- Mon Apr 29, 2019 11:04 am
#3182
Revizioni sud je dao jasno i logicno obrazlozenje za svoju odluku da preinaci nizestepene odluke i odbije tuzbeni zahtjev apelantica za predaju u posjed stana, direktno primijenivsi clan 8. Evropske konvencije.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1371/12 od 10. novembra 2015. godine
Vrhovni sud je osporenom presudom reviziju tužene djelimično usvojio i preinačio nižestepene presude u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu tako što su tužiteljice (apelantice) odbijene s tužbenim zahtjevom za predaju u posjed nekretnina
- predmetnog stana i isplatu naknade za korištenje tog stana u cijelosti, dok je revizija tužene odbijena u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu (za utvrđenje da je po osnovu dosjelosti stekla pravo vlasništva i za isplatu novčanog iznosa).
Iz obrazloženja revizionog suda:
„Imajući u vidu navedena činjenična utvrđenja, nižestepeni sudovi zaključuju da tužena [apelantica] nije ostvarila pravni osnov za korištenje stana, da stan nije za- jednička imovina stečena u vanbračnoj zajednici, kao i da tužena pravo na stanu nije stekla dosjelošću prema članu 32. stav 1. i 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, da nije posjednik stana, zbog čega je osnovan zahtjev tužiteljica kao suvlasnica stana za iseljenje tužene iz stana (član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima).
[...]
Polazeći od pojma doma u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije i prakse Evropskog suda za ljudska prava, koja pojašnjava da je dom pojedinca ‘mjesto koje on koristi kao privatni dom, čak iako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu izuzev za privatne svrhe’, te imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova da je tužena u stan uselila zakonito kao vanbračna supruga nositelja stanarskog prava, da je u vanbračnoj zajednici sa nositeljem stanarskog prava živjela dovoljno dugo (do njegove smrti preko 30 godina, da bi se mogla smatrati članom njegovog domaćinstva, da je u tom stanu i nakon smrti vanbračnog supruga tužena ostvarila i ostvaruje svoje osnovne stambene i životne potrebe, da je to mjesto gdje živi i posebno da je dom faktičko stanje koje ne zahtjeva postojanje pravne osnove (odluka Ustavnog suda BiH AP-663/04), ovaj sud kao revizijski zaključuje da se predmetni stan treba smatrati domom tužene u smislu člana 8. Evropske konvencije.
Odluke nižestepenih sudova kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljica, iako su tužiteljice suvlasnice stana, ali ga nikada nisu koristile za stanovanje (imaju svoj dom) po ocjeni ovog suda predstavljaju miješanje u pravo tužene na dom i ne ispunjavaju kriterij opravdanosti i neophodnosti u demokratksom društvu. Ne može se zaključiti da je u konkretnom slučaju interes suvlasnica stana prioritetniji od tužene, odnosno da je lišavanje prava tužene da koristi predmetni stan kao svoj dom neophodna mjera u demokratskom društvu u skladu sa nekim od ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Prava i interes vlasnika stana u konkretnom slučaju, po mišljenju ovog suda, ne bi trebala da prevagnu nad interesom tužene, koja bi u 82. godini života trebala da napusti stan, sa kojim je ostvarila dovoljno jaku vezu da bi se mogao smatrati njenim domom.”
160
161
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„[...] Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da odluke nižestepenih sudova, kojima je usvojen tužbeni zahtjev apelantica koje su vlasnice predmetnog stana, ali ga nikada nisu koristile za stanovanje, odnosno imaju svoj dom, predstavljaju miješanje u pravo tužene na dom koje ne ispunjava kriterije opravdanosti i neophodnosti u demokratskom društvu u skladu s nekim od ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije jer prava apelantica, kao vlasnika stana, ne bi trebala prevagnuti nad interesom tužene koja bi u 82. godini trebala napustiti stan s kojim je ostvarila dovoljno jaku vezu da bi se mogao smatrati njezinim domom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantice u apelaciji ne osporavaju činjenicu da je tužena starija osoba koja je živjela u predmetnom stanu preko 30 godina, a da apelantice predmetni stan nisu koristile za stanovanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku da umjesto odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u konkretnom slučaju direktno primijeni odredbe člana 8. Evropske konvencije, za što je imao ovlaštenje u odredbama čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da primjenom navedenih odredbi Evropske konvencije preinači nižestepene presude i odbije tužbeni zahtjev apelantica za predaju u posjed predmetnog stana.[...]”
Ovaj predmet također pokazuje da je standard obrazložene presude, koji je imanentan članu 6. Evropske konvencije, zapravo u uskoj korelaciji s ispitivanjem poštovanja garancija drugih prava garantiranih Evropskom konvencijom (u konkretnom slučaju člana 8. Evropske konvencije).
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1371/12 od 10. novembra 2015. godine
Vrhovni sud je osporenom presudom reviziju tužene djelimično usvojio i preinačio nižestepene presude u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu tako što su tužiteljice (apelantice) odbijene s tužbenim zahtjevom za predaju u posjed nekretnina
- predmetnog stana i isplatu naknade za korištenje tog stana u cijelosti, dok je revizija tužene odbijena u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu (za utvrđenje da je po osnovu dosjelosti stekla pravo vlasništva i za isplatu novčanog iznosa).
Iz obrazloženja revizionog suda:
„Imajući u vidu navedena činjenična utvrđenja, nižestepeni sudovi zaključuju da tužena [apelantica] nije ostvarila pravni osnov za korištenje stana, da stan nije za- jednička imovina stečena u vanbračnoj zajednici, kao i da tužena pravo na stanu nije stekla dosjelošću prema članu 32. stav 1. i 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, da nije posjednik stana, zbog čega je osnovan zahtjev tužiteljica kao suvlasnica stana za iseljenje tužene iz stana (član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima).
[...]
Polazeći od pojma doma u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije i prakse Evropskog suda za ljudska prava, koja pojašnjava da je dom pojedinca ‘mjesto koje on koristi kao privatni dom, čak iako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu izuzev za privatne svrhe’, te imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova da je tužena u stan uselila zakonito kao vanbračna supruga nositelja stanarskog prava, da je u vanbračnoj zajednici sa nositeljem stanarskog prava živjela dovoljno dugo (do njegove smrti preko 30 godina, da bi se mogla smatrati članom njegovog domaćinstva, da je u tom stanu i nakon smrti vanbračnog supruga tužena ostvarila i ostvaruje svoje osnovne stambene i životne potrebe, da je to mjesto gdje živi i posebno da je dom faktičko stanje koje ne zahtjeva postojanje pravne osnove (odluka Ustavnog suda BiH AP-663/04), ovaj sud kao revizijski zaključuje da se predmetni stan treba smatrati domom tužene u smislu člana 8. Evropske konvencije.
Odluke nižestepenih sudova kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljica, iako su tužiteljice suvlasnice stana, ali ga nikada nisu koristile za stanovanje (imaju svoj dom) po ocjeni ovog suda predstavljaju miješanje u pravo tužene na dom i ne ispunjavaju kriterij opravdanosti i neophodnosti u demokratksom društvu. Ne može se zaključiti da je u konkretnom slučaju interes suvlasnica stana prioritetniji od tužene, odnosno da je lišavanje prava tužene da koristi predmetni stan kao svoj dom neophodna mjera u demokratskom društvu u skladu sa nekim od ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Prava i interes vlasnika stana u konkretnom slučaju, po mišljenju ovog suda, ne bi trebala da prevagnu nad interesom tužene, koja bi u 82. godini života trebala da napusti stan, sa kojim je ostvarila dovoljno jaku vezu da bi se mogao smatrati njenim domom.”
160
161
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„[...] Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da odluke nižestepenih sudova, kojima je usvojen tužbeni zahtjev apelantica koje su vlasnice predmetnog stana, ali ga nikada nisu koristile za stanovanje, odnosno imaju svoj dom, predstavljaju miješanje u pravo tužene na dom koje ne ispunjava kriterije opravdanosti i neophodnosti u demokratskom društvu u skladu s nekim od ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije jer prava apelantica, kao vlasnika stana, ne bi trebala prevagnuti nad interesom tužene koja bi u 82. godini trebala napustiti stan s kojim je ostvarila dovoljno jaku vezu da bi se mogao smatrati njezinim domom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantice u apelaciji ne osporavaju činjenicu da je tužena starija osoba koja je živjela u predmetnom stanu preko 30 godina, a da apelantice predmetni stan nisu koristile za stanovanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku da umjesto odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u konkretnom slučaju direktno primijeni odredbe člana 8. Evropske konvencije, za što je imao ovlaštenje u odredbama čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da primjenom navedenih odredbi Evropske konvencije preinači nižestepene presude i odbije tužbeni zahtjev apelantica za predaju u posjed predmetnog stana.[...]”
Ovaj predmet također pokazuje da je standard obrazložene presude, koji je imanentan članu 6. Evropske konvencije, zapravo u uskoj korelaciji s ispitivanjem poštovanja garancija drugih prava garantiranih Evropskom konvencijom (u konkretnom slučaju člana 8. Evropske konvencije).
- By LegaForum