet zakona“ u mjeri koja obezbjeđuje pravnu sigurnost i garancije koje trebaju da obezbjeđuju sve pravne norme nivoa zakona, trebala je biti upućena na navedenu odredbu iz čl. 179. ZKP BiH, a ne u odnosu na čl. 47. KZ, koji se i ne odnosi na mjere disciplinskog karaktera iz procesnih zakona. Slabosti ove odredbe na koje ukazuje Ustavni sud, kao i neke druge, nemaju posebnog značaja u vezi sa razmatranim problemom. Jer, valja imati u vidu da odredba koja predviđa mogućnost „prevođenja“ novčane kazne u tzv. supletorni zatvor ili neku drugu krivičnu sankciju (npr. rad za opšte dobro na slobodi, što je prihvatljivije rješenje) postoji već duže vrijeme, ne samo u našem, već i svim krivičnim zakonodavstvima u okruženju. Ono što su posebne slabosti ove odredbe, a koje Ustavni sud ne primjećuje, je automatsko pretvaranje novčane kazne u kaznu zatvora (prepisano iz KZ Hrvatske koja je ovo rješenje veoma brzo napustila i zamijenila prinudnom naplatom novčane kazne putem ovlaštenih institucija), te visina kazne tako dobijenog zatvora koja može da se kreće i do visine kazne propisane za odgovarajuće krivično djelo. Ovakvo rješenje je posve neprihvatljivo, jer je u drugim zakonodavstvima visina ove kazne ograničena najduže na godinu dana ili čak i šest mjeseci.
Dr. Miloš Babić, sudija Suda Bosne i Hercegovine Lejla Garaplija, pravna savjetnica
Autori: Dr. Miloš Babić, sudija Suda Bosne i Hercegovine Lejla Garaplija, pravna savjetnica
U svrhu analize krivičnopravne prirode disciplinskih sankcija koje su predviđene u odredbi iz člana 268. ZKP BiH, korisno je prvo navesti zakonski tekst u kojem su one regulisane i u kojem je određen način i uslovi za njihovo izricanje. Pod naslovom Kažnjavanje za odbijanje svjedočenja, tekst odredbi iz navedenog člana ZKP BiH glasi:
(1) Ako svjedok odbije da svjedoči bez opravdanog razloga i nakon upozorenja na posljedice, može biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu do 30.000,00 KM.
(2) Ako i poslije toga odbije da svjedoči, može biti zatvoren. Zatvor traje dok svjedok ne pristane da svjedoči, ili dok njegovo svjedočenje ne postane nepotrebno, ili dok se krivični postupak ne završi, ali najduže 30 dana.
(3) O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili naređen zatvor uvijek odlučuje vijeće (član 24. stav 7. ovog zakona). Žalba protiv rješenja o novčanoj kazni i zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja.
1. Problemi koji su se pojavili u praktičnoj primjeni ove odredbe, odnosno disciplinskih sankcija koje su u njoj predviđene, nametnuli su potrebu da se razjasni krivičnopravna priroda ovih sankcija i način njihove primjene. Nije sporno da je u odredbama člana 268. ZKP BiH (vidi član 81. stav 7.) predviđeno koje vrste sankcija, pod kojim uslovima i na koji način se mogu izreći svjedoku za odbijanje svjedočenja bez opravdanog razloga. Dakle, ako svjedok bez opravdanog razloga i nakon upozorenja na posljedice odbije da svjedoči, može biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu do 30.000 KM (stav 1.), a ako to učini i nakon toga, može biti zatvoren dok ne pristane da svjedoči ili dok njegovo svjedočenje ne postane nepotrebno ili dok se krivični postupak ne završi, ali najduže 30 dana (stav 2.). Odredbu iz stava 2. nije sadržavao ZKP iz 2003. godine, jer je uvedena tek izmjenama ZKP iz jula 2008. godine.
Pri analiziranju ove odredbe i navedenih sankcija, nužno je imati u vidu i odredbu iz člana 179. ZKP BiH u kojoj stoji da onda kada se „... novčana kazna propisana u ovom zakonu ne može naplatiti, Sud će postupiti na način propisan u KZ BiH”, a to znači da će u smislu odredbe iz člana 47. KZ BiH novčanu kaznu
zamijeniti kaznom zatvora (tzv. supletorni ili supsidijarni zatvor). Nije teško zaključiti da je u ovom slučaju “procesni zakon” odredbom iz člana 179. ZKP, predvidio ili dao uputu da se novčane kazne koje sud izriče kao procesne sankcije diciplinskog karaktera na osnovu odredbe iz člana 268. ZKP, izvršavaju shodno neplaćenoj novčanoj kazni koja predstavlja kaznu predviđenu u materijalnom krivičnom zakonu, iako se radi o (krivičnim) sankcijama koje su posve različite po svojoj krivičnopravnoj prirodi i ciljevima koji se žele njihovom primjenom postići.
2. Da bi pitanje krivičnopravne prirode i karakera sankcija iz člana 268. ZKP BiH i načina njihove primjene bilo jasnije, korisno je prvo navesti slučaj koji se u primjeni ove odredbe pojavio pred Sudom BiH i koji je ukazao na određene probleme, ne samo po pitanju karaktera ovih sankcija i njihovoj primjeni, već i po pitanju odnosa ove i odredbe iz već navedenog člana 179. ZKP.
Naime, prvostepeni sud je u predmetnom slučaju, svjedoku P.D. (po sporazumu osuđen u istom predmetu) koji je bez opravdanih razloga odbio da svjedoči, izrekao prvo novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM, a nakon što je i poslije toga odbio da svjedoči, istom izrekao sankciju zatvaranja u trajanju od 30 dana. Nakon toga, sud je navedenu novčanu kaznu zamijenio kaznom zatvora u trajanju od 100 dana, te imajući u vidu već izrečenu kaznu zatvaranja u trajanju od 30 dana, svjedok je na kraju kažnjen kaznom zatvaranja u trajanju od 4 mjeseca i 10 dana. Kako se svjedok P.D. u isto vrijeme nalazio na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od šest i po godina (kazna izrečena nakon što je optuženi P.D. potpisao sporazum sa Tužilaštvom BiH u istom predmetu), prvostepeni sud je mjeru zatvaranja (imajući u vidu odredbu iz člana 179. ZKP BiH), tretirao kao kaznu (supletornog) zatvora dobijenu primjenom odredbe iz člana 47. KZ BiH i u tom smislu je i postupao u odnosu na njeno izvršenje, nalazeći da se još za to nisu stekli uslovi, jer se svjedok već nalazi na izdržavanju kazne zatvora.
Svjedok-osuđeni P.D. je 21.09.2015. Sudu BiH podnio zahtjev da se utvrdi zastarjelost izvršenja navedenih kazni, pozivajući se pri tome na odredbu iz člana
16. stav 1. tačka f) KZ BiH prema kojoj je predviđeni rok zastarjelosti u predmetnom slučaju već istekao.
Sud je rješenjem broj: S1 2 K 006087 11 K od 12.10.2015. godine navedeni zahtjev odbio kao neosnovan, pozivajući se pri tome na odredbu iz člana
18. stava 2. KZ BiH prema kojoj zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se po
zakonu izvršenje kazne ne može preduzeti, što prema nalaženju suda predstavlja
“smetnju pravne naravi” za upućivanje na izdržavanje kazne, odnosno da se radi toga još uvijek nisu stekli uslovi za izdržavanje navedenih kazni. Dakle, sud je na ovaj način zauzeo stav da se navedene sankcije mogu izvršavati i naknadno, ne samo nakon završetka krivičnog postupka u kojem je učinjeno kažnjavanje svjedoka, već i nakon izdržane kazne na koju je svjedok osuđen za krivično djelo.
Postupajući po žalbi koju je P.D. izjavio protiv navedenog rješenja, Apelaciono vijeće je donijelo rješenje, broj: S1 2 K 006087 15 Kž 29 od 29.10.2015. godine, kojim se uavažava žalba osuđenog P.D., te se rješenje Suda BiH, broj: S1 2 K 006087 od 11 K od 12.10.2015. godine, preinačava na način da se utvrđuje da više ne postoji zakonska mogućnost izvršenja disciplinskih sankcija izrečenih ranije donesenim rješenjima Suda BiH.
Apelaciono vijeće je u ovoj odluci zauzelo navedeni stav, prvenstveno polazeći od toga da je prvostepeni sud navedenu odredbu iz člana 268. ZKP BiH pogrešno protumačio i primijenio, odnosno pogrešno je protumačio krivičnopravnu prirodu i način primjene disciplinskih sankcija predviđenih u istoj. Kako je već navedeno, izvjesno je da prvostepeni sud navedene sankcije tretira kao kazne predviđene u materijalnom zakonu (na što zapravo posredno upućuje i procesni zakon u članu 179.), iako se radi o sankcijama disciplinskog karaktera koje se primjenjuju u vremenu kada svjedok odbija da svjedoči i dok je svjedočenje potrebno ili dok se krivični postupak ne završi, s tim da zatvaranje kao mjera ne može trajati duže od 30 dana. Prema tome, riječ je o sankcijama disciplinskog karaktera čija je svrha da se prinudnim putem utiče na svjedoka da svjedoči u predmetnom slučaju, ali samo dok svjedok ne pristane da svjedoči ili dok njegovo svjedočenje ne postane nepotrebno ili dok se postupak ne završi, ali najduže 30 dana, ako je u pitanju mjera zatvaranja.
Nije, dakle, teško zaključiti da se radi o sankcijama koje se po svojoj prirodi bitno razlikuju od kazni, odnosno kazne zatvora koju sud izriče za izvršeno krivično djelo i čija je primjena, imajući u vidu njihovu svrhu, ograničena samo na davanje iskaza u konkretnom predmetu do kraja trajanja krivičnog postupka, odnosno ako je u pitanju zatvaranje, ne više od 30 dana. Iz svega toga jasno proizilazi da naknadno izvršenje navedenih sankcija, na način kako to cijeni prvostepeni sud, zakon ne predviđa, niti bi to imalo smisla, imajući u vidu njihovu namjenu i prirodu.
Dakle, kako izrečene disciplinske mjere, koje su za cilj imale da prinude svjedoka na davanje iskaza, nisu izvršene u vremenu kada i kako to zakon predviđa, te da se iste ne mogu naknadno izvršavati, potpuno je bilo bespredmetno razmatrati i pitanje utvrđivanja zastarjelosti njihovog izvršenja.
3. Ovdje je iznesen stav koji je u vezi sa navedenom odredbom, odnosno mjerama koje su u njoj predviđene, zauzelo Apelaciono vijeće. Vidjeli smo na koji način je postupao prvostepeni sud u tumačenju i primjeni ove odredbe, a nije isključena mogućnost da će i pravosuđe entiteta i Brčko Distrikta, na sličan ili neki drugi način tumačiti navedenu odredbu. Ovo posebno ako se imaju u vidu entitetske procesne odredbe koje odgovaraju odredbi iz člana 179. ZKP BiH. Stoga bi bilo dobro da Panel raspravi ovo pitanje i zauzme kaonačan stav u vezi sa primjenom ove odredbe, odnosno navedenih disciplinskih mjera, kako bi se u vezi sa tim bar u potrebnoj mjeri ujednačila praksa u BiH.
3.1. U vezi sa ovim, otvoreno je i pitanje izvršenja novčane kazne u slučajevima kada je sud nakon te kazne, izrekao kaznu zatvaranja od 30 dana, a nakon što je svjedok ponovo, bez opravdanog razloga odbio svjedočenje. Ni po tom pitanju mišljenja nisu saglasna, jer jedni smatraju da se i tada treba pristupati izvršenju novčane kazne, dok su drugi mišljenja da to nije potrebno, odnosno nije osnovano, jer se nakon blaže u istu svrhu, odnosno radi postizanja istog cilja (prinuda na svjedočenje) izriče teža mjera, jer se prva pokazala nesvrhovitom. Drugo mišljenje je preovlađujuće.
3.2. Drugo pitanje u vezi sa primjenom ovih mjera, vezano je za odnos ove i odredbe iz člana 179. ZKP BiH u kojoj je predviđeno da se u slučaju neplaćanja novčane kazne (ne samo ove, već svih novčanih kazni predviđenih u ZKP) ista zamjenjuje kao i neplaćena novčana kazna, što znači da se ona na osnovu člana 47. KZ BiH zamjenjuje kaznom zatvora po istim pravilima kao i novčana kazna. Ako se ima u vidu odredba iz člana 268. stava 2., onda se osnovano postavlja pitanje ispravnosti ovakvog rješenja. Naime, u ovoj odredbi je izričito naglašeno da zatvaranje, pored ostalih ograničenja, ne može trajati duže od 30 dana. Kako je onda moguće zamijeniti izrečenu novčanu kaznu npr. u iznosu od 10.000,00 KM u 100 dana zatvora. Dakle, ako je ovo ograničenje predviđeno za zatvaranje kao težu mjeru, po kom osnovu se onda novčano kažnjavanje kao lakša mjera, može prevoditi u težu, zatvorsku kaznu u trajanju dužem od zatvaranja, tj. dužem od 30 dana. Pored toga, smatramo da je kriminalnopolitički posve neosnovano jednu disciplinsku mjeru (koja je čak lakša od zatvaranja kao disciplinske sankcije)
“prevoditi” u kaznu zatvora, koja ne samo da je teža od novčane, već se zapravo radi o kategorijalnoj razlici između ovih krivičnih sankcija – ove druge spadaju u kategoriju sankcija sadržanih u materijalnom pravu i one se odnose na krivična djela kao najtežu vrstu kažnjivih radnji.
Na kraju, postavlja se pitanje da li bi se u vezu sa ovim mogle dovesti i neke druge odredbe, kao što je npr. odredba iz člana 242. ZKP BiH u kojoj su takođe previđene slične sankcije za narušavanja reda u toku suđenja, a na koje se takođe odnosi odredba iz člana 179. ZKP.
3.3. Konačno, problem koji se javio u praksi, odnosi sa na primjenu ovih mjera (posebno mjere zatvaranja) na lica-svjedoke koji se nalaze na izdržavanju kazne zatvora, a pojavljuju se kao svjedoci u krivičnim postupcima i odbijaju da svjedoče, te pitanje njihove naknadne primjene. Iz onoga što je već navedeno, može se zaključiti da se mjere iz člana 268. ne bi mogle primjenjivati nakon što je krivični postupak završen. To bi trebalo da važi i za mjeru novčanog kažnjavanja, kada se ona na osnovu odredbe iz člana 179. ZKP pretvori u kaznu zatvora. Pitanje je da li se to odnosi i na novčanu kaznu, imajući u vidu da se u odredbi člana 179. koristi formulacija koja se razlikuje od one u članu 47. KZ, jer se govori o novčanoj kazni koja se “ne može naplatiti”, što podrazumijeva prethodnu prinudnu naplatu. Nameće se pitanje, da li se ovim otvara mogućnost njenog naplaćivanja i naknadno.
Ako bi se prihvatio ovakav pristup u tumačenju i primjeni ovih mjera, a pogotovo zatvaranja do 30 dana, kao i zatvora dobijenog zamjenom novčane kazne, onda bi se u vezi sa naknadnim izvršenjem ovih mjera, svakako pojavilo i pitanje vremena, odnosno rokova njihovog izvršavanja, odnosno zastarijevanja, kao što je to bilo u predmetnom slučaju pred našim sudom. Ovo na kraju smo ostavili samo kao mogućnost u eventualnom drugačijem tumačenju, jer smo već istakli da smo stava da bi naknadna primjena ovih mjera bila u koliziji sa njihovim smislom, odnosno ciljem koje one imaju prema odredbi iz člana 268. ZKP.
3.4. Na kraju, u vezi sa ovom problematikom, korisno je navesti i jednu odluku Ustavnog suda (AP 3947/13 od 9. jula 2015.) u kojoj je ovaj sud postupajući po apelaciji H.H. koja je djelimično usvojena (u vezi sa odlukom Suda BiH kojom je novčana kazna izrečena na osnovu člana 242. st. 2. ZKP BiH svjedoku koji se nije pokoravao naredbama predsjednika, zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 30 dana), zauzeo određene stavove od kojih je za predmetnu problematiku posebno
zanimljiv onaj koji se odnosi na odredbu člana 47. KZ BiH na osnovu koje je navedena zamjena i učinjena.
Naime, Ustavni sud je prvo utvrdio da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje slobodne manifestacije vjere prema članu II/3(g) Ustava BiH i člana 9. EKLJP, ali je na kraju zaključio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3(e) Ustava BiH i čl. 6. EKLJP u kontekstu odredaba iz čl. 47. KZ BiH koje, „bez ikakvih efektivnih i razumnih garancija omogućavaju zamjenu novčane kazne kaznom zatvora, posebno u situaciji kada takvo zakonsko rješenja nema potreban kvalitet zakona, budući da nije uspostavljena „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu prava pojedinca u smislu garancija koje pruža Evropska konvencija.“
Dakle, Ustavni sud je razmatrajući zamjenu novčane kazne kao disciplinske mjere izrečene svjedoku zbog nepoštovanja suda, a koja je na osnovu čl. 47. KZ zamijenjena kaznom tzv. supletornog zatvora, ukazao na neprihvatljivost ovih odredbi iz materijalnog zakona koje ne „zadovoljavaju potrebni zakonski kvalitet“, odnosno kvalitet zakona u mjeri u kojoj bi se poštovali standardi iz čl. 6. Evropske konvencije i princip vladavine prava iz čl. I/2 Ustava BiH.
Ne ulazeći u ocjenu sintagme da jedna zakonska norma „nema kvalitet zakona“, čime Ustavni sud ukazuje na određene slabosti odredbe iz čl. 47. KZ BiH, valja primijetiti da je Ustavni sud u ovom slučaju odredbu iz čl. 47. KZ pogrešno stavio u kontekst (neosnovane) zamjene jedne disciplinske mjere procesnog karaktera u kaznu zatvora propisanu za krivična djela, jer ova odredba uopšte ne podrazumijeva sankcije disciplinskog, odnosno procesnog karaktera, već samo novčane kazne predviđene u KZ. Navedena ocjena je trebala biti učinjena prvenstveno u odnosu na odredbu iz procesnog zakona (čl. 179. ZKP BiH) koja to predviđa i upućuje na primjenu odredbi iz krivičnog zakona. Čak su ove dvije odredbe u izvjesnoj koliziji u pogledu načina naplate novčane kazne, jer se u odredbi iz člana 179. ZKP, kako je već rečeno, koristi formulacija „nemogućnost naplate novčane kazne“, odnosno novčane kazne koja se „ne može naplatiti“, što podrazumijeva prethodnu prinudnu naplatu, dok to u odredbi čl. 47. st. 2. KZ ne stoji.
Pored toga, utisak je da Ustavni sud u dovoljnoj mjeri ne shvata suštinu ustanove iz člana 47. KZ, imajući u vidu da u svojoj odluci navodi da je kazna
zatvora od 30 dana previsoka i da bi možda bilo primjerenije da to bude najviše do 15 dana. To bi onda novčanu kaznu kao veoma značajnu krivičnu sankciju u našem kaznenom sistemu učinilo posve besmislenom i nesvrhovitom, jer je onda niko ne ni bi plaćao, imajući u vidu da se ona ne naplaćuje prinudno, odnosno da svaka takva kazna preko 1.500,00 KM ne bi imala nikakvog smisla.
Prema tome, navedena ocjena Ustavnog suda kojom se ukazuje na potrebu da jedna zakonska odredba ili norma treba da ima „kvalitet zakona“ u mjeri koja obezbjeđuje pravnu sigurnost i garancije koje trebaju da obezbjeđuju sve pravne norme nivoa zakona, trebala je biti upućena na navedenu odredbu iz čl. 179. ZKP BiH, a ne u odnosu na čl. 47. KZ, koji se i ne odnosi na mjere disciplinskog karaktera iz procesnih zakona. Slabosti ove odredbe na koje ukazuje Ustavni sud, kao i neke druge, nemaju posebnog značaja u vezi sa razmatranim problemom. Jer, valja imati u vidu da odredba koja predviđa mogućnost „prevođenja“ novčane kazne u tzv. supletorni zatvor ili neku drugu krivičnu sankciju (npr. rad za opšte dobro na slobodi, što je prihvatljivije rješenje) postoji već duže vrijeme, ne samo u našem, već i svim krivičnim zakonodavstvima u okruženju. Ono što su posebne slabosti ove odredbe, a koje Ustavni sud ne primjećuje, je automatsko pretvaranje novčane kazne u kaznu zatvora (prepisano iz KZ Hrvatske koja je ovo rješenje veoma brzo napustila i zamijenila prinudnom naplatom novčane kazne putem ovlaštenih institucija), te visina kazne tako dobijenog zatvora koja može da se kreće i do visine kazne propisane za odgovarajuće krivično djelo. Ovakvo rješenje je posve neprihvatljivo, jer je u drugim zakonodavstvima visina ove kazne ograničena najduže na godinu dana ili čak i šest mjeseci.
Dr. Miloš Babić, sudija Suda Bosne i Hercegovine Lejla Garaplija, pravna savjetnica
- By LegaForum