- Mon Nov 16, 2015 4:35 pm
#779
Naknada štete koju je radnik učinio u vezi sa radom
Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANЈA LUCI
Broj: _______________
Dana, 04.02.2008. godine
Osnovni sud u Banja Luci po sudiji pojedincu Đ.D. u pravnoj stvari tužitelja A. A. iz Banja Luke Ulica Nikole Mirića broj 33.koga zastupa punomoćnik N. A., sin tužitelja, iz Banja Luke Ulica Vrbaška broj 43., protiv tuženog AD „S.“ sa sjedištem u Ulici Krste Kostića broj 155. Banja Luka koga zastupa punomoćnik po zaposlenju M.M., radi naknade štete, V.S. 4.500,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 04.01.2008. godine, u prisustvu punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženog, donio je 04.02.2008. godine slijedeću:
P R E S U D U
Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja i tuženom nalaže da tužitelju nadoknadi materijalnu štetu u iznosu od 3.000,00 KM (tri hiljade konvertibilnih maraka) sa zakonskom zateznom kamatom i to:
- na iznos od 3.000,00 KM (tri hiljade konvertibilnih maraka), od 03.05.2006. godine do isplate, a
- na iznos (plaćene naknade) od 1.500,00 KM (hiljadu petsto konvertibilnih maraka), od 03.05.2006. godine do 05.12.2006. godine,
uz naknadu troškova postupka u iznosu od 567,00 KM (petsto šezdeset sedam konvertibilnih maraka) sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete, za isplatu zakonske zatezne kamate za period od 14.10.2005. godine do 02.05.2006. godinе, kao i zahtjevom za naknadu troškova postupka, preko dosuđenog iznosa, tužitelj se odbija.
O b r a z l o ž e n j e
U tužbi podnesenoj kod ovoga suda 3.3.2006. godine tužitelj navodi: da se dana 14.10.2005. godine dogodila saobraćajna nezgoda u Banja Luci na raskrsnici ulica Petra Petrovića i Jovana Jovanića, koju je prema navodima tužitelja skrivio radnik tuženog N.O. upravljajući putničkim vozilom „Golf“ reg.oznake 111-I-001 čiji je imalac tuženi, na način da se nije zaustavio na znak „prvenstvo prolaza“ i da nije propustio tužitelja sa pravom prvenstva usljed čega je došlo do kontakta navedena dva vozila i da je time tužitelju prouzrokovana materijalna šteta oštećenjem njegovog putničkog vozila „Pežo 205“ reg. broj 222-M-002, da je 3.5.2006. godine izvršio popravku putničkog vozila i da je za popravku platio 4.500,00 KM.
Predlaže da sud donese presudu kojom će se tuženi obavezati da mu naknadi materijalnu štetu na ime oštećenja putničkog vozila u iznosu od 4.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 14.10.2005. godine (kao dana nastanka štete) do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 850,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.
Tuženi u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor podijeljene odgovornosti tvrdnjama da radnik tuženog N.N. u vrijeme štetnog događaja nije imao nalog da koristi vozilo tuženog i da vozilom nije upravljao u okviru poslova njegovog radnog mjesta, da imenovani nije skrivio saobraćajnu nezgodu već da je istu skrivio tužitelj, te da je radnik tuženog a ne tuženi odgovoran za štetu prema odredbi člana 177. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03). Navodi takođe da je tuženi i pored prednje navedenog platio tužitelju iznos od 1.500,00 KM za koji iznos tvrdi da je prema procjeni stručnog lica tuženog dovoljan za popravku oštećenja na vozilu tužitelja konstatovanih zapisnikom o oštećenjima vozila Osiguravajućeg društva „D.“ Banja Luka. od 16.10.2005. godine
Predlaže da se tužbeni zahtjv tužitelja odbije kao neosnovan.
Za rješavanje predmetnog spora u pogledu osnova zahtjeva u primjeni je odredba člana 154. st. 3., član 173. i član 174. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03, dalje: ZOO).
Među parničnim strankama je nesporno da je putničko vozilo marke „Golf“ reg. oznake 111-I-001 vlasništvo tuženog i da je istim vozilom u vrijeme predmetnog štetnog događaja upravljao radnik tuženog N. O.
Sporno je koji od učesnika saobraćajne nezgode (tužitelj ili radnik tuženog) je skrivio predmetnu saobraćajnu nezgodu, da li je N.O. u toj nezgodi učestvovao kao radnik tuženog u obavljanju poslova svog radnog mjesta ili je vozilo tom prilikom koristio bez znanja i odobrenja tuženog, a stim u vezi sporna je odštetna odgovornost tuženog, te visina postavljenog tužbenog zahtjeva.
Na sporne okolnosti izvedeni su dokazi: saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, saslušanjem svjedoka N.O. pročitani su: putni nalog za radnika tuženog N.O. i putni nalog za vozilo tuženog, potvrda tuženog broj 11/06 od 05.12.2006. godine o isplati iznosa od 1.500,00 KM tužitelju, zapisnika o uviđaju od 14.10.2005. godine i proveden je dokaz čitanjem nalaza vještaka saobraćajno-mašinske struke Đ.T.
Ocjenom provedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 58/03, 85/03 47/05 i 63/07) sud utvrđuje da je predmetnu saobraćajnu nezgodu skrivio radnika tuženog N. O. Ovo iz razloga što je radnik tuženog, krećući se Ulicom Jovana Jovanića, putem sa pravom prvenstva, ulazeći na raskrsnicu u koju je ulazilo vozilo tužitelja i nepoštujući (negirajući) saobraćajni znak „prvenstvo prolaza“ drugog učesnika u saobraćaju, ušao u raskrsnicu pri čemu se nije zaustavio vozilom kojim je upravljao radi propuštanja vozila tužitelja sa pravom prvenstva i tako je došlo do kontakta ova dva vozila u kojem je vozilo tuženog prednjim desnim dijelom, udarilo u prednji lijevi dio vozilo tužitelja i time prouzrokovao oštećenja na istom.
Ovo utvrđenje proizlazi iz nalaza vještaka saobraćajno-mašinske struke Đ. T. od 11.11.2007. godine, u kojem je navedeno da je prvenstvo prolaza pripadalo vozilima iz Ulice Petra Petrovića, da je uz put u Ulici Jovana Jovanovića postavljen saobraćajni zanak za prvenstvo prolaza navodeći da se vozač vozila tuženog nije zaustavio na mjestu obilježenom saobraćajnim znakom sa prvenstvenim pravom prolaza, da se pri tom kretao nedozvoljenom i saobraćajnoj situaciji neprilagođenom brzinom, da se tužitelj kretao propisno, svojom kolovoznom trakom i dozvoljenom brzinom i da nije bilo propusta tužitelja koji bi se mogli definisati uzrokom nezgode.
Stoga, sud nije prihvatio iskaz svjedoka koji tvrdi, da je uzrok nezgode nepropisna i neprilagođena brzina kretanja vozila tužitelja koji se zbog brzine kretanja nije mogao zaustaviti i propustiti njegovo vozilo na raskrsnici i da usljed toga nije omogućio svjedoku da bezbjedno napusti raskrsnicu. O uzroku nezgode izjasnio se vještak saobraćajne struke koji se o saobraćajnoj situaciji i o propustima učesnika u saobraćaju u konkretnom slučaju izjasnio prema pravilima struke pa je sud, prihvatajući ovaj dokaz zaključio da je iskaz svjedoka neprihvatljiv i da je sračunat na ishod ovog spora. Ovo iz razlog što je sam svjedok N.O. na zapisnik o uviđaju od 14.10.2005. godine i u zabilješki o saobraćajnoj nezgodi izjavio da se nije zaustavio na mjestu obilježenom saobraćajnim znakom, jer znak nije vidio, tako da su svi kasnije dati navodi svjedoka, sračunati na ishod ovog spora.
Odredbom člana 50. stav 4. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima ("Službeni list SFRJ", br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90 и 11/91 i Sl. list RBiH 2/92 i 13/94) propisano je pravilo o prvenstvu prolaza prema kojem, vozač koji ulazi vozilom na putu koji je saobraćajnim znakom označen kao put sa prvenstvenim pravom prolaza, dužan je da propusti sva vozila koja se kreću tim putem. Vozač koji se približava raskrsnici mora da vozi sa povećanom opreznošću koja odgovara uslovima saobraćaja na raskrsnici, a kada se približava raskrsnici dužan je da vozi takvom brzinom da se može zaustaviti i propustiti sva vozila koja na raskrsnici imaju prvenstvo prolaza (član 51. stav 1. i stav 2. navedenog zakona).
Prema tome, cijeneći opisano postupanje oba učesnika predmetne saobraćajne nezgodu u skladu sa naprijed navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud nalazi da u izvedenim dokazima ima dovoljan oslonac za zaključak da je uzrok predmetne saobraćajne nezgode u propustima vozača vozila tuženog, čijem nastanku tužitelj svojim postupanjem nije doprinio.
Prema odredbi člana 154. stav 3. ZOO. za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Ti drugi slučajevi predviđeni zakonom su (između ostalog) slučajevi objektivne odgovornosti predviđene odrebom člana 173. i člana 174. ZOO kojim je propisana odgovornost za štetu nastalu od opasne stvari i opasne djelatnosti. Saglasno ovim odredbama, šteta nastala od opasne stvari i opasne djelatnosti, smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a prema odredbi člana 174. istog Zakona za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac. Oštećeni ne mora dokazivati da šteta koju je pretrpio potiče od opasne stvari odnosno opasne djelatnosti, ako dokaže da su te stvari odnosno djelatnosti učestvovale u štetnom događaju. Kod objektivne odgovornosti (odgovornost po principu uzročnosti) imalac opasne stvari odnosno djelatnosti dužan je da dokaže da je uzrok štete neki drugi i da je uzrok izvan opasne stvari odnosno opasne djelatnosti.
Po nalaženju ovoga suda tuženi, kao vlasnik vozila čiji je vozač po putnom nalogu upravljao vozilom u momentu saobraćajne nezgode, je odgovoran za štetu uzrokovanu njegovim vozilom kao opasnom stvari. Vozilom tuženog upravljao je njegov radnik po nalogu svog pretpostavljenog i korišteno je u vezi sa radom, što je vidljivo iz putnog naloga za korištenje vozila od strane tuženog od 14.10.2005.godine. Zato tuženi odgovara kao imalac opasne stvari, po principu objektivne odgovornosti (član 154. st. 3., član 173. i član 174. ZOO, a kako tuženi nije dokazao osnov za oslobađanje od ove odgovornosti u smislu člana 177. stav 2. u vezi sa stavom 5. ZOO-a, to nije bilo osnova za udovoljavanje njegovom prigovoru. Činjenica da je vozač vozila tuženog skrivio saobraćajnu nezgodu, s obzirom na osnov odgovornsoti tuženog (objektivna odgovornost) ne predstavljaju zakonom propisane razloge za oslobađanje tuženog od odgovornosti jer on kao radnik tuženog odgovoran je za nezgodu po drugom pravnom osnovu a na njega tužbeni zahtjev nije ni usmjeren. Trećim licem u smislu člana 177. st. 5. ZOO ne smatra se radnik tuženog kome je tuženi povjerio na korištenje putničko vozilo koje je učestvovalo u navedenoj saobraćajnoj nezgodi.
Navodi tuženog da je isplaćenim iznosom od 1.500,00 KM nadoknađena materijalna šteta tužitelju u cjelini, nisu osnovani. Vještak saobraćajno-mašinske struke Đ. T. je u nalazu od 11.11.2007. godine obračunao materijal i radnu snagu za popravljanje vozila u identičnom iznosu kojeg je tužitelj prema računu platio Autoservisu „Autokuća“ Banja Luka prilikom izvršene popravke vozila. Kako tuženi prigovorima ovom dokazu (koji su navedeni u vidu osporavanja nalaza bez konkretnog navođenja u kom dijelu i po kom osnovu osporava nalaz vještaka) dokaznu snagu nalaza vještaka nije doveo u sumnju, sud je nalaz vještaka prihvatio kao dokaz pouzdan za odlučivanje o visini tražene naknade štete, jer tuženi nije predlagao izvođenje ovog dokaza putem drugog vještaka.
Međutim, s obzirom da je tuženi djelimično isplatio ovu naknadu (što je među parničnim strankama nesporno), isplaćena naknada se uračunava u nominalnom iznosu u naknadu koja se utvrdi u vrijeme odlučivanja odnosno utvrđivanja visine naknade štete. Uračunavanje se vrši utvrđivanjem srazmjere namirenja oštećenog tako što se iznos isplaćene naknade štete prije pokretanja spora stavlja u odnos prema iznosu naknade štete koji mu je pripadao u vrijeme djelimične isplate. Kada je šteta makar i djelimično otklonjena (kao u konkretnom slučaju) preostali dio naknade dosuđuje se prema cijenama na dan otklanjanja štete, ukoliko u tom periodu nije bilo poremećaja monetarnog sistema. Naknada štete na dan otklanjanja (kao i na dan presuđenja) prema nalazu pomenutog vještaka iznosi 4.500,00 KM. Isplatom iznosa od 1.500,00 KM tuženi je platio 33,33% od obračunatog iznosa naknade štete. Kako je tužitelj otklonio štetu u tom obimu, pripada mu 66,67% od naknade obračunate na dan otklanjanja štete što iznosi 3.000,00 KM. U slučaju djelimičnog ispunjenja kada šteta nije otklonjena, primjenom pravila o uračunavanju, koje se vrši utvrđivanjem srazmjere namirenja oštećenog, tužitelju bi pripadalo pravo na razliku do potpune naknade štete obračunate prema cijenama na dan presuđenja.
Stoga je sud obavezao tuženog da tužitelju naknadi razliku do iznosa potpune naknade materijalne štete na ime popravke oštećenja na njegovom putničkom vozilu u iznosu od 3.000,00 KM, čime se njegova materijalna situacija dovodi u ono stanje u kakvom bi bila da nije bilo štete (član 185. ZOO), a tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 1.500,00 KM jer je tuženi prema potvrdi od 05.12.2006. godine tužitelju nadoknadio štetu u tom iznosu.
Odredbom člana 186. istog Zakona propisano je da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Ako je materijalna šteta otklonjena oštećeniku pripada zakonska zatezna kamata od dana otklanjanja štete. S obzirom da je tužitelj štetu otklonio izvršenom opravkom vozila pripada mu pravo na zakonsku zateznu kamatu na iznos od 3.000,00 KM od 03.05.2006. godine (dana izvršene popravke vozila) do isplate, a na iznos od 1.500,00 KM od 03.05.2006 godine do 05.12.2006. godine (dana isplate tog iznosa) od kada je tuženi u docnji ( član 277. ZOO).
Po ocjeni ovoga suda, nemaju osnova prigovori tuženog da je sud počinio povredu odredaba parničnog postupka time što je na glavnoj raspravi prihvatio prijedlog tužitelja o drugačijem redosljedu odvijanja glavne rasprave, od toka glavne rasprave propisanog odredbom člana 99. stav 1. ZPP-a. Redosljed odvijanja toka glavne rasprave predviđen ovom odredbom je pravilo, s tim da je stavom 2. istog člana predviđena mogućnost određivanja i drugačijeg (od propisanog) toka redosljeda odvijanja glavne rasprave. Kako je zbog potreba izlaska na teren vještaka saobraćajno mašinske struke tužitelj predložio da se dokaz saslušanjem vještaka izvede na glavnoj raspravi prije ostalih dokaza, a vještak je sudu pružio dokaz o tome, nakon izlaganja tužbe i odgovora na tužbu, prvo je izveden dokaz saslušanjem vještaka, jer su takav tok odvijanja rasprave opravdavale navedene okolnosti. Zato su neosnovani prigovori tuženog da je time sud stavio u neravnopravan procesno pravni položaj parnične stranke, jer je strankama pružena jednaka mogućnost da ravnopravno raspravljaju prvo o ovom, a potom i o drugim, na glavnoj raspravi izvedenim dokazima.
Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 154. stav 3. ZOO. člana 173., člana 174. stav stav 2., člana 177. stav 2. i stav 5. i člana 185. istog zakona za utvrđivanje odgovornosti tuženog za predmetnu štetu i za postojanja obaveze tuženog na ispunjenje činidbe plaćanjem dosuđenog iznosa naknade materijalne štete.
Stoga je ovaj sud primjenom člana 176. ZPP-a donio odluku kojom je udovoljeno djelimično tužbenom zahtjevu tužitelja a u preostalom dijelu zahtjev je odbijen kao neosnovan.
Tužitelj zahtijeva naknadu troškova postupka koji se odnose na taksu na tužbu i taksu na presudu u iznosu od po 300,00 KM, i na ime troškova vještačenja u iznosu od 250,00 KM, što ukupno iznosi 850,00 KM. Sud nalazi da traženi troškovi postupka predstavljaju troškove potrebne za vođenje parnice (član 387. stav 1. ZPP), te da su troškovi na ime sudskih taksi obračunati u skladu sa Zakonom o sudskim taksama (Tarifni broj 1. Taksene tarife – „Službeni glasnik Republike Srpske broj 18/99). Međutim, tužitelj je djelimično uspio u sporu sa 66,67%, pa mu srazmjerno uspjehu u sporu pripada pravo na naknadu troškova spora u iznosu od 567,00 KM (član 368. st. 2. ZPP). Zato je primjenom ovih zakonskih odredbi o zahtjevu za naknadu troškova spora odlučeno kao u izreci presude. https://www.advokat.attorney/
Sudija
M. M.
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 30 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 3 primjerka.
Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANЈA LUCI
Broj: _______________
Dana, 04.02.2008. godine
Osnovni sud u Banja Luci po sudiji pojedincu Đ.D. u pravnoj stvari tužitelja A. A. iz Banja Luke Ulica Nikole Mirića broj 33.koga zastupa punomoćnik N. A., sin tužitelja, iz Banja Luke Ulica Vrbaška broj 43., protiv tuženog AD „S.“ sa sjedištem u Ulici Krste Kostića broj 155. Banja Luka koga zastupa punomoćnik po zaposlenju M.M., radi naknade štete, V.S. 4.500,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 04.01.2008. godine, u prisustvu punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženog, donio je 04.02.2008. godine slijedeću:
P R E S U D U
Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja i tuženom nalaže da tužitelju nadoknadi materijalnu štetu u iznosu od 3.000,00 KM (tri hiljade konvertibilnih maraka) sa zakonskom zateznom kamatom i to:
- na iznos od 3.000,00 KM (tri hiljade konvertibilnih maraka), od 03.05.2006. godine do isplate, a
- na iznos (plaćene naknade) od 1.500,00 KM (hiljadu petsto konvertibilnih maraka), od 03.05.2006. godine do 05.12.2006. godine,
uz naknadu troškova postupka u iznosu od 567,00 KM (petsto šezdeset sedam konvertibilnih maraka) sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete, za isplatu zakonske zatezne kamate za period od 14.10.2005. godine do 02.05.2006. godinе, kao i zahtjevom za naknadu troškova postupka, preko dosuđenog iznosa, tužitelj se odbija.
O b r a z l o ž e n j e
U tužbi podnesenoj kod ovoga suda 3.3.2006. godine tužitelj navodi: da se dana 14.10.2005. godine dogodila saobraćajna nezgoda u Banja Luci na raskrsnici ulica Petra Petrovića i Jovana Jovanića, koju je prema navodima tužitelja skrivio radnik tuženog N.O. upravljajući putničkim vozilom „Golf“ reg.oznake 111-I-001 čiji je imalac tuženi, na način da se nije zaustavio na znak „prvenstvo prolaza“ i da nije propustio tužitelja sa pravom prvenstva usljed čega je došlo do kontakta navedena dva vozila i da je time tužitelju prouzrokovana materijalna šteta oštećenjem njegovog putničkog vozila „Pežo 205“ reg. broj 222-M-002, da je 3.5.2006. godine izvršio popravku putničkog vozila i da je za popravku platio 4.500,00 KM.
Predlaže da sud donese presudu kojom će se tuženi obavezati da mu naknadi materijalnu štetu na ime oštećenja putničkog vozila u iznosu od 4.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 14.10.2005. godine (kao dana nastanka štete) do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 850,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.
Tuženi u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor podijeljene odgovornosti tvrdnjama da radnik tuženog N.N. u vrijeme štetnog događaja nije imao nalog da koristi vozilo tuženog i da vozilom nije upravljao u okviru poslova njegovog radnog mjesta, da imenovani nije skrivio saobraćajnu nezgodu već da je istu skrivio tužitelj, te da je radnik tuženog a ne tuženi odgovoran za štetu prema odredbi člana 177. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03). Navodi takođe da je tuženi i pored prednje navedenog platio tužitelju iznos od 1.500,00 KM za koji iznos tvrdi da je prema procjeni stručnog lica tuženog dovoljan za popravku oštećenja na vozilu tužitelja konstatovanih zapisnikom o oštećenjima vozila Osiguravajućeg društva „D.“ Banja Luka. od 16.10.2005. godine
Predlaže da se tužbeni zahtjv tužitelja odbije kao neosnovan.
Za rješavanje predmetnog spora u pogledu osnova zahtjeva u primjeni je odredba člana 154. st. 3., član 173. i član 174. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03, dalje: ZOO).
Među parničnim strankama je nesporno da je putničko vozilo marke „Golf“ reg. oznake 111-I-001 vlasništvo tuženog i da je istim vozilom u vrijeme predmetnog štetnog događaja upravljao radnik tuženog N. O.
Sporno je koji od učesnika saobraćajne nezgode (tužitelj ili radnik tuženog) je skrivio predmetnu saobraćajnu nezgodu, da li je N.O. u toj nezgodi učestvovao kao radnik tuženog u obavljanju poslova svog radnog mjesta ili je vozilo tom prilikom koristio bez znanja i odobrenja tuženog, a stim u vezi sporna je odštetna odgovornost tuženog, te visina postavljenog tužbenog zahtjeva.
Na sporne okolnosti izvedeni su dokazi: saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, saslušanjem svjedoka N.O. pročitani su: putni nalog za radnika tuženog N.O. i putni nalog za vozilo tuženog, potvrda tuženog broj 11/06 od 05.12.2006. godine o isplati iznosa od 1.500,00 KM tužitelju, zapisnika o uviđaju od 14.10.2005. godine i proveden je dokaz čitanjem nalaza vještaka saobraćajno-mašinske struke Đ.T.
Ocjenom provedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 58/03, 85/03 47/05 i 63/07) sud utvrđuje da je predmetnu saobraćajnu nezgodu skrivio radnika tuženog N. O. Ovo iz razloga što je radnik tuženog, krećući se Ulicom Jovana Jovanića, putem sa pravom prvenstva, ulazeći na raskrsnicu u koju je ulazilo vozilo tužitelja i nepoštujući (negirajući) saobraćajni znak „prvenstvo prolaza“ drugog učesnika u saobraćaju, ušao u raskrsnicu pri čemu se nije zaustavio vozilom kojim je upravljao radi propuštanja vozila tužitelja sa pravom prvenstva i tako je došlo do kontakta ova dva vozila u kojem je vozilo tuženog prednjim desnim dijelom, udarilo u prednji lijevi dio vozilo tužitelja i time prouzrokovao oštećenja na istom.
Ovo utvrđenje proizlazi iz nalaza vještaka saobraćajno-mašinske struke Đ. T. od 11.11.2007. godine, u kojem je navedeno da je prvenstvo prolaza pripadalo vozilima iz Ulice Petra Petrovića, da je uz put u Ulici Jovana Jovanovića postavljen saobraćajni zanak za prvenstvo prolaza navodeći da se vozač vozila tuženog nije zaustavio na mjestu obilježenom saobraćajnim znakom sa prvenstvenim pravom prolaza, da se pri tom kretao nedozvoljenom i saobraćajnoj situaciji neprilagođenom brzinom, da se tužitelj kretao propisno, svojom kolovoznom trakom i dozvoljenom brzinom i da nije bilo propusta tužitelja koji bi se mogli definisati uzrokom nezgode.
Stoga, sud nije prihvatio iskaz svjedoka koji tvrdi, da je uzrok nezgode nepropisna i neprilagođena brzina kretanja vozila tužitelja koji se zbog brzine kretanja nije mogao zaustaviti i propustiti njegovo vozilo na raskrsnici i da usljed toga nije omogućio svjedoku da bezbjedno napusti raskrsnicu. O uzroku nezgode izjasnio se vještak saobraćajne struke koji se o saobraćajnoj situaciji i o propustima učesnika u saobraćaju u konkretnom slučaju izjasnio prema pravilima struke pa je sud, prihvatajući ovaj dokaz zaključio da je iskaz svjedoka neprihvatljiv i da je sračunat na ishod ovog spora. Ovo iz razlog što je sam svjedok N.O. na zapisnik o uviđaju od 14.10.2005. godine i u zabilješki o saobraćajnoj nezgodi izjavio da se nije zaustavio na mjestu obilježenom saobraćajnim znakom, jer znak nije vidio, tako da su svi kasnije dati navodi svjedoka, sračunati na ishod ovog spora.
Odredbom člana 50. stav 4. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima ("Službeni list SFRJ", br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90 и 11/91 i Sl. list RBiH 2/92 i 13/94) propisano je pravilo o prvenstvu prolaza prema kojem, vozač koji ulazi vozilom na putu koji je saobraćajnim znakom označen kao put sa prvenstvenim pravom prolaza, dužan je da propusti sva vozila koja se kreću tim putem. Vozač koji se približava raskrsnici mora da vozi sa povećanom opreznošću koja odgovara uslovima saobraćaja na raskrsnici, a kada se približava raskrsnici dužan je da vozi takvom brzinom da se može zaustaviti i propustiti sva vozila koja na raskrsnici imaju prvenstvo prolaza (član 51. stav 1. i stav 2. navedenog zakona).
Prema tome, cijeneći opisano postupanje oba učesnika predmetne saobraćajne nezgodu u skladu sa naprijed navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud nalazi da u izvedenim dokazima ima dovoljan oslonac za zaključak da je uzrok predmetne saobraćajne nezgode u propustima vozača vozila tuženog, čijem nastanku tužitelj svojim postupanjem nije doprinio.
Prema odredbi člana 154. stav 3. ZOO. za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Ti drugi slučajevi predviđeni zakonom su (između ostalog) slučajevi objektivne odgovornosti predviđene odrebom člana 173. i člana 174. ZOO kojim je propisana odgovornost za štetu nastalu od opasne stvari i opasne djelatnosti. Saglasno ovim odredbama, šteta nastala od opasne stvari i opasne djelatnosti, smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a prema odredbi člana 174. istog Zakona za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac. Oštećeni ne mora dokazivati da šteta koju je pretrpio potiče od opasne stvari odnosno opasne djelatnosti, ako dokaže da su te stvari odnosno djelatnosti učestvovale u štetnom događaju. Kod objektivne odgovornosti (odgovornost po principu uzročnosti) imalac opasne stvari odnosno djelatnosti dužan je da dokaže da je uzrok štete neki drugi i da je uzrok izvan opasne stvari odnosno opasne djelatnosti.
Po nalaženju ovoga suda tuženi, kao vlasnik vozila čiji je vozač po putnom nalogu upravljao vozilom u momentu saobraćajne nezgode, je odgovoran za štetu uzrokovanu njegovim vozilom kao opasnom stvari. Vozilom tuženog upravljao je njegov radnik po nalogu svog pretpostavljenog i korišteno je u vezi sa radom, što je vidljivo iz putnog naloga za korištenje vozila od strane tuženog od 14.10.2005.godine. Zato tuženi odgovara kao imalac opasne stvari, po principu objektivne odgovornosti (član 154. st. 3., član 173. i član 174. ZOO, a kako tuženi nije dokazao osnov za oslobađanje od ove odgovornosti u smislu člana 177. stav 2. u vezi sa stavom 5. ZOO-a, to nije bilo osnova za udovoljavanje njegovom prigovoru. Činjenica da je vozač vozila tuženog skrivio saobraćajnu nezgodu, s obzirom na osnov odgovornsoti tuženog (objektivna odgovornost) ne predstavljaju zakonom propisane razloge za oslobađanje tuženog od odgovornosti jer on kao radnik tuženog odgovoran je za nezgodu po drugom pravnom osnovu a na njega tužbeni zahtjev nije ni usmjeren. Trećim licem u smislu člana 177. st. 5. ZOO ne smatra se radnik tuženog kome je tuženi povjerio na korištenje putničko vozilo koje je učestvovalo u navedenoj saobraćajnoj nezgodi.
Navodi tuženog da je isplaćenim iznosom od 1.500,00 KM nadoknađena materijalna šteta tužitelju u cjelini, nisu osnovani. Vještak saobraćajno-mašinske struke Đ. T. je u nalazu od 11.11.2007. godine obračunao materijal i radnu snagu za popravljanje vozila u identičnom iznosu kojeg je tužitelj prema računu platio Autoservisu „Autokuća“ Banja Luka prilikom izvršene popravke vozila. Kako tuženi prigovorima ovom dokazu (koji su navedeni u vidu osporavanja nalaza bez konkretnog navođenja u kom dijelu i po kom osnovu osporava nalaz vještaka) dokaznu snagu nalaza vještaka nije doveo u sumnju, sud je nalaz vještaka prihvatio kao dokaz pouzdan za odlučivanje o visini tražene naknade štete, jer tuženi nije predlagao izvođenje ovog dokaza putem drugog vještaka.
Međutim, s obzirom da je tuženi djelimično isplatio ovu naknadu (što je među parničnim strankama nesporno), isplaćena naknada se uračunava u nominalnom iznosu u naknadu koja se utvrdi u vrijeme odlučivanja odnosno utvrđivanja visine naknade štete. Uračunavanje se vrši utvrđivanjem srazmjere namirenja oštećenog tako što se iznos isplaćene naknade štete prije pokretanja spora stavlja u odnos prema iznosu naknade štete koji mu je pripadao u vrijeme djelimične isplate. Kada je šteta makar i djelimično otklonjena (kao u konkretnom slučaju) preostali dio naknade dosuđuje se prema cijenama na dan otklanjanja štete, ukoliko u tom periodu nije bilo poremećaja monetarnog sistema. Naknada štete na dan otklanjanja (kao i na dan presuđenja) prema nalazu pomenutog vještaka iznosi 4.500,00 KM. Isplatom iznosa od 1.500,00 KM tuženi je platio 33,33% od obračunatog iznosa naknade štete. Kako je tužitelj otklonio štetu u tom obimu, pripada mu 66,67% od naknade obračunate na dan otklanjanja štete što iznosi 3.000,00 KM. U slučaju djelimičnog ispunjenja kada šteta nije otklonjena, primjenom pravila o uračunavanju, koje se vrši utvrđivanjem srazmjere namirenja oštećenog, tužitelju bi pripadalo pravo na razliku do potpune naknade štete obračunate prema cijenama na dan presuđenja.
Stoga je sud obavezao tuženog da tužitelju naknadi razliku do iznosa potpune naknade materijalne štete na ime popravke oštećenja na njegovom putničkom vozilu u iznosu od 3.000,00 KM, čime se njegova materijalna situacija dovodi u ono stanje u kakvom bi bila da nije bilo štete (član 185. ZOO), a tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 1.500,00 KM jer je tuženi prema potvrdi od 05.12.2006. godine tužitelju nadoknadio štetu u tom iznosu.
Odredbom člana 186. istog Zakona propisano je da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Ako je materijalna šteta otklonjena oštećeniku pripada zakonska zatezna kamata od dana otklanjanja štete. S obzirom da je tužitelj štetu otklonio izvršenom opravkom vozila pripada mu pravo na zakonsku zateznu kamatu na iznos od 3.000,00 KM od 03.05.2006. godine (dana izvršene popravke vozila) do isplate, a na iznos od 1.500,00 KM od 03.05.2006 godine do 05.12.2006. godine (dana isplate tog iznosa) od kada je tuženi u docnji ( član 277. ZOO).
Po ocjeni ovoga suda, nemaju osnova prigovori tuženog da je sud počinio povredu odredaba parničnog postupka time što je na glavnoj raspravi prihvatio prijedlog tužitelja o drugačijem redosljedu odvijanja glavne rasprave, od toka glavne rasprave propisanog odredbom člana 99. stav 1. ZPP-a. Redosljed odvijanja toka glavne rasprave predviđen ovom odredbom je pravilo, s tim da je stavom 2. istog člana predviđena mogućnost određivanja i drugačijeg (od propisanog) toka redosljeda odvijanja glavne rasprave. Kako je zbog potreba izlaska na teren vještaka saobraćajno mašinske struke tužitelj predložio da se dokaz saslušanjem vještaka izvede na glavnoj raspravi prije ostalih dokaza, a vještak je sudu pružio dokaz o tome, nakon izlaganja tužbe i odgovora na tužbu, prvo je izveden dokaz saslušanjem vještaka, jer su takav tok odvijanja rasprave opravdavale navedene okolnosti. Zato su neosnovani prigovori tuženog da je time sud stavio u neravnopravan procesno pravni položaj parnične stranke, jer je strankama pružena jednaka mogućnost da ravnopravno raspravljaju prvo o ovom, a potom i o drugim, na glavnoj raspravi izvedenim dokazima.
Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 154. stav 3. ZOO. člana 173., člana 174. stav stav 2., člana 177. stav 2. i stav 5. i člana 185. istog zakona za utvrđivanje odgovornosti tuženog za predmetnu štetu i za postojanja obaveze tuženog na ispunjenje činidbe plaćanjem dosuđenog iznosa naknade materijalne štete.
Stoga je ovaj sud primjenom člana 176. ZPP-a donio odluku kojom je udovoljeno djelimično tužbenom zahtjevu tužitelja a u preostalom dijelu zahtjev je odbijen kao neosnovan.
Tužitelj zahtijeva naknadu troškova postupka koji se odnose na taksu na tužbu i taksu na presudu u iznosu od po 300,00 KM, i na ime troškova vještačenja u iznosu od 250,00 KM, što ukupno iznosi 850,00 KM. Sud nalazi da traženi troškovi postupka predstavljaju troškove potrebne za vođenje parnice (član 387. stav 1. ZPP), te da su troškovi na ime sudskih taksi obračunati u skladu sa Zakonom o sudskim taksama (Tarifni broj 1. Taksene tarife – „Službeni glasnik Republike Srpske broj 18/99). Međutim, tužitelj je djelimično uspio u sporu sa 66,67%, pa mu srazmjerno uspjehu u sporu pripada pravo na naknadu troškova spora u iznosu od 567,00 KM (član 368. st. 2. ZPP). Zato je primjenom ovih zakonskih odredbi o zahtjevu za naknadu troškova spora odlučeno kao u izreci presude. https://www.advokat.attorney/
Sudija
M. M.
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 30 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 3 primjerka.
- By LegaForum