- Mon Oct 15, 2018 6:27 pm
#2676
Pravo na naslijedje u Bosni i Hercegovini
Nasljedno pravo je pravo koje je možda naprimjenjivije u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine. U ljudskom životu jedan od najvećih žalosti jeste kada neko umre. Međutim, od pamtivijeka pa do danas ljudi su se borili za imetak, ali jedno od najvećih ljudskih sukoba koji se dešavaju zbog imetaka je borba za nasljeđivanje iza svojih ostavitelja. Iz autorove bogate pravne prakse nesporno se može zaključiti da je malo ljudi koji su imuni na nasljeđe koje mu po zakonu ili nekom drugom pravnom osnovu pripada. Veoma česti slučajevi su da se porodični odnosi užih zakonskih nasljednika, pa i širih ukoliko imaju pravo na nasljeđe, poremete zbog toga što je neko naslijedio imovinu smatrajući da neko drugi nema pravo na to. Od pamtivijeka osnivanjem prvih država pa uključujući i samo šerijatsko pravo, ozbiljnu pažnju su posvećivali nasljednopravnim odnosima. U BiH Zakon o nasljeđivanju je u prvom mahu preuzet od bivše SFRJ i taj zakon je egzistirao sve do 2014 godine kada je donesen novi Zakon o nasljeđivanju. U Republici Srpskoj novi zakon je donesen 2009 godine.
U ovom radu ćemo se fokusirati na Zakon o nasljeđivanju u Federaciji BiH. Zakonom o nasljeđivanju u FBiH se uređuju pravila po kojima sud, drugi organi i ovlaštene osobe u FBiH postupaju u nasljednim stvarima. Zakon o nasljeđivanju namjerno pominje sudove i druge organe iz razloga što je prema starom zakonu o nasljeđivanju,
a prije stupanja na snagu Zakona o notarima isključiva nadležnost za raspravljanje o naslijeđu bila na sudovima. Sudovi su ostavinske postupke, kako se u praksi zove, rješavali po pravilima vanparničnog postupka. To znači da sudovi rješavaju nesporne stvari, a ako bi se javio spor između nasljednika u odnosu na ostaviteljevu imovinu ili ako bi se postavilo pitanje valjanosti testamenta ili ako bi se postavilo pitanje dosljednosti u nasljeđivanju i slično, sud bi takav postupak obustavljao i stranke upućivao na parnicu. Nakon što je stupio na snagu Zakon o notarima, ovaj zakon je notarima dao u nadležnost da provode ostavinske rasprave. Sadašnja praksa je takva da se ostavinska rasprava pokreće pred sudom, a sud predmete proslijeđuje notarima koji strankama zakazuju ročišta i provode ostavinske rasprave. U praksi se to pokazalo veoma nerentabilno. Smatram da notari nisu ni educirani, a mnogi notari se prvi put susreću sa takvim postupcim, s obzirom da dolaze iz različitih branši. Dalje notari izbjegavaju rješavati neka sporna pitanja koja relativno mogu rješiti, pa mnoge ostavine se obustavljaju i proslijeđuju na sud. Lično smatram da je sud kompetentniji za takvu vrstu postupka jer je sigurno da će se u dogledno vrijeme mnogi ostavinski postupci revidirati odnosno utvrditi mnogi nedostaci u takvoj vrsti postupaka. Međutim, u ovom radu se nećemo baviti tim pitanjima, već smo samo objasnili činjenice u vezi sadašnje nadležnosti pokretanje i vođenje ostavinskih postupka. Prema Zakonu o nasljeđivanju sva fizička lica pod istim uslovima su ravnopravna u nasljeđivanju. Stranci u nasljeđivanju su ravnopravni sa državljanima BiH. Ono što je novina u novom Zakonu o nasljeđivanju jeste da je vanbračno srodstvo izjednačeno u pogledu nasljeđivanja sa bračnim, a srodstvo potpunog usvojenja sa srodstvom po krvi. Zanimljivo da je novi Zakon o nasljeđivanju tretirao vanbračnu zajedncu i izjednačio je sa bračnom. U praksi će se zasigurno stvoriti mnoge dileme po pitanju primjene ovog instituta. Nikada u praksi sve do danas zakonodavac nije riješio pitanje način utvrđivanja vanbračne zajednice. Ako se jedno lice u ostavinskom postupku pozova da je bilo u vanbračnoj zajednici, da li to znači da će nadležni notar koji provodi ostavinsku raspravu utvrđivati validnost te vanbračne zajednice. Posebno se odnosi na situaciju kada ostavitelj nije imao zakonske nasljednike, a kao jedini nasljenik se pojavi vanbračni partner. Ako bi notar zdravo za gotovo prihvatio činjenicu vanbračne zajednice onda bi to stvorilo mogućnost raznoraznih manipulacija. Ako notar tu stranku uputi da dokazuje vanbračnu zajednicu, pitanje je u kom postupku utvrđuje postojanje vanbračne zajednice. Ako ga uputi na parnicu postavlja se pitanje koga će tužiti vanbračni partner, jer parnica ima i tužitelja i tuženog. Ako ga uputi na vanparnicu postavlja se pitanje ko će biti protiv predlagač. Znači da vanbračna zajednica i način njenog utvrđivanja nije rješena. Zakon o bračnim odnosima je rekao da je vanbračna zajednica validna ako je postojala trajna zajednica života duže od tri godine. Međutim osnovno je pitanje ko i u kom postupku utvrđuje te činjenice. Za autora će to pitanje ostati nedefinisano, a jako bitno, posebno kada se jave određene sporne situacije.
U ovom radu ćemo u što je moguće kraćim crtama obrazložiti ko sve ima pravo na naslijeđe. U tom kontekstu Zakon je definisao naslijeđe po osnovu zakona i naslijeđe na osnovu testamenta.
Mi ćemo se baviti naslijeđivanjem po osnovi zakona. U tom kontekstu zakon je predvidio nasljedne redove, pa tako imamo prvi nasljedni red, drugi nasljedni red, treći nasljedni red i četvrti nasljedni red.
U prvom nasljednom redu nasljeđuju svi njegovi potomci i bračni partner. Bitno je napomenuti da nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju jednake dijelove. Najdramatičnija situacija u naasljednom pavu je situacija kada bračni partneri nemaju djece. U tom slučaju bračni partner ne može naslijediti u prvom nasljednom redu, odnosno to znači da bračnom partneru ne pripada imovina sa dijelom 1/1. Ja smatram da je to najnepoštenija odredba i najmučnija situacja koja se može desiti u ostavinskim postupcima. Obično ti bračni partneri imaju duge bračne zajednice gdje su sticali zajedno svoju imovinu, a kada umre jedan bračni partner ovaj drugi nema pravo na nasljeđivanje kompletne imovine. U tom slučaju imovina prelazi u drugi nasljedni red pa bračni partner imovinu nasljeđuje sa roditeljima umrlog bračnog partnera. Ako su roditelji umrli njihov dio nasljeuđuju njegova djeca odnosno braća i sestre ostavitelja, a ako su i oni umrli onda nasljeđuju njihova djeca. U praksi bi to značilo da ako je ostavitelj ostavio kuću pola kuće je na temelju zajedničke bračne imovine u vlasništvu preživjelog bračnog partnera, a drugi dio kuće bračni partner nasljeđuje sa nasljednicima drugog nasljednog reda. Da bi se izbjegla ta pravna situacija u praksi obično bračni partneri prave ili obostrane testamente na što imaju pravo ili prave ugovor o doživotnom izdržavanju. Međutim ukolioko je taj bračni partner ostavio djecu iz nekog drugog braka i obostrani testament ne bi u dovoljnoj mjeri zaštitio bračnog partnera, jer bi njegova djeca iskazala pravo na nužni dio.
Šta se dešava ako dijete od ostavitelja umre prije njega? U tom sliučaju se primjenjuje takozvano pravo predstavljanja. Pravo predstavljanja podrazumijeva da dio koji bi pripao njegovom djetetu se na jednake dijelove dijeli na djecu njegovog djeteta odnosno unučadi. Ako su i djeca umrla onda se to dijeli na praunučadi i to se zove pravo predstvaljanja.
Kao što smo naprijed rekli drugi nasljedni red čine bračni partner i njegovi roditelji i naveli smo kad se kao nasljednici pojavljuju nasljednici iz drugog nasljednog reda. Oni se pojavljuju kada bračni partner nije ostavio djecu i u tom slučaju se pojavljuje drugi nasljedni red.
Ako ostavitelj nije ostavio iza sebe ni djecu ni bračnog partnera tada primjenjujemo treći nasljedni red, a to su djed i nana iste loze koje nalsljeđuju na jednake dijelove. Ako su ovi umrli to prelazi na njihovu djecu i njihove potomke. Ako ostavitelj nije ostavio ni potomke ni roditelje niti su ovi ostavili nekog potomka ni bračnog partnera ni djeda ni nanu, niti su ovi ostavili nekog potomka, nasljeđuju njegovi pradjedovi i pranane kao četvri nasljedni red. Čiteteljima će biti jasno da je veoma rijetko da u praksi se pojavi nasljednici četvrtog nasljednog reda.
Ima pitanja koje je zakon predvidio, a koji se pojavljuju u ostavinskim postupcima. Takvo jedno pitanje je da li djeca bračni partner ili roditelj imaju pravo da povećaju svoj nasljedni dio. Pa zakon kaže da djeca koja nemaju nužnih sredstava za život, a pozvana su na naslijeđe, odlukom suda na njihov zahtjev mogu povećati dio onog dijela ostavine koji bi mu po zakonu pripao. Čak šta više sud može donijeti odluku da djeca u cjelosti naslijede tu nekretninu. Isti slučaj je sa vanbračnim i bračnim partnerima gdje imaju pravo povećati svoj nasljeni dio u slučaju da zapadnu u oskudicu. Također i roditelji imaju pravo da povećaju svoj nasljedni dio ako su upali u krizu i nemaju sredstava za izdržavanje.
Zakon poznaje još jednu kategoriju, a to je nužne nasljednike. U praksi se veoma često koristi ovaj pravni institut, ali ljudi malo znaju o tome. U kratkim crtama ću reći da su nužni nasljednici djeca ostavitelja , njegovi usvojenici iz potpunog usvojenja te njegov bračni partner. Ostali potomci umrlog njegovi usvojenici iz nepotpunog usvojenja i njihovi potomci i njegovi roditelji i njegova braća i sestre su nužni nasljednici ako nemaju trajnih sredstava za izdržavanje. Visina nužnog naslijeđa za nužne nasljednike djecu usvojenika potpunog usvojenja i bračnog patrner iznosi ½ od onoga što mu po zakonu pripada. Nužni nasljednici ostalih nasljednika iznosi 1/3 od onoga što mu po zakonu pripada. U praksi je lako dokazati nužno nasljestvo djece i bračnog partnera, ali da bi ostali nasljednici imali pravo na nasljeđivanje oni moraju dokazati da nemaju dovoljno sredstava za život nakon čega sud može donijeti odluku.
Nadam se da sam na dovoljno jasan način obrazložio ovu temu, a tematika testamentarnog naslijeđa i samog postupka će biti tema nekih drugih radova.
Svakako ovaj rad pišem u nadi da će što više čitatelj pročitati i upoznati se o svojim pravim a i da imovina ostavitelja neće biti uzrok mučnih sukoba i svađa jer nijedan ostavitelj za vrijeme svog života nema namjeru da njegova imovina bude predmetom sukoba i svađa već da služi dobroti i prosperitetu zakonskih nasljednika.
Izvor: poduzetnice.ba
Nasljedno pravo je pravo koje je možda naprimjenjivije u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine. U ljudskom životu jedan od najvećih žalosti jeste kada neko umre. Međutim, od pamtivijeka pa do danas ljudi su se borili za imetak, ali jedno od najvećih ljudskih sukoba koji se dešavaju zbog imetaka je borba za nasljeđivanje iza svojih ostavitelja. Iz autorove bogate pravne prakse nesporno se može zaključiti da je malo ljudi koji su imuni na nasljeđe koje mu po zakonu ili nekom drugom pravnom osnovu pripada. Veoma česti slučajevi su da se porodični odnosi užih zakonskih nasljednika, pa i širih ukoliko imaju pravo na nasljeđe, poremete zbog toga što je neko naslijedio imovinu smatrajući da neko drugi nema pravo na to. Od pamtivijeka osnivanjem prvih država pa uključujući i samo šerijatsko pravo, ozbiljnu pažnju su posvećivali nasljednopravnim odnosima. U BiH Zakon o nasljeđivanju je u prvom mahu preuzet od bivše SFRJ i taj zakon je egzistirao sve do 2014 godine kada je donesen novi Zakon o nasljeđivanju. U Republici Srpskoj novi zakon je donesen 2009 godine.
U ovom radu ćemo se fokusirati na Zakon o nasljeđivanju u Federaciji BiH. Zakonom o nasljeđivanju u FBiH se uređuju pravila po kojima sud, drugi organi i ovlaštene osobe u FBiH postupaju u nasljednim stvarima. Zakon o nasljeđivanju namjerno pominje sudove i druge organe iz razloga što je prema starom zakonu o nasljeđivanju,
a prije stupanja na snagu Zakona o notarima isključiva nadležnost za raspravljanje o naslijeđu bila na sudovima. Sudovi su ostavinske postupke, kako se u praksi zove, rješavali po pravilima vanparničnog postupka. To znači da sudovi rješavaju nesporne stvari, a ako bi se javio spor između nasljednika u odnosu na ostaviteljevu imovinu ili ako bi se postavilo pitanje valjanosti testamenta ili ako bi se postavilo pitanje dosljednosti u nasljeđivanju i slično, sud bi takav postupak obustavljao i stranke upućivao na parnicu. Nakon što je stupio na snagu Zakon o notarima, ovaj zakon je notarima dao u nadležnost da provode ostavinske rasprave. Sadašnja praksa je takva da se ostavinska rasprava pokreće pred sudom, a sud predmete proslijeđuje notarima koji strankama zakazuju ročišta i provode ostavinske rasprave. U praksi se to pokazalo veoma nerentabilno. Smatram da notari nisu ni educirani, a mnogi notari se prvi put susreću sa takvim postupcim, s obzirom da dolaze iz različitih branši. Dalje notari izbjegavaju rješavati neka sporna pitanja koja relativno mogu rješiti, pa mnoge ostavine se obustavljaju i proslijeđuju na sud. Lično smatram da je sud kompetentniji za takvu vrstu postupka jer je sigurno da će se u dogledno vrijeme mnogi ostavinski postupci revidirati odnosno utvrditi mnogi nedostaci u takvoj vrsti postupaka. Međutim, u ovom radu se nećemo baviti tim pitanjima, već smo samo objasnili činjenice u vezi sadašnje nadležnosti pokretanje i vođenje ostavinskih postupka. Prema Zakonu o nasljeđivanju sva fizička lica pod istim uslovima su ravnopravna u nasljeđivanju. Stranci u nasljeđivanju su ravnopravni sa državljanima BiH. Ono što je novina u novom Zakonu o nasljeđivanju jeste da je vanbračno srodstvo izjednačeno u pogledu nasljeđivanja sa bračnim, a srodstvo potpunog usvojenja sa srodstvom po krvi. Zanimljivo da je novi Zakon o nasljeđivanju tretirao vanbračnu zajedncu i izjednačio je sa bračnom. U praksi će se zasigurno stvoriti mnoge dileme po pitanju primjene ovog instituta. Nikada u praksi sve do danas zakonodavac nije riješio pitanje način utvrđivanja vanbračne zajednice. Ako se jedno lice u ostavinskom postupku pozova da je bilo u vanbračnoj zajednici, da li to znači da će nadležni notar koji provodi ostavinsku raspravu utvrđivati validnost te vanbračne zajednice. Posebno se odnosi na situaciju kada ostavitelj nije imao zakonske nasljednike, a kao jedini nasljenik se pojavi vanbračni partner. Ako bi notar zdravo za gotovo prihvatio činjenicu vanbračne zajednice onda bi to stvorilo mogućnost raznoraznih manipulacija. Ako notar tu stranku uputi da dokazuje vanbračnu zajednicu, pitanje je u kom postupku utvrđuje postojanje vanbračne zajednice. Ako ga uputi na parnicu postavlja se pitanje koga će tužiti vanbračni partner, jer parnica ima i tužitelja i tuženog. Ako ga uputi na vanparnicu postavlja se pitanje ko će biti protiv predlagač. Znači da vanbračna zajednica i način njenog utvrđivanja nije rješena. Zakon o bračnim odnosima je rekao da je vanbračna zajednica validna ako je postojala trajna zajednica života duže od tri godine. Međutim osnovno je pitanje ko i u kom postupku utvrđuje te činjenice. Za autora će to pitanje ostati nedefinisano, a jako bitno, posebno kada se jave određene sporne situacije.
U ovom radu ćemo u što je moguće kraćim crtama obrazložiti ko sve ima pravo na naslijeđe. U tom kontekstu Zakon je definisao naslijeđe po osnovu zakona i naslijeđe na osnovu testamenta.
Mi ćemo se baviti naslijeđivanjem po osnovi zakona. U tom kontekstu zakon je predvidio nasljedne redove, pa tako imamo prvi nasljedni red, drugi nasljedni red, treći nasljedni red i četvrti nasljedni red.
U prvom nasljednom redu nasljeđuju svi njegovi potomci i bračni partner. Bitno je napomenuti da nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju jednake dijelove. Najdramatičnija situacija u naasljednom pavu je situacija kada bračni partneri nemaju djece. U tom slučaju bračni partner ne može naslijediti u prvom nasljednom redu, odnosno to znači da bračnom partneru ne pripada imovina sa dijelom 1/1. Ja smatram da je to najnepoštenija odredba i najmučnija situacja koja se može desiti u ostavinskim postupcima. Obično ti bračni partneri imaju duge bračne zajednice gdje su sticali zajedno svoju imovinu, a kada umre jedan bračni partner ovaj drugi nema pravo na nasljeđivanje kompletne imovine. U tom slučaju imovina prelazi u drugi nasljedni red pa bračni partner imovinu nasljeđuje sa roditeljima umrlog bračnog partnera. Ako su roditelji umrli njihov dio nasljeuđuju njegova djeca odnosno braća i sestre ostavitelja, a ako su i oni umrli onda nasljeđuju njihova djeca. U praksi bi to značilo da ako je ostavitelj ostavio kuću pola kuće je na temelju zajedničke bračne imovine u vlasništvu preživjelog bračnog partnera, a drugi dio kuće bračni partner nasljeđuje sa nasljednicima drugog nasljednog reda. Da bi se izbjegla ta pravna situacija u praksi obično bračni partneri prave ili obostrane testamente na što imaju pravo ili prave ugovor o doživotnom izdržavanju. Međutim ukolioko je taj bračni partner ostavio djecu iz nekog drugog braka i obostrani testament ne bi u dovoljnoj mjeri zaštitio bračnog partnera, jer bi njegova djeca iskazala pravo na nužni dio.
Šta se dešava ako dijete od ostavitelja umre prije njega? U tom sliučaju se primjenjuje takozvano pravo predstavljanja. Pravo predstavljanja podrazumijeva da dio koji bi pripao njegovom djetetu se na jednake dijelove dijeli na djecu njegovog djeteta odnosno unučadi. Ako su i djeca umrla onda se to dijeli na praunučadi i to se zove pravo predstvaljanja.
Kao što smo naprijed rekli drugi nasljedni red čine bračni partner i njegovi roditelji i naveli smo kad se kao nasljednici pojavljuju nasljednici iz drugog nasljednog reda. Oni se pojavljuju kada bračni partner nije ostavio djecu i u tom slučaju se pojavljuje drugi nasljedni red.
Ako ostavitelj nije ostavio iza sebe ni djecu ni bračnog partnera tada primjenjujemo treći nasljedni red, a to su djed i nana iste loze koje nalsljeđuju na jednake dijelove. Ako su ovi umrli to prelazi na njihovu djecu i njihove potomke. Ako ostavitelj nije ostavio ni potomke ni roditelje niti su ovi ostavili nekog potomka ni bračnog partnera ni djeda ni nanu, niti su ovi ostavili nekog potomka, nasljeđuju njegovi pradjedovi i pranane kao četvri nasljedni red. Čiteteljima će biti jasno da je veoma rijetko da u praksi se pojavi nasljednici četvrtog nasljednog reda.
Ima pitanja koje je zakon predvidio, a koji se pojavljuju u ostavinskim postupcima. Takvo jedno pitanje je da li djeca bračni partner ili roditelj imaju pravo da povećaju svoj nasljedni dio. Pa zakon kaže da djeca koja nemaju nužnih sredstava za život, a pozvana su na naslijeđe, odlukom suda na njihov zahtjev mogu povećati dio onog dijela ostavine koji bi mu po zakonu pripao. Čak šta više sud može donijeti odluku da djeca u cjelosti naslijede tu nekretninu. Isti slučaj je sa vanbračnim i bračnim partnerima gdje imaju pravo povećati svoj nasljeni dio u slučaju da zapadnu u oskudicu. Također i roditelji imaju pravo da povećaju svoj nasljedni dio ako su upali u krizu i nemaju sredstava za izdržavanje.
Zakon poznaje još jednu kategoriju, a to je nužne nasljednike. U praksi se veoma često koristi ovaj pravni institut, ali ljudi malo znaju o tome. U kratkim crtama ću reći da su nužni nasljednici djeca ostavitelja , njegovi usvojenici iz potpunog usvojenja te njegov bračni partner. Ostali potomci umrlog njegovi usvojenici iz nepotpunog usvojenja i njihovi potomci i njegovi roditelji i njegova braća i sestre su nužni nasljednici ako nemaju trajnih sredstava za izdržavanje. Visina nužnog naslijeđa za nužne nasljednike djecu usvojenika potpunog usvojenja i bračnog patrner iznosi ½ od onoga što mu po zakonu pripada. Nužni nasljednici ostalih nasljednika iznosi 1/3 od onoga što mu po zakonu pripada. U praksi je lako dokazati nužno nasljestvo djece i bračnog partnera, ali da bi ostali nasljednici imali pravo na nasljeđivanje oni moraju dokazati da nemaju dovoljno sredstava za život nakon čega sud može donijeti odluku.
Nadam se da sam na dovoljno jasan način obrazložio ovu temu, a tematika testamentarnog naslijeđa i samog postupka će biti tema nekih drugih radova.
Svakako ovaj rad pišem u nadi da će što više čitatelj pročitati i upoznati se o svojim pravim a i da imovina ostavitelja neće biti uzrok mučnih sukoba i svađa jer nijedan ostavitelj za vrijeme svog života nema namjeru da njegova imovina bude predmetom sukoba i svađa već da služi dobroti i prosperitetu zakonskih nasljednika.
Izvor: poduzetnice.ba
- By LegaForum