- Tue Feb 16, 2021 2:37 pm
#4539
Primjena instituta komandne odgovornosti u svjetlu KZ SFRJ i KZ BiH
Autori:
Hilmo Vučinić, sudija Apelacionog odjeljenja Suda BiH Ena Granić Čizmo, stručna saradnica
Kako je povodom nemilih događaja sa početka devedesetih godina prošlog stoljeća uslijedilo procesuiranje predmeta ratnih zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije, uveliko su pokrenuta i različita pitanja pravne prirode kako sa aspekta direktne primjene međunarodnog humanitarnog prava (konvencijskog i običajnog), tako i kroz samu primjenu istog sa gledišta domaćeg zakonodavstva. Pojedina pitanja su se kao izražajna pojavila naročito nakon donošenja odluke Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetu Maktouf i Damjanović (broj aplikacije 2312/08 i 34179/08), kao i prakse Ustavnog suda BiH u primjeni ove odluke2, gdje je implicirana primjena Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ), u svim predmetima ratnih zločina (osim krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti). S obzirom da pomenuti Krivični zakon u svojim odredbama ne sadrži sve institute koji su u tom vremenu bili poznati u međunarodnom konvencijskom, kao i običajnom pravu, postavilo se opravdano pitanje primjene takvih instituta prema domaćem zakonodavstvu, a što je između ostalog, za potrebe ovog rada, primjena komandne odgovornosti.
Da bismo mogli dati adekvatan odgovor, pri tome ne isključiv, već prikazan kroz stavove koji podupiru primjenu komandne odgovornosti, kao instituta koji je bio nepoznat u domaćem zakonodavstvu datog perioda, kao i stavove koji su suprotni tome, potrebno je ipak dati kratki osvrt na sam pojam takve odgovornosti i njeno mjesto, odnosno evoluciju kroz historiju.
U tom smislu npr. Odluke Ustavnog suda BiH u predmetima: Milorad Trbić (AP- 1240/11), Mirko Pekez i dr. (AP-2948/09), Slobodan Jakovljević i dr. (AP-4065/09 i AP- 4100/09), Ratko Bundalo i dr. (AP-2143/11).
1. Pojam komandne odgovornosti i historijski osvrt
Komandna odgovornost je pravna doktrina o hijerarhijskoj odgovornosti koja se najprije razvila u slučaju ratnih zločina3, tačnije postupaka zabranjenih međunarodnim dokumentima kojima se regulišu pravila ponašanja u ratu. U pokušaju da se definiše sam pojam doktrine komandne odgovornosti moglo bi se reći da je to minimalni standard profesionalne pažnje koji se od svih pretpostavljenih zahtijeva u odnosu na njihove podređene, kao i mogućnost krivičnih sankcija kada se taj standard prekrši.4 Ako se zadržimo već na ovom mjestu faktičkog „pojmovanja“ komandne odgovornosti i određivanja njene prirode, što će biti od značaja u nastavku izlaganja primjenjivih odredbi krivičnih zakona, od bitnog je naznačiti da bi komandna odgovornost bila sui generis oblik odgovornosti za propuste, kojim se kažnjava grubi propust nadređenog da izvrši svoje dužnosti sprječavanja ili kažnjavanja zločina svojih potčinjenih.5Ako se prihvati navedeno, onda bismo mogli reći da priroda takvog oblika odgovornosti, a ne faktičkog učešća u samom krivičnom djelu, istu odvaja od opštih instituta načina izvršenja krivičnog djela, kao što bi bilo klasično nečinjenje, zbog čega bi se mjesto ovakvog oblika odgovornosti, kao stvarnog nemara u nošenju odgovornosti po svojoj poziciji, trebalo tražiti u posebnim odredbama krivičnih zakona.
Evolucija prava komandne odgovornosti
Komandna odgovornost kao oblik individualne odgovornosti nadređenog je doživjela značajnu evoluciju kroz vrijeme, počevši još od vremena feudalnog društva, preko perioda Prvog i Drugog svjetskog rata, do ad hoc tribunala, naročito Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (MKSJ), te naposljetku uspostave Međunarodnog krivičnog suda (MKS) i usvajanja Rimskog statuta.
Međunarodno priznanje ove doktrine datira od 1474. godine kada je poslije nezapamćenih zločina protiv civilnog stanovništva koji su izvršeni u njemačkom gradu Brajzahu, na prijedlog Francuske, Austrije, švicarskih
Pod navedenim pojmom se misli na šire jezičko tumačenje navedenog pojma koji bi uključivao i sve druge vrste izvršenja zločina kršenjem međunarodnog humanitarnog prava, uključujući i Zločine protiv čovječnosti, Genocid i slično. Odnosno, na sam skup krivičnih djela sa suštinski jedinstvenim objektom zaštite - krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.
Mettraux, Pravo komandne odgovornosti, Sarajevo, 2010., str. 269.
kantona i gradova Gornje Rajne, formiran ad hoc međunarodni krivični sud, sastavljen od 28 sudija iz država Svete Rimske Imperije, na kojem je guverner njemačkog grada, vojvoda od Burgundije, Peter Von Hagenbach, osuđen na smrt „zbog propusta da spriječi navedene zločine“.6
Prva kodifikacija ratnog prava, Haška konvencija o zakonima i običajima ratovanja na kopnu iz 1899. godine, kao i Pravilnik o zakonima i običajima ratovanja na kopnu, priložen IV Haškoj konvenciji iz 1907. godine, također sadrže odredbe koje se odnose na koncept komandne odgovornosti.7
Međutim, tek po završetku Drugog svjetskog rata, s Nirnberškim suđenjima i općenito procesuiranjem ratnih zločina, dolazi do razvoja i proširenja komandne odgovornosti u kontekstu međunarodnog krivičnog prava. Jedan od najpoznatijih, ali ujedno i najspornijih primjera, jeste suđenje u predmetu generala Yamashite, za kojeg se može reći da predstavlja i savremenu formulaciju komandne odgovornosti, istovremeno otvarajući brojna pitanja, posebno pitanje elementa znanja jednog komandanta. Naime, odlukom vojne komisije SAD-a iz decembra 1945. godine japanski general Tomoyuki Yamashita je osuđen na smrt radi zločina koje su počinili njemu podređeni vojnici tokom okupacije Filipina na štetu velikog broja ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva. Mada stvarno nije znao za zločine niti je za njih mogao znati ili biti obaviješten (nalazio se u udaljenoj vojnoj bazi bez mogućnosti komunikacija koje je efektivno presjekla snažna saveznička protuofanziva), Yamashita je po stajalištu vojne komisije i Vrhovnog suda SAD-a u većinskoj instancijskoj odluci koja se oslanjala, uz ostalo, na odredbe haških konvencija iz 1907. godine, povrijedio dužnost svakog vojnog zapovjednika da osigura učinkovit nadzor nad svojim jedinicama „u skladu sa okolnostima” (engl. as required by the circumstances), čime je postao odgovoran za zločine koje su nesporno činili japanski vojnici i lokalni časnici koji su te zločine nadzirali8. Naime, utvrđeno je da je on, s obzirom na visok hijerarhijski položaj, te brojnost i raširenost zločina, „trebao znati” (engl. should have known) da mu podređeni čine takva zlodjela. Navedeno stajalište doživjelo je oštru kritiku, koja se zadržala do danas.
Ćosić Dedović, , Idrizović, S., Evolucija prava komandne odgovornosti, Pravna misao (Sarajevo), broj 7 8/2019, str. 67. i 68.
Ibid, str. 69.
Bojanić, , Derenčinović, D., Horvatić, Ž., Krapac, D., Seršić, M., Teorija zajedničkog zločinačkog pothvata i međunarodno kazneno pravo – izazovi i kontroverze, Akademija pravnih znanosti Hrvatske, Zagreb, 2007., str. 18. i 19.,dostupno na 0https://www.pravo. unizg.hr/_download/repository/Studija_o_zajednickom_zlocinackom_pothvatu_hrvatska_ verzija.pdf
Sljedeći normativni instrument koji je u međunarodnom pravu formulisao princip komandne odgovornost bile su odredbe članova 86. i 87. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. VIII. 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) od 8. VI. 1977. Prema odredbi člana 86. stav 2. Protokola I, za tešku povredu ženevskih konvencija, pored podređenog koji ju je počinio (engl. committed by the subordinate), odgovara i njegov komandant ako nije poduzeo sve njemu moguće mjere da ju spriječi ili kazni, premda je: (a) „znao” ili (b) „je trebao znati”(engl. has known or should have known) što se dogodilo. Ta odredba glasi: “2. Činjenica da je povredu Konvencija ili ovoga Protokola počinio neki potčinjeni ne oslobađa njegove pretpostavljene krivične ili, ovisno o slučaju, disciplinske odgovornosti ako su znali ili imali informacije koje su im u datim okolnostima omogućavale da zaključe da je taj potčinjeni počinio ili da će počiniti takvu povredu i ako nisu poduzeli sve moguće mjere u okviru svojih ovlasti kako bi spriječili ili suzbili tu povredu”. Pri donošenju Protokola, delegacije su se na konferenciji razišle u mišljenjima o tome šta predstavlja normativni standard pod b) da je zapovjednik „trebao znati” (engl. should have known) u smislu formulacije da je “imao informacije koje su mu u datim okolnostima omogućavale da zaključi…”, pa je tek prihvaćanjem narednog člana 87. Protokola, pitanje razjašnjeno tako što se tim članom preciziraju obaveze država tako da od komandanta moraju „zahtijevati” sprečavanje, suzbijanje i prijavljivanje povreda Konvencija i Protokola kao i pokretanje disciplinskog ili krivičnog postupka protiv prekršitelja. Dakle, ne samo poduzimanje preventivnih i represivnih mjera nego i prikupljanje svih važnih informacija o ponašanju podređenih koje su po prirodi stvari potrebne za poduzimanje tih mjera.9
Konačno, status doktrine komandne odgovornosti kao dijela običajnog prava je potvrđen eksplicitnim navođenjem elemenata komandne odgovornosti u Statutu MKSJ, član 7(3), Statutu Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu (MKR), član 6(3) kao i u Rimskom statutu MKS, član 28. Da je predmetna doktrina sa aspekta međunarodnog prava priznata i u međunarodnom i u unutrašnjem oružanom sukobu, potvrđuje i Statut Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu, koji eksplicitno predviđa komandnu odgovornost, uključujući teška kršenja zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, u kontekstu sukoba u Ruandi, što po definiciji predstavlja usvajanje odgovornosti nadređenog u unutrašnjem oružanom sukobu.10 O navedenom se očitovao i MKSJ, pa je tako Žalbeno vijeće u predmetu MKSJ Hadžihasanović i drugi, odlučujući
9 Ibid.,str. 20-21.
Rangelov, , Nicić, J., Komandna odgovornost: Savremeno pravo, Fond za humanitarno pravo, Beograd, 2004., dostupno na http://www.b92.net/feedback/misljenja/fhp/komandna. php
po interlokutornoj žalbi kojom se osporava nadležnost s obzirom na komandnu odgovornost, jasno istaknulo da je komandna odgovornost bila dio međunarodnog običajnog prava koje se primjenjuje na ratne zločine počinjene tokom unutrašnjeg sukoba.11 Naime, ovo pitanje je problematizirano na način da se Dopunski protokol I Ženevskih konvencija iz 1949. godine, koji u članovima 86. i 87. upućuje na doktrinu komandne odgovornosti, odnosi samo na međunarodne oružane sukobe, dok Dopunski protokol II Ženevskih konvencija iz 1949. godine, koji se odnosi na unutrašnje oružane sukobe, uopšte ne sadrži odredbe koje se tiču komandne odgovornosti.12 S tim u vezi, Žalbeno vijeće ističe da „potvrđuje stav Pretresnog vijeća da je komandna odgovornost bila dio međunarodnog običajnog prava koje se odnosi na međunarodne oružane sukobe i prije usvajanja Protokola I. Dakle, kao što je smatralo i Pretresno vijeće, članovi 86. i 87. Protokola I su u tom pogledu samo formulisali postojeće stanje, a nisu stvarali novo pravo. Slično tome, činjenica da Protokol II ne pominje komandnu odgovornost u vezi s unutrašnjim oružanim sukobima ne utiče nužno na pitanje da li je komandna odgovornost već bila dio međunarodnog običajnog prava koje reguliše unutrašnje oružane sukobe. Žalbeno vijeće smatra da, u periodu relevantnom za ovu optužnicu, ona to jeste bila, i da taj zaključak nije doveden u pitanje djelovanjem faktora koji su doveli do previda kakvi se, iz raznih razloga, ponekad dešavaju prilikom sastavljanja međunarodnih instrumenata.”13
Dakle, ako se uzme u obzir kratak historijski pregled razvoja doktrine komandne odgovornosti, nesporno je da je ista dio međunarodnog prava, te da je među civilizovanim narodima već indikativno dug vremenski period prepoznata kao nužan oblik nošenja odgovornosti nadređenih lica za kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Međutim, ono što će se u nastavku razmotriti jeste valjanost i mogućnost njene primjene kroz KZ SFRJ koji istu, za razliku od Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), eksplicitno ne definiše u svojim odredbama.
Tužilac protiv Hadžihasanovića i drugih, Odluka Žalbenog vijeća po interlokutornoj žalbi kojom se osporava nadležnost obzirom na komandnu odgovornost od VII 2003. god., MKSJ, IT-01-47-AR72, §31.
Tužilac protiv Hadžihasanovića i drugih, Odluka Žalbenog vijeća po interlokutornoj žalbi kojom se osporava nadležnost obzirom na komandnu odgovornost od VII 2003. god., MKSJ, IT-01-47-AR72, §28.
Tužilac protiv Hadžihasanovića i drugih, Odluka Žalbenog vijeća po interlokutornoj žalbi kojom se osporava nadležnost obzirom na komandnu odgovornost od VII 2003. god., MKSJ, IT-01-47-AR72, §29.
2. Elementi komandne odgovornosti i mogućnost njene primjene prema KZ SFRJ
Elementi komandne odgovornosti identifikovani kroz međunarodno pravo
Kako smatra Sud BiH, elementi komandne odgovornosti su propisani članom
stav KZ BiH, a jednaki su elementima koje poznaje Statut MKS-a (član 28.) i Statut MKSJ-a (član 7. stav 3.), pri čemu je najznačajnije da su suštinski identični elementima koji su bili priznati u međunarodnom običajnom pravu u vrijeme počinjenja krivičnog djela.14
U svojoj osnovi to su uslovi postojanja odgovornosti utvrđeni i pred MKSJ u slučaju Čelebići, gdje su identifikovana tri elementa za postojanje komandne odgovornosti, i to:
da je postojao odnos nadređeni – podređeni;
da je nadređeni znao ili imao razloga da zna da će se počiniti krivično djelo ili da je krivično djelo počinjeno; i
da je nadređeni propustio da preduzme razumne mjere da spriječi izvršenje krivičnog djela ili da kazni počinioca.15
KZ SFRJ, kako je to već istaknuto, eksplicitno ne predviđa komandnu odgovornost, niti u svoje odredbe inkorporira njene navedene elemente. Međutim, radi razumijevanja mogućnosti primjene iste i kroz KZ SFRJ, te davanja osvrta na njenu (ne)povezanost sa opštim institutima tog Krivičnog zakona, potrebno je prevashodno se upustiti u razradu navedenih elemenata.
Predmet Rašević i drugi, X-KR-06/275, prvostepena presuda od 02.2008. godine, str.
115.
Vidi i: Stupar i dr., prvostepena presuda, broj X-KR-05/24 (i drugostepena od 28.04.2010. godine); Momčilo Mandić, predmet broj X-KR-05/58 od 18.07.2007. godine.
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda pretresnog vijeća od XI 1998. god.,
MKSJ, IT-96-21-T, §346.
2.1.1 Odnos subordinacije
Prvi uslov, prema praksi MKSJ, a koju slijedi i MKSR, kao i Sud BiH, za postojanje komandne odgovornosti jeste da je optuženi u relevantnom razdoblju bio nadređen počiniocima krivičnih djela, odnosno da je postojao odnos subordinacije.
Da bi se utvrdilo da između optuženog i izvršioca krivičnog djela u osnovi postoji odnos nadređeni – podređeni, mora se dokazati da je optuženi imao
„efektivnu kontrolu” nad izvršiocem.16 Nadređeni je osoba koja posjeduje
„vlast ili ovlasti, bilo u de facto ili u de jure obliku, da spriječi počinjenje krivičnog djela od strane podređenog ili da kazni počinioce krivičnog djela”. Pri ocjeni da li postoji odnos nadređeni – podređeni, nije važno da li je optuženi bio nadređena civilna ili vojna vlast.17
Pored navedenog, što među strankama može biti i nesporno, naročito kada se radi o de jure zasnovanoj odgovornosti, kada postoji i materijalna dokumentacija, od krucijalnog značaja je ocjena efektivne kontrole koju možemo definisati kao vrstu materijalne mogućnosti nadređenog da kontroliše podređene s ciljem da spriječi ili kazni njihove zločine.18 Dakle, navedeno je više činjenično nego pravno pitanje i iziskuje razmatranje faktora koji pokazuju „da je optuženi imao moć da spriječi, kazni ili preduzme korake za pokretanje postupka protiv počinilaca kada je to primjereno”.19 Faktori koje treba uzeti u obzir pri ocjeni da li je nadređeni imao efektivnu kontrolu uključuju, između ostalog, (i) njegovu mogućnost da izdaje naređenja, kao i da li su ta naređenja u stvarnosti izvršavana,20 (ii) da li je mogao da izriče disciplinske mjere i (iii) da li je imao moć da odlučuje o unapređenjima
Tužilac protiv Nasera Orića, Presuda žalbenog vijeća od VII 2008. god., MKSJ, IT- 03-68-A, §20, 91; Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda žalbenog vijeća od 16. X 2007. god., MKSJ, IT-01-48-A, §59; Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od 20. II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §196–197, 266.
Tužilac protiv Zlatka Aleksovskog, Presuda žalbenog vijeća od III 2000. god., MKSJ, IT-95-14/1-A, §76; Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od 20. II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §195– 196.
U tom smislu vidi prvostepenu presudu u predmetu Čelebići, par. 377, kao i drugostepenu presudu u istom predmetu; također i drugostepenu presudu u predmetu Aleksovski, par. 76.
Tužilac protiv Momčila Perišića, Presuda žalbenog vijeća od II 2013. god., MKSJ, IT-04-81-A,§87; Tužilac protiv Tihomira Blaškića, Presuda žalbenog vijeća od 29. VII 2004., MKSJ, IT-95-14-A, §69; Tužilac protiv Zlatka Aleksovskog, Presuda žalbenog vijeća od 24.III 2000. god., MKSJ, IT-95-14/1-A, §76.
Tužilac protiv Pavla Strugara, Presuda žalbenog vijeća od VII 2008. god., MKSJ, IT-01-42-A,§254; Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda žalbenog vijeća od 16. X 2007. god., MKSJ, IT-01-48-A, §207; Tužilac protiv Tihomira Blaškića, Presuda žalbenog vijeća od 29. VII 2004., MKSJ, IT-95-14-A, §609.
i prestanku službe.21 De jure vlast nadređenog „prima facie predstavlja razumnu osnovu za pretpostavku da je optuženi vršio efektivnu kontrolu nad svojim podređenima”, ali je i dalje potrebno da tužilaštvo dokaže da je on vršio efektivnu kontrolu.22 Teret dokazivanja i u ovom pogledu je isključivo na tužiocu, i neosporno je da se mora dokazati na nivou standarda van razumne sumnje.
Pri ocjeni efektivne kontrole relevantno je da li “nadređeni ima stvarnu mogućnost da spriječi ili kazni krivično odgovornog podređenog”.23 Osim toga, za svrhu utvrđivanja odgovornosti nadređenog za krivično djelo za koje je krivično odgovoran njegov podređeni, optuženi ne mora znati tačan identitet podređenog koji je izvršio krivično djelo.24
U predmetu Čelebići detaljno i jasno je razrađeno pitanje statusa komandanta, kao i pitanje civilnih komandanata. U tom smislu se navodi da komandni položaj svakako jeste neophodni preduslov za nametanje komandne odgovornosti. No, ova se tvrdnja mora kvalifikovati tako što će se u obzir uzeti činjenica da se postojanje takvog položaja ne može utvrditi samo pozivanjem na formalni status. Naprotiv, faktor kojim se utvrđuje odgovornost za ovaj tip krivične odgovornosti jeste stvarno posjedovanje, odnosno neposjedovanje moći kontrole nad postupcima podređenih. Shodno tome, formalni naziv komandanta ne bi se smio smatrati neophodnim preduslovom za komandnu odgovornost, pošto se takva odgovornost može nametnuti bilo po osnovu de facto ili de jure položaja komandanta.25
Termin „nadređeni” dovoljno je širok da bi obuhvatio položaj vlasti koji se zasniva na postojanju de facto moći kontrole. Isti se termin koristi u članu
Dopunskog protokola I, koji u članu 87. nadalje određuje da se dužnost
Tužilac protiv Momčila Perišića, Presuda žalbenog vijeća od II 2013. god., MKSJ, IT-04-81-A, §97; Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od 20. II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §190, 206.
Tužilac protiv Hadžihasanovića i Kubure, Presuda žalbenog vijeća od IV 2008. god., MKSJ, IT-01-47-A, §21; Tužilac protiv Nasera Orića, Presuda žalbenog vijeća od 3. VII 2008. god., MKSJ, IT-03-68-A, §91–92; Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od 20. II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §197.
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §192, 195–198, 256; Tužilac protiv Nasera Orića, Presuda žalbenog vijeća od 3. VII 2008. god., MKSJ, IT-03-68-A, §91–92;Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda žalbenog vijeća od 16. X 2007. god., MKSJ, IT-01-48-A, §59; Tužilac protiv Fatmira Limaja i drugih,Presuda žalbenog vijeća od 27. IX 2007. god., MKSJ, IT-03-66-A, §273.
Tužilac protiv Blagojevića i Jokića, Presuda žalbenog vijeća od V 2007. god., MKSJ, IT-02-60-A, §287.
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda pretresnog vijeća od XI 1998. god.,
MKSJ, IT-96-21-T, §370.
vojnog komandanta da spriječi kršenja Ženevskih konvencija ne proteže samo na njegove podređene, već i na „druge osobe pod njegovom kontrolom”. Taj je tip odnosa nadređeni – podređeni opisan u Komentaru Dopunskih protokola korištenjem pojma „indirektna podređenost”, za razliku od veze koju nalazimo kod „direktne podređenosti”, za koju se kaže da povezuje taktičkog komandanta i njegove vojnike.26
U pogledu odgovornosti civilnih komandanta, u predmetu Čelebići se navodi da sudska praksa potvrđuje da civili na položajima vlasti mogu odgovarati za zločine koje su počinile osobe nad kojima je njihova formalna vlast, po domaćem zakonodavstvu, ograničena ili je uopšte nemaju. Tako valja istaći da je Tokijski sud osudio Kokija Hirotu, ministra spoljnih poslova, na osnovu komandne odgovornosti za ratne zločine, iako on, po domaćim zakonima, nije imao pravna ovlaštenja da kazni za te zločine. Sud je utvrdio da je Hirota zanemario svoju dužnost kad nije „insistirao” pred kabinetom da se smjesta preduzmu mjere kako bi se zaustavili zločini; pri čemu se koriste riječi koje ukazuju na moć nagovaranja, a ne na formalno ovlaštenje da se naredi preduzimanje mjera. Nadalje, predmet Roechling najbolje je tumačiti kao primjer nametanja odgovornosti nadređenog na osnovu de facto moći kontrole koju su imale civilne vođe. Iako su optuženi u tom predmetu proglašeni krivima, između ostalog i za to što nisu ništa preduzeli protiv zlostavljanja prisilne radne snage od strane pripadnika Gestapoa, nigdje se ne sugeriše da su optuženi imali ikakva formalna ovlaštenja da izdaju naređenja osoblju pod komandom Gestapoa. Umjesto toga, u presudi se koristi fraza „dovoljna” ovlaštenja, riječ koja se obično ne koristi u vezi sa formalnim komandnim ovlaštenjima, već za opisivanje određenog stepena (neformalnog) uticaja.27
Dakle, mogućnost vršenja efektivne kontrole je nužna da bi se konstatovala komandna ili odgovornost nadređenog, odnosno za potrebe pripisivanja odgovornosti nadređenog ne stoji da status de facto mora biti ekvivalentan statusu de iure.28 Dok god nadređeni ima efektivnu kontrolu nad podređenima, u toj mjeri da ih može spriječiti da počine krivična djela ili ih kazniti nakon što su ih počinili, smatrat će se odgovornim za počinjenje krivičnih djela ako nije iskoristio svoju mogućnost kontrole.29
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda pretresnog vijeća od XI 1998. god.,
MKSJ, IT-96-21-T, §371.
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda pretresnog vijeća od XI 1998. god.,
MKSJ, IT-96-21-T, §376.
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od II 2001. god.,
MKSJ, IT-01-48-A, §197.
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od II 2001. god.,
MKSJ, IT-01-48-A, §198.
Također, u kontekstu navedenog, bitno je napomenuti da efektivna kontrola treba imati i poveznicu sa uslovom uzročne povezanosti, odnosno da je nečinjenje komandanta, za kojeg je dokazana i efektivna kontrola nad podređenim licima, uzrok ratnog zločina koji je uistinu počinjen.30
Mens rea: nadređeni je znao ili je bilo razloga da zna
Da bi se optuženi mogao smatrati odgovornim prema članu 7. stav 3. Statuta MKSJ (odgovornost nadređenog za zanemarivanje dužnosti u pogledu
U predmetu MKSJ Čelebići (Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih) postavilo se pitanje nečinjenja komandanta kao uzrok ratnog zločina koji je uistinu počinjen. Drugim riječima, iznesena je tvrdnja da postoji zaseban uslov kauzalnosti, odnosno da se komandant ne može smatrati krivično odgovornim za djela svojih podređenih ukoliko to što je nadređeni propustio nešto učiniti nije prouzrokovalo izvršenje krivičnih Također, iznesen je i argument da to važi i za propust komandanta da kazni nekog za prekršaj, ako bi se tvrdilo da je komandantovo nečinjenje, u vidu propusta da kazni, uzrok budućih prekršaja.
Pretresno vijeće, nakon detaljnog analiziranja pitanja uzročno-posljedične veze, iznosi zaključke da, bez obzira na centralnu ulogu koju u krivičnom pravu ima princip uspostave kauzalnog odnosa, on nije tradiconalno postuliran kao conditio sine qua non za nametanje krivične odgovornosti nadređenima za to što nisu spriječili ili kaznili krivična djela koja su počinili njihovi podređeni. Međutim, pretresno vijeće pravi određenu distinkciju po pitanju primjene principa kauzaliteta u slučajevima kada se radi o odgovornosti nadređenih za to što nisu spriječili zločine svojih podređenih u odnosu na odgovornost nadređenog da kazni zločine koje su počinili njegovi podređeni. Pa tako, u kontekstu propusta nadređenog da preduzme mjere u okviru svojih ovlaštenja da spriječi zločine podređenih može se smatrati da je uspostavljena kauzalna veza između nadređenog i krivičnog djela njegovog podređenog, odnosno da postojanje kauzalnog odnosa inherentno u pogledu propusta nadređenog da spriječi, zbog toga što, da on nije propustio izvršiti svoju dužnost da preduzme mjere, njegovi podređeni ne bi počinili djela. Za razliku od toga, dok je kauzalna veza između propusta komandanta da kazni prošle zločine koje su počinili njegovi podređeni i vršenja takvih zločina u budućnosti ne samo moguća, već i vjerovatna, Pretresno vijeće ističe da takva kauzalna veza nipošto ne može postojati između krivičnih djela koja je počinio podređeni i kasnijeg propusta nadređenog da kazni počinioca tog istog prekršaja. Samo postojanje principa odgovornosti nadređenog za propust kažnjavanja pokazuje da ne postoji uslov kauzaliteta kao zasebni element doktrine odgovornosti nadređenog.
Također, prethodno navedeno po pitanju principa kauzaliteta odgovornosti nadređenog i počinjenih krivičnih djela njegovog podređenog uvijek treba sagledavati i cijeniti u kontekstu samog karaktera komandne odgovornosti kaokrivične odgovornosti sui generis, odnosno da komandna odgovornost jeste odgovornost za nečinjenje, za propust komandanta da spriječi zločine potčinjenih i da ih kazni. Drugim riječima, komandant nema istu odgovornost kao i njegovi podređeni koji su počinili zločine, nego da za zločine koje su počinili njegovi podređeni komandant treba snositi odgovornost za nečinjenje. Pripisivanje odgovornosti komandantu za povredu ove dužnosti treba odvagnuti u odnosu na zločine podređenih. Komandant nije odgovoran kao da je sam počinio zločin, nego se njegova odgovornostrazmatrasrazmjernotežinipočinjenihzločina.
krivičnih djela podređenih31), on je morao znati ili imati razloga da zna da će podređeni izvršiti ili da je već izvršio krivično djelo.32
Zaključak o znanju može se posredno izvesti na osnovu posrednih dokaza,33 ali se moraju ocijeniti konkretne okolnosti svakog predmeta i voditi računa o
„konkretnoj situaciji nadređenog u vrijeme događaja”.34
Da bi se dokazalo da je optuženi imao razloga da zna za počinjena krivična djela, mora se dokazati da su mu bile dostupne informacije na osnovu kojih je bio upozoren na protivpravna djela svojih podređenih koja su već počinjena ili će tek biti počinjena.35 U vezi s tim se „mora utvrditi da li je, s obzirom na okolnosti datog predmeta, on raspolagao informacijama koje su dovoljno alarmantne da bi bile razlog za dalju istragu”.36 Te informacije ne moraju sadržavati iscrpne i konkretne podatke o protivpravnim djelima koja su već počinjena ili će tek biti počinjena.37 Propust optuženog da kazni podređene za već izvršena krivična djela može biti relevantan za određivanje da li je on
„posjedovao informacije koje su bile dovoljno alarmantne da ga upozore na rizik da bi njegovi podređeni mogli kasnije izvršiti slična djela i da opravdaju daljnju istragu”.38
Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda pretresnog vijeća od XI 2005. god., MKSJ, IT-01-48-T, §54; Tužilac protiv Nasera Orića, Presuda žalbenog vijeća od 3. VII 2008. god., MKSJ, IT-03-68-A, §293.
Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, Presuda žalbenog vijeća od XII 2004. god., MKS, IT-95-14/2-A, §839; Tužilac protiv Nasera Orića, Presuda žalbenog vijeća od 3. VII 2008. god., MKSJ, IT-03-68-A, §18; Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od 20. II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §222.
Tužilac protiv Stanislava Galića, Presuda žalbenog vijeća od XI 2006. god., MKSJ, IT-98-29-A, §171, 180–184.
Tužilac protiv Milorada Krnojelca, Presuda žalbenog vijeća od IX 2003. god., MKSJ, IT-97-25-A, §156; Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od 20. II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §239.
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §238, 241; Tužilac protiv Tihomira Blaškića, Presuda žalbenog vijeća od 29. VII 2004., MKSJ, IT-95-14-A, §62.
Tužilac protiv Pavla Strugara, Presuda žalbenog vijeća od VII 2008. god., MKSJ, IT-01-42-A, §297-301; Tužilac protiv Hadžihasanovića i Kubure, Presuda žalbenog vijeća od 22. IV 2008. god., MKSJ, IT-01-47-A, §28.
Tužilac protiv Hadžihasanovića i Kubure, Presuda žalbenog vijeća od IV 2008. god., MKSJ, IT-01-47-A, §28; Tužilac protiv Stanislava Galića, Presuda žalbenog vijeća od 30. XI 2006. god., MKSJ, IT-98-29-A, §184; Tužilac protiv Milorada Krnojelca, Presuda žalbenog vijeća od 17. IX 2003. god., MKSJ, IT-97-25-A, §155; Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od 20. II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §238.
Tužilac protiv Hadžihasanovića i Kubure, Presuda žalbenog vijeća od IV 2008. god., MKSJ, IT-01-47-A, §30–31 Tužilac protiv Milorada Krnojelca, Presuda žalbenog vijeća od 17. IX 2003. god., MKSJ, IT-97-25-A, §155.
Dakle, standard znanja, „znao ili imao razloga da zna“, primjenjuje se na sve kategorije nadređenih, a pored ad hoc tribunala Ujedinjenih nacija, ovakav standard za mens rea usvojili su, između ostalih, i Specijalni sud za Sijera Leone, Specijalni paneli za teške zločine u Istočnom Timoru, te vanredna vijeća sudova u Kambodži. Za razliku od ad hoc tribunala, Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda kad je u pitanju mens rea značajno odstupa od stava međunarodnog običajnog prava. Naime, članom 28. Rimskog statuta predviđen je dvojni režim odgovornosti nadređenog, ovisno o prirodi ovlaštenja koje je optuženi ostvarivao u datom vremenskom periodu. Ako je u pitanju „nevojni nadređeni“ mora se ustanoviti da je optuženi „znao ili svjesno zanemario informacije koje su jasno ukazivale da su njegovi podređeni izvršavali ili se spremali da izvrše takve zločine, koja mens rea u principu ne odstupa značajnije od standarda mens rea koji važi za sve nadređene po međunarodnom običajnom pravu. Međutim, ako se radi o optuženom koji je bio „vojni nadređeni“ ili „osoba koja je efektivno postupala kao vojni komandant“ dokazivanje njegove mens rea je formulisano na način da je
„znao ili, s obzirom na okolnosti datog perioda trebao znati“ da su njegovi vojnici izvršili ili se spremaju da izvrše zločine.
Nužne i razumne mjere
Da bi se optuženi smatrao odgovornim po osnovu komandne odgovornosti, mora se dokazati da nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi ili kazni počinjenje krivičnih djela za koja se tereti.39 Utvrđivanje koje su mjere nužne i razumne da bi se spriječila ili kaznila krivična djela koja su počinili podređeni nije pitanje materijalnog prava, nego činjenica.40 Stepen efektivne kontrole može se upotrijebiti pri utvrđivanju koje su „nužne i razumne mjere u okviru ovlaštenja nadređenog”.41
„Nužne” mjere su “one odgovarajuće mjere koje nadređeni treba preduzeti da bi ispunio svoju obavezu” da spriječi ili kazni krivično djelo u osnovi, dok su
Tužilac protiv Nasera Orića, Presuda žalbenog vijeća od VII 2008. god., MKSJ, IT- 03-68-A, §18.
Tužilac protiv Tihomira Blaškića, Presuda žalbenog vijeća od VII 2004., MKSJ, IT- 95-14-A, §72; Tužilac protiv Hadžihasanovića i Kubure, Presuda žalbenog vijeća od 22. IV 2008. god., MKSJ, IT-01-47-A, §33.
Tužilac protiv Boškoski i Tarčulovski, Presuda žalbenog vijeća od V 2010. god.,
MKSJ, IT-04-82-A, §230–231; Tužilac protiv Pavla Strugara, Presuda žalbenog vijeća od
VII 2008. god., MKSJ, IT-01-42-A, §297–301; Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda žalbenog vijeća od 16. X 2007. god., MKSJ, IT-01-48-A, §63; Tužilac protiv Tihomira Blaškića, Presuda žalbenog vijeća od 29. VII 2004., MKSJ, IT-95-14-A, §72.
„razumne” mjere „one mjere koje objektivno spadaju u okvir stvarnih ovlasti nadređenog”.42 Razumne i nužne mjere mogu uključivati i to da se stvar prijavi nadležnim vlastima u slučaju kada će takva prijava vjerovatno dovesti do otvaranja istrage ili pokretanja disciplinskog ili krivičnog postupka,43 provođenje efektivne istrage radi utvrđivanja činjeničnog stanja,44 izdavanje naređenja kojima se izričito zabranjuju ili obustavljaju kažnjive aktivnosti i obezbjeđivanje da se ta naređenja izvrše,45 protest protiv neke zločinačke akcije ili njeno kritikovanje i preduzimanje disciplinskih mjera protiv počinilaca zločina.46
Dužnost da se neko djelo spriječi razlikuje se od dužnosti da se za neko djelo kazni, jer te dužnosti „podrazumijevaju različita ponašanja u različitim trenucima”.47
Da li se institut komandne odgovornosti može primijeniti prema KZ SFRJ?
Sve navedeno je od značaja u kontekstu razmatranja prakse Suda BiH po pitanju komandne odgovornosti i da li ima komandne odgovornosti po Krivičnom zakonu SFRJ, kao važećem zakonu u vrijeme počinjenja krivičnih djela ratnog zločina na području BiH u periodu od 1992. do 1995. godine.
Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda žalbenog vijeća od X 2007. god., MKSJ, IT-01-48-A, §63.
Tužilac protiv Boškoski i Tarčulovski, Presuda žalbenog vijeća od V 2010. god., MKSJ, IT-04-82-A, §230, 234; Tužilac protiv Blagojevića i Jokića, Presuda pretresnog vijeća od 17. I 2005. god., MKSJ, IT-02-60-T, §793; Tužilac protiv Tihomira Blaškića, Presuda pretresnog vijeća od 3. III 2000. god., MKSJ, IT-95-14-T, §335;
Tužilac protiv Fatmira Limaja i drugih, Presuda pretresnog vijeća od XI 2005. god.,
MKSJ, IT-03-66-T, §529; Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda pretresnog vijeća od
XI 2005. god., MKSJ, IT-01-48-T, §97, 100; Tužilac protiv Pavla Strugara, Presuda pretresnog vijeća od 31. I 2005. god., MKSJ, IT-01-42-T, §376.
Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda pretresnog vijeća od XI 2005. god., MKSJ, IT-01-48-T, §74, 89; Tužilac protiv Pavla Strugara, Presuda pretresnog vijeća od 31. I 2005. god., MKSJ, IT-01-42-T, §374.
Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda pretresnog vijeća od XI 2005. god., MKSJ, IT-01-48-T, §89; Tužilac protiv Pavla Strugara, Presuda pretresnog vijeća od 31. I 2005. god., MKSJ, IT-01-42-T, §374.
Tužilac protiv Momčila Perišića, Presuda žalbenog vijeća od II 2013. god., MKSJ, IT-04-81-A, §88; Tužilac protiv Nasera Orića, Presuda pretresnog vijeća od 30. VI 2006. god., MKSJ, IT-03-68-T, §326.
Komandna odgovornost, kako je to višestruko pomenuto, nije direktno inkorporirana u KZ SFRJ, tačnije za krivična djela zaštićena međunarodnim humanitarnim pravom je propisano da će odgovarati samo onaj ko naredi ili ko počini krivično djelo. Međutim, o istoj se raspravljalo čak i u predmetima u kojim je primijenjen KZ BiH, koji istu inkorporira u svoju odredbu člana
stav 2. KZ BiH, a u cilju razjašnjenja da li su optuženi podlijegali međunarodnom običajnom pravu tempore criminis, iz čega se može crpiti odgovor i na pitanje da li komandne odgovornosti ima u slučaju primjene KZ SFRJ.
U tom smislu, možda bi adekvatnije pitanje, a i traženje odgovora na isto, bilo da li je komandna odgovornost kao takva bila predvidiva u vremenu počinjenja krivičnih djela 1992- 1995. godine, bez obzira na to koji se krivični zakon primjenjuje?48
Ako razmatranje nastavimo na ovom tragu, a za potrebe davanja pozitivnog odgovora o primjenjivosti koncepta komandne odgovornosti za dati vremenski period ratnih dešavanja koji se procesuira pred pravosuđem u BiH, a uzimajući u obzir i ranije dat historijski pregled razvoja iste, činjenicu dužeg vremenskog perioda poznavanja takvog koncepta, kao i elemenata koji su doživljavali svoju evoluciju, ali su u svojoj suštini zasnovani na istim temeljima minimalnih standarda pažnje nadređenog, možemo dati detaljniji osvrt na predmet koji je vođen pred Sudom BiH – Rašević i dr. Pri tome napominjemo da je isti predmet suđen prema KZ BiH, koji u svojim odredbama ima inkorporiranu komandnu odgovornost, ali da je isto faktički irelevantno, s obzirom na prethodno navedeno da je od značaja predvidivost49 takvog koncepta tempore criminis, bez obzira na primjenjivi zakon, s obzirom da i kada se sudi za krivična djela prema KZ BiH, uvijek se postavlja i analizira isto pitanje – primjenjivost određenog instituta ili krivičnog djela tempore criminis bez obzira na kasniju inkorporaciju u odredbe krivičnih zakona.
U predmetu Rašević i dr., Sud BiH je istaknuo da se u skladu sa načelom zakonitosti optuženi ne mogu smatrati odgovornim u skladu sa teorijom odgovornosti koja nije postojala u vrijeme izvršenja krivičnih djela, zbog čega je potrebno utvrditi da li su optuženi podlijegali pravu odgovornosti nadređenog tempore criminis.
Navedeno iz razloga što i kada se sudi za krivično djelo Zločini protiv čovječnosti po KZ BiH, u čijim odredbama i postoji, daje se obrazloženje o njegovom postojanju u međunarodnom pravu tokom vremena izvršenja krivičnog djela.
Predvidivost u ovom kontekstu se ima tumačiti u smislu razumne procjene svijesti nadređenog o mogućim posljedicama zbog zločina njegovih podređenih.
Kada se pogleda ranije dat historijski pregled doktrine komandne odgovornosti, prve kodifikacije i uspostavljanje konkretnih elemenata iste, onda se potpuno opravdanim čini zaključak pretresnog vijeća u pomenutom predmetu, a koji je u skladu i sa drugostepenom presudom u predmetu Kunarac (pred MKSJ), da je međunarodno običajno pravo, a samim tim i komandna odgovornost kao njen dio, davno, prije 1992. godine, bila „sastavni dio domaćih zakona“, što je bilo prihvaćeno od strane svih pravnih sistema.
Da su potencijalno kasnije optužena lica u vrijeme počinjenja krivičnih djela (1992.–1995.) mogli razumno predvidjeti krivičnu odgovornost prema načelu komandne odgovornosti svjedoči i činjenica da je to načelo bilo izričito ugrađeno u Dopunski protokol I od 1978. godine50, pri čemu činjenice njegove neprimjenjivosti na civilne nadređene iste ne ekskulpira odgovornosti, obzirom da je načelo komandne odgovornosti bilo dovoljno dostupno kroz postojeće ugovorno pravo, na osnovu čega su optuženi, za predmetne optužnice ratnih zločina, u relevantnom periodu mogli biti svjesni da je to vrsta aktivnosti u kojoj njihovo učešće nosi izvjesne krivične posljedice.
Potkrepu predvidivosti odgovornosti nadređenih za krivična djela počinjena od strane njemu podređenih lica, nalazimo i u samoj kodifikaciji običajnih pravila međunarodnog humanitarnog prava (uz Hašku konvenciju iz 1907. godine), gdje je u pravilu 153. navedeno: Zapovjednici i drugi nadređeni su krivično odgovorni za ratne zločine koje počine njihovi podređeni ukoliko su znali, ili su imali razlog da znaju, da su se njihovi potčinjeni spremali počiniti ili su već počinili takve zločine, i nisu poduzeli sve potrebne i razumne mjere u njihovoj moći kako bi se spriječilo njihovo činjenje, ili ako su takvi zločini počinjeni, da se kazne odgovorne osobe.51 I prema citiranom izvoru je precizirano da je ovakvo pravilo primjenjivo i u međunarodnim i nemeđunarodnim sukobima, zbog čega je označeno oznakom IAC/NIAC (strana 198. citiranog izvora), a isto je kao takvo prepoznato i u praksi MKSJ-a u predmetima Hadžihasanović, Brđanin, Strugar.
Pored navedenog, bivša Jugoslavija i njene zemlje nasljednice su potpisnice sporazuma o međunarodnom humanitarnom pravu, uključujući Ženevske konvencije iz 1949. godine, kao i oba Dopunska protokola, dok je u članu
Ustava SFRJ bila propisana direktna primjena međunarodnog ugovornog prava. U tom pogledu, od značaja je podsjetiti i na odredbu iz člana 21. Uputstva o primjeni pravila međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama
Vidjeti ranije navode o primjenjivosti na međunarodne i unutrašnje sukobe (predmet
Hadžihasanović).
Međunarodna revija Crvenog križa/krsta, Običajno pravo, Sveska 87, broj 857, mart 2005. godine, str. 21
iz 1988. godine u kojoj su implementirane odredbe iz Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola 1. i u kojoj je izričito utvrđena komandna odgovornost u tadašnjoj JNA (Jugoslovenskoj narodnoj armiji).52
Dakle, sumirajući navedeno, mogao bi se podržati stav da se komandna odgovornost mogla razumno predvidjeti kao krivična odgovornost u datom vremenskom periodu 1992-1995. godine. Kako je to zaključilo pretresno vijeće u pomenutom predmetu Rašević i dr.: optuženi su bili svjesni da mogu krivično odgovarati u skladu sa principima međunarodnog humanitarnog prava u vrijeme kada su krivična djela počinjena.
Ako ostanemo na tragu pitanja da li je komandna odgovornost bila predvidiva sa aspekta primjenjivosti međunarodnog prava u vremenskom periodu ratnih dešavanja devedesetih godina prošlog stoljeća, svakako da bismo potkrijepu pozitivnog odgovora mogli naći i u analizama predmeta vođenih zbog Zločina protiv čovječnosti u kojem je takvo pitanje problematizirano i u odlukama Ustavnog suda BiH (predmet Zoran Babić53), kao i odlukama ESLJP (predmet Šimišić54), a koje daju izričitu uputu za primjenu svih onih instituta koji su tempore criminis bili primjenjivi prema međunarodnom pravu, dok domaći sud ovlašćuju da, pošto je ustanovio krivicu optuženog, odredi kaznu na osnovu unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva, čime se faktički nadopunjuje princip zakonitosti.
Međutim, kao u konačnici i po pitanju svake teorije u pravnoj oblasti, javljaju se i kontraargumenti navedenog. Ono što se ističe kao primarni prigovor protiv primjenjivosti doktrine komandne odgovornosti u vrijeme kada ista nije bila inkorporirana u domaćem zakonodavstvu, u suštini jeste osporavanje direktne primjene međunarodnog prava. U tom kontekstu se prevashodno ističe prigovor načela zakonitosti, odnosno povreda člana 7. EKLJP, a u konačnici se ovoj doktrini prigovara i sa aspekta suprotnosti s temeljnim načelima savremenog krivičnog prava s obzirom na njenu, prema pojedinim mišljenjima, objektiviziranu prirodu odgovornosti.55
Vjerovatno na tragu ovakvih prigovora, kao i stavova koji se na takve prigovore naslanjaju, a koji podržavaju da nije bilo potrebe niti za inkorporacijom komandne odgovornosti u kasnijim zakonima, tj. KZ BiH, kao zasebne vrste odgovornosti, s obzirom na to da se u opštim odredbama krivičnih zakona, pa i KZ SFRJ, može pronaći mogućnost primjene odredbi o zapovjednoj
Vidi str. 121. prvostepene presude Rašević i dr. X-KR/06/275 od 28.02.2008. godine.
53 AP 1553/15 (vidjeti i AP-2457/17 od 17.07.2019. godine)
54 Broj 51552/10 od 26.08.2010. godine
Milan Romanić, Komandna odgovornost kao oblik krivične odgovornosti,Časopis Vještak, Volume 1 No.2, March 2015., pp. 265-268.
odgovornosti pred nacionalnim sudovima (nečinjenje iz člana 30. KZ SFRJ), u praksi postoje i određene odluke koje su u svojim pravnim kvalifikacijama uistinu pružale obrazloženje zbog čega su odgovornost nadređenog pronašli kroz način izvršenja krivičnog djela nečinjenjem.56 Međutim, navedenom treba pristupiti oprezno, te ne davati isključiv zaključak o valjanosti takve pravne kvalifikacije, obzirom da je svaki krivični predmet suviše individualiziran, zbog čega se skoro pa nikada i ne može vršiti in abstracto procjena i primjena određenih instituta.
Ali za potrebe ovog rada, kao i otvaranja pitanja koje će izdejstvovati konstruktivnu raspravu, a takva rasprava možda doprinijeti i konačnom zaključku, moglo bi se postaviti opravdano pitanje:
da li je ispravnije direktno primjenjivati međunarodno (humanitarno) pravo i odgovornost nadređenog kvalifikovati u onom obimu i dosegu kakvu poznaje doktrina komandne odgovornosti, ili pak tragom priklanjanja užem tumačenju principa zakonitosti istu kvalifikovati kao način izvršenja krivičnog djela nečinjenjem, koje je bilo poznato kao način izvršenja krivičnog djela prema nacionalnom zakonodavstvu u datom periodu, te preuzeti rizik stavljanja veće kriminalne količine na stranu potencijalno optuženog lica, s obzirom na to da bi ga takva kvalifikacija mogla dovesti i do izjednačavanja sa podređenim kao saizvršiocem?
Navedeno pitanje je naročito izražajno u kontekstu terećenja nadređenog za propust kažnjavanja, ali svakako da nije zanemarivo niti u dijelu njegove odgovornosti za nesprečavanje krivičnih djela, obzirom da su oba slučaja ipak posebna vrsta nemara spram pozicije koju isti obavlja, a ne vrsta učešća u samom direktnom počinjenju krivičnog djela, zbog čega i ne postoji njegov subjektivni odnos spram posljedice zločina. Potrebno je imati na umu da subjektivni element svijesti nadređenog počinje i završava spram propusta dužne pažnje u kontekstu njegovih podređenih lica, s obzirom na to da bi svaki daljnji uplet i poveznica sa učinjenim zločinom predstavljao individualnu a ne komandnu odgovornost. Svakako da sve navedeno ima konačnu posljedicu i u samoj kazni. Pravilno kvalifikovana i opisana komandna odgovornost, a kao takva i u određenom predmetu dokazana, sigurno da bi se trebala razlikovati u visini kazne (biti blaža) u odnosu na direktnog počinioca, kao i onog nadređenog koji ima lično učešće u samom krivičnom djelu, i njegovoj posljedici, naredbom, podržavanjem ili nekom drugom vrstom pasivnog držanja koje bi u konačnici imalo aktivan i direktan uticaj na učinjenje samog zločina.
U tom smislu vidjeti odluke u predmetima: Mensur Đakić i dr; Nisvet Gasal i dr.; Šefik Alić.
Autori:
Hilmo Vučinić, sudija Apelacionog odjeljenja Suda BiH Ena Granić Čizmo, stručna saradnica
Kako je povodom nemilih događaja sa početka devedesetih godina prošlog stoljeća uslijedilo procesuiranje predmeta ratnih zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije, uveliko su pokrenuta i različita pitanja pravne prirode kako sa aspekta direktne primjene međunarodnog humanitarnog prava (konvencijskog i običajnog), tako i kroz samu primjenu istog sa gledišta domaćeg zakonodavstva. Pojedina pitanja su se kao izražajna pojavila naročito nakon donošenja odluke Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetu Maktouf i Damjanović (broj aplikacije 2312/08 i 34179/08), kao i prakse Ustavnog suda BiH u primjeni ove odluke2, gdje je implicirana primjena Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ), u svim predmetima ratnih zločina (osim krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti). S obzirom da pomenuti Krivični zakon u svojim odredbama ne sadrži sve institute koji su u tom vremenu bili poznati u međunarodnom konvencijskom, kao i običajnom pravu, postavilo se opravdano pitanje primjene takvih instituta prema domaćem zakonodavstvu, a što je između ostalog, za potrebe ovog rada, primjena komandne odgovornosti.
Da bismo mogli dati adekvatan odgovor, pri tome ne isključiv, već prikazan kroz stavove koji podupiru primjenu komandne odgovornosti, kao instituta koji je bio nepoznat u domaćem zakonodavstvu datog perioda, kao i stavove koji su suprotni tome, potrebno je ipak dati kratki osvrt na sam pojam takve odgovornosti i njeno mjesto, odnosno evoluciju kroz historiju.
U tom smislu npr. Odluke Ustavnog suda BiH u predmetima: Milorad Trbić (AP- 1240/11), Mirko Pekez i dr. (AP-2948/09), Slobodan Jakovljević i dr. (AP-4065/09 i AP- 4100/09), Ratko Bundalo i dr. (AP-2143/11).
1. Pojam komandne odgovornosti i historijski osvrt
Komandna odgovornost je pravna doktrina o hijerarhijskoj odgovornosti koja se najprije razvila u slučaju ratnih zločina3, tačnije postupaka zabranjenih međunarodnim dokumentima kojima se regulišu pravila ponašanja u ratu. U pokušaju da se definiše sam pojam doktrine komandne odgovornosti moglo bi se reći da je to minimalni standard profesionalne pažnje koji se od svih pretpostavljenih zahtijeva u odnosu na njihove podređene, kao i mogućnost krivičnih sankcija kada se taj standard prekrši.4 Ako se zadržimo već na ovom mjestu faktičkog „pojmovanja“ komandne odgovornosti i određivanja njene prirode, što će biti od značaja u nastavku izlaganja primjenjivih odredbi krivičnih zakona, od bitnog je naznačiti da bi komandna odgovornost bila sui generis oblik odgovornosti za propuste, kojim se kažnjava grubi propust nadređenog da izvrši svoje dužnosti sprječavanja ili kažnjavanja zločina svojih potčinjenih.5Ako se prihvati navedeno, onda bismo mogli reći da priroda takvog oblika odgovornosti, a ne faktičkog učešća u samom krivičnom djelu, istu odvaja od opštih instituta načina izvršenja krivičnog djela, kao što bi bilo klasično nečinjenje, zbog čega bi se mjesto ovakvog oblika odgovornosti, kao stvarnog nemara u nošenju odgovornosti po svojoj poziciji, trebalo tražiti u posebnim odredbama krivičnih zakona.
Evolucija prava komandne odgovornosti
Komandna odgovornost kao oblik individualne odgovornosti nadređenog je doživjela značajnu evoluciju kroz vrijeme, počevši još od vremena feudalnog društva, preko perioda Prvog i Drugog svjetskog rata, do ad hoc tribunala, naročito Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. (MKSJ), te naposljetku uspostave Međunarodnog krivičnog suda (MKS) i usvajanja Rimskog statuta.
Međunarodno priznanje ove doktrine datira od 1474. godine kada je poslije nezapamćenih zločina protiv civilnog stanovništva koji su izvršeni u njemačkom gradu Brajzahu, na prijedlog Francuske, Austrije, švicarskih
Pod navedenim pojmom se misli na šire jezičko tumačenje navedenog pojma koji bi uključivao i sve druge vrste izvršenja zločina kršenjem međunarodnog humanitarnog prava, uključujući i Zločine protiv čovječnosti, Genocid i slično. Odnosno, na sam skup krivičnih djela sa suštinski jedinstvenim objektom zaštite - krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.
Mettraux, Pravo komandne odgovornosti, Sarajevo, 2010., str. 269.
kantona i gradova Gornje Rajne, formiran ad hoc međunarodni krivični sud, sastavljen od 28 sudija iz država Svete Rimske Imperije, na kojem je guverner njemačkog grada, vojvoda od Burgundije, Peter Von Hagenbach, osuđen na smrt „zbog propusta da spriječi navedene zločine“.6
Prva kodifikacija ratnog prava, Haška konvencija o zakonima i običajima ratovanja na kopnu iz 1899. godine, kao i Pravilnik o zakonima i običajima ratovanja na kopnu, priložen IV Haškoj konvenciji iz 1907. godine, također sadrže odredbe koje se odnose na koncept komandne odgovornosti.7
Međutim, tek po završetku Drugog svjetskog rata, s Nirnberškim suđenjima i općenito procesuiranjem ratnih zločina, dolazi do razvoja i proširenja komandne odgovornosti u kontekstu međunarodnog krivičnog prava. Jedan od najpoznatijih, ali ujedno i najspornijih primjera, jeste suđenje u predmetu generala Yamashite, za kojeg se može reći da predstavlja i savremenu formulaciju komandne odgovornosti, istovremeno otvarajući brojna pitanja, posebno pitanje elementa znanja jednog komandanta. Naime, odlukom vojne komisije SAD-a iz decembra 1945. godine japanski general Tomoyuki Yamashita je osuđen na smrt radi zločina koje su počinili njemu podređeni vojnici tokom okupacije Filipina na štetu velikog broja ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva. Mada stvarno nije znao za zločine niti je za njih mogao znati ili biti obaviješten (nalazio se u udaljenoj vojnoj bazi bez mogućnosti komunikacija koje je efektivno presjekla snažna saveznička protuofanziva), Yamashita je po stajalištu vojne komisije i Vrhovnog suda SAD-a u većinskoj instancijskoj odluci koja se oslanjala, uz ostalo, na odredbe haških konvencija iz 1907. godine, povrijedio dužnost svakog vojnog zapovjednika da osigura učinkovit nadzor nad svojim jedinicama „u skladu sa okolnostima” (engl. as required by the circumstances), čime je postao odgovoran za zločine koje su nesporno činili japanski vojnici i lokalni časnici koji su te zločine nadzirali8. Naime, utvrđeno je da je on, s obzirom na visok hijerarhijski položaj, te brojnost i raširenost zločina, „trebao znati” (engl. should have known) da mu podređeni čine takva zlodjela. Navedeno stajalište doživjelo je oštru kritiku, koja se zadržala do danas.
Ćosić Dedović, , Idrizović, S., Evolucija prava komandne odgovornosti, Pravna misao (Sarajevo), broj 7 8/2019, str. 67. i 68.
Ibid, str. 69.
Bojanić, , Derenčinović, D., Horvatić, Ž., Krapac, D., Seršić, M., Teorija zajedničkog zločinačkog pothvata i međunarodno kazneno pravo – izazovi i kontroverze, Akademija pravnih znanosti Hrvatske, Zagreb, 2007., str. 18. i 19.,dostupno na 0https://www.pravo. unizg.hr/_download/repository/Studija_o_zajednickom_zlocinackom_pothvatu_hrvatska_ verzija.pdf
Sljedeći normativni instrument koji je u međunarodnom pravu formulisao princip komandne odgovornost bile su odredbe članova 86. i 87. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. VIII. 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) od 8. VI. 1977. Prema odredbi člana 86. stav 2. Protokola I, za tešku povredu ženevskih konvencija, pored podređenog koji ju je počinio (engl. committed by the subordinate), odgovara i njegov komandant ako nije poduzeo sve njemu moguće mjere da ju spriječi ili kazni, premda je: (a) „znao” ili (b) „je trebao znati”(engl. has known or should have known) što se dogodilo. Ta odredba glasi: “2. Činjenica da je povredu Konvencija ili ovoga Protokola počinio neki potčinjeni ne oslobađa njegove pretpostavljene krivične ili, ovisno o slučaju, disciplinske odgovornosti ako su znali ili imali informacije koje su im u datim okolnostima omogućavale da zaključe da je taj potčinjeni počinio ili da će počiniti takvu povredu i ako nisu poduzeli sve moguće mjere u okviru svojih ovlasti kako bi spriječili ili suzbili tu povredu”. Pri donošenju Protokola, delegacije su se na konferenciji razišle u mišljenjima o tome šta predstavlja normativni standard pod b) da je zapovjednik „trebao znati” (engl. should have known) u smislu formulacije da je “imao informacije koje su mu u datim okolnostima omogućavale da zaključi…”, pa je tek prihvaćanjem narednog člana 87. Protokola, pitanje razjašnjeno tako što se tim članom preciziraju obaveze država tako da od komandanta moraju „zahtijevati” sprečavanje, suzbijanje i prijavljivanje povreda Konvencija i Protokola kao i pokretanje disciplinskog ili krivičnog postupka protiv prekršitelja. Dakle, ne samo poduzimanje preventivnih i represivnih mjera nego i prikupljanje svih važnih informacija o ponašanju podređenih koje su po prirodi stvari potrebne za poduzimanje tih mjera.9
Konačno, status doktrine komandne odgovornosti kao dijela običajnog prava je potvrđen eksplicitnim navođenjem elemenata komandne odgovornosti u Statutu MKSJ, član 7(3), Statutu Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu (MKR), član 6(3) kao i u Rimskom statutu MKS, član 28. Da je predmetna doktrina sa aspekta međunarodnog prava priznata i u međunarodnom i u unutrašnjem oružanom sukobu, potvrđuje i Statut Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu, koji eksplicitno predviđa komandnu odgovornost, uključujući teška kršenja zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, u kontekstu sukoba u Ruandi, što po definiciji predstavlja usvajanje odgovornosti nadređenog u unutrašnjem oružanom sukobu.10 O navedenom se očitovao i MKSJ, pa je tako Žalbeno vijeće u predmetu MKSJ Hadžihasanović i drugi, odlučujući
9 Ibid.,str. 20-21.
Rangelov, , Nicić, J., Komandna odgovornost: Savremeno pravo, Fond za humanitarno pravo, Beograd, 2004., dostupno na http://www.b92.net/feedback/misljenja/fhp/komandna. php
po interlokutornoj žalbi kojom se osporava nadležnost s obzirom na komandnu odgovornost, jasno istaknulo da je komandna odgovornost bila dio međunarodnog običajnog prava koje se primjenjuje na ratne zločine počinjene tokom unutrašnjeg sukoba.11 Naime, ovo pitanje je problematizirano na način da se Dopunski protokol I Ženevskih konvencija iz 1949. godine, koji u članovima 86. i 87. upućuje na doktrinu komandne odgovornosti, odnosi samo na međunarodne oružane sukobe, dok Dopunski protokol II Ženevskih konvencija iz 1949. godine, koji se odnosi na unutrašnje oružane sukobe, uopšte ne sadrži odredbe koje se tiču komandne odgovornosti.12 S tim u vezi, Žalbeno vijeće ističe da „potvrđuje stav Pretresnog vijeća da je komandna odgovornost bila dio međunarodnog običajnog prava koje se odnosi na međunarodne oružane sukobe i prije usvajanja Protokola I. Dakle, kao što je smatralo i Pretresno vijeće, članovi 86. i 87. Protokola I su u tom pogledu samo formulisali postojeće stanje, a nisu stvarali novo pravo. Slično tome, činjenica da Protokol II ne pominje komandnu odgovornost u vezi s unutrašnjim oružanim sukobima ne utiče nužno na pitanje da li je komandna odgovornost već bila dio međunarodnog običajnog prava koje reguliše unutrašnje oružane sukobe. Žalbeno vijeće smatra da, u periodu relevantnom za ovu optužnicu, ona to jeste bila, i da taj zaključak nije doveden u pitanje djelovanjem faktora koji su doveli do previda kakvi se, iz raznih razloga, ponekad dešavaju prilikom sastavljanja međunarodnih instrumenata.”13
Dakle, ako se uzme u obzir kratak historijski pregled razvoja doktrine komandne odgovornosti, nesporno je da je ista dio međunarodnog prava, te da je među civilizovanim narodima već indikativno dug vremenski period prepoznata kao nužan oblik nošenja odgovornosti nadređenih lica za kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Međutim, ono što će se u nastavku razmotriti jeste valjanost i mogućnost njene primjene kroz KZ SFRJ koji istu, za razliku od Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), eksplicitno ne definiše u svojim odredbama.
Tužilac protiv Hadžihasanovića i drugih, Odluka Žalbenog vijeća po interlokutornoj žalbi kojom se osporava nadležnost obzirom na komandnu odgovornost od VII 2003. god., MKSJ, IT-01-47-AR72, §31.
Tužilac protiv Hadžihasanovića i drugih, Odluka Žalbenog vijeća po interlokutornoj žalbi kojom se osporava nadležnost obzirom na komandnu odgovornost od VII 2003. god., MKSJ, IT-01-47-AR72, §28.
Tužilac protiv Hadžihasanovića i drugih, Odluka Žalbenog vijeća po interlokutornoj žalbi kojom se osporava nadležnost obzirom na komandnu odgovornost od VII 2003. god., MKSJ, IT-01-47-AR72, §29.
2. Elementi komandne odgovornosti i mogućnost njene primjene prema KZ SFRJ
Elementi komandne odgovornosti identifikovani kroz međunarodno pravo
Kako smatra Sud BiH, elementi komandne odgovornosti su propisani članom
stav KZ BiH, a jednaki su elementima koje poznaje Statut MKS-a (član 28.) i Statut MKSJ-a (član 7. stav 3.), pri čemu je najznačajnije da su suštinski identični elementima koji su bili priznati u međunarodnom običajnom pravu u vrijeme počinjenja krivičnog djela.14
U svojoj osnovi to su uslovi postojanja odgovornosti utvrđeni i pred MKSJ u slučaju Čelebići, gdje su identifikovana tri elementa za postojanje komandne odgovornosti, i to:
da je postojao odnos nadređeni – podređeni;
da je nadređeni znao ili imao razloga da zna da će se počiniti krivično djelo ili da je krivično djelo počinjeno; i
da je nadređeni propustio da preduzme razumne mjere da spriječi izvršenje krivičnog djela ili da kazni počinioca.15
KZ SFRJ, kako je to već istaknuto, eksplicitno ne predviđa komandnu odgovornost, niti u svoje odredbe inkorporira njene navedene elemente. Međutim, radi razumijevanja mogućnosti primjene iste i kroz KZ SFRJ, te davanja osvrta na njenu (ne)povezanost sa opštim institutima tog Krivičnog zakona, potrebno je prevashodno se upustiti u razradu navedenih elemenata.
Predmet Rašević i drugi, X-KR-06/275, prvostepena presuda od 02.2008. godine, str.
115.
Vidi i: Stupar i dr., prvostepena presuda, broj X-KR-05/24 (i drugostepena od 28.04.2010. godine); Momčilo Mandić, predmet broj X-KR-05/58 od 18.07.2007. godine.
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda pretresnog vijeća od XI 1998. god.,
MKSJ, IT-96-21-T, §346.
2.1.1 Odnos subordinacije
Prvi uslov, prema praksi MKSJ, a koju slijedi i MKSR, kao i Sud BiH, za postojanje komandne odgovornosti jeste da je optuženi u relevantnom razdoblju bio nadređen počiniocima krivičnih djela, odnosno da je postojao odnos subordinacije.
Da bi se utvrdilo da između optuženog i izvršioca krivičnog djela u osnovi postoji odnos nadređeni – podređeni, mora se dokazati da je optuženi imao
„efektivnu kontrolu” nad izvršiocem.16 Nadređeni je osoba koja posjeduje
„vlast ili ovlasti, bilo u de facto ili u de jure obliku, da spriječi počinjenje krivičnog djela od strane podređenog ili da kazni počinioce krivičnog djela”. Pri ocjeni da li postoji odnos nadređeni – podređeni, nije važno da li je optuženi bio nadređena civilna ili vojna vlast.17
Pored navedenog, što među strankama može biti i nesporno, naročito kada se radi o de jure zasnovanoj odgovornosti, kada postoji i materijalna dokumentacija, od krucijalnog značaja je ocjena efektivne kontrole koju možemo definisati kao vrstu materijalne mogućnosti nadređenog da kontroliše podređene s ciljem da spriječi ili kazni njihove zločine.18 Dakle, navedeno je više činjenično nego pravno pitanje i iziskuje razmatranje faktora koji pokazuju „da je optuženi imao moć da spriječi, kazni ili preduzme korake za pokretanje postupka protiv počinilaca kada je to primjereno”.19 Faktori koje treba uzeti u obzir pri ocjeni da li je nadređeni imao efektivnu kontrolu uključuju, između ostalog, (i) njegovu mogućnost da izdaje naređenja, kao i da li su ta naređenja u stvarnosti izvršavana,20 (ii) da li je mogao da izriče disciplinske mjere i (iii) da li je imao moć da odlučuje o unapređenjima
Tužilac protiv Nasera Orića, Presuda žalbenog vijeća od VII 2008. god., MKSJ, IT- 03-68-A, §20, 91; Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda žalbenog vijeća od 16. X 2007. god., MKSJ, IT-01-48-A, §59; Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od 20. II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §196–197, 266.
Tužilac protiv Zlatka Aleksovskog, Presuda žalbenog vijeća od III 2000. god., MKSJ, IT-95-14/1-A, §76; Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od 20. II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §195– 196.
U tom smislu vidi prvostepenu presudu u predmetu Čelebići, par. 377, kao i drugostepenu presudu u istom predmetu; također i drugostepenu presudu u predmetu Aleksovski, par. 76.
Tužilac protiv Momčila Perišića, Presuda žalbenog vijeća od II 2013. god., MKSJ, IT-04-81-A,§87; Tužilac protiv Tihomira Blaškića, Presuda žalbenog vijeća od 29. VII 2004., MKSJ, IT-95-14-A, §69; Tužilac protiv Zlatka Aleksovskog, Presuda žalbenog vijeća od 24.III 2000. god., MKSJ, IT-95-14/1-A, §76.
Tužilac protiv Pavla Strugara, Presuda žalbenog vijeća od VII 2008. god., MKSJ, IT-01-42-A,§254; Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda žalbenog vijeća od 16. X 2007. god., MKSJ, IT-01-48-A, §207; Tužilac protiv Tihomira Blaškića, Presuda žalbenog vijeća od 29. VII 2004., MKSJ, IT-95-14-A, §609.
i prestanku službe.21 De jure vlast nadređenog „prima facie predstavlja razumnu osnovu za pretpostavku da je optuženi vršio efektivnu kontrolu nad svojim podređenima”, ali je i dalje potrebno da tužilaštvo dokaže da je on vršio efektivnu kontrolu.22 Teret dokazivanja i u ovom pogledu je isključivo na tužiocu, i neosporno je da se mora dokazati na nivou standarda van razumne sumnje.
Pri ocjeni efektivne kontrole relevantno je da li “nadređeni ima stvarnu mogućnost da spriječi ili kazni krivično odgovornog podređenog”.23 Osim toga, za svrhu utvrđivanja odgovornosti nadređenog za krivično djelo za koje je krivično odgovoran njegov podređeni, optuženi ne mora znati tačan identitet podređenog koji je izvršio krivično djelo.24
U predmetu Čelebići detaljno i jasno je razrađeno pitanje statusa komandanta, kao i pitanje civilnih komandanata. U tom smislu se navodi da komandni položaj svakako jeste neophodni preduslov za nametanje komandne odgovornosti. No, ova se tvrdnja mora kvalifikovati tako što će se u obzir uzeti činjenica da se postojanje takvog položaja ne može utvrditi samo pozivanjem na formalni status. Naprotiv, faktor kojim se utvrđuje odgovornost za ovaj tip krivične odgovornosti jeste stvarno posjedovanje, odnosno neposjedovanje moći kontrole nad postupcima podređenih. Shodno tome, formalni naziv komandanta ne bi se smio smatrati neophodnim preduslovom za komandnu odgovornost, pošto se takva odgovornost može nametnuti bilo po osnovu de facto ili de jure položaja komandanta.25
Termin „nadređeni” dovoljno je širok da bi obuhvatio položaj vlasti koji se zasniva na postojanju de facto moći kontrole. Isti se termin koristi u članu
Dopunskog protokola I, koji u članu 87. nadalje određuje da se dužnost
Tužilac protiv Momčila Perišića, Presuda žalbenog vijeća od II 2013. god., MKSJ, IT-04-81-A, §97; Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od 20. II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §190, 206.
Tužilac protiv Hadžihasanovića i Kubure, Presuda žalbenog vijeća od IV 2008. god., MKSJ, IT-01-47-A, §21; Tužilac protiv Nasera Orića, Presuda žalbenog vijeća od 3. VII 2008. god., MKSJ, IT-03-68-A, §91–92; Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od 20. II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §197.
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §192, 195–198, 256; Tužilac protiv Nasera Orića, Presuda žalbenog vijeća od 3. VII 2008. god., MKSJ, IT-03-68-A, §91–92;Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda žalbenog vijeća od 16. X 2007. god., MKSJ, IT-01-48-A, §59; Tužilac protiv Fatmira Limaja i drugih,Presuda žalbenog vijeća od 27. IX 2007. god., MKSJ, IT-03-66-A, §273.
Tužilac protiv Blagojevića i Jokića, Presuda žalbenog vijeća od V 2007. god., MKSJ, IT-02-60-A, §287.
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda pretresnog vijeća od XI 1998. god.,
MKSJ, IT-96-21-T, §370.
vojnog komandanta da spriječi kršenja Ženevskih konvencija ne proteže samo na njegove podređene, već i na „druge osobe pod njegovom kontrolom”. Taj je tip odnosa nadređeni – podređeni opisan u Komentaru Dopunskih protokola korištenjem pojma „indirektna podređenost”, za razliku od veze koju nalazimo kod „direktne podređenosti”, za koju se kaže da povezuje taktičkog komandanta i njegove vojnike.26
U pogledu odgovornosti civilnih komandanta, u predmetu Čelebići se navodi da sudska praksa potvrđuje da civili na položajima vlasti mogu odgovarati za zločine koje su počinile osobe nad kojima je njihova formalna vlast, po domaćem zakonodavstvu, ograničena ili je uopšte nemaju. Tako valja istaći da je Tokijski sud osudio Kokija Hirotu, ministra spoljnih poslova, na osnovu komandne odgovornosti za ratne zločine, iako on, po domaćim zakonima, nije imao pravna ovlaštenja da kazni za te zločine. Sud je utvrdio da je Hirota zanemario svoju dužnost kad nije „insistirao” pred kabinetom da se smjesta preduzmu mjere kako bi se zaustavili zločini; pri čemu se koriste riječi koje ukazuju na moć nagovaranja, a ne na formalno ovlaštenje da se naredi preduzimanje mjera. Nadalje, predmet Roechling najbolje je tumačiti kao primjer nametanja odgovornosti nadređenog na osnovu de facto moći kontrole koju su imale civilne vođe. Iako su optuženi u tom predmetu proglašeni krivima, između ostalog i za to što nisu ništa preduzeli protiv zlostavljanja prisilne radne snage od strane pripadnika Gestapoa, nigdje se ne sugeriše da su optuženi imali ikakva formalna ovlaštenja da izdaju naređenja osoblju pod komandom Gestapoa. Umjesto toga, u presudi se koristi fraza „dovoljna” ovlaštenja, riječ koja se obično ne koristi u vezi sa formalnim komandnim ovlaštenjima, već za opisivanje određenog stepena (neformalnog) uticaja.27
Dakle, mogućnost vršenja efektivne kontrole je nužna da bi se konstatovala komandna ili odgovornost nadređenog, odnosno za potrebe pripisivanja odgovornosti nadređenog ne stoji da status de facto mora biti ekvivalentan statusu de iure.28 Dok god nadređeni ima efektivnu kontrolu nad podređenima, u toj mjeri da ih može spriječiti da počine krivična djela ili ih kazniti nakon što su ih počinili, smatrat će se odgovornim za počinjenje krivičnih djela ako nije iskoristio svoju mogućnost kontrole.29
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda pretresnog vijeća od XI 1998. god.,
MKSJ, IT-96-21-T, §371.
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda pretresnog vijeća od XI 1998. god.,
MKSJ, IT-96-21-T, §376.
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od II 2001. god.,
MKSJ, IT-01-48-A, §197.
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od II 2001. god.,
MKSJ, IT-01-48-A, §198.
Također, u kontekstu navedenog, bitno je napomenuti da efektivna kontrola treba imati i poveznicu sa uslovom uzročne povezanosti, odnosno da je nečinjenje komandanta, za kojeg je dokazana i efektivna kontrola nad podređenim licima, uzrok ratnog zločina koji je uistinu počinjen.30
Mens rea: nadređeni je znao ili je bilo razloga da zna
Da bi se optuženi mogao smatrati odgovornim prema članu 7. stav 3. Statuta MKSJ (odgovornost nadređenog za zanemarivanje dužnosti u pogledu
U predmetu MKSJ Čelebići (Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih) postavilo se pitanje nečinjenja komandanta kao uzrok ratnog zločina koji je uistinu počinjen. Drugim riječima, iznesena je tvrdnja da postoji zaseban uslov kauzalnosti, odnosno da se komandant ne može smatrati krivično odgovornim za djela svojih podređenih ukoliko to što je nadređeni propustio nešto učiniti nije prouzrokovalo izvršenje krivičnih Također, iznesen je i argument da to važi i za propust komandanta da kazni nekog za prekršaj, ako bi se tvrdilo da je komandantovo nečinjenje, u vidu propusta da kazni, uzrok budućih prekršaja.
Pretresno vijeće, nakon detaljnog analiziranja pitanja uzročno-posljedične veze, iznosi zaključke da, bez obzira na centralnu ulogu koju u krivičnom pravu ima princip uspostave kauzalnog odnosa, on nije tradiconalno postuliran kao conditio sine qua non za nametanje krivične odgovornosti nadređenima za to što nisu spriječili ili kaznili krivična djela koja su počinili njihovi podređeni. Međutim, pretresno vijeće pravi određenu distinkciju po pitanju primjene principa kauzaliteta u slučajevima kada se radi o odgovornosti nadređenih za to što nisu spriječili zločine svojih podređenih u odnosu na odgovornost nadređenog da kazni zločine koje su počinili njegovi podređeni. Pa tako, u kontekstu propusta nadređenog da preduzme mjere u okviru svojih ovlaštenja da spriječi zločine podređenih može se smatrati da je uspostavljena kauzalna veza između nadređenog i krivičnog djela njegovog podređenog, odnosno da postojanje kauzalnog odnosa inherentno u pogledu propusta nadređenog da spriječi, zbog toga što, da on nije propustio izvršiti svoju dužnost da preduzme mjere, njegovi podređeni ne bi počinili djela. Za razliku od toga, dok je kauzalna veza između propusta komandanta da kazni prošle zločine koje su počinili njegovi podređeni i vršenja takvih zločina u budućnosti ne samo moguća, već i vjerovatna, Pretresno vijeće ističe da takva kauzalna veza nipošto ne može postojati između krivičnih djela koja je počinio podređeni i kasnijeg propusta nadređenog da kazni počinioca tog istog prekršaja. Samo postojanje principa odgovornosti nadređenog za propust kažnjavanja pokazuje da ne postoji uslov kauzaliteta kao zasebni element doktrine odgovornosti nadređenog.
Također, prethodno navedeno po pitanju principa kauzaliteta odgovornosti nadređenog i počinjenih krivičnih djela njegovog podređenog uvijek treba sagledavati i cijeniti u kontekstu samog karaktera komandne odgovornosti kaokrivične odgovornosti sui generis, odnosno da komandna odgovornost jeste odgovornost za nečinjenje, za propust komandanta da spriječi zločine potčinjenih i da ih kazni. Drugim riječima, komandant nema istu odgovornost kao i njegovi podređeni koji su počinili zločine, nego da za zločine koje su počinili njegovi podređeni komandant treba snositi odgovornost za nečinjenje. Pripisivanje odgovornosti komandantu za povredu ove dužnosti treba odvagnuti u odnosu na zločine podređenih. Komandant nije odgovoran kao da je sam počinio zločin, nego se njegova odgovornostrazmatrasrazmjernotežinipočinjenihzločina.
krivičnih djela podređenih31), on je morao znati ili imati razloga da zna da će podređeni izvršiti ili da je već izvršio krivično djelo.32
Zaključak o znanju može se posredno izvesti na osnovu posrednih dokaza,33 ali se moraju ocijeniti konkretne okolnosti svakog predmeta i voditi računa o
„konkretnoj situaciji nadređenog u vrijeme događaja”.34
Da bi se dokazalo da je optuženi imao razloga da zna za počinjena krivična djela, mora se dokazati da su mu bile dostupne informacije na osnovu kojih je bio upozoren na protivpravna djela svojih podređenih koja su već počinjena ili će tek biti počinjena.35 U vezi s tim se „mora utvrditi da li je, s obzirom na okolnosti datog predmeta, on raspolagao informacijama koje su dovoljno alarmantne da bi bile razlog za dalju istragu”.36 Te informacije ne moraju sadržavati iscrpne i konkretne podatke o protivpravnim djelima koja su već počinjena ili će tek biti počinjena.37 Propust optuženog da kazni podređene za već izvršena krivična djela može biti relevantan za određivanje da li je on
„posjedovao informacije koje su bile dovoljno alarmantne da ga upozore na rizik da bi njegovi podređeni mogli kasnije izvršiti slična djela i da opravdaju daljnju istragu”.38
Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda pretresnog vijeća od XI 2005. god., MKSJ, IT-01-48-T, §54; Tužilac protiv Nasera Orića, Presuda žalbenog vijeća od 3. VII 2008. god., MKSJ, IT-03-68-A, §293.
Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, Presuda žalbenog vijeća od XII 2004. god., MKS, IT-95-14/2-A, §839; Tužilac protiv Nasera Orića, Presuda žalbenog vijeća od 3. VII 2008. god., MKSJ, IT-03-68-A, §18; Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od 20. II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §222.
Tužilac protiv Stanislava Galića, Presuda žalbenog vijeća od XI 2006. god., MKSJ, IT-98-29-A, §171, 180–184.
Tužilac protiv Milorada Krnojelca, Presuda žalbenog vijeća od IX 2003. god., MKSJ, IT-97-25-A, §156; Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od 20. II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §239.
Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §238, 241; Tužilac protiv Tihomira Blaškića, Presuda žalbenog vijeća od 29. VII 2004., MKSJ, IT-95-14-A, §62.
Tužilac protiv Pavla Strugara, Presuda žalbenog vijeća od VII 2008. god., MKSJ, IT-01-42-A, §297-301; Tužilac protiv Hadžihasanovića i Kubure, Presuda žalbenog vijeća od 22. IV 2008. god., MKSJ, IT-01-47-A, §28.
Tužilac protiv Hadžihasanovića i Kubure, Presuda žalbenog vijeća od IV 2008. god., MKSJ, IT-01-47-A, §28; Tužilac protiv Stanislava Galića, Presuda žalbenog vijeća od 30. XI 2006. god., MKSJ, IT-98-29-A, §184; Tužilac protiv Milorada Krnojelca, Presuda žalbenog vijeća od 17. IX 2003. god., MKSJ, IT-97-25-A, §155; Tužilac protiv Zejnila Delalića i drugih, Presuda žalbenog vijeća od 20. II 2001. god., MKSJ, IT-01-48-A, §238.
Tužilac protiv Hadžihasanovića i Kubure, Presuda žalbenog vijeća od IV 2008. god., MKSJ, IT-01-47-A, §30–31 Tužilac protiv Milorada Krnojelca, Presuda žalbenog vijeća od 17. IX 2003. god., MKSJ, IT-97-25-A, §155.
Dakle, standard znanja, „znao ili imao razloga da zna“, primjenjuje se na sve kategorije nadređenih, a pored ad hoc tribunala Ujedinjenih nacija, ovakav standard za mens rea usvojili su, između ostalih, i Specijalni sud za Sijera Leone, Specijalni paneli za teške zločine u Istočnom Timoru, te vanredna vijeća sudova u Kambodži. Za razliku od ad hoc tribunala, Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda kad je u pitanju mens rea značajno odstupa od stava međunarodnog običajnog prava. Naime, članom 28. Rimskog statuta predviđen je dvojni režim odgovornosti nadređenog, ovisno o prirodi ovlaštenja koje je optuženi ostvarivao u datom vremenskom periodu. Ako je u pitanju „nevojni nadređeni“ mora se ustanoviti da je optuženi „znao ili svjesno zanemario informacije koje su jasno ukazivale da su njegovi podređeni izvršavali ili se spremali da izvrše takve zločine, koja mens rea u principu ne odstupa značajnije od standarda mens rea koji važi za sve nadređene po međunarodnom običajnom pravu. Međutim, ako se radi o optuženom koji je bio „vojni nadređeni“ ili „osoba koja je efektivno postupala kao vojni komandant“ dokazivanje njegove mens rea je formulisano na način da je
„znao ili, s obzirom na okolnosti datog perioda trebao znati“ da su njegovi vojnici izvršili ili se spremaju da izvrše zločine.
Nužne i razumne mjere
Da bi se optuženi smatrao odgovornim po osnovu komandne odgovornosti, mora se dokazati da nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi ili kazni počinjenje krivičnih djela za koja se tereti.39 Utvrđivanje koje su mjere nužne i razumne da bi se spriječila ili kaznila krivična djela koja su počinili podređeni nije pitanje materijalnog prava, nego činjenica.40 Stepen efektivne kontrole može se upotrijebiti pri utvrđivanju koje su „nužne i razumne mjere u okviru ovlaštenja nadređenog”.41
„Nužne” mjere su “one odgovarajuće mjere koje nadređeni treba preduzeti da bi ispunio svoju obavezu” da spriječi ili kazni krivično djelo u osnovi, dok su
Tužilac protiv Nasera Orića, Presuda žalbenog vijeća od VII 2008. god., MKSJ, IT- 03-68-A, §18.
Tužilac protiv Tihomira Blaškića, Presuda žalbenog vijeća od VII 2004., MKSJ, IT- 95-14-A, §72; Tužilac protiv Hadžihasanovića i Kubure, Presuda žalbenog vijeća od 22. IV 2008. god., MKSJ, IT-01-47-A, §33.
Tužilac protiv Boškoski i Tarčulovski, Presuda žalbenog vijeća od V 2010. god.,
MKSJ, IT-04-82-A, §230–231; Tužilac protiv Pavla Strugara, Presuda žalbenog vijeća od
VII 2008. god., MKSJ, IT-01-42-A, §297–301; Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda žalbenog vijeća od 16. X 2007. god., MKSJ, IT-01-48-A, §63; Tužilac protiv Tihomira Blaškića, Presuda žalbenog vijeća od 29. VII 2004., MKSJ, IT-95-14-A, §72.
„razumne” mjere „one mjere koje objektivno spadaju u okvir stvarnih ovlasti nadređenog”.42 Razumne i nužne mjere mogu uključivati i to da se stvar prijavi nadležnim vlastima u slučaju kada će takva prijava vjerovatno dovesti do otvaranja istrage ili pokretanja disciplinskog ili krivičnog postupka,43 provođenje efektivne istrage radi utvrđivanja činjeničnog stanja,44 izdavanje naređenja kojima se izričito zabranjuju ili obustavljaju kažnjive aktivnosti i obezbjeđivanje da se ta naređenja izvrše,45 protest protiv neke zločinačke akcije ili njeno kritikovanje i preduzimanje disciplinskih mjera protiv počinilaca zločina.46
Dužnost da se neko djelo spriječi razlikuje se od dužnosti da se za neko djelo kazni, jer te dužnosti „podrazumijevaju različita ponašanja u različitim trenucima”.47
Da li se institut komandne odgovornosti može primijeniti prema KZ SFRJ?
Sve navedeno je od značaja u kontekstu razmatranja prakse Suda BiH po pitanju komandne odgovornosti i da li ima komandne odgovornosti po Krivičnom zakonu SFRJ, kao važećem zakonu u vrijeme počinjenja krivičnih djela ratnog zločina na području BiH u periodu od 1992. do 1995. godine.
Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda žalbenog vijeća od X 2007. god., MKSJ, IT-01-48-A, §63.
Tužilac protiv Boškoski i Tarčulovski, Presuda žalbenog vijeća od V 2010. god., MKSJ, IT-04-82-A, §230, 234; Tužilac protiv Blagojevića i Jokića, Presuda pretresnog vijeća od 17. I 2005. god., MKSJ, IT-02-60-T, §793; Tužilac protiv Tihomira Blaškića, Presuda pretresnog vijeća od 3. III 2000. god., MKSJ, IT-95-14-T, §335;
Tužilac protiv Fatmira Limaja i drugih, Presuda pretresnog vijeća od XI 2005. god.,
MKSJ, IT-03-66-T, §529; Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda pretresnog vijeća od
XI 2005. god., MKSJ, IT-01-48-T, §97, 100; Tužilac protiv Pavla Strugara, Presuda pretresnog vijeća od 31. I 2005. god., MKSJ, IT-01-42-T, §376.
Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda pretresnog vijeća od XI 2005. god., MKSJ, IT-01-48-T, §74, 89; Tužilac protiv Pavla Strugara, Presuda pretresnog vijeća od 31. I 2005. god., MKSJ, IT-01-42-T, §374.
Tužilac protiv Sefera Halilovića, Presuda pretresnog vijeća od XI 2005. god., MKSJ, IT-01-48-T, §89; Tužilac protiv Pavla Strugara, Presuda pretresnog vijeća od 31. I 2005. god., MKSJ, IT-01-42-T, §374.
Tužilac protiv Momčila Perišića, Presuda žalbenog vijeća od II 2013. god., MKSJ, IT-04-81-A, §88; Tužilac protiv Nasera Orića, Presuda pretresnog vijeća od 30. VI 2006. god., MKSJ, IT-03-68-T, §326.
Komandna odgovornost, kako je to višestruko pomenuto, nije direktno inkorporirana u KZ SFRJ, tačnije za krivična djela zaštićena međunarodnim humanitarnim pravom je propisano da će odgovarati samo onaj ko naredi ili ko počini krivično djelo. Međutim, o istoj se raspravljalo čak i u predmetima u kojim je primijenjen KZ BiH, koji istu inkorporira u svoju odredbu člana
stav 2. KZ BiH, a u cilju razjašnjenja da li su optuženi podlijegali međunarodnom običajnom pravu tempore criminis, iz čega se može crpiti odgovor i na pitanje da li komandne odgovornosti ima u slučaju primjene KZ SFRJ.
U tom smislu, možda bi adekvatnije pitanje, a i traženje odgovora na isto, bilo da li je komandna odgovornost kao takva bila predvidiva u vremenu počinjenja krivičnih djela 1992- 1995. godine, bez obzira na to koji se krivični zakon primjenjuje?48
Ako razmatranje nastavimo na ovom tragu, a za potrebe davanja pozitivnog odgovora o primjenjivosti koncepta komandne odgovornosti za dati vremenski period ratnih dešavanja koji se procesuira pred pravosuđem u BiH, a uzimajući u obzir i ranije dat historijski pregled razvoja iste, činjenicu dužeg vremenskog perioda poznavanja takvog koncepta, kao i elemenata koji su doživljavali svoju evoluciju, ali su u svojoj suštini zasnovani na istim temeljima minimalnih standarda pažnje nadređenog, možemo dati detaljniji osvrt na predmet koji je vođen pred Sudom BiH – Rašević i dr. Pri tome napominjemo da je isti predmet suđen prema KZ BiH, koji u svojim odredbama ima inkorporiranu komandnu odgovornost, ali da je isto faktički irelevantno, s obzirom na prethodno navedeno da je od značaja predvidivost49 takvog koncepta tempore criminis, bez obzira na primjenjivi zakon, s obzirom da i kada se sudi za krivična djela prema KZ BiH, uvijek se postavlja i analizira isto pitanje – primjenjivost određenog instituta ili krivičnog djela tempore criminis bez obzira na kasniju inkorporaciju u odredbe krivičnih zakona.
U predmetu Rašević i dr., Sud BiH je istaknuo da se u skladu sa načelom zakonitosti optuženi ne mogu smatrati odgovornim u skladu sa teorijom odgovornosti koja nije postojala u vrijeme izvršenja krivičnih djela, zbog čega je potrebno utvrditi da li su optuženi podlijegali pravu odgovornosti nadređenog tempore criminis.
Navedeno iz razloga što i kada se sudi za krivično djelo Zločini protiv čovječnosti po KZ BiH, u čijim odredbama i postoji, daje se obrazloženje o njegovom postojanju u međunarodnom pravu tokom vremena izvršenja krivičnog djela.
Predvidivost u ovom kontekstu se ima tumačiti u smislu razumne procjene svijesti nadređenog o mogućim posljedicama zbog zločina njegovih podređenih.
Kada se pogleda ranije dat historijski pregled doktrine komandne odgovornosti, prve kodifikacije i uspostavljanje konkretnih elemenata iste, onda se potpuno opravdanim čini zaključak pretresnog vijeća u pomenutom predmetu, a koji je u skladu i sa drugostepenom presudom u predmetu Kunarac (pred MKSJ), da je međunarodno običajno pravo, a samim tim i komandna odgovornost kao njen dio, davno, prije 1992. godine, bila „sastavni dio domaćih zakona“, što je bilo prihvaćeno od strane svih pravnih sistema.
Da su potencijalno kasnije optužena lica u vrijeme počinjenja krivičnih djela (1992.–1995.) mogli razumno predvidjeti krivičnu odgovornost prema načelu komandne odgovornosti svjedoči i činjenica da je to načelo bilo izričito ugrađeno u Dopunski protokol I od 1978. godine50, pri čemu činjenice njegove neprimjenjivosti na civilne nadređene iste ne ekskulpira odgovornosti, obzirom da je načelo komandne odgovornosti bilo dovoljno dostupno kroz postojeće ugovorno pravo, na osnovu čega su optuženi, za predmetne optužnice ratnih zločina, u relevantnom periodu mogli biti svjesni da je to vrsta aktivnosti u kojoj njihovo učešće nosi izvjesne krivične posljedice.
Potkrepu predvidivosti odgovornosti nadređenih za krivična djela počinjena od strane njemu podređenih lica, nalazimo i u samoj kodifikaciji običajnih pravila međunarodnog humanitarnog prava (uz Hašku konvenciju iz 1907. godine), gdje je u pravilu 153. navedeno: Zapovjednici i drugi nadređeni su krivično odgovorni za ratne zločine koje počine njihovi podređeni ukoliko su znali, ili su imali razlog da znaju, da su se njihovi potčinjeni spremali počiniti ili su već počinili takve zločine, i nisu poduzeli sve potrebne i razumne mjere u njihovoj moći kako bi se spriječilo njihovo činjenje, ili ako su takvi zločini počinjeni, da se kazne odgovorne osobe.51 I prema citiranom izvoru je precizirano da je ovakvo pravilo primjenjivo i u međunarodnim i nemeđunarodnim sukobima, zbog čega je označeno oznakom IAC/NIAC (strana 198. citiranog izvora), a isto je kao takvo prepoznato i u praksi MKSJ-a u predmetima Hadžihasanović, Brđanin, Strugar.
Pored navedenog, bivša Jugoslavija i njene zemlje nasljednice su potpisnice sporazuma o međunarodnom humanitarnom pravu, uključujući Ženevske konvencije iz 1949. godine, kao i oba Dopunska protokola, dok je u članu
Ustava SFRJ bila propisana direktna primjena međunarodnog ugovornog prava. U tom pogledu, od značaja je podsjetiti i na odredbu iz člana 21. Uputstva o primjeni pravila međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama
Vidjeti ranije navode o primjenjivosti na međunarodne i unutrašnje sukobe (predmet
Hadžihasanović).
Međunarodna revija Crvenog križa/krsta, Običajno pravo, Sveska 87, broj 857, mart 2005. godine, str. 21
iz 1988. godine u kojoj su implementirane odredbe iz Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola 1. i u kojoj je izričito utvrđena komandna odgovornost u tadašnjoj JNA (Jugoslovenskoj narodnoj armiji).52
Dakle, sumirajući navedeno, mogao bi se podržati stav da se komandna odgovornost mogla razumno predvidjeti kao krivična odgovornost u datom vremenskom periodu 1992-1995. godine. Kako je to zaključilo pretresno vijeće u pomenutom predmetu Rašević i dr.: optuženi su bili svjesni da mogu krivično odgovarati u skladu sa principima međunarodnog humanitarnog prava u vrijeme kada su krivična djela počinjena.
Ako ostanemo na tragu pitanja da li je komandna odgovornost bila predvidiva sa aspekta primjenjivosti međunarodnog prava u vremenskom periodu ratnih dešavanja devedesetih godina prošlog stoljeća, svakako da bismo potkrijepu pozitivnog odgovora mogli naći i u analizama predmeta vođenih zbog Zločina protiv čovječnosti u kojem je takvo pitanje problematizirano i u odlukama Ustavnog suda BiH (predmet Zoran Babić53), kao i odlukama ESLJP (predmet Šimišić54), a koje daju izričitu uputu za primjenu svih onih instituta koji su tempore criminis bili primjenjivi prema međunarodnom pravu, dok domaći sud ovlašćuju da, pošto je ustanovio krivicu optuženog, odredi kaznu na osnovu unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva, čime se faktički nadopunjuje princip zakonitosti.
Međutim, kao u konačnici i po pitanju svake teorije u pravnoj oblasti, javljaju se i kontraargumenti navedenog. Ono što se ističe kao primarni prigovor protiv primjenjivosti doktrine komandne odgovornosti u vrijeme kada ista nije bila inkorporirana u domaćem zakonodavstvu, u suštini jeste osporavanje direktne primjene međunarodnog prava. U tom kontekstu se prevashodno ističe prigovor načela zakonitosti, odnosno povreda člana 7. EKLJP, a u konačnici se ovoj doktrini prigovara i sa aspekta suprotnosti s temeljnim načelima savremenog krivičnog prava s obzirom na njenu, prema pojedinim mišljenjima, objektiviziranu prirodu odgovornosti.55
Vjerovatno na tragu ovakvih prigovora, kao i stavova koji se na takve prigovore naslanjaju, a koji podržavaju da nije bilo potrebe niti za inkorporacijom komandne odgovornosti u kasnijim zakonima, tj. KZ BiH, kao zasebne vrste odgovornosti, s obzirom na to da se u opštim odredbama krivičnih zakona, pa i KZ SFRJ, može pronaći mogućnost primjene odredbi o zapovjednoj
Vidi str. 121. prvostepene presude Rašević i dr. X-KR/06/275 od 28.02.2008. godine.
53 AP 1553/15 (vidjeti i AP-2457/17 od 17.07.2019. godine)
54 Broj 51552/10 od 26.08.2010. godine
Milan Romanić, Komandna odgovornost kao oblik krivične odgovornosti,Časopis Vještak, Volume 1 No.2, March 2015., pp. 265-268.
odgovornosti pred nacionalnim sudovima (nečinjenje iz člana 30. KZ SFRJ), u praksi postoje i određene odluke koje su u svojim pravnim kvalifikacijama uistinu pružale obrazloženje zbog čega su odgovornost nadređenog pronašli kroz način izvršenja krivičnog djela nečinjenjem.56 Međutim, navedenom treba pristupiti oprezno, te ne davati isključiv zaključak o valjanosti takve pravne kvalifikacije, obzirom da je svaki krivični predmet suviše individualiziran, zbog čega se skoro pa nikada i ne može vršiti in abstracto procjena i primjena određenih instituta.
Ali za potrebe ovog rada, kao i otvaranja pitanja koje će izdejstvovati konstruktivnu raspravu, a takva rasprava možda doprinijeti i konačnom zaključku, moglo bi se postaviti opravdano pitanje:
da li je ispravnije direktno primjenjivati međunarodno (humanitarno) pravo i odgovornost nadređenog kvalifikovati u onom obimu i dosegu kakvu poznaje doktrina komandne odgovornosti, ili pak tragom priklanjanja užem tumačenju principa zakonitosti istu kvalifikovati kao način izvršenja krivičnog djela nečinjenjem, koje je bilo poznato kao način izvršenja krivičnog djela prema nacionalnom zakonodavstvu u datom periodu, te preuzeti rizik stavljanja veće kriminalne količine na stranu potencijalno optuženog lica, s obzirom na to da bi ga takva kvalifikacija mogla dovesti i do izjednačavanja sa podređenim kao saizvršiocem?
Navedeno pitanje je naročito izražajno u kontekstu terećenja nadređenog za propust kažnjavanja, ali svakako da nije zanemarivo niti u dijelu njegove odgovornosti za nesprečavanje krivičnih djela, obzirom da su oba slučaja ipak posebna vrsta nemara spram pozicije koju isti obavlja, a ne vrsta učešća u samom direktnom počinjenju krivičnog djela, zbog čega i ne postoji njegov subjektivni odnos spram posljedice zločina. Potrebno je imati na umu da subjektivni element svijesti nadređenog počinje i završava spram propusta dužne pažnje u kontekstu njegovih podređenih lica, s obzirom na to da bi svaki daljnji uplet i poveznica sa učinjenim zločinom predstavljao individualnu a ne komandnu odgovornost. Svakako da sve navedeno ima konačnu posljedicu i u samoj kazni. Pravilno kvalifikovana i opisana komandna odgovornost, a kao takva i u određenom predmetu dokazana, sigurno da bi se trebala razlikovati u visini kazne (biti blaža) u odnosu na direktnog počinioca, kao i onog nadređenog koji ima lično učešće u samom krivičnom djelu, i njegovoj posljedici, naredbom, podržavanjem ili nekom drugom vrstom pasivnog držanja koje bi u konačnici imalo aktivan i direktan uticaj na učinjenje samog zločina.
U tom smislu vidjeti odluke u predmetima: Mensur Đakić i dr; Nisvet Gasal i dr.; Šefik Alić.