- Sun Nov 15, 2015 5:26 pm
#767
Naknada štete zbog smrti ili teškog invaliditeta
Ovdje možete preuzeti ogledni primjer naknade štete zbog smrti bliske osobe. Presudom se djelimično usvaja tužbeni zahtjev i tuženom nalaže da tužiteljicama nadoknadi materijalnu štetu na ime troškova liječenja bliskog srodnika, troškove sahrane, nadgrobnog spomenika, razlike između izgubljene zarade i naknade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, te izgubljenog izdržavanja.
Primjer ne predstavlja vjerni prikaz originalne sudske odluke, već prilagodbu iste koji se kao takav može koristiti kao model prilikom pisanja stvarne presude.
Primjer pripremila: sudija Rosa Obradović, Vrhovni sud Republike Srpske.
Recenzija: sudija Slavica Čurić, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine.
Primjer verifikovala: Stalna komisija za Centar za sudsku dokumentaciju.
Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANЈA LUCI
Broj: ________________
Dana, 14.11.2007. godine
Osnovni sud u Banja Luci po sudiji pojedincu M. M., u pravnoj stvari tužiteljica I.I. i J.I. obje iz Vrbanje broj 19. Banja Luka, koje zastupa punomoćnik P.P. advokat iz Banja Luke, protiv tuženog J.J. iz Motika broj 170. Banja Luka, koga zastupa punomoćnik prema punomoći I.J. (brat tuženog) iz Motika broj 47. Banja Luka, radi naknade štete, V.S. 15.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 14.10.2007. godine, u prisustvu punomoćnika tužiteljica i punomoćnika tuženog, donio je dana 14.11.2007. godine slijedeću:
P R E S U D U
Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev i tuženom nalaže da tužiteljicama nadoknadi materijalnu štetu i to:
- iznos od 1.200,00 KM (hiljadu dvijestokonvertibilnih maraka) na ime troškova liječenja bliskog srodnika, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 400,00 KM od 25.05.1999. godine, a na iznos od 800,00 KM od 18.08.2000. godine pa sve do isplate,
- iznos od 2.500,00 KM (dvije hiljade petstotina konvertibilnih maraka) za troškova sahrane,
- iznos od 3.000,00 KM (tri hiljade konvertibilnih maraka) na ime nadgrobnog spomenika,
- iznosu od 1.000,00 KM (jednu hiljadu konvertibilnih maraka) na ime razlike između izgubljene zarade i naknade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad,
te da:
- tužiteljici J.I. nadoknadi štetu na ime izgubljenog izdržavanja za period od 01.11.2000. godine do 01.10.2006. godine u ukupnom iznosu od 9.650,00 KM (devet hiljada šesto pedeset konvertibilnih maraka), sve sa zakonskom zateznom kamatom od 14.11.2007. godine do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude.
Sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu štete na ime troškova liječenja i na ime troškova sahrane kao i sa zahtjevom za zakonsku zateznu kamatu, preko dosuđenog iznosa, tužiteljice se odbijaju.
O b r a z l o ž e n j e
U tužbi podnesenoj kod ovoga suda 15.03.2004. godine tužiteljice navode da je 07.05.1999. godine u restoranu „Ruža“ Ulica Zapad u Banja Luci nakon izazvanog verbalnog duela sa pravnim prednikom tužiteljica, tuženi upotrebom vatrenog oružja (pištolja marke „CZ“ calibra 7,62) „ispalio“ jedan metak u pravcu oštećenog supruga K.I. supruga I.I. (u daljem tekstu: prvotužiteljica) a otac tužiteljice J.I. (u daljem tekstu: drugotužiteljica) i pogodio ga u gornjem dijelu tijela (trbuha) sa lijeve strane, kojom prilikom je prednik tužiteljica zadobio teške tjelesne povrede od kojih se liječio do 18.10.2000. godine, kada je preminuo; da je tuženi bez povoda fizički napao pravnog prednika tužiteljica zbog čega je pravosnažnom krivičnom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-123/00 od 10.10.2001. godine oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina za krivično djelo ubistvo iz člana 127. Krivičnog Zakona Republike Srpske („Sl. glasnik RS broj 22/00), da je time prouzrokovao nematerijalnu i materijalnu štetu tužiteljicama i da je tužiteljicama nadoknadio nematerijalnu štetu.
Predlažu da sud donese presudu kojom će se tuženi obavezati da im nadoknadi materijalnu štetu i to: na ime troškova liječenja u iznosu od 2.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 25.05.1999. godine (od čega iznos od 1.200,00 KM traži na osnovu računa a preostali iznos traži na ime „drugih potrebnih troškova vezanih za liječenje“); na ime troškova sahrane u iznosu od 10.000,00 KM (od čega za troškove sahrane iznos od 3.5000,00 KM, za nadgrobni spomenik iznos od 5.500,00 KM i na ime podušja za 40 dana i za godišnjicu iznos od 1.000,00 KM); na ime izgubljene zarade za period od 07.05.1999. godine do 18.10.2000. godine u iznosu od 1.000,00 KM i drugotužiteljica zahtijeva naknadu na ime izgubljenog izdržavanja za period od 01.11.2000. godine do 01.10.2006. godine u iznosu od 9.650,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 14.11.2007. godine do isplate.
Tuženi u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je povod za predmetni štetni događaj dao pravni prednik tužiteljica i da je prije tog događaja a i kritičnog dana tražio od tuženog vraćanje pozajmice za koju tuženi tvrdi da je vraćena, da je zbog toga imao neprijatnosti, da je za takvo svoje postupanje krivično osuđen i da je tužiteljicama platio za duševne bolove zbog smrti bliskog lica naknadu i da su time tužiteljice obeštećene u cjelini te da im ne pripada pravo na naknadu traženih vidova štete s obzirom na smrt pravnog prednika tužiteljica koje ne mogu naslijediti traženu naknadu.
Predlaže da se tužiteljice odbiju sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.
Za rješavanje predmetnog spora u primjeni je odredba člana 154. stav 1., člana 158., člana 193. i člana 194. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 и 39/03).
Nesporno je među parničnim strankama da je tuženi upotrebom vatrenog oružja nanio predniku tužiteljica K.I. smrtonosne povrede i da je pravosnažnom krivičnom presudom Osnovnog suda u Banja Luci broj K.123/00 od 10.10.2001. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina za krivično djelo ubistva iz člana 127. Krivičnog zakona Republike Srpske.
Spornim se ukazalo predmetno potraživanje tužiteljica jer tuženi i pored pravosnažne osuđujuće krivične presude spori kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je ranije isplaćenim iznosom naknade nematerijalne štete u cjelini obeštetio tužiteljice i da je za učinjeno krivično djelo „dovoljno“ sankcionisan krivičnom presudom. Ističe prigovor podijeljene odgovornosti jer je tužitelj doprinio nastanku štetne posljedice.
Na sporne okolnosti izvedeni su dokazi: saslušanjem parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka T.T. i H.H., čitanjem potvrde Mjesne zajednice „Brdo“ Vrbanja Banja Luka od 08.08.2007. godine, čitanjem spisa u krivičnom predmetu Osnovnog suda u Banja Luci broj K-123/00, računa Kliničko bolničkog centra Banja Luka broj 111/99 od 25.05.1999. godine i broj 777/00 od 18.08.2000. godine, potvrde A.D. „Gora“ Banja Luka od 02.09.2007. godine o visini razlike između naknade plate isplaćene predniku tužiteljica za vrijeme nesposobnosti za rad i izgubljene plate za period od 08.05.1999. godine do 18.10.2000. godine, čitanjem predračuna Kamenorezačke radnje „Kamen“ Banja Luka od 07.08.2000. godine.
Ocjenom ovih dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 58/03 do 63/07, dalje: ZPP) kako pojedinačno tako i u njegovoj međusobnoj povezanosti, s obzirom na istaknuti prigovor tuženog o doprinosu pravnog prednika tužiteljica nastanku štete (o čemu sud inače vodi računa po službenoj dužnosti) a imajući u vidu da je građanska odgovornost šira od krivične odgovornosti i da se bez obzira na krivicu štetnika u svakom konkretnom slučaju utvrđuje da li u postupanju oštećenog postoje radnje koje se mogu kvalifikovati doprinosom nastanku ili uvećanju štete, ovaj sud nalazi da je šteta u konkretnom slučaju nastala isključivo krivicom tuženog i da svojim postupanjem pravni prednik tužiteljica nije doprinio nastanku a ni uvećanju predmetne štete. Ovo iz razloga što je verbalni napad započeo tuženi, što je taj napad trajao kontinuirano u određenom dužem periodu njihovog boravka u restoranu, što se pravni prednik tužiteljica na te napade nije osvrtao, nije verbalno uzvraćao, kako navode saslušani svjedoci koji ističu da je tuženi „sam pitao i sam odgovarao na postavljena pitanja“. Ovo utvrđenje suda proizlazi i iz iskaza parničnih stranaka i iz sadržaja spisa u krivičnom predmetu Osnovnog suda u Banja Luci broj K-123/00 u kojem su svjedoci T.T. i H.H. u toku krivičnog postupka protiv optuženog (ovdje tuženog) u pogledu načina nastanka predmetnog štetnog događaja svjedočili identično kao i u ovoj parnici, a ni iz odbrane optuženog ne proizlazi da je pravni prednik tužiteljica dao povoda tuženom za povređivanje pravnog prednika tužiteljica. Stoga, ovaj prigovor tuženog o podijeljenoj odgovornosti (član 192. ZOO), nije osnovan.
Sud je dakle utvrdio, da je štetu čiju naknadu tužiteljice traže u ovoj parnici, očigledno prouzrokovao tuženi što je utvrđeno u krivičnom postupku prednje navedenom krivičnom presudom, a parnični sud je vezan osuđujućom krivičnom presudom u pogledu postojanja krivične odgovornosti učinioca (član 12. st. 3. ZPP) i da nastanku štete nije doprinio pravni prednik tužiteljica.
Kako je štetnom radnjom koja istovremeno predstavlja obilježja krivičnog djela za koje je tuženom izrečena krivična sankcija, tužiteljicama pričinjena šteta, tuženi je odgovoran za predmetnu štetu po principu subjektivne odgovornosti (član 154. st. 1. i član 158. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03, dalje: ZOO).
Odredbom člana 193. st. 1. ZOO propisano je da onaj ko prouzrokuje nečiju smrt dužan je naknaditi uobičajene troškove njegove sahrane, a prema stavu 2. istog člana, to lice je dužno naknaditi i troškove liječenja od zadobijenih povreda i druge potrebne troškove u vezi sa liječenjem, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad. Iz sadržaja ove odredbe proizlazi da se smisao svake odgovornosti pa i odgovornosti za štetu iskazuje kroz pravilo prema kojem za štetu odgovara onaj, koji je štetu prouzrkovao odnosno skrivio.
Troškovi liječenja i „drugi potrebni troškovi“ u vezi sa liječenjem predstavljaju stvarnu štetu, pa se naknada ove štete definisana odredbom člana 155. ZOO odmjerava po pravilima koja važe za utvrđivanje stvarne (obične) štete predviđene odredbom člana 185. i člana 189. istog zakona. U smislu člana 185. st. 1. istog Zakona odgovorno lice štetu nadoknađuje po principu naturalne reparacije, a prema stavu 3. ovog člana kada to nije moguće sud će odrediti naknadu štete u novcu prema cijenama na dan presuđenja (član 189. st. 2. ZOO).
Tužiteljice osnov i visinu potraživanja ovog vida naknade dokazuju na osnovu računa KBC Banja Luka broj 111/99 od 25.05.1999. godine (na iznos od 400,00 KM) i računa broj 777/00 od 18.08.2000. godine (na iznos od 800,00 KM) i traže kamate na ove iznose od dana izdavanja svakog od računa, iz kojih proizlazi vrsta medicinskih usluga koje su pružane pravnom predniku tužiteljica, vrsta lijekova i cijena istih. Tužiteljice su dostavile dokaz da nisu ispunjeni uslovi propisani Zakonom o zdravstvenoj zaštiti za priznavanje tih troškova na teret Fonda, kao i mišljenje i nalaz ljekara dr. S. S. od 20.05.2000. godine kojim je pravni prednik tužiteljica upućen na preglede za koje su ispostavljeni ti računi, čime su dokazale osnovanost i visinu potraživanja naknade ovog vida štete. Zato je sud primjenom člana 155., člana 185. st. 3. i člana 193. st. 2. ZOO dosudio tužiteljicama naknadu za troškove liječenja njihovog pravnog prednika u ukupnom iznosu od 1.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinog računa, kao u izreci ove presude.
Pravni prednik tužiteljica je imao ovaj izdatak u vrijeme nabavke lijekova, kada je ova šteta nastanka i dospjela (član 186. ZOO) od kada je tužiteljicama dosuđena zatezna kamata. Naknada štete je dosuđena u visini cijena učinjenog izdatka čija vrijednost zbog stabilnosti monetarnog sistema u proteklom periodu od dana izdavanja računa pa do dana presuđenja, nije obezvrijeđena i dosuđena naknada predstavlja ekvivalent učinjenom izdatku. Budući da je taj izdatak plaćen iz imovine pravnog prednika tužiteljica, tužiteljice kao njegovi zakonski nasljednici imaju pravo na naknadu ovog vida materijalne štete od odštetno odgovornog lica tj. tuženog.
Nasuprot navedenom, prema shvatanju ovoga suda, zahtjev tužiteljica za naknadu ovog vida štete, preko dosuđenog iznosa (za iznos od 1.000,00 KM) koji se odnosi na „druge potrebne izdatke u vezi sa liječenjem“, nema osnova. Ovo iz razloga što tužiteljice ovaj dio zahtjeva za naknadu štete traže na ime plaćanja usluga medicinske njege i pomoći njihovom predniku (plaćanje usluga medicinskoj sestri za pružanje usluga njege za vrijeme kućnog liječenja u iznosu od 600,00 KM) i na ime kupovine „drugih“ medicinskih sredstava u iznosu od 400,00 KM. Međutim, tužiteljice ni jedan dokaz nisu predložile radi utvrđenja činjenica na kojima temelje ovaj dio tužbenog zahtjeva, što su bile dužne učiniti prema procesnom pravilu o teretu dokazivanja iz člana 7. st. 1., člana 102. st. 1. i člana 123. st. 1. ZPP po kojem je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve, zbog čega su odbijene sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva.
Saglasno naprijed navedenoj odredbi člana 193. ZOO. Štetnik kao odgovorno lice nadoknađuje one troškove sahrane koji se mogu smatrati uobičajenim troškovima u mjestu sahranjivanja. Sudska praksa je prihvatila da troškove sahrane čine: troškovi prevoza umrlog do mjesta sahrane, troškovi nabavke kovčega, troškovi nabavke odjeće žalosti za članove uže porodice, troškove pribavljanja grobnog mjesta, troškove vjerskog obreda prilikom sahrane, troškove pomena na dan sahranjivanja u koje spadaju troškovi jela i pića koji se služe na dan sahrane prisutnima na groblju i u kući umrlog, troškovi izgradnje nadgrobnog spomenika i sl.
Tužiteljice zahtijevaju naknadu troškova sahrane ukupnom iznosu od 10.000,00 KM, od čega: na ime učinjenog izdatka za jelo i piće na dan sahrane u iznosu od 3.500,00 KM, na ime pomena za 40 dana i za godišnjicu u iznosu od 1.000,00 KM i za nadgrobni spomenik u iznosu od 5.500,00 KM.
Cijenenći provedene dokaze odlučne za odluku o tužbenom zahtjeviu za naknadu troškova sahrane, ovaj sud zaključuje da tužiteljice zahtjevom traže naknadu stvarno učinjene štete u visini učinjenog izdatka. Ovakav zaključak slijedi iz izvedenih dokaza, jer svjedoci svjedoče da su troškovi sahrane u konkretnom slučaju bili u nešto većem iznosu od uobičajenih troškova u mjestu sahranjivanja, da su prosječni troškovi sahrane u mjestu sahranjivanja oko 2.500,00 KM, a troškovi podušja za 40 dana i za godišnjicu da iznose ukupno oko 1.000,00 KM. Kako su prema navodima svjedoka, uobičajeni troškovi sahrane u mjestu sahranjivanja pokojnika oko 2.500,00 KM, što potvrđuje i sadržaj potvrde Mjesne zajednice „Brdo“ Banja Luka od 08.08.2007. godine, a prema predračunu Kamenorezačke radnje „Kamen“ Banja Luka prosječna cijena nadgrobnog spomenika iznosi oko 3.000,00 KM, tužiteljicama je dosuđena naknada za troškove sahrane u iznosu od 2.500,00 KM i za nadgrobni spomenik u iznosu od 3.000,00 KM što ukupno iznosi 5.500,00 KM. Na ovu naknadu dosuđena je zakonska zatezna kamata od 14.11.2007. godine kao dana presuđenja jer je visina naknada ovih vidova štete ustanovljena tog dana i utvrđena je prema cijenama na dan presuđenja, od kada je tuženi u docnji (član 277. ZOO).
Troškovi sahrane i troškovi za nadgrobni spomenik, zakonom su priznati vidovi štete a prema sudskoj praksi naknada ovih troškova dosuđuje se u skladu sa mjesnim običajima i dužnim pijetetom prema umrlom u visini troškova koje u tu svrhu čine građani prosječnih imovinskih prilika u mjestu sahrane, tako da ti izdaci treba da budu u razumnoj mjeri. Dosuđivanje troškova sahrane u iznosima kao u izreci ove presude, po ocjeni ovoga suda ima valjan oslonac u izvedenim dokazima i naknada je odmjerena pravilnom primjenom člana 193. st. 1. ZOO.
Po ocjeni suda, nema osnova tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljice traže naknadu troškova vjerskog pomena na ime podušja za 40 dana i za godišnjicu smrti umrlog jer ovi troškovi nisu vezani za sahranu i ne spadaju u troškove koje predviđa navedena zakonska odredbe.
Neosnovani su prigovori tuženog da tužiteljicama ne pripada pravo na naknadu štete na ime izgradnje nadgrobnog spomenika jer nisu dokazale da je izgrađen nadgrobni spomenik njihovom pravnom predniku. Tužiteljice su u iskazima navele da su podigle nadgrobni spomenik pok. I.I. a u predračunu Kamenorezačke radnje navedeno je da su tužiteljice platile spomenik u iznosu od 5.500,00 KM, pa su ovi prigovori neosnovani.
Jedan od vidova materijalne štete koju predviđa odredba člana 193. st.2. ZOO. je naknada zarade izgubljene zbog nesposobnosti za rad. Činjenične navode da pravni prednik tužiteljica nije ostvarivao zaradu u spornom periodu od povređivanja pa do njegove smrti, tužiteljice su dokazale na osnovu medicinske dokumentacije o nesposobnosti njihovog bliskog srodnika za rad u tom periodu i na osnovu potvrde Preduzeća AD „Gora“ Banja Luka čiji je bio radnik.
Pod izgubljenom zaradom podrazumijeva se zarada koju oštećeno lice trpi u periodu relevantnom za utvrđivanje obima ove štete, pri čemu se uzimaju u obzir svi gubici u zaradi, a vrijeme liječenja odnosno nesposobnosti za rad utvrđuje ljekar.
Kako je pravni prednik tužiteljica od povređivanja (07.05.1999. godine) do dana smrti (18.10.2000. godine) ostvarivao pravo na naknadu plate iz člana 34. Zakona o radnim odnosima (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 10/98) za taj period na koji je usmjeren tužbeni zahtjev tužiteljicama pripada pravo na razliku između te naknade i plate koju bi pravni prednik tužiteljica ostvarivao da je u istom periodu radio.
Prema podacima navedenog preduzeća o mjesečnim iznosima razlike ove naknade štete za period relevantan za presuđenje iznosi 1.000,00 KM. Ovom dokazu parnične stranke nisu prigovorile (osim što je tuženi osporio sam osnov potraživanja ovog vida štete) pa je sud isti dokaz prihvatio za svoju odluku u navedenom dijelu. Stoga prigovori tuženog da je traženu razliku trebao obračunati vještak finansijske struke, nisu osnovani. Provođenju dokaza vještačenjem bilo bi mjesta u slučaju da su parnične stranke prigovorile podacima iz potvrde preduzeća i ako bi ti prigovori doveli u sumnju dokaznu snagu same potvrde, što nije slučaju u ovoj pravnoj stvari. Sobzirom da je visina naknade ovog vida štete utvrđena „prema cijenama na dan presuđenja“ tužiteljicama pripada zakonska zatezna kamata od 14.11.2007. godine kao dana presuđenja.
Materijalnu štetu na ime troškova liječenja prouzrokovao je prednik tužiteljica, kome je pripadala naknada štete na ime zarade izgubljene zbog nesposobnosti za rad. Ove naknade materijalne štete su prenosive, tako da (za razliku od potraživanja naknade nematerijalne štete koja po članu 204. ZOO prelazi na nasljednike samo ako je priznata pravosnažnom odlukom ili pismenim sporazumom), ova naknada se može prenositi na nasljednike. Iz navedenih razloga neosnovani su prigovori tuženog , da se smrću pravnog prednika tužiteljica, gasi pravo potraživanja navedenih naknada.
Odredbom člana 194. propisano je da lice koje je poginuli izdržavao ili redovno pomagao, kao i ono koje je po zakonu imalo pravo zahtijevati izdržavanje oe poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom izdržavanja, odnosno pomaganja. Šteta se nadoknađuje plaćanjem novčane rente, čiji se iznos odmjerava s obzirom na okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobijao od poginulog da je ostao živ. Pravo na naknadu materijalne šete na ime izgubljenog izdržavanja u slučaju smrti davaoca izdržavanja koju ima u vidu odredba člana 194. ZOO, priznaje se licima koja je on bio dužan izdržavati.
Obaveza na izdržavanje drugotužiteljice proističe iz Porodičnog zakona jer je ova tužiteljica smrću oca izgubila zakonsko izdržavanje od strane roditelja predviđeno članom 233. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“ broj 54/02). Obaveza tuženog, kao lica odgovornog za smrt zakonskog davaoca izdržavanja, nastaje na osnovu građanske odgovornosti i proizlazi iz obaveze naknade štete. Ova šteta ogleda se u izgubljenom izdržavanju od strane umrlog lica, a izdržavanje se u opštem smislu sastoji u pružanju sredstava izdržavanom licu radi zadovoljavanja njegovih životnih potreba koje obuhvataju sve ono što je potrebno za njihov život i razvoj, troškova obrazovanja i osposobljavanja za životni poziv. Drugotužiteljica je rođena 01.05.1983. godine, u vrijeme povređivanja njenog oca (07.05.1999. godine) pohađala je drugi razred Srednje škole, Gimnazije u Banja Luci, a nakon toga diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Banja Luci 01.10.2006. godine. Zahtjevom u tužbi traži naknadu štete za izgubljeno izdržavanje za vrijeme njenog redovnog školovanja za period od 01.11.2000. godine do 01.10.2006. godine.
Prema podacima preduzeća čiji je davalac izdržavanja bio radnik njegova neostvarena mjesečna plata u periodu od povređivanja pa do 07.07.2000. godine iznosila je u mjesečim iznosima od po 500,00 KM, a od tada pa do 01.10.2006. godine (kada je drugotužiteljica završila redovno školovanje) iznosila je u mjesečnim iznosima od po 700,00 KM. Stoga drugotužtieljica ima pravo na naknadu ovog vida štete za period trajanja redovnog školovanja, jer ova obaveza tuženog treba da traje onoliko koliko bi trajalo i samo izdržavanje od strane pravnog prednika taužiteljice.
Visinu naknade na ime izgubljenog izdržavanja sud je odredio u mjesečnim iznosima od po 100,00 KM za period od 01.11.2000. godine do 30.06.2002. godine (tj. 20% od plate) što za ovaj period od 20 mjeseci iznosi 2.000,00 KM, a u mjesečnom iznosu od po 150,00 KM od 01.07.2000. godine do 01.10.2006. godine (dakle, 21% od plate), što za navedeni period od 51 mjesec iznosi 7.650,00 KM, što ukupno za sporni period iznosi 9.650,00 KM.
Prilikom utvrđivanja visine ove naknade sud je imao u vidu prvenstveno zakonsku obavezu davaoca izdržavanja, da dio zarade davalac izdržavanja treba izdvojiti za svoje lične potrebe, dio za domaćinstvo, a imao je u vidu s druge strane i potrebe izdržavanog lica. Pošto je visina izgubljene zarade u naprijed navedenim periodima bila u različitim iznosima, a i potrebe drugotužiteljice su bile različite u tim istim periodima zbog same životne dobi u navedenim periodima, saglasno navedenom visina izgubljenog izdržavanja je određena u različitim iznosima. Na osnovu navedenog drugotužiteljici je dosuđena naknada ovog vida štete sa kamatom od dana presuđenja, kako je tužiteljica i postavila zahtjev po ovom osnovu. Budući da su jednokratni periodični obroci ove naknade dospjeli do dana presuđenja, naknada na ime izgubljenog izdržavanja dosuđena je u zbirnom iznosu utvrđenom do dana trajanja zakonske obaveze idzržavanja tužiteljice, što nije izjednačeno sa dosuđivanjem ove naknade štete u kapitaliziranom iznosu, u kom slučaju se naknada umanjuje za iznos međukamata.
Neosnovan je prigovor tuženog istaknut na glavnoj raspravi da sud nije imao ovlaštenja odrediti nastavak glavne rasprave nakon isteka radnog vremena za drugi, naredni dan, da nije mogao u toku glavne rasprave napraviti pauzu u radu u trajanju od 20 minuta i da nije imao ovlaštenja ispitivati svjedoka tužitelja, s obzirom da punomoćnik tužitelja nije bio prisutan na raspravi u vrijeme ispitivanja tog svjedoka pristupio je tek po izvođenju ovog dokaza i u vrijeme kada su tužiteljice pristupile čitanju isprava). Ovo iz razloga što glavna rasprava čije održavanje je prekinuto i nastavak određen za drugi, naredni dan, ustvari predstavlja jednu glavnu raspravu koja je održana u dva dana. Nema osnova prigovor u pogledu pauze u toku rada, jer takvo postupanje suda ničim nije isključeno, a sud rukovodi i upravlja postupkom i ovlašten je da u toku trajanja rasprave odredi pauzu u radu. Ispitivanje svjedoka kada stranka nema advokata (jednako kao i kada advokat nije prisutan u vrijeme izvođenja atog dokaza) prema odredbi člana 104. st. 2. ZPP sprovodi se tako da prvo sud ispituje svjedoka, a zatim suprotna strana. Prema tome, prigovoru tuženog o učinjenim povredama odredaba parničnog postupka, nisu osnovani.
Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 154. stav 1. člana 158., člana 193. i člana 194. ZOO-a za utvrđenje odgovornosti tuženog za predmetnu štetu i na ispunjenje činidbe plaćanjem naknade materijalne štete u dosuđenim iznosima.
Stoga je ovaj sud promjenom člana 176. ZPP-a donio odluku kojom je udovoljio djelimično tužbenom zahtjevu, a u preostalom dijelu, zahtjev je odbijen kao neosnovan.
Parnične stranke nisu postavile opredijeljen zahtjev za naknadu troškova postupka do zaključenja glavne rasprave, zbog čega presuda ne sadrži odluku o troškovima spora.
Sudija M. M.
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 30 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 3 primjerka.
Izvor: http://www.advokat-numanovic.com
Ovdje možete preuzeti ogledni primjer naknade štete zbog smrti bliske osobe. Presudom se djelimično usvaja tužbeni zahtjev i tuženom nalaže da tužiteljicama nadoknadi materijalnu štetu na ime troškova liječenja bliskog srodnika, troškove sahrane, nadgrobnog spomenika, razlike između izgubljene zarade i naknade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, te izgubljenog izdržavanja.
Primjer ne predstavlja vjerni prikaz originalne sudske odluke, već prilagodbu iste koji se kao takav može koristiti kao model prilikom pisanja stvarne presude.
Primjer pripremila: sudija Rosa Obradović, Vrhovni sud Republike Srpske.
Recenzija: sudija Slavica Čurić, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine.
Primjer verifikovala: Stalna komisija za Centar za sudsku dokumentaciju.
Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANЈA LUCI
Broj: ________________
Dana, 14.11.2007. godine
Osnovni sud u Banja Luci po sudiji pojedincu M. M., u pravnoj stvari tužiteljica I.I. i J.I. obje iz Vrbanje broj 19. Banja Luka, koje zastupa punomoćnik P.P. advokat iz Banja Luke, protiv tuženog J.J. iz Motika broj 170. Banja Luka, koga zastupa punomoćnik prema punomoći I.J. (brat tuženog) iz Motika broj 47. Banja Luka, radi naknade štete, V.S. 15.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 14.10.2007. godine, u prisustvu punomoćnika tužiteljica i punomoćnika tuženog, donio je dana 14.11.2007. godine slijedeću:
P R E S U D U
Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev i tuženom nalaže da tužiteljicama nadoknadi materijalnu štetu i to:
- iznos od 1.200,00 KM (hiljadu dvijestokonvertibilnih maraka) na ime troškova liječenja bliskog srodnika, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 400,00 KM od 25.05.1999. godine, a na iznos od 800,00 KM od 18.08.2000. godine pa sve do isplate,
- iznos od 2.500,00 KM (dvije hiljade petstotina konvertibilnih maraka) za troškova sahrane,
- iznos od 3.000,00 KM (tri hiljade konvertibilnih maraka) na ime nadgrobnog spomenika,
- iznosu od 1.000,00 KM (jednu hiljadu konvertibilnih maraka) na ime razlike između izgubljene zarade i naknade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad,
te da:
- tužiteljici J.I. nadoknadi štetu na ime izgubljenog izdržavanja za period od 01.11.2000. godine do 01.10.2006. godine u ukupnom iznosu od 9.650,00 KM (devet hiljada šesto pedeset konvertibilnih maraka), sve sa zakonskom zateznom kamatom od 14.11.2007. godine do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude.
Sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu štete na ime troškova liječenja i na ime troškova sahrane kao i sa zahtjevom za zakonsku zateznu kamatu, preko dosuđenog iznosa, tužiteljice se odbijaju.
O b r a z l o ž e n j e
U tužbi podnesenoj kod ovoga suda 15.03.2004. godine tužiteljice navode da je 07.05.1999. godine u restoranu „Ruža“ Ulica Zapad u Banja Luci nakon izazvanog verbalnog duela sa pravnim prednikom tužiteljica, tuženi upotrebom vatrenog oružja (pištolja marke „CZ“ calibra 7,62) „ispalio“ jedan metak u pravcu oštećenog supruga K.I. supruga I.I. (u daljem tekstu: prvotužiteljica) a otac tužiteljice J.I. (u daljem tekstu: drugotužiteljica) i pogodio ga u gornjem dijelu tijela (trbuha) sa lijeve strane, kojom prilikom je prednik tužiteljica zadobio teške tjelesne povrede od kojih se liječio do 18.10.2000. godine, kada je preminuo; da je tuženi bez povoda fizički napao pravnog prednika tužiteljica zbog čega je pravosnažnom krivičnom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-123/00 od 10.10.2001. godine oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina za krivično djelo ubistvo iz člana 127. Krivičnog Zakona Republike Srpske („Sl. glasnik RS broj 22/00), da je time prouzrokovao nematerijalnu i materijalnu štetu tužiteljicama i da je tužiteljicama nadoknadio nematerijalnu štetu.
Predlažu da sud donese presudu kojom će se tuženi obavezati da im nadoknadi materijalnu štetu i to: na ime troškova liječenja u iznosu od 2.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 25.05.1999. godine (od čega iznos od 1.200,00 KM traži na osnovu računa a preostali iznos traži na ime „drugih potrebnih troškova vezanih za liječenje“); na ime troškova sahrane u iznosu od 10.000,00 KM (od čega za troškove sahrane iznos od 3.5000,00 KM, za nadgrobni spomenik iznos od 5.500,00 KM i na ime podušja za 40 dana i za godišnjicu iznos od 1.000,00 KM); na ime izgubljene zarade za period od 07.05.1999. godine do 18.10.2000. godine u iznosu od 1.000,00 KM i drugotužiteljica zahtijeva naknadu na ime izgubljenog izdržavanja za period od 01.11.2000. godine do 01.10.2006. godine u iznosu od 9.650,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 14.11.2007. godine do isplate.
Tuženi u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je povod za predmetni štetni događaj dao pravni prednik tužiteljica i da je prije tog događaja a i kritičnog dana tražio od tuženog vraćanje pozajmice za koju tuženi tvrdi da je vraćena, da je zbog toga imao neprijatnosti, da je za takvo svoje postupanje krivično osuđen i da je tužiteljicama platio za duševne bolove zbog smrti bliskog lica naknadu i da su time tužiteljice obeštećene u cjelini te da im ne pripada pravo na naknadu traženih vidova štete s obzirom na smrt pravnog prednika tužiteljica koje ne mogu naslijediti traženu naknadu.
Predlaže da se tužiteljice odbiju sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.
Za rješavanje predmetnog spora u primjeni je odredba člana 154. stav 1., člana 158., člana 193. i člana 194. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 и 39/03).
Nesporno je među parničnim strankama da je tuženi upotrebom vatrenog oružja nanio predniku tužiteljica K.I. smrtonosne povrede i da je pravosnažnom krivičnom presudom Osnovnog suda u Banja Luci broj K.123/00 od 10.10.2001. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina za krivično djelo ubistva iz člana 127. Krivičnog zakona Republike Srpske.
Spornim se ukazalo predmetno potraživanje tužiteljica jer tuženi i pored pravosnažne osuđujuće krivične presude spori kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je ranije isplaćenim iznosom naknade nematerijalne štete u cjelini obeštetio tužiteljice i da je za učinjeno krivično djelo „dovoljno“ sankcionisan krivičnom presudom. Ističe prigovor podijeljene odgovornosti jer je tužitelj doprinio nastanku štetne posljedice.
Na sporne okolnosti izvedeni su dokazi: saslušanjem parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka T.T. i H.H., čitanjem potvrde Mjesne zajednice „Brdo“ Vrbanja Banja Luka od 08.08.2007. godine, čitanjem spisa u krivičnom predmetu Osnovnog suda u Banja Luci broj K-123/00, računa Kliničko bolničkog centra Banja Luka broj 111/99 od 25.05.1999. godine i broj 777/00 od 18.08.2000. godine, potvrde A.D. „Gora“ Banja Luka od 02.09.2007. godine o visini razlike između naknade plate isplaćene predniku tužiteljica za vrijeme nesposobnosti za rad i izgubljene plate za period od 08.05.1999. godine do 18.10.2000. godine, čitanjem predračuna Kamenorezačke radnje „Kamen“ Banja Luka od 07.08.2000. godine.
Ocjenom ovih dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 58/03 do 63/07, dalje: ZPP) kako pojedinačno tako i u njegovoj međusobnoj povezanosti, s obzirom na istaknuti prigovor tuženog o doprinosu pravnog prednika tužiteljica nastanku štete (o čemu sud inače vodi računa po službenoj dužnosti) a imajući u vidu da je građanska odgovornost šira od krivične odgovornosti i da se bez obzira na krivicu štetnika u svakom konkretnom slučaju utvrđuje da li u postupanju oštećenog postoje radnje koje se mogu kvalifikovati doprinosom nastanku ili uvećanju štete, ovaj sud nalazi da je šteta u konkretnom slučaju nastala isključivo krivicom tuženog i da svojim postupanjem pravni prednik tužiteljica nije doprinio nastanku a ni uvećanju predmetne štete. Ovo iz razloga što je verbalni napad započeo tuženi, što je taj napad trajao kontinuirano u određenom dužem periodu njihovog boravka u restoranu, što se pravni prednik tužiteljica na te napade nije osvrtao, nije verbalno uzvraćao, kako navode saslušani svjedoci koji ističu da je tuženi „sam pitao i sam odgovarao na postavljena pitanja“. Ovo utvrđenje suda proizlazi i iz iskaza parničnih stranaka i iz sadržaja spisa u krivičnom predmetu Osnovnog suda u Banja Luci broj K-123/00 u kojem su svjedoci T.T. i H.H. u toku krivičnog postupka protiv optuženog (ovdje tuženog) u pogledu načina nastanka predmetnog štetnog događaja svjedočili identično kao i u ovoj parnici, a ni iz odbrane optuženog ne proizlazi da je pravni prednik tužiteljica dao povoda tuženom za povređivanje pravnog prednika tužiteljica. Stoga, ovaj prigovor tuženog o podijeljenoj odgovornosti (član 192. ZOO), nije osnovan.
Sud je dakle utvrdio, da je štetu čiju naknadu tužiteljice traže u ovoj parnici, očigledno prouzrokovao tuženi što je utvrđeno u krivičnom postupku prednje navedenom krivičnom presudom, a parnični sud je vezan osuđujućom krivičnom presudom u pogledu postojanja krivične odgovornosti učinioca (član 12. st. 3. ZPP) i da nastanku štete nije doprinio pravni prednik tužiteljica.
Kako je štetnom radnjom koja istovremeno predstavlja obilježja krivičnog djela za koje je tuženom izrečena krivična sankcija, tužiteljicama pričinjena šteta, tuženi je odgovoran za predmetnu štetu po principu subjektivne odgovornosti (član 154. st. 1. i član 158. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03, dalje: ZOO).
Odredbom člana 193. st. 1. ZOO propisano je da onaj ko prouzrokuje nečiju smrt dužan je naknaditi uobičajene troškove njegove sahrane, a prema stavu 2. istog člana, to lice je dužno naknaditi i troškove liječenja od zadobijenih povreda i druge potrebne troškove u vezi sa liječenjem, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad. Iz sadržaja ove odredbe proizlazi da se smisao svake odgovornosti pa i odgovornosti za štetu iskazuje kroz pravilo prema kojem za štetu odgovara onaj, koji je štetu prouzrkovao odnosno skrivio.
Troškovi liječenja i „drugi potrebni troškovi“ u vezi sa liječenjem predstavljaju stvarnu štetu, pa se naknada ove štete definisana odredbom člana 155. ZOO odmjerava po pravilima koja važe za utvrđivanje stvarne (obične) štete predviđene odredbom člana 185. i člana 189. istog zakona. U smislu člana 185. st. 1. istog Zakona odgovorno lice štetu nadoknađuje po principu naturalne reparacije, a prema stavu 3. ovog člana kada to nije moguće sud će odrediti naknadu štete u novcu prema cijenama na dan presuđenja (član 189. st. 2. ZOO).
Tužiteljice osnov i visinu potraživanja ovog vida naknade dokazuju na osnovu računa KBC Banja Luka broj 111/99 od 25.05.1999. godine (na iznos od 400,00 KM) i računa broj 777/00 od 18.08.2000. godine (na iznos od 800,00 KM) i traže kamate na ove iznose od dana izdavanja svakog od računa, iz kojih proizlazi vrsta medicinskih usluga koje su pružane pravnom predniku tužiteljica, vrsta lijekova i cijena istih. Tužiteljice su dostavile dokaz da nisu ispunjeni uslovi propisani Zakonom o zdravstvenoj zaštiti za priznavanje tih troškova na teret Fonda, kao i mišljenje i nalaz ljekara dr. S. S. od 20.05.2000. godine kojim je pravni prednik tužiteljica upućen na preglede za koje su ispostavljeni ti računi, čime su dokazale osnovanost i visinu potraživanja naknade ovog vida štete. Zato je sud primjenom člana 155., člana 185. st. 3. i člana 193. st. 2. ZOO dosudio tužiteljicama naknadu za troškove liječenja njihovog pravnog prednika u ukupnom iznosu od 1.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinog računa, kao u izreci ove presude.
Pravni prednik tužiteljica je imao ovaj izdatak u vrijeme nabavke lijekova, kada je ova šteta nastanka i dospjela (član 186. ZOO) od kada je tužiteljicama dosuđena zatezna kamata. Naknada štete je dosuđena u visini cijena učinjenog izdatka čija vrijednost zbog stabilnosti monetarnog sistema u proteklom periodu od dana izdavanja računa pa do dana presuđenja, nije obezvrijeđena i dosuđena naknada predstavlja ekvivalent učinjenom izdatku. Budući da je taj izdatak plaćen iz imovine pravnog prednika tužiteljica, tužiteljice kao njegovi zakonski nasljednici imaju pravo na naknadu ovog vida materijalne štete od odštetno odgovornog lica tj. tuženog.
Nasuprot navedenom, prema shvatanju ovoga suda, zahtjev tužiteljica za naknadu ovog vida štete, preko dosuđenog iznosa (za iznos od 1.000,00 KM) koji se odnosi na „druge potrebne izdatke u vezi sa liječenjem“, nema osnova. Ovo iz razloga što tužiteljice ovaj dio zahtjeva za naknadu štete traže na ime plaćanja usluga medicinske njege i pomoći njihovom predniku (plaćanje usluga medicinskoj sestri za pružanje usluga njege za vrijeme kućnog liječenja u iznosu od 600,00 KM) i na ime kupovine „drugih“ medicinskih sredstava u iznosu od 400,00 KM. Međutim, tužiteljice ni jedan dokaz nisu predložile radi utvrđenja činjenica na kojima temelje ovaj dio tužbenog zahtjeva, što su bile dužne učiniti prema procesnom pravilu o teretu dokazivanja iz člana 7. st. 1., člana 102. st. 1. i člana 123. st. 1. ZPP po kojem je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve, zbog čega su odbijene sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva.
Saglasno naprijed navedenoj odredbi člana 193. ZOO. Štetnik kao odgovorno lice nadoknađuje one troškove sahrane koji se mogu smatrati uobičajenim troškovima u mjestu sahranjivanja. Sudska praksa je prihvatila da troškove sahrane čine: troškovi prevoza umrlog do mjesta sahrane, troškovi nabavke kovčega, troškovi nabavke odjeće žalosti za članove uže porodice, troškove pribavljanja grobnog mjesta, troškove vjerskog obreda prilikom sahrane, troškove pomena na dan sahranjivanja u koje spadaju troškovi jela i pića koji se služe na dan sahrane prisutnima na groblju i u kući umrlog, troškovi izgradnje nadgrobnog spomenika i sl.
Tužiteljice zahtijevaju naknadu troškova sahrane ukupnom iznosu od 10.000,00 KM, od čega: na ime učinjenog izdatka za jelo i piće na dan sahrane u iznosu od 3.500,00 KM, na ime pomena za 40 dana i za godišnjicu u iznosu od 1.000,00 KM i za nadgrobni spomenik u iznosu od 5.500,00 KM.
Cijenenći provedene dokaze odlučne za odluku o tužbenom zahtjeviu za naknadu troškova sahrane, ovaj sud zaključuje da tužiteljice zahtjevom traže naknadu stvarno učinjene štete u visini učinjenog izdatka. Ovakav zaključak slijedi iz izvedenih dokaza, jer svjedoci svjedoče da su troškovi sahrane u konkretnom slučaju bili u nešto većem iznosu od uobičajenih troškova u mjestu sahranjivanja, da su prosječni troškovi sahrane u mjestu sahranjivanja oko 2.500,00 KM, a troškovi podušja za 40 dana i za godišnjicu da iznose ukupno oko 1.000,00 KM. Kako su prema navodima svjedoka, uobičajeni troškovi sahrane u mjestu sahranjivanja pokojnika oko 2.500,00 KM, što potvrđuje i sadržaj potvrde Mjesne zajednice „Brdo“ Banja Luka od 08.08.2007. godine, a prema predračunu Kamenorezačke radnje „Kamen“ Banja Luka prosječna cijena nadgrobnog spomenika iznosi oko 3.000,00 KM, tužiteljicama je dosuđena naknada za troškove sahrane u iznosu od 2.500,00 KM i za nadgrobni spomenik u iznosu od 3.000,00 KM što ukupno iznosi 5.500,00 KM. Na ovu naknadu dosuđena je zakonska zatezna kamata od 14.11.2007. godine kao dana presuđenja jer je visina naknada ovih vidova štete ustanovljena tog dana i utvrđena je prema cijenama na dan presuđenja, od kada je tuženi u docnji (član 277. ZOO).
Troškovi sahrane i troškovi za nadgrobni spomenik, zakonom su priznati vidovi štete a prema sudskoj praksi naknada ovih troškova dosuđuje se u skladu sa mjesnim običajima i dužnim pijetetom prema umrlom u visini troškova koje u tu svrhu čine građani prosječnih imovinskih prilika u mjestu sahrane, tako da ti izdaci treba da budu u razumnoj mjeri. Dosuđivanje troškova sahrane u iznosima kao u izreci ove presude, po ocjeni ovoga suda ima valjan oslonac u izvedenim dokazima i naknada je odmjerena pravilnom primjenom člana 193. st. 1. ZOO.
Po ocjeni suda, nema osnova tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljice traže naknadu troškova vjerskog pomena na ime podušja za 40 dana i za godišnjicu smrti umrlog jer ovi troškovi nisu vezani za sahranu i ne spadaju u troškove koje predviđa navedena zakonska odredbe.
Neosnovani su prigovori tuženog da tužiteljicama ne pripada pravo na naknadu štete na ime izgradnje nadgrobnog spomenika jer nisu dokazale da je izgrađen nadgrobni spomenik njihovom pravnom predniku. Tužiteljice su u iskazima navele da su podigle nadgrobni spomenik pok. I.I. a u predračunu Kamenorezačke radnje navedeno je da su tužiteljice platile spomenik u iznosu od 5.500,00 KM, pa su ovi prigovori neosnovani.
Jedan od vidova materijalne štete koju predviđa odredba člana 193. st.2. ZOO. je naknada zarade izgubljene zbog nesposobnosti za rad. Činjenične navode da pravni prednik tužiteljica nije ostvarivao zaradu u spornom periodu od povređivanja pa do njegove smrti, tužiteljice su dokazale na osnovu medicinske dokumentacije o nesposobnosti njihovog bliskog srodnika za rad u tom periodu i na osnovu potvrde Preduzeća AD „Gora“ Banja Luka čiji je bio radnik.
Pod izgubljenom zaradom podrazumijeva se zarada koju oštećeno lice trpi u periodu relevantnom za utvrđivanje obima ove štete, pri čemu se uzimaju u obzir svi gubici u zaradi, a vrijeme liječenja odnosno nesposobnosti za rad utvrđuje ljekar.
Kako je pravni prednik tužiteljica od povređivanja (07.05.1999. godine) do dana smrti (18.10.2000. godine) ostvarivao pravo na naknadu plate iz člana 34. Zakona o radnim odnosima (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 10/98) za taj period na koji je usmjeren tužbeni zahtjev tužiteljicama pripada pravo na razliku između te naknade i plate koju bi pravni prednik tužiteljica ostvarivao da je u istom periodu radio.
Prema podacima navedenog preduzeća o mjesečnim iznosima razlike ove naknade štete za period relevantan za presuđenje iznosi 1.000,00 KM. Ovom dokazu parnične stranke nisu prigovorile (osim što je tuženi osporio sam osnov potraživanja ovog vida štete) pa je sud isti dokaz prihvatio za svoju odluku u navedenom dijelu. Stoga prigovori tuženog da je traženu razliku trebao obračunati vještak finansijske struke, nisu osnovani. Provođenju dokaza vještačenjem bilo bi mjesta u slučaju da su parnične stranke prigovorile podacima iz potvrde preduzeća i ako bi ti prigovori doveli u sumnju dokaznu snagu same potvrde, što nije slučaju u ovoj pravnoj stvari. Sobzirom da je visina naknade ovog vida štete utvrđena „prema cijenama na dan presuđenja“ tužiteljicama pripada zakonska zatezna kamata od 14.11.2007. godine kao dana presuđenja.
Materijalnu štetu na ime troškova liječenja prouzrokovao je prednik tužiteljica, kome je pripadala naknada štete na ime zarade izgubljene zbog nesposobnosti za rad. Ove naknade materijalne štete su prenosive, tako da (za razliku od potraživanja naknade nematerijalne štete koja po članu 204. ZOO prelazi na nasljednike samo ako je priznata pravosnažnom odlukom ili pismenim sporazumom), ova naknada se može prenositi na nasljednike. Iz navedenih razloga neosnovani su prigovori tuženog , da se smrću pravnog prednika tužiteljica, gasi pravo potraživanja navedenih naknada.
Odredbom člana 194. propisano je da lice koje je poginuli izdržavao ili redovno pomagao, kao i ono koje je po zakonu imalo pravo zahtijevati izdržavanje oe poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom izdržavanja, odnosno pomaganja. Šteta se nadoknađuje plaćanjem novčane rente, čiji se iznos odmjerava s obzirom na okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobijao od poginulog da je ostao živ. Pravo na naknadu materijalne šete na ime izgubljenog izdržavanja u slučaju smrti davaoca izdržavanja koju ima u vidu odredba člana 194. ZOO, priznaje se licima koja je on bio dužan izdržavati.
Obaveza na izdržavanje drugotužiteljice proističe iz Porodičnog zakona jer je ova tužiteljica smrću oca izgubila zakonsko izdržavanje od strane roditelja predviđeno članom 233. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“ broj 54/02). Obaveza tuženog, kao lica odgovornog za smrt zakonskog davaoca izdržavanja, nastaje na osnovu građanske odgovornosti i proizlazi iz obaveze naknade štete. Ova šteta ogleda se u izgubljenom izdržavanju od strane umrlog lica, a izdržavanje se u opštem smislu sastoji u pružanju sredstava izdržavanom licu radi zadovoljavanja njegovih životnih potreba koje obuhvataju sve ono što je potrebno za njihov život i razvoj, troškova obrazovanja i osposobljavanja za životni poziv. Drugotužiteljica je rođena 01.05.1983. godine, u vrijeme povređivanja njenog oca (07.05.1999. godine) pohađala je drugi razred Srednje škole, Gimnazije u Banja Luci, a nakon toga diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Banja Luci 01.10.2006. godine. Zahtjevom u tužbi traži naknadu štete za izgubljeno izdržavanje za vrijeme njenog redovnog školovanja za period od 01.11.2000. godine do 01.10.2006. godine.
Prema podacima preduzeća čiji je davalac izdržavanja bio radnik njegova neostvarena mjesečna plata u periodu od povređivanja pa do 07.07.2000. godine iznosila je u mjesečim iznosima od po 500,00 KM, a od tada pa do 01.10.2006. godine (kada je drugotužiteljica završila redovno školovanje) iznosila je u mjesečnim iznosima od po 700,00 KM. Stoga drugotužtieljica ima pravo na naknadu ovog vida štete za period trajanja redovnog školovanja, jer ova obaveza tuženog treba da traje onoliko koliko bi trajalo i samo izdržavanje od strane pravnog prednika taužiteljice.
Visinu naknade na ime izgubljenog izdržavanja sud je odredio u mjesečnim iznosima od po 100,00 KM za period od 01.11.2000. godine do 30.06.2002. godine (tj. 20% od plate) što za ovaj period od 20 mjeseci iznosi 2.000,00 KM, a u mjesečnom iznosu od po 150,00 KM od 01.07.2000. godine do 01.10.2006. godine (dakle, 21% od plate), što za navedeni period od 51 mjesec iznosi 7.650,00 KM, što ukupno za sporni period iznosi 9.650,00 KM.
Prilikom utvrđivanja visine ove naknade sud je imao u vidu prvenstveno zakonsku obavezu davaoca izdržavanja, da dio zarade davalac izdržavanja treba izdvojiti za svoje lične potrebe, dio za domaćinstvo, a imao je u vidu s druge strane i potrebe izdržavanog lica. Pošto je visina izgubljene zarade u naprijed navedenim periodima bila u različitim iznosima, a i potrebe drugotužiteljice su bile različite u tim istim periodima zbog same životne dobi u navedenim periodima, saglasno navedenom visina izgubljenog izdržavanja je određena u različitim iznosima. Na osnovu navedenog drugotužiteljici je dosuđena naknada ovog vida štete sa kamatom od dana presuđenja, kako je tužiteljica i postavila zahtjev po ovom osnovu. Budući da su jednokratni periodični obroci ove naknade dospjeli do dana presuđenja, naknada na ime izgubljenog izdržavanja dosuđena je u zbirnom iznosu utvrđenom do dana trajanja zakonske obaveze idzržavanja tužiteljice, što nije izjednačeno sa dosuđivanjem ove naknade štete u kapitaliziranom iznosu, u kom slučaju se naknada umanjuje za iznos međukamata.
Neosnovan je prigovor tuženog istaknut na glavnoj raspravi da sud nije imao ovlaštenja odrediti nastavak glavne rasprave nakon isteka radnog vremena za drugi, naredni dan, da nije mogao u toku glavne rasprave napraviti pauzu u radu u trajanju od 20 minuta i da nije imao ovlaštenja ispitivati svjedoka tužitelja, s obzirom da punomoćnik tužitelja nije bio prisutan na raspravi u vrijeme ispitivanja tog svjedoka pristupio je tek po izvođenju ovog dokaza i u vrijeme kada su tužiteljice pristupile čitanju isprava). Ovo iz razloga što glavna rasprava čije održavanje je prekinuto i nastavak određen za drugi, naredni dan, ustvari predstavlja jednu glavnu raspravu koja je održana u dva dana. Nema osnova prigovor u pogledu pauze u toku rada, jer takvo postupanje suda ničim nije isključeno, a sud rukovodi i upravlja postupkom i ovlašten je da u toku trajanja rasprave odredi pauzu u radu. Ispitivanje svjedoka kada stranka nema advokata (jednako kao i kada advokat nije prisutan u vrijeme izvođenja atog dokaza) prema odredbi člana 104. st. 2. ZPP sprovodi se tako da prvo sud ispituje svjedoka, a zatim suprotna strana. Prema tome, prigovoru tuženog o učinjenim povredama odredaba parničnog postupka, nisu osnovani.
Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 154. stav 1. člana 158., člana 193. i člana 194. ZOO-a za utvrđenje odgovornosti tuženog za predmetnu štetu i na ispunjenje činidbe plaćanjem naknade materijalne štete u dosuđenim iznosima.
Stoga je ovaj sud promjenom člana 176. ZPP-a donio odluku kojom je udovoljio djelimično tužbenom zahtjevu, a u preostalom dijelu, zahtjev je odbijen kao neosnovan.
Parnične stranke nisu postavile opredijeljen zahtjev za naknadu troškova postupka do zaključenja glavne rasprave, zbog čega presuda ne sadrži odluku o troškovima spora.
Sudija M. M.
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 30 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 3 primjerka.
Izvor: http://www.advokat-numanovic.com
- By LegaForum