- Thu Jun 18, 2020 12:26 pm
#4177
RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA KAO JEDINSTVENO KRIVIČNO DJELO
Osnovni krivični zakon
član 142
Kada jedno lice izvrši više istovrsnih ili raznovrsnih inkriminisanih radnji krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, radiće se samo o jednom krivičnom djelu Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer se radi o prividnom sticaju jedinstvenog krivičnog djela.
Obrazloženje:
"Zahtjev za zaštitu zakonitosti se, u smislu odredbi člana 350. stav 1. ZKP RS, može podnijeti protiv pravosnažne presude samo u slučajevima povrede Krivičnog zakona, te povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS (koja se manifestuje u povredi prava na odbranu), a uz ograničenja propisana u stavu 2. i stavu 3. ovog člana.
Prigovor o povredi Krivičnog zaakona u postupku donošenja pobijane presude Zahtjev tužioca zasniva na tvrdnji da je drugostepeni sud pogrešnim tumačenjem prirode principa "non bis in idem" (ne dva puta o istome), koji je u funkciji zaštite od dvostrukog suđenja iste osobe za isto krivično djelo, a koji je garantovan članom 4. Protokola 7. uz Evropsku konveciju i odredbom člana 4. ZKP RS, nepravilno primjenio zakon kada je donio presudu kojom je odbio optužbu protiv optuženog za predmetno krivično djelo utvrdivši da je stvar već pravosnažno presuđena.
Argumentujući navedenu tvrdnju u razlozima Zahtjeva se ističe da je drugostepeni sud pri ocjeni da li se radi o presuđenoj stvari uzeo u obzir samo identitet pravnih kvalifikacija krivičnog djela po ranijoj pravosnažnoj presudi i krivičnog djela u pobijanoj presudi, te konstatovao da je optuženi već pravosnažno osuđen za isto krivično djelo, s obzirom da iz zakonskog opisa krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva proizilazi da je u pitanju jedinsteno krivično djelo, ne precizirajući koji oblik jedinstvenog krivičnog djela je u pitannju. Pri tome se, prema trdnji Zahtjeva, sud nije upuštao u ocjenu da li je činjenični opis, koji određuje bitne elemente bića konkretnog krivičnog djela, u uba slučaja sadržajno istovjetan.
Razvijajući tezu da se u konkretnom slučaju radi o procesuiranju optuženog za dva različita krivično-pravna događaja, između kojih ne postoji objektivni identitet, Zahtjevom se apostrofira da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni principa "non bis in idem". U prilog iznesenih tvrdnji Zahtjev se poziva na pravna stanovišta zauzeta u pgledu tumačenja ovog instituta u odlukama Ustavnog suda BiH broj: AP-910/06 od 05.06.2007. godine i AP-954/06 od 05.04.2007. godine, te presudu Evropskog suda za ljudska prava, M. protiv X. od 25.06.2009. godine, sugerišući da zauzeto pravno stanovište u pobijanoj presudi ne korespondira sa navednim odlukama.
Argumentima Zahtjeva, po ocjeni ovog vijeća, nije dovedena u sumnju pravilnost zaključka pobijane pravosnažne presude da protiv optuženog B. D. za isto krivično djelo, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, egzistira pravosnažna presuda, niti validnost i vrijednosni značaj datih raloga u obrazloženju presude za takav zaključak, slijedom čega je i pravilno primjenjen Krivični zakon kada je, na osnovu odredbe člana 297. tačka g) ZKP RS, tom presudom odbijena optužba protiv optuženog da je počinio isto krivično djelo.
Naime, suprotno tvrdnji podnosioca Zahtjeva, iz razloga u obrazloženju pobijane presude sasvim jasno i nedvosmisleno proizlazi da se je pri ocjeni da li je u pitanju već pravosnažno presuđena stvar, ovaj sud rukovodio upravo kriterijem, na koji i Zahtjev ukazuje kao mjerodavan, a to je da li se radi o istovjetnosti činjeničnog sadržaja krivičnog djela po pravosnažnoj sudskoj presudi i po pobijanoj presudi, a imajući pri tome u vidu prirodu djela s obzirom na zakonsko određenje inkriminisanih radnji koje struktuišu biće ovog krivičnog djela, pa tako istovjetnost naziva krivičnog djela nije bila od odlučujućeg značaja, kako se to Zahtjevom neosnovano tvrdi.
Tako je uvidom u pravosnažnu presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj... od 30.03.2012. godine, drugostepeni sud utvrdio da je optuženi za vrijeme istog oružanog sukoba kao i u pobijanoj presudi, kršeći ista pravila međunarodnog prava, kao pripadnik iste oružane formacije, zajedno sa D. G. dana 15.07.1992. godine lišio života civila O. X., dok mu se pobijanom presudom stavlja na teret da je samo dan ranije (14.07.1992. godine) lišio života civila A. L.
Dakle, u obe presude (pravosnažnoj osuđujućoj i pobijanoj presudi) radi se krivičnom djelu, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, koje proizlazi iz činjenica koje su u suštini iste, s aspekta elementa bića ovog krivičnog djela. Razlika se ogleda u tome što su dvije istovrsne inkriminisane radnje (ubistvo), koje manifestuju jedan od alternativno propisanih oblika radnje izvršenja djela, preduzete prema različitim licima, a u oba slučaja su žrtve djela civilna lica koja su se zatekla na teritorij i zahvaćenoj istim oružanim sukobom.
Međutim, kada se ima u vidu zakonsko određenje bića ovog krivičnog djela, onda je za ocjenu istovjetnosti djela naprijed navedena razlika irelevantna, kako to pravilno nalazi i drugostepeno vijeće ovog suda u pobijanoj presudi, dajući za to detaljne i uvjerljive razloge u obrazloženju (strana 7. pasus 2. pobijane presude) koje kao mjerodavno obrazloženje prihvata i ovo vijeće.
Imajući u vidu, prigovor Zahtjeva kojim se zamjera pobijanoj presudi da nije obrazložila pravno shvatanje po kojem je u konkretnom slučaju u pitanju jedinsveno krivično djelo, pokazuje se potrebnim i ovom prilikom naglasiti, da iz zakonskog određenja bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva proizlazi da je radnja ovog krivičnog djela određena tako da se može preduzeti u različitim alternativno određenim oblicima jednom ili više puta i u svakom slučaju prouzrokovati posljedica, a za postojanje djela je bez značaja da li je radnja krivičnog djela sa prouzrokovanjem posljedice učinjena jednom ili više puta. Prema tome, u slučaju kada jedno lice izvrši više istovrsnih ili raznovrsnih inkriminisanih radnji ovog krivičnog djela, radiće se samo o jednom krivičnom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Ovakvo djelo se ima shvatiti kao jedno djelo, bez obzira na broj izvršenih pojedinih radnji, jer se radi o prividnom sticaju jedinstvenog krivičnog djela zbog indiferentnog broja činjenja i prouzrokovanja posljedice, pri čemu je kod pravne ocjene djela, od značaja samo ukupnost takve djelatnosti.
Radi navedenog, ovo vijeće nalazi da stanovište pobijane presude o pravnoj prirodi i domašaju principa "non bis in idem", na kojem zasnovan zaključak te presude o pravosnažno presuđenoj stvari u konkretnom slučaju, nije nekompatibilno sa pravnim shvatanjem iskazanim u odlukama Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava na koja se poziva podnosilac Zahtjeva, te slijedom toga da ni povreda Krivičnog zakona, na koju se poziva podnosilac Zahtjeva, nije učinjena u postupku donošenja pobijane pravosnažne presude ovog suda.
Iz iznijetih razloga, Zahtjev okružnog tužioca se pokazuje kao neosnovan, radi čega je u smislu odredbe člana 355. ZKP RS odlučeno kao u izreci ove presude, te podneseni Zahtjev odbijen, kao neosnovan."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 11 0 K 009182 13 Kvlz od 4.7.2013. godine)
Osnovni krivični zakon
član 142
Kada jedno lice izvrši više istovrsnih ili raznovrsnih inkriminisanih radnji krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, radiće se samo o jednom krivičnom djelu Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer se radi o prividnom sticaju jedinstvenog krivičnog djela.
Obrazloženje:
"Zahtjev za zaštitu zakonitosti se, u smislu odredbi člana 350. stav 1. ZKP RS, može podnijeti protiv pravosnažne presude samo u slučajevima povrede Krivičnog zakona, te povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS (koja se manifestuje u povredi prava na odbranu), a uz ograničenja propisana u stavu 2. i stavu 3. ovog člana.
Prigovor o povredi Krivičnog zaakona u postupku donošenja pobijane presude Zahtjev tužioca zasniva na tvrdnji da je drugostepeni sud pogrešnim tumačenjem prirode principa "non bis in idem" (ne dva puta o istome), koji je u funkciji zaštite od dvostrukog suđenja iste osobe za isto krivično djelo, a koji je garantovan članom 4. Protokola 7. uz Evropsku konveciju i odredbom člana 4. ZKP RS, nepravilno primjenio zakon kada je donio presudu kojom je odbio optužbu protiv optuženog za predmetno krivično djelo utvrdivši da je stvar već pravosnažno presuđena.
Argumentujući navedenu tvrdnju u razlozima Zahtjeva se ističe da je drugostepeni sud pri ocjeni da li se radi o presuđenoj stvari uzeo u obzir samo identitet pravnih kvalifikacija krivičnog djela po ranijoj pravosnažnoj presudi i krivičnog djela u pobijanoj presudi, te konstatovao da je optuženi već pravosnažno osuđen za isto krivično djelo, s obzirom da iz zakonskog opisa krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva proizilazi da je u pitanju jedinsteno krivično djelo, ne precizirajući koji oblik jedinstvenog krivičnog djela je u pitannju. Pri tome se, prema trdnji Zahtjeva, sud nije upuštao u ocjenu da li je činjenični opis, koji određuje bitne elemente bića konkretnog krivičnog djela, u uba slučaja sadržajno istovjetan.
Razvijajući tezu da se u konkretnom slučaju radi o procesuiranju optuženog za dva različita krivično-pravna događaja, između kojih ne postoji objektivni identitet, Zahtjevom se apostrofira da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni principa "non bis in idem". U prilog iznesenih tvrdnji Zahtjev se poziva na pravna stanovišta zauzeta u pgledu tumačenja ovog instituta u odlukama Ustavnog suda BiH broj: AP-910/06 od 05.06.2007. godine i AP-954/06 od 05.04.2007. godine, te presudu Evropskog suda za ljudska prava, M. protiv X. od 25.06.2009. godine, sugerišući da zauzeto pravno stanovište u pobijanoj presudi ne korespondira sa navednim odlukama.
Argumentima Zahtjeva, po ocjeni ovog vijeća, nije dovedena u sumnju pravilnost zaključka pobijane pravosnažne presude da protiv optuženog B. D. za isto krivično djelo, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, egzistira pravosnažna presuda, niti validnost i vrijednosni značaj datih raloga u obrazloženju presude za takav zaključak, slijedom čega je i pravilno primjenjen Krivični zakon kada je, na osnovu odredbe člana 297. tačka g) ZKP RS, tom presudom odbijena optužba protiv optuženog da je počinio isto krivično djelo.
Naime, suprotno tvrdnji podnosioca Zahtjeva, iz razloga u obrazloženju pobijane presude sasvim jasno i nedvosmisleno proizlazi da se je pri ocjeni da li je u pitanju već pravosnažno presuđena stvar, ovaj sud rukovodio upravo kriterijem, na koji i Zahtjev ukazuje kao mjerodavan, a to je da li se radi o istovjetnosti činjeničnog sadržaja krivičnog djela po pravosnažnoj sudskoj presudi i po pobijanoj presudi, a imajući pri tome u vidu prirodu djela s obzirom na zakonsko određenje inkriminisanih radnji koje struktuišu biće ovog krivičnog djela, pa tako istovjetnost naziva krivičnog djela nije bila od odlučujućeg značaja, kako se to Zahtjevom neosnovano tvrdi.
Tako je uvidom u pravosnažnu presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj... od 30.03.2012. godine, drugostepeni sud utvrdio da je optuženi za vrijeme istog oružanog sukoba kao i u pobijanoj presudi, kršeći ista pravila međunarodnog prava, kao pripadnik iste oružane formacije, zajedno sa D. G. dana 15.07.1992. godine lišio života civila O. X., dok mu se pobijanom presudom stavlja na teret da je samo dan ranije (14.07.1992. godine) lišio života civila A. L.
Dakle, u obe presude (pravosnažnoj osuđujućoj i pobijanoj presudi) radi se krivičnom djelu, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, koje proizlazi iz činjenica koje su u suštini iste, s aspekta elementa bića ovog krivičnog djela. Razlika se ogleda u tome što su dvije istovrsne inkriminisane radnje (ubistvo), koje manifestuju jedan od alternativno propisanih oblika radnje izvršenja djela, preduzete prema različitim licima, a u oba slučaja su žrtve djela civilna lica koja su se zatekla na teritorij i zahvaćenoj istim oružanim sukobom.
Međutim, kada se ima u vidu zakonsko određenje bića ovog krivičnog djela, onda je za ocjenu istovjetnosti djela naprijed navedena razlika irelevantna, kako to pravilno nalazi i drugostepeno vijeće ovog suda u pobijanoj presudi, dajući za to detaljne i uvjerljive razloge u obrazloženju (strana 7. pasus 2. pobijane presude) koje kao mjerodavno obrazloženje prihvata i ovo vijeće.
Imajući u vidu, prigovor Zahtjeva kojim se zamjera pobijanoj presudi da nije obrazložila pravno shvatanje po kojem je u konkretnom slučaju u pitanju jedinsveno krivično djelo, pokazuje se potrebnim i ovom prilikom naglasiti, da iz zakonskog određenja bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva proizlazi da je radnja ovog krivičnog djela određena tako da se može preduzeti u različitim alternativno određenim oblicima jednom ili više puta i u svakom slučaju prouzrokovati posljedica, a za postojanje djela je bez značaja da li je radnja krivičnog djela sa prouzrokovanjem posljedice učinjena jednom ili više puta. Prema tome, u slučaju kada jedno lice izvrši više istovrsnih ili raznovrsnih inkriminisanih radnji ovog krivičnog djela, radiće se samo o jednom krivičnom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Ovakvo djelo se ima shvatiti kao jedno djelo, bez obzira na broj izvršenih pojedinih radnji, jer se radi o prividnom sticaju jedinstvenog krivičnog djela zbog indiferentnog broja činjenja i prouzrokovanja posljedice, pri čemu je kod pravne ocjene djela, od značaja samo ukupnost takve djelatnosti.
Radi navedenog, ovo vijeće nalazi da stanovište pobijane presude o pravnoj prirodi i domašaju principa "non bis in idem", na kojem zasnovan zaključak te presude o pravosnažno presuđenoj stvari u konkretnom slučaju, nije nekompatibilno sa pravnim shvatanjem iskazanim u odlukama Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava na koja se poziva podnosilac Zahtjeva, te slijedom toga da ni povreda Krivičnog zakona, na koju se poziva podnosilac Zahtjeva, nije učinjena u postupku donošenja pobijane pravosnažne presude ovog suda.
Iz iznijetih razloga, Zahtjev okružnog tužioca se pokazuje kao neosnovan, radi čega je u smislu odredbe člana 355. ZKP RS odlučeno kao u izreci ove presude, te podneseni Zahtjev odbijen, kao neosnovan."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 11 0 K 009182 13 Kvlz od 4.7.2013. godine)