- Fri Oct 11, 2019 6:59 am
#3482
Ĉlanak 103. Zakona o radu
Ĉlanak 154. Zakona o obveznim odnosima
PRAVOMOĆNOST RJEŠENJA O PRESTANKU RADNOG ODNOSA ISKLJUĈUJE ODGOVORNOST ZA ŠTETU KOJU UPOSLENIK TRPI ZBOG NEOSTVARIVANJA PRAVA NA PLAĆU.
Iz obrazloţenja:
Rješenjem tuţene od 30.4.1995. g. prestao je tuţiteljev radni odnos kod tuţene. Rješenje mu nije dostavljeno, već je objavljeno na oglasnoj tabli tuţene, a na poseban zahtjev, tuţitelj je dopisom od 23.7.1996. g. obaviješten da se ne nalazi na ĉekanju, jer mu je navedenim rješenjem prestao radni odnos. Ni nakon prijema pismene obavijesti nije pobijao rješenje o prestanku radnog odnosa, nije traţio zaštitu po njemu eventualno povrijeĊenih prava iz radnog odnosa, pa je rješenje o prestanku radnog odnosa postalo pravomoćno. Nastupanjem pravomoćnosti prestala je svaka procesna mogućnost, pa makar i kao prethodno pitanje, ispitivanja njegove zakonitosti, jer se smatra istinitim ono što je pravomoćno riješeno (res iudicata pro veritate habetur).
Tuţena bi u ovom sluĉaju mogla odgovarati za štetu samo po principu krivnje, koja bi se ogledala u donošenju nezakonitog akta o prestanku radnog odnosa. Krivnja bi postojala tek kada bi u sudskom postupku pravomoćnom presudom, rješenje o prestanku radnog odnosa, bilo proglašeno nezakonitim i tako eliminirano njegovo pravno djelovanje. Kako je takav postupak izostao, a mogao se pokrenuti samo u
zakonom odreĊenom roku i pod uvjetima zakonom propisanim (ĉl. 103. Zakona o radu), te rješenje postalo pravomoćno, smatra se da je donijeto u skladu sa zakonom, pa kada je tuţena postupala u skladu sa zakonom, iskljuĉena je njezina krivnja za eventualno nastalu štetu, pa kako je uz to nastupila i zastara po ĉlanku 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kako je pravilno našao prvostupanjski sud, a ne po ĉlanku 103. i 106. Zakona o radu, kako to pogrešno uzima drugostupanjski sud (jer je Zakon o radu donijet i stupio na snagu znatno kasnije od nastanka spornog pravnog odnosa), tuţbeni zahtjev je pravilno odbijen primjenom odredaba ĉlana 154. Zakona o obveznim odnosima.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev-439/02 od 3.6.2003.god.)
Ĉlanak 154. Zakona o obveznim odnosima
PRAVOMOĆNOST RJEŠENJA O PRESTANKU RADNOG ODNOSA ISKLJUĈUJE ODGOVORNOST ZA ŠTETU KOJU UPOSLENIK TRPI ZBOG NEOSTVARIVANJA PRAVA NA PLAĆU.
Iz obrazloţenja:
Rješenjem tuţene od 30.4.1995. g. prestao je tuţiteljev radni odnos kod tuţene. Rješenje mu nije dostavljeno, već je objavljeno na oglasnoj tabli tuţene, a na poseban zahtjev, tuţitelj je dopisom od 23.7.1996. g. obaviješten da se ne nalazi na ĉekanju, jer mu je navedenim rješenjem prestao radni odnos. Ni nakon prijema pismene obavijesti nije pobijao rješenje o prestanku radnog odnosa, nije traţio zaštitu po njemu eventualno povrijeĊenih prava iz radnog odnosa, pa je rješenje o prestanku radnog odnosa postalo pravomoćno. Nastupanjem pravomoćnosti prestala je svaka procesna mogućnost, pa makar i kao prethodno pitanje, ispitivanja njegove zakonitosti, jer se smatra istinitim ono što je pravomoćno riješeno (res iudicata pro veritate habetur).
Tuţena bi u ovom sluĉaju mogla odgovarati za štetu samo po principu krivnje, koja bi se ogledala u donošenju nezakonitog akta o prestanku radnog odnosa. Krivnja bi postojala tek kada bi u sudskom postupku pravomoćnom presudom, rješenje o prestanku radnog odnosa, bilo proglašeno nezakonitim i tako eliminirano njegovo pravno djelovanje. Kako je takav postupak izostao, a mogao se pokrenuti samo u
zakonom odreĊenom roku i pod uvjetima zakonom propisanim (ĉl. 103. Zakona o radu), te rješenje postalo pravomoćno, smatra se da je donijeto u skladu sa zakonom, pa kada je tuţena postupala u skladu sa zakonom, iskljuĉena je njezina krivnja za eventualno nastalu štetu, pa kako je uz to nastupila i zastara po ĉlanku 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kako je pravilno našao prvostupanjski sud, a ne po ĉlanku 103. i 106. Zakona o radu, kako to pogrešno uzima drugostupanjski sud (jer je Zakon o radu donijet i stupio na snagu znatno kasnije od nastanka spornog pravnog odnosa), tuţbeni zahtjev je pravilno odbijen primjenom odredaba ĉlana 154. Zakona o obveznim odnosima.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev-439/02 od 3.6.2003.god.)