- Sun Nov 15, 2015 5:15 pm
#760
Poništenje odluke o udaljenju radnika s posla
Ovdje možete preuzeti ogledni primjer presude kojom se djelimično usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice i poništava se kao nezakonito rješenje tuženog o privremenom udaljenju tužiteljice sa rada.
Primjer ne predstavlja vjerni prikaz originalne sudske odluke, već prilagodbu iste koji se kao takav može koristiti kao model prilikom pisanja stvarne presude.
Primjer pripremila: sudija Rosa Obradović, Vrhovni sud Republike Srpske.
Recenzija: sudija Slavica Čurić, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine.
Primjer verifikovala: Stalna komisija za Centar za sudsku dokumentaciju.
Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANJA LUCI
BROJ: ________________
DANA, 21.02.2008. godine
Osnovni sud u Banja Luci po sudiji pojedincu N. N., u pravnoj stvari tužiteljice J.J. iz Banja Luke, Ulica Rudarska broj 55., koju zastupa punomoćnik G. G. advokat iz Banja Luke, protiv tuženog Trgovačko preduzeće „R.“ D.O.O sa sjedištem u Ulici Industrijska zona broj 17. Banja Luka, koga zastupa punomoćnik po zaposlenju S.Lj., radi poništavanja rješenja, V.S. 11.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 21.08.2008. u prisustvu punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženog, donio je dana 22.02.2008. godine slijedeću:
P R E S U D U
Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice i poništava se kao nezakonito rješenje tuženog broj 04/07 od 21.02.2007. godine o privremenom udaljenju tužiteljice sa rada i tuženi se obavezuje da tužiteljicu vrati na rad, na ranije ili na drugo odgovarajuće radno mjesto i da joj isplati razliku između naknade plate u mjesečnim iznosima od po 250,00 KM (dvijestotinepedesetKM), počev od 21.5.2007. godine do vraćanja na rad, sve u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.
Sa preostalim dijelom tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.
Nalaže se tuženom da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.050,00 KM (tri hiljade pedeset konvertibilnih maraka) u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.
O b r a z l o ž e n j e
U tužbi podnesenoj kod ovoga suda 21.09.2007. godine tužiteljica navodi da je rješenjem tuženog broj 04/07 od 21.02.2007. godine sa tim danom udaljena s rada, do otkazivanja ugovora o radu, da je isto rješenje doneseno zbog povrede radnih obaveza definisane kao „ugrožavanje imovine veće vrijednosti“ i da joj je stavljeno na tetet otuđenje veće količine prehrambenih proizvoda iz restorana tuženog u kojem je radila kao kuharica i šef kuhinje, da nije počinila povredu radne obaveze takve težine koja bi se mogla kvalifilovati „ugrožavanjem imovine veće vrijednosti“ i da je tuženi pobijano rješenje donio pogrešnom primjenom materijalnog prava.
Predlaže da sud rješenje poništi, da tuženog obaveže da tužiteljicu vrati na rad, na ranije radno mjesto i da joj isplati razliku između naknade plate koju je primala za vrijeme udaljenja i izgubljene plate koju bi primala da nije bila udaljena s rada u mjesečnim iznosima od po 250,00 KM počev od udaljenja (21.2.2007. godine) do vraćanja na rad.
Tuženi u odgovoru na tužbu navodi da je udaljenje tužene s rada zakonito, da je tužiteljica kritičnog dana u jutarnjim časovima, prije dolaska na posao ostalih radnika iznijela iz restorana tuženog veću količinu prehrambenih proizvoda (oko 30. kg raznih mesnih i suhomesnatih proizvoda) bliže: po vrsti, količini i cijeni naznačenih u zapisniku Komisije tuženog broj 79/07 od 20.01.2007. godine, da opisane radnje tužiteljice potvrđuju da je tuženi izvršio pravilno kvalifikaciju povrede radnih obaveza koje je tužiteljica počinila i da sve navedeno, opravdava donošenje spornog rješenja.
Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.
Za rješavanje predmetnog spora u primjeni je odredba člana 119. stav 1. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03, 20/07, dalje: ZOR - član 133. stav 1. Zakona o radu-prečišćeni tekst „Službeni glasnik RS broj 55/07, dalje: ZOR-prečišćeni tekst) kojim je propisano da, ako je radnik zatečen u vršenju radnji za koje se osnovano sumnja da predstavljaju krivično djelo ili da ugrožavaju imovinu veće vrijednosti, poslodavac ga može udaljiti s rada i prije otkazivanja ugovora o radu. Po stavu 2. ovog člana, udaljenje može trajati najduže do 3. mjeseca i u tome roku je poslodavac dužan da odluči o odgovornosti radnika ili da ga oslobodi od odgovornosti, a ako je protiv radnika pokrenut krivični postupak, udaljenje radnika traje do okončanja krivičnog postupka, ako poslodavac ne odluči drugačije. Za vrijeme udaljenja s rada radnik ima pravo na naknadu plate u visini od 50% prosječne plate koju je ostvario u poslednjih šest mjeseci.
Nesporno među strankama je da je tužiteljica udaljena s rada do otkazivanja ugovora o radu. Nije sporna ni visina razlike između plate koju je tužiteljica primala i naknade plate koju je primala za vrijeme udaljenja.
Sporno je da li je tuženi pravilno kvalifikovao radnje u čijem je vršenju tužiteljica zatečena i koje su joj stavljene na teret, radnjama koje ugrožavaju imovinu veće vrijednosti, za koje poslodavac može udaljiti radnika s rada.
Na sporne okolnosti izvedeni su dokazi: saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke, čitanje spornog rješenja tuženog broj 04/07 od 21.02.2007. godine o udaljenju tužiteljice s rada, zahtjev tužiteljce upućen tuženom broj 51/07 28.06.2007. godine da joj obezbijedi pravo na rad, čitanje zapisnika Komisije sačinjenog prilikom oduzimanja namirnica broj 79/07 od 20.01.2007. godine i potvrde tuženom broj 46/08 od 15.01.2008. godine.
Na osnovu izjave tužiteljice saslušane kao stranke utvrđeno je da je tužiteljica prehrambene namirnice iz zapisnika Komisije tuženog od 20.02.2007. godine iznijela iz radnih prostorija (iz restorana tuženog) u svoj putnički automobil, u jutarnjim časovima prije nego što su na posao došli i ostali radnici i da o tome nije obavijestila neposrednog rukovodioca, da je zbog tih radnji udaljena s posla i da je protiv rješenja o udaljenju podnijela zahtjev tuženom o kome nije odlučeno.
Na osnovu zapisnika Komisije tuženog broj 79/07 od 20.02.2007. godine utvrđeno je o kojim proizvodima (vrsti, količini i cijeni) se u konkretnom slučaju radi. Među parničnim strankama nema spora u pogledu sadržaja tog zapisnika.
Nesporni su takođe podaci iz potvrde tuženog broj 46/08 od 15.01.2008. godine o visini razlike između naknade plate koju je tužiteljica primala za vrijeme udaljenja i plate koju bi primala da je u istom periodu radila.
Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03 do 63/07, dalje: ZPP) ovaj sud zaključuje, da je naprijed navedeno postupanje tužiteljice tuženi pravilno kvalifikovao kao „ugrožavanje imovine veće vrijednosti“, da je tužiteljica pokušala otuđiti veću količinu namirnica tuženog sa kojom je bila materijalno zadužena, čime bi imovina tuženog za taj dio bila umanjena. Te radnje tužiteljice su pravno nedopuštene i nesumnjivo predstavljaju teže povrede radnih obaveza. Takve radnje bi bile pravno nedopuštene i kada bi se radilo o „čestom“ otuđivanju namirnica (imovine) tuženog i znatno manje vrijednosti, u slučaju njihovog ponavljanja i ponavljanje takvih postupanja imalo bi karakter ugrožavanja imovine, tako da opisane okolnosti konkretnog slučaja, s obzirom na radno mjesto na kojem je tužiteljica radila i s obzirom na samu prirodu njenog posla, radnjama tužiteljice daju dodatnu „težu“ dimenziju.
Međutim, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, ovaj sud nalazi da tuženi nije odlučio o odgovornosti tužiteljice u okviru zakonom propisanog roka, što sporno rješenje tuženog, čini djelimično nezakonitim. Kao što je naprijed rečeno, prema odredbi člana 119. stav 2. ZOR (član 133. stav 2. ZOR-prečišćeni tekst) udaljenje radnika s rada može trajati najduže do 3. mjeseca, u kojem roku je poslodavac dužan da odluči o odgovornosti ili da oslobodi radnika od odgovornosti.
Tromjesečni rok za vođenje postupka, u smislu navedene odredbe podrazumijeva period od udaljenja radnika (donošenja rješenje o udaljenju), do odluke o odgovornosti o udaljenju ili odluke o oslobađanju od odgovornosti tj. do donošenja odluke u disciplinskom postupku. Postupak utvrđivanja odgovornosti radnika je jednostepen, jer prema odredbi člana 105. stav 1. ZOR (član 118. stav 1. ZOR-prečišćeni tekst) podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu, što je ostavljeno u dispoziciju stranaka. Kada se radnik obrati poslodavcu sa zahtjevom da mu obezbijedi ostvarenje prava, poslodavac je dužan da o tom zahtjevu odluči u roku od 30 dana, inače će se saglasno odredbi člana 104. stav 4. ZOR (član 117. stav 5. ZOR-prečišćeni tekst), smatrati da je zahtjev radnika prihvaćen.
Rješenje tuženog o udaljenju tužiteljice s rada od 21.02.2007. godine bilo je zakonito do 21.05.2007. godine jer su ispunjeni zakonom propisani uslovi za udaljenje tužiteljice s rada. Budući da je zastarjelost disciplinskog postupka u konkretnom slučaju nastupila prije nego što je tužiteljica podnijela zahtjev da joj se obezbijedi ostvarenje prava predviđenih odredbom člana 104. stav 4. ZOR (član 117. stav 5. ZOR-prečišćeni tekst) nemaju pravnog značaja navodi tuženog istaknuti na glavnoj raspravi da tromjesečni rok za odlučivanje o disciplinskoj odgovornosti iz člana 119. stav 2. ZOR (član 133. stav 2. ZOR-prečišćeni tekst) teče od dana kada je tužiteljica podnijela zahtjev za obezbjeđenje povrijeđenog prava.
Prema tome, pobijano rješenje tuženog je nezakonito zbog zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka protiv tužiteljice koja je udaljena s rada a ne iz drugih razloga koji bi pobijano rješenje činili nezakonitim. Disciplinski postupak se u konkretnom slučaju ima okončati prema pravilima iz prednje navednih zakonskih odredbi i na ovu činjeničnu i pravnu situaciju se ne odnosi rok iz člana 115. stav 2. ZOR (član 128 stav 2. ZOR-prečišćeni tekst) propisan za slučaj jednostranog ugovora o radu od strane poslodavca zbog teže povrede radne obaveze. Stoga, nije osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu novčanog potraživanja razlike između plate i razlike plate za vrijeme udaljenja za period do 21.05.2007. godine do kada je tuženi bio dužan odlučiti o odgovornosti tužiteljice ili je osloboditi od odgovornosti. Kako tuženi to nije učinio u okviru zakonom propisanog roka, kod činjenice da je rješenje o udaljenju tužiteljice doneseno pravilnom primjenom materijalnog prava (član 119. stav 2. ZOR (član 133. stav 2. ZOR-prečišćeni tekst), nema osnova novčano potraživanje tužiteljice do 21.05.2007. godine. Međutim, sporno rješenje je istekom tromjesečnog roka u okviru kojeg tuženi nije odlučio o odgovornosti tužiteljice zbog zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka i to rješenje proizvodi pravne posljedice nakon isteka navedenog roka.
Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva prema nespornim navodima parničnih stranaka i prema podacima tuženog, tužiteljica je u poslednjih 6 mjeseci ostvarivala platu u visini od po 500,00 KM pa je saglasno odredbi člana 119 stav 3. ZOR (član 133. stav 3. ZOR-prečišćeni tekst) za vrijeme udaljenja ostvarivala naknadu u visini od 250,00 KM.
Pravne posljedice poništenja rješenja o udaljenju tužiteljice s rada sastoje se u uspostavljanju prijašnjeg stanja. Stoga je tuženi u obavezi naknaditi razliku između isplaćene plate i plate koju je trebao primiti a koja prema nespornim navodima parničnih stranaka za period od udaljenja tj. od 21.05.2007. godine do vraćanja tužiteljice na rad u mjesečnim iznosima od po 250,00 KM.
Zato što je tuženi propustio da donese odluku o disciplinskoj odgovornosti u zakonom propisanom roku, zbog čega je sud poništio rješenje nakon 21.5.2007 godine. Stoga je tuženi dužan naknaditi štetu tužiteljici po principu pretpostavljene krivice (član. 154. stav 1. i član 158. ZOO. u vezi sa članom 97 i 99. ZOR (član 104. i 106. ZOR-prečišćeni tekst), čija visina je među parničnim strankama nesporna.
Tužiteljica nije zahtijevala uz glavnicu i zakonsku zateznu kamatu. Kako sud sudi u granicama tužbenog zahtjeva (član 2. stav 2. ZPP-a) jer je postavljanje tužbenog zahtjeva u svim njegovim dijelovima (glavnog i sporednog potraživanja) u dispoziciji stranke, to presuda i ne sadrži odluku o tome.
Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 119 ZOR (član 133. ZOR-prečišćeni tekst) za poništenje spornog rješenja, za utvrđenje postojanja obaveze tuženog na ispunjenje činidbe vraćanjem tužitelja na rad i djelimičnim plaćanjem razlike naknade plate.
Stoga je ovaj sud primjenom člana 176. ZPP-a donio odluku kojom je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice na načina kako je to navedeno u izreci ove presude.
Odluka o troškovima spora zasniva se na primjeni člana 386. stav 3. ZPP-a kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi. Troškovi tužiteljice u ukupnom iznosu od 3.050,00 se odnose na preduzimanje pravnih radnji po punomoćniku, advokatu: za sastav tužbe u iznosu od 500,00 KM, zastupanje na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 480,00 KM u skladu sa Tar. br. 2., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske br. 68/05), za odsustvo iz kancelarije od 3. časa u iznosu od 180,00 KM u skladu sa Tar. br. 9., i na ima paušala od 25% u iznosu od 410,00 KM u skladu sa Tar. br. 12. što iznosi ukupno 2.050,00 KM, kao i troškove takse na tužbu i presudu u iznosu od po 500,00 KM (ukupno na ime taksi 1.000,00 KM) na osnovu Tarifnog broja 1. tačka 1 i tačka 6 Tarifnog broja 2. tačka 1. Taksene tarife propisane zakonom o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske broj 18/99).
S u d i j a
N. N.
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 15 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 3 primjerka.
izvor http://epravo.ba
Ovdje možete preuzeti ogledni primjer presude kojom se djelimično usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice i poništava se kao nezakonito rješenje tuženog o privremenom udaljenju tužiteljice sa rada.
Primjer ne predstavlja vjerni prikaz originalne sudske odluke, već prilagodbu iste koji se kao takav može koristiti kao model prilikom pisanja stvarne presude.
Primjer pripremila: sudija Rosa Obradović, Vrhovni sud Republike Srpske.
Recenzija: sudija Slavica Čurić, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine.
Primjer verifikovala: Stalna komisija za Centar za sudsku dokumentaciju.
Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANJA LUCI
BROJ: ________________
DANA, 21.02.2008. godine
Osnovni sud u Banja Luci po sudiji pojedincu N. N., u pravnoj stvari tužiteljice J.J. iz Banja Luke, Ulica Rudarska broj 55., koju zastupa punomoćnik G. G. advokat iz Banja Luke, protiv tuženog Trgovačko preduzeće „R.“ D.O.O sa sjedištem u Ulici Industrijska zona broj 17. Banja Luka, koga zastupa punomoćnik po zaposlenju S.Lj., radi poništavanja rješenja, V.S. 11.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 21.08.2008. u prisustvu punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženog, donio je dana 22.02.2008. godine slijedeću:
P R E S U D U
Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice i poništava se kao nezakonito rješenje tuženog broj 04/07 od 21.02.2007. godine o privremenom udaljenju tužiteljice sa rada i tuženi se obavezuje da tužiteljicu vrati na rad, na ranije ili na drugo odgovarajuće radno mjesto i da joj isplati razliku između naknade plate u mjesečnim iznosima od po 250,00 KM (dvijestotinepedesetKM), počev od 21.5.2007. godine do vraćanja na rad, sve u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.
Sa preostalim dijelom tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.
Nalaže se tuženom da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.050,00 KM (tri hiljade pedeset konvertibilnih maraka) u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.
O b r a z l o ž e n j e
U tužbi podnesenoj kod ovoga suda 21.09.2007. godine tužiteljica navodi da je rješenjem tuženog broj 04/07 od 21.02.2007. godine sa tim danom udaljena s rada, do otkazivanja ugovora o radu, da je isto rješenje doneseno zbog povrede radnih obaveza definisane kao „ugrožavanje imovine veće vrijednosti“ i da joj je stavljeno na tetet otuđenje veće količine prehrambenih proizvoda iz restorana tuženog u kojem je radila kao kuharica i šef kuhinje, da nije počinila povredu radne obaveze takve težine koja bi se mogla kvalifilovati „ugrožavanjem imovine veće vrijednosti“ i da je tuženi pobijano rješenje donio pogrešnom primjenom materijalnog prava.
Predlaže da sud rješenje poništi, da tuženog obaveže da tužiteljicu vrati na rad, na ranije radno mjesto i da joj isplati razliku između naknade plate koju je primala za vrijeme udaljenja i izgubljene plate koju bi primala da nije bila udaljena s rada u mjesečnim iznosima od po 250,00 KM počev od udaljenja (21.2.2007. godine) do vraćanja na rad.
Tuženi u odgovoru na tužbu navodi da je udaljenje tužene s rada zakonito, da je tužiteljica kritičnog dana u jutarnjim časovima, prije dolaska na posao ostalih radnika iznijela iz restorana tuženog veću količinu prehrambenih proizvoda (oko 30. kg raznih mesnih i suhomesnatih proizvoda) bliže: po vrsti, količini i cijeni naznačenih u zapisniku Komisije tuženog broj 79/07 od 20.01.2007. godine, da opisane radnje tužiteljice potvrđuju da je tuženi izvršio pravilno kvalifikaciju povrede radnih obaveza koje je tužiteljica počinila i da sve navedeno, opravdava donošenje spornog rješenja.
Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.
Za rješavanje predmetnog spora u primjeni je odredba člana 119. stav 1. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03, 20/07, dalje: ZOR - član 133. stav 1. Zakona o radu-prečišćeni tekst „Službeni glasnik RS broj 55/07, dalje: ZOR-prečišćeni tekst) kojim je propisano da, ako je radnik zatečen u vršenju radnji za koje se osnovano sumnja da predstavljaju krivično djelo ili da ugrožavaju imovinu veće vrijednosti, poslodavac ga može udaljiti s rada i prije otkazivanja ugovora o radu. Po stavu 2. ovog člana, udaljenje može trajati najduže do 3. mjeseca i u tome roku je poslodavac dužan da odluči o odgovornosti radnika ili da ga oslobodi od odgovornosti, a ako je protiv radnika pokrenut krivični postupak, udaljenje radnika traje do okončanja krivičnog postupka, ako poslodavac ne odluči drugačije. Za vrijeme udaljenja s rada radnik ima pravo na naknadu plate u visini od 50% prosječne plate koju je ostvario u poslednjih šest mjeseci.
Nesporno među strankama je da je tužiteljica udaljena s rada do otkazivanja ugovora o radu. Nije sporna ni visina razlike između plate koju je tužiteljica primala i naknade plate koju je primala za vrijeme udaljenja.
Sporno je da li je tuženi pravilno kvalifikovao radnje u čijem je vršenju tužiteljica zatečena i koje su joj stavljene na teret, radnjama koje ugrožavaju imovinu veće vrijednosti, za koje poslodavac može udaljiti radnika s rada.
Na sporne okolnosti izvedeni su dokazi: saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke, čitanje spornog rješenja tuženog broj 04/07 od 21.02.2007. godine o udaljenju tužiteljice s rada, zahtjev tužiteljce upućen tuženom broj 51/07 28.06.2007. godine da joj obezbijedi pravo na rad, čitanje zapisnika Komisije sačinjenog prilikom oduzimanja namirnica broj 79/07 od 20.01.2007. godine i potvrde tuženom broj 46/08 od 15.01.2008. godine.
Na osnovu izjave tužiteljice saslušane kao stranke utvrđeno je da je tužiteljica prehrambene namirnice iz zapisnika Komisije tuženog od 20.02.2007. godine iznijela iz radnih prostorija (iz restorana tuženog) u svoj putnički automobil, u jutarnjim časovima prije nego što su na posao došli i ostali radnici i da o tome nije obavijestila neposrednog rukovodioca, da je zbog tih radnji udaljena s posla i da je protiv rješenja o udaljenju podnijela zahtjev tuženom o kome nije odlučeno.
Na osnovu zapisnika Komisije tuženog broj 79/07 od 20.02.2007. godine utvrđeno je o kojim proizvodima (vrsti, količini i cijeni) se u konkretnom slučaju radi. Među parničnim strankama nema spora u pogledu sadržaja tog zapisnika.
Nesporni su takođe podaci iz potvrde tuženog broj 46/08 od 15.01.2008. godine o visini razlike između naknade plate koju je tužiteljica primala za vrijeme udaljenja i plate koju bi primala da je u istom periodu radila.
Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03 do 63/07, dalje: ZPP) ovaj sud zaključuje, da je naprijed navedeno postupanje tužiteljice tuženi pravilno kvalifikovao kao „ugrožavanje imovine veće vrijednosti“, da je tužiteljica pokušala otuđiti veću količinu namirnica tuženog sa kojom je bila materijalno zadužena, čime bi imovina tuženog za taj dio bila umanjena. Te radnje tužiteljice su pravno nedopuštene i nesumnjivo predstavljaju teže povrede radnih obaveza. Takve radnje bi bile pravno nedopuštene i kada bi se radilo o „čestom“ otuđivanju namirnica (imovine) tuženog i znatno manje vrijednosti, u slučaju njihovog ponavljanja i ponavljanje takvih postupanja imalo bi karakter ugrožavanja imovine, tako da opisane okolnosti konkretnog slučaja, s obzirom na radno mjesto na kojem je tužiteljica radila i s obzirom na samu prirodu njenog posla, radnjama tužiteljice daju dodatnu „težu“ dimenziju.
Međutim, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, ovaj sud nalazi da tuženi nije odlučio o odgovornosti tužiteljice u okviru zakonom propisanog roka, što sporno rješenje tuženog, čini djelimično nezakonitim. Kao što je naprijed rečeno, prema odredbi člana 119. stav 2. ZOR (član 133. stav 2. ZOR-prečišćeni tekst) udaljenje radnika s rada može trajati najduže do 3. mjeseca, u kojem roku je poslodavac dužan da odluči o odgovornosti ili da oslobodi radnika od odgovornosti.
Tromjesečni rok za vođenje postupka, u smislu navedene odredbe podrazumijeva period od udaljenja radnika (donošenja rješenje o udaljenju), do odluke o odgovornosti o udaljenju ili odluke o oslobađanju od odgovornosti tj. do donošenja odluke u disciplinskom postupku. Postupak utvrđivanja odgovornosti radnika je jednostepen, jer prema odredbi člana 105. stav 1. ZOR (član 118. stav 1. ZOR-prečišćeni tekst) podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu, što je ostavljeno u dispoziciju stranaka. Kada se radnik obrati poslodavcu sa zahtjevom da mu obezbijedi ostvarenje prava, poslodavac je dužan da o tom zahtjevu odluči u roku od 30 dana, inače će se saglasno odredbi člana 104. stav 4. ZOR (član 117. stav 5. ZOR-prečišćeni tekst), smatrati da je zahtjev radnika prihvaćen.
Rješenje tuženog o udaljenju tužiteljice s rada od 21.02.2007. godine bilo je zakonito do 21.05.2007. godine jer su ispunjeni zakonom propisani uslovi za udaljenje tužiteljice s rada. Budući da je zastarjelost disciplinskog postupka u konkretnom slučaju nastupila prije nego što je tužiteljica podnijela zahtjev da joj se obezbijedi ostvarenje prava predviđenih odredbom člana 104. stav 4. ZOR (član 117. stav 5. ZOR-prečišćeni tekst) nemaju pravnog značaja navodi tuženog istaknuti na glavnoj raspravi da tromjesečni rok za odlučivanje o disciplinskoj odgovornosti iz člana 119. stav 2. ZOR (član 133. stav 2. ZOR-prečišćeni tekst) teče od dana kada je tužiteljica podnijela zahtjev za obezbjeđenje povrijeđenog prava.
Prema tome, pobijano rješenje tuženog je nezakonito zbog zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka protiv tužiteljice koja je udaljena s rada a ne iz drugih razloga koji bi pobijano rješenje činili nezakonitim. Disciplinski postupak se u konkretnom slučaju ima okončati prema pravilima iz prednje navednih zakonskih odredbi i na ovu činjeničnu i pravnu situaciju se ne odnosi rok iz člana 115. stav 2. ZOR (član 128 stav 2. ZOR-prečišćeni tekst) propisan za slučaj jednostranog ugovora o radu od strane poslodavca zbog teže povrede radne obaveze. Stoga, nije osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu novčanog potraživanja razlike između plate i razlike plate za vrijeme udaljenja za period do 21.05.2007. godine do kada je tuženi bio dužan odlučiti o odgovornosti tužiteljice ili je osloboditi od odgovornosti. Kako tuženi to nije učinio u okviru zakonom propisanog roka, kod činjenice da je rješenje o udaljenju tužiteljice doneseno pravilnom primjenom materijalnog prava (član 119. stav 2. ZOR (član 133. stav 2. ZOR-prečišćeni tekst), nema osnova novčano potraživanje tužiteljice do 21.05.2007. godine. Međutim, sporno rješenje je istekom tromjesečnog roka u okviru kojeg tuženi nije odlučio o odgovornosti tužiteljice zbog zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka i to rješenje proizvodi pravne posljedice nakon isteka navedenog roka.
Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva prema nespornim navodima parničnih stranaka i prema podacima tuženog, tužiteljica je u poslednjih 6 mjeseci ostvarivala platu u visini od po 500,00 KM pa je saglasno odredbi člana 119 stav 3. ZOR (član 133. stav 3. ZOR-prečišćeni tekst) za vrijeme udaljenja ostvarivala naknadu u visini od 250,00 KM.
Pravne posljedice poništenja rješenja o udaljenju tužiteljice s rada sastoje se u uspostavljanju prijašnjeg stanja. Stoga je tuženi u obavezi naknaditi razliku između isplaćene plate i plate koju je trebao primiti a koja prema nespornim navodima parničnih stranaka za period od udaljenja tj. od 21.05.2007. godine do vraćanja tužiteljice na rad u mjesečnim iznosima od po 250,00 KM.
Zato što je tuženi propustio da donese odluku o disciplinskoj odgovornosti u zakonom propisanom roku, zbog čega je sud poništio rješenje nakon 21.5.2007 godine. Stoga je tuženi dužan naknaditi štetu tužiteljici po principu pretpostavljene krivice (član. 154. stav 1. i član 158. ZOO. u vezi sa članom 97 i 99. ZOR (član 104. i 106. ZOR-prečišćeni tekst), čija visina je među parničnim strankama nesporna.
Tužiteljica nije zahtijevala uz glavnicu i zakonsku zateznu kamatu. Kako sud sudi u granicama tužbenog zahtjeva (član 2. stav 2. ZPP-a) jer je postavljanje tužbenog zahtjeva u svim njegovim dijelovima (glavnog i sporednog potraživanja) u dispoziciji stranke, to presuda i ne sadrži odluku o tome.
Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 119 ZOR (član 133. ZOR-prečišćeni tekst) za poništenje spornog rješenja, za utvrđenje postojanja obaveze tuženog na ispunjenje činidbe vraćanjem tužitelja na rad i djelimičnim plaćanjem razlike naknade plate.
Stoga je ovaj sud primjenom člana 176. ZPP-a donio odluku kojom je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice na načina kako je to navedeno u izreci ove presude.
Odluka o troškovima spora zasniva se na primjeni člana 386. stav 3. ZPP-a kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi. Troškovi tužiteljice u ukupnom iznosu od 3.050,00 se odnose na preduzimanje pravnih radnji po punomoćniku, advokatu: za sastav tužbe u iznosu od 500,00 KM, zastupanje na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 480,00 KM u skladu sa Tar. br. 2., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske br. 68/05), za odsustvo iz kancelarije od 3. časa u iznosu od 180,00 KM u skladu sa Tar. br. 9., i na ima paušala od 25% u iznosu od 410,00 KM u skladu sa Tar. br. 12. što iznosi ukupno 2.050,00 KM, kao i troškove takse na tužbu i presudu u iznosu od po 500,00 KM (ukupno na ime taksi 1.000,00 KM) na osnovu Tarifnog broja 1. tačka 1 i tačka 6 Tarifnog broja 2. tačka 1. Taksene tarife propisane zakonom o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske broj 18/99).
S u d i j a
N. N.
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 15 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 3 primjerka.
izvor http://epravo.ba
- By LegaForum