- Sat Nov 14, 2015 6:59 pm
#755
Isplata otpremnine
Ovdje možete preuzeti ogledni primjer presude u predmetu radnog spora. Presudom se usvaja tužbeni zahtjev drugotužiteljice, te se nalaže tuženoj da istoj isplati otpremninu u određenom iznosu. Zahtjev prvotužiteljice za isplatu otpremnine je odbijen.
Primjer ne predstavlja vjerni prikaz originalne sudske odluke, već prilagodbu iste koji se kao takav može koristiti kao model prilikom pisanja stvarne presude.
Primjer pripremila: sudija Rosa Obradović, Vrhovni sud Republike Srpske.
Recenzija: sudija Slavica Čurić, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine.
Primjer verifikovala: Stalna komisija za Centar za sudsku dokumentaciju:
Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANJA LUCI
BROJ: ________________
DANA, 21.02.2008 godine
Osnovni sud u Banja Luci po sudiji pojedincu A. A., u pravnoj stvari tužiteljica M. M. iz Banja Luke, Ulica Maje Tomić broj 101. i L.A. iz Banja Luke Omarska, kućni broj 33., protiv tuženog A.D. „J.R.“ Banja Luka sa sjedištem u Ulici Banjalučki Trg broj 27. koga zastupa V.R., punomoćnik po zaposlenju iz Banja Luke, Ulica Dane Danilovića broj 35., radi radnog spora, V.S. 19.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 21.01.2008 godine, u prisustvu tužiteljica i punomoćnika tuženog, donio je dana 21.02.2008 godine slijedeću:
P R E S U D U
Usvaja se tužbeni zahtjev drugotužiteljice L. A., te se nalaže tuženoj da istoj isplati otpremninu u iznosu od 19.940,00 KM (devetnaesthiljadadevetstotinačetrdesetKM) sa zakonskom zateznom kamatom od 15.04.2007. godine do isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.
Odbija se tužbeni zahtjev prvotužiteljice M. M. kojim traži da joj tuženi isplati otpremninu u iznosu od 12.600,00KM (dvanaesthiljadašeststotinaKM) sa zakonskom zateznom kamatom od 15.04.2007 godine do isplate i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.000,00 KM.
O b r a z l o ž e n j e
Zajedničkom tužbom podnijetom kod ovoga suda, dana 15.05.2007. godine tužiteljice traže da se tuženi obaveže njima kao njegovim radnicima kojima je prestao radni odnos, isplatiti otpremninu. Tužiteljica M.M. (u daljem tekstu: prvotužiteljica) navodi da je radni odnos zasnovala 07.02.1985. godine a da je kod tuženog radila 10 godina prije prestanka radnog odnosa, da je nakon stupanja na snagu Zakona o radu sa tuženim zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme 01.09.2001. godine pod brojem 03-1/01 da joj je radni odnos kod tuženog prestao na osnovu Sporazuma o prestanku radnog odnosa zaključenog sa tuženim pod brojem 01/02-222/07 od 15.03.2007. godine, radi stupanja na rad kod drugog poslodavca kod koga je na osnovu tog Sporazuma stupila na rad dana 16.03.2007. godine, istoga dana zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da od tada ostvaruje platu po osnovu rada kod tog poslodavca. Dalje navodi, da prilikom zaključivanja navedenog Sporazuma, nije bilo riječi o otpremnini jer je smatrala da joj je to pravo garantovano zakonom, da se nakon prelaska kod drugog poslodavca obraćala tuženom radi isplate otpremnine u skladu sa zakonom i Opštim kolektivnim ugovorom, a nakon odluke tuženog kojom je odbijen njen zahtjev, da je isplatu otpremnine zatražila sudskim putem.
Predlaže da sud donese presudu kojom će se tuženi obavezati da joj isplati otpremninu u iznosu od 12.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15.04.2007. godine (kao dana podnešenja tužbe) do isplate, uz naknadu troškova postupka.
Tužiteljica L.A. (u daljem tekstu: drugotužiteljica) navodi da je bila dugogodišnji radnik tuženog, da je ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa tuženim zaključila u skladu sa odredbama Zakona o radu dana 04.04.2001. godine pod brojem 04-1/01, da joj je radni odnos kod tuženog prestao 15.03.2007. godine na osnovu otkaza ugovora o radu od strane poslodavca broj 14/01-15/07 zbog ekonomskih i organizacionih razloga, da otkaz ugovora o radu ne sadrži obavezu tuženog na isplatu otpremnine, da se tuženi oglušio o svoju zakonsku obavezu i da nije tužiteljici platio otpremninu ni nakon njenog obraćanja usmenim i pismenim putem.
Predlaže da se tužbeni zahtjev postavljen na pripremnom ročištu usvoji i da se tuženi obaveže da ovoj tužiteljici isplati otpremninu u traženom iznosu od 19.440,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15.04.2007. godine (kao dana podnošenja tužbe) do isplate.
Tuženi u odgovoru na tužbu osporava osnov potraživanja obe tužiteljice. Navodi, da prvotužiteljici ne pripada pravo na otpremninu, jer joj radni odnos nije prestao otkazom ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme, već po osnovu Sporazuma i da Zakon o radu i Opšti kolektivni ugovor ne predviđaju pravo na otpremninu kod takvog načina prestanka radnog odnosa.
Osporavanje zahtjeva drugotužiteljici tuženi temelji na tvrdnji da, zbog ekonomskih teškoća u koje je zapao, ovoj tužiteljici i još jednom broju radnika kojima je radni odnos prestao po istom osnovu, tuženi nije u mogućnosti isplatiti otpremninu, te da će to učiniti kada mu budu dozvoljavale ekonomske prilike. Ističe da od ukupnog broja od 15 radnika kojima je radni odnos prestao na način kao i drugotužiteljici, niko od njih (sem tužiteljice) nije pokrenuo sudski spor i da bi ostali radnici koji to nisu učinili, bili dovedeni u neravnopravan i diskriminatorski položaj, u slučaju da se zahtjev ove tužiteljice usvoji.
Predlaže da se tužbeni zahtjevi tužiteljica odbiju kao neosnovani.
Nemaju osnova prigovori tužiteljica istaknuti na glavnoj raspravi, da tužiteljice imaju položaj jedinstvenih nužnih suparničara iz člana 366. (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 58/03, 85/03 47/05 i 63/07, dalje: ZPP) i da se prema toj odredbi spor u predmetnoj pravnoj stvari mora riješiti na jedinstven načinu odnosu na obe tužiteljice. Suprotno tim prigovorima, po ocjeni ovoga suda, tužiteljice imaju položaj formalnih (običnih) suparničara iz člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a prema kojoj odredbi se spor prema tužiteljicama, ne mora riješiti na jedinstven način, kako to tužiteljice tvrde.
Za rješavanje predmetnog spora u primjeni je odredba člana 127. Zakona o radu („Službeni gl. Republike Srpske broj 38/0, 40/00, 38/03, 66/03 20/07, dalje: ZOR - član 141. Zakona o radu - Prečišćeni tekst, Službeni gl. Republike Srpske broj 55/07, dalje: ZOR –prečišćeni tekst), kojom je propisano da radnik koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kome prestaje radni odnos nakon najmanje 2 godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje u slučajevima iz člana 113. stav 1. tačka 1. i tačka 4. ZOR (član 126. stav 1. tačka 1. i tačka 4. ZOR –prečišćeni tekst).
Među strankama je nesporno da su tužiteljice sa tuženim zaključile ugovore o radu i da je prvotužiteljici ugovor prestao sporazumno, a da je drugotužiteljici otkazan napred navedenom odlukom tuženog. Nije sporna ni visina zahtjeva.
Sporno je, da li pravo na otpremninu pripada: prvotužiteljici kojoj je ugovor o radu prestao sporazumno, a drugotužiteljici kojoj je radni odnos prestao otkazom iz razloga ekonomskih i organizacionih.
Tokom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužiteljica u svojstvu parničnih stranaka, pročitani su: ugovor o radu zaklučen između prvotužiteljice i tuženog broj 04-11/01 od 01.09.2001. godine, ugovor o radu zaključen između drugotužiteljice i tuženog broj 03-1/01 od 04.04.2001. godine, Sporazum o prestanku radnog odnosa zaključen između prvotužiteljice i tuženog pod brojem 01/02-222/07 od 15.03.2007. godine, odluka o otkazu ugovora o radu drugotužiteljice broj 14/01-15/07 od 15.03.2007. godine, pročitane su potvrde tuženog o obračunatim otpremninama i to broj 33/08 od 15.01.2008. godina (za prvotužiteljicu) i broj 34/08 od 15.01.2008. godine (za drugotužiteljicu).
Na sporne okolnosti izvedeni su napred navedeni dokazi, na osnovu kojih je sud zaključio da je tužbeni zahtjev prvotužiteljice neosnovan, a da je zahtjev drugotužiteljice, osnovan, iz slijedećih razloga:
Prestanak ugovora o radu sporazumom radnika i poslodavca (član 112. stav 1. tačka 2. ZOR (član 125. stav 1. tačka 2. ZOR - prečišćeni tekst), po kom osnovu je prestao radni odnos prvotužiteljici, ne predstavlja izuzetak iz člana 113. stav 1. tačka 1. ZOR (član 126. stav 1. tačka 1. ZOR - prečišćeni tekst), kojim je predviđen otkaz ugovora o radu od strane poslodavca zbog teže povrede radne obaveze ni izuzetak iz tačke 4. tih zakonskih odredbi, kojim je propisano otkaz ugovora o radu ako se radnik u roku od 5 radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ne vrati na rad, u kojim slučajevima prestanka radnog odnosa, radniku prema odredbi člana 127. ZOR-a (član 141. ZOR prečišćeni tekst), ne pripada pravo na otpremninu.
Međutim, ovu odredbu treba tumačiti tako, da pravo na ovaj vid otpremnine pripada radniku kome prestaje radni odnos kod poslodavca nakon najmanje 2 godine neprekidnog rada i koji nakon prestanka radnog odnosa ima status nezaposlenog lica.
Sporazumnim prestankom radnog odnosa prvotužiteljici, radi stupanja na rad kod drugog poslodavca, ovoj tužiteljici nije promijenjen radno pravni status, ona je na rad kod drugog poslodavca stupila na osnovu Sporazuma koji je prvotužiteljici poslužio kao „pogodnost“ za stupanje na rad kod drugog poslodavca. Stoga, po ocjeni ovoga suda, ovakav način prestanka radnog odnosa, nije pravno izjednačen sa prestankom radnog odnosa otkazom ugovora o radu, za koji način prestanka radnog odnosa je predviđeno pravo na otpremninu čija je svrha da bar za određeno vrijeme zamijeni platu koju radnik ne ostvaruje prestankom radnog odnosa. Radno angažovanje kod drugog poslodavca, omogućava prvotužiteljici ostvarivanje svih prava po osnovu rada. Zato je sud primjenom navedene zakonske odredbe, tužbeni zahtjev prvotužiteljice odbio kao neosnovan.
Drugotužiteljici je radni odnos kod tuženog prestao na osnovu otkaza ugovora o radu od strane poslodavca (član 113. stav 1. tačka 2. ZOR – član 126. stav 1. tačka 2. ZOR- prečišćeni tekst). Ovakav način prestanka radnog odnosa predstavlja osnov za plaćanje otpremnine iz člana 141. stav 1. tačka 1. i tačka 3. ZOR- prečišćeni tekst. Tu činjenicu ne spori ni tuženi, izuzev što se pokušava braniti od ove obaveze „teškom materijanom situacijom i ekonomskim teškoćama“. Stoga je tužbeni zahtjev drugotužiteljice, osnovan.
Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da drugotužiteljica spada u krug lica koja imaju pravo na otpremninu iz člana 127. ZOR-a (član 141. ZOR –prečišćeni tekst). Ovo proizlazi iz sadržaja odluke o otkazu ugovora o radu prema kojoj je drugotužiteljici radni odnos prestao otkazom ugovora o radu zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, za koji vid prestanka radnog odnosa je navedenom zakonskom odredbom predviđeno pravo radnika na otpremninu. Ispunjen je i drugi zakonom propisani uslov za ostvarivanje prava na otpremninu prema kojem je otpremnina, kao jedan od vidova imovinskog prava predviđena za slučaj prestanka radnog odnosa radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojem radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca. Nasuprot tome, u navedeni krug radnika ne spada i prvotužiteljica, kojoj je radni odnos prestao po drugom pravnom osnovu (po osnovu prestanka ugovora o radu Sporazumom radnika i poslodavca) a ne po osnovu za koji ZOR priznaje pravo na otpremninu.
Odredbom člana 127. stav 2. ZOR (član 141. stav 2. ZOR - prečišćeni tekst) propisano je da se visina otpremnine utvrđuje Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu, zavisno od dužine rada radnika kod poslodavca i iznosi najmanje jednu trećinu prosječne mjesečne plate radnika isplaćene u poslednja 3 mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca. Način određivanja visine otpremnine propisan je i odredbom člana 49. stav 1. i stav 2. alineja 1. i 3. Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik Republike Srpske broj 31/06, dalje: OKU)
Tuženi je potvrdom broj 34/08 od 15.01.2008. godine obračunao drugotužiteljici visinu otpremnine u skladu sa naprijed navedenim odredbama ZOR i OKU. Tom dokazu, stranke nisu prigovorile. Zato je sud, našavši osnovanim zahtjev drugoteljice dosudio otpremninu u iznosu od 19.440,00 KM (12 godina rada kod tuženog tj. 144 mjeseca, pomnoženo sa 135,00 KM koji iznos predstavlja 45% od plate koja je za ovu tužiteljicu iznosila za poslednja 3 mjeseca prije otkaza ugovora o radu po 300,00 KM, što daje 19.440,00KM).
Zakonska zatezna kamata je dosuđena primjenom člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, s tim da je ista dosuđene od dana podnošenja tužbe, kako je tužiteljica i postavila tužbeni zahtjev.
Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 127. ZOR (člana 141. ZOR-prečišćeni tekst) za usvajanje tužbenog zahtjeva drugotužiteljice te da s obzirom na pravni osnov prestanka radnog odnosa prvotužiteljice, nije osnovano potraživanje prvotužiteljic.
Stoga je ovaj sud primjenom člana 176. ZPP-a donio odluku kojom je udovoljio tužbenom zahtjevu drugotužiteljice, a odbio tužbeni zahtjev prvotužiteljice, na način kako je to navedeno u izreci ove presude.
Drugotužiteljica nije tražila naknadu troškova postupka, pa presuda ne sadrži odluku o tome.
S u d i j a
A. A.
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 15 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 4 primjerka.
izvor http://epravo.ba
Ovdje možete preuzeti ogledni primjer presude u predmetu radnog spora. Presudom se usvaja tužbeni zahtjev drugotužiteljice, te se nalaže tuženoj da istoj isplati otpremninu u određenom iznosu. Zahtjev prvotužiteljice za isplatu otpremnine je odbijen.
Primjer ne predstavlja vjerni prikaz originalne sudske odluke, već prilagodbu iste koji se kao takav može koristiti kao model prilikom pisanja stvarne presude.
Primjer pripremila: sudija Rosa Obradović, Vrhovni sud Republike Srpske.
Recenzija: sudija Slavica Čurić, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine.
Primjer verifikovala: Stalna komisija za Centar za sudsku dokumentaciju:
Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANJA LUCI
BROJ: ________________
DANA, 21.02.2008 godine
Osnovni sud u Banja Luci po sudiji pojedincu A. A., u pravnoj stvari tužiteljica M. M. iz Banja Luke, Ulica Maje Tomić broj 101. i L.A. iz Banja Luke Omarska, kućni broj 33., protiv tuženog A.D. „J.R.“ Banja Luka sa sjedištem u Ulici Banjalučki Trg broj 27. koga zastupa V.R., punomoćnik po zaposlenju iz Banja Luke, Ulica Dane Danilovića broj 35., radi radnog spora, V.S. 19.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 21.01.2008 godine, u prisustvu tužiteljica i punomoćnika tuženog, donio je dana 21.02.2008 godine slijedeću:
P R E S U D U
Usvaja se tužbeni zahtjev drugotužiteljice L. A., te se nalaže tuženoj da istoj isplati otpremninu u iznosu od 19.940,00 KM (devetnaesthiljadadevetstotinačetrdesetKM) sa zakonskom zateznom kamatom od 15.04.2007. godine do isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.
Odbija se tužbeni zahtjev prvotužiteljice M. M. kojim traži da joj tuženi isplati otpremninu u iznosu od 12.600,00KM (dvanaesthiljadašeststotinaKM) sa zakonskom zateznom kamatom od 15.04.2007 godine do isplate i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.000,00 KM.
O b r a z l o ž e n j e
Zajedničkom tužbom podnijetom kod ovoga suda, dana 15.05.2007. godine tužiteljice traže da se tuženi obaveže njima kao njegovim radnicima kojima je prestao radni odnos, isplatiti otpremninu. Tužiteljica M.M. (u daljem tekstu: prvotužiteljica) navodi da je radni odnos zasnovala 07.02.1985. godine a da je kod tuženog radila 10 godina prije prestanka radnog odnosa, da je nakon stupanja na snagu Zakona o radu sa tuženim zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme 01.09.2001. godine pod brojem 03-1/01 da joj je radni odnos kod tuženog prestao na osnovu Sporazuma o prestanku radnog odnosa zaključenog sa tuženim pod brojem 01/02-222/07 od 15.03.2007. godine, radi stupanja na rad kod drugog poslodavca kod koga je na osnovu tog Sporazuma stupila na rad dana 16.03.2007. godine, istoga dana zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da od tada ostvaruje platu po osnovu rada kod tog poslodavca. Dalje navodi, da prilikom zaključivanja navedenog Sporazuma, nije bilo riječi o otpremnini jer je smatrala da joj je to pravo garantovano zakonom, da se nakon prelaska kod drugog poslodavca obraćala tuženom radi isplate otpremnine u skladu sa zakonom i Opštim kolektivnim ugovorom, a nakon odluke tuženog kojom je odbijen njen zahtjev, da je isplatu otpremnine zatražila sudskim putem.
Predlaže da sud donese presudu kojom će se tuženi obavezati da joj isplati otpremninu u iznosu od 12.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15.04.2007. godine (kao dana podnešenja tužbe) do isplate, uz naknadu troškova postupka.
Tužiteljica L.A. (u daljem tekstu: drugotužiteljica) navodi da je bila dugogodišnji radnik tuženog, da je ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa tuženim zaključila u skladu sa odredbama Zakona o radu dana 04.04.2001. godine pod brojem 04-1/01, da joj je radni odnos kod tuženog prestao 15.03.2007. godine na osnovu otkaza ugovora o radu od strane poslodavca broj 14/01-15/07 zbog ekonomskih i organizacionih razloga, da otkaz ugovora o radu ne sadrži obavezu tuženog na isplatu otpremnine, da se tuženi oglušio o svoju zakonsku obavezu i da nije tužiteljici platio otpremninu ni nakon njenog obraćanja usmenim i pismenim putem.
Predlaže da se tužbeni zahtjev postavljen na pripremnom ročištu usvoji i da se tuženi obaveže da ovoj tužiteljici isplati otpremninu u traženom iznosu od 19.440,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15.04.2007. godine (kao dana podnošenja tužbe) do isplate.
Tuženi u odgovoru na tužbu osporava osnov potraživanja obe tužiteljice. Navodi, da prvotužiteljici ne pripada pravo na otpremninu, jer joj radni odnos nije prestao otkazom ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme, već po osnovu Sporazuma i da Zakon o radu i Opšti kolektivni ugovor ne predviđaju pravo na otpremninu kod takvog načina prestanka radnog odnosa.
Osporavanje zahtjeva drugotužiteljici tuženi temelji na tvrdnji da, zbog ekonomskih teškoća u koje je zapao, ovoj tužiteljici i još jednom broju radnika kojima je radni odnos prestao po istom osnovu, tuženi nije u mogućnosti isplatiti otpremninu, te da će to učiniti kada mu budu dozvoljavale ekonomske prilike. Ističe da od ukupnog broja od 15 radnika kojima je radni odnos prestao na način kao i drugotužiteljici, niko od njih (sem tužiteljice) nije pokrenuo sudski spor i da bi ostali radnici koji to nisu učinili, bili dovedeni u neravnopravan i diskriminatorski položaj, u slučaju da se zahtjev ove tužiteljice usvoji.
Predlaže da se tužbeni zahtjevi tužiteljica odbiju kao neosnovani.
Nemaju osnova prigovori tužiteljica istaknuti na glavnoj raspravi, da tužiteljice imaju položaj jedinstvenih nužnih suparničara iz člana 366. (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 58/03, 85/03 47/05 i 63/07, dalje: ZPP) i da se prema toj odredbi spor u predmetnoj pravnoj stvari mora riješiti na jedinstven načinu odnosu na obe tužiteljice. Suprotno tim prigovorima, po ocjeni ovoga suda, tužiteljice imaju položaj formalnih (običnih) suparničara iz člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a prema kojoj odredbi se spor prema tužiteljicama, ne mora riješiti na jedinstven način, kako to tužiteljice tvrde.
Za rješavanje predmetnog spora u primjeni je odredba člana 127. Zakona o radu („Službeni gl. Republike Srpske broj 38/0, 40/00, 38/03, 66/03 20/07, dalje: ZOR - član 141. Zakona o radu - Prečišćeni tekst, Službeni gl. Republike Srpske broj 55/07, dalje: ZOR –prečišćeni tekst), kojom je propisano da radnik koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kome prestaje radni odnos nakon najmanje 2 godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje u slučajevima iz člana 113. stav 1. tačka 1. i tačka 4. ZOR (član 126. stav 1. tačka 1. i tačka 4. ZOR –prečišćeni tekst).
Među strankama je nesporno da su tužiteljice sa tuženim zaključile ugovore o radu i da je prvotužiteljici ugovor prestao sporazumno, a da je drugotužiteljici otkazan napred navedenom odlukom tuženog. Nije sporna ni visina zahtjeva.
Sporno je, da li pravo na otpremninu pripada: prvotužiteljici kojoj je ugovor o radu prestao sporazumno, a drugotužiteljici kojoj je radni odnos prestao otkazom iz razloga ekonomskih i organizacionih.
Tokom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužiteljica u svojstvu parničnih stranaka, pročitani su: ugovor o radu zaklučen između prvotužiteljice i tuženog broj 04-11/01 od 01.09.2001. godine, ugovor o radu zaključen između drugotužiteljice i tuženog broj 03-1/01 od 04.04.2001. godine, Sporazum o prestanku radnog odnosa zaključen između prvotužiteljice i tuženog pod brojem 01/02-222/07 od 15.03.2007. godine, odluka o otkazu ugovora o radu drugotužiteljice broj 14/01-15/07 od 15.03.2007. godine, pročitane su potvrde tuženog o obračunatim otpremninama i to broj 33/08 od 15.01.2008. godina (za prvotužiteljicu) i broj 34/08 od 15.01.2008. godine (za drugotužiteljicu).
Na sporne okolnosti izvedeni su napred navedeni dokazi, na osnovu kojih je sud zaključio da je tužbeni zahtjev prvotužiteljice neosnovan, a da je zahtjev drugotužiteljice, osnovan, iz slijedećih razloga:
Prestanak ugovora o radu sporazumom radnika i poslodavca (član 112. stav 1. tačka 2. ZOR (član 125. stav 1. tačka 2. ZOR - prečišćeni tekst), po kom osnovu je prestao radni odnos prvotužiteljici, ne predstavlja izuzetak iz člana 113. stav 1. tačka 1. ZOR (član 126. stav 1. tačka 1. ZOR - prečišćeni tekst), kojim je predviđen otkaz ugovora o radu od strane poslodavca zbog teže povrede radne obaveze ni izuzetak iz tačke 4. tih zakonskih odredbi, kojim je propisano otkaz ugovora o radu ako se radnik u roku od 5 radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ne vrati na rad, u kojim slučajevima prestanka radnog odnosa, radniku prema odredbi člana 127. ZOR-a (član 141. ZOR prečišćeni tekst), ne pripada pravo na otpremninu.
Međutim, ovu odredbu treba tumačiti tako, da pravo na ovaj vid otpremnine pripada radniku kome prestaje radni odnos kod poslodavca nakon najmanje 2 godine neprekidnog rada i koji nakon prestanka radnog odnosa ima status nezaposlenog lica.
Sporazumnim prestankom radnog odnosa prvotužiteljici, radi stupanja na rad kod drugog poslodavca, ovoj tužiteljici nije promijenjen radno pravni status, ona je na rad kod drugog poslodavca stupila na osnovu Sporazuma koji je prvotužiteljici poslužio kao „pogodnost“ za stupanje na rad kod drugog poslodavca. Stoga, po ocjeni ovoga suda, ovakav način prestanka radnog odnosa, nije pravno izjednačen sa prestankom radnog odnosa otkazom ugovora o radu, za koji način prestanka radnog odnosa je predviđeno pravo na otpremninu čija je svrha da bar za određeno vrijeme zamijeni platu koju radnik ne ostvaruje prestankom radnog odnosa. Radno angažovanje kod drugog poslodavca, omogućava prvotužiteljici ostvarivanje svih prava po osnovu rada. Zato je sud primjenom navedene zakonske odredbe, tužbeni zahtjev prvotužiteljice odbio kao neosnovan.
Drugotužiteljici je radni odnos kod tuženog prestao na osnovu otkaza ugovora o radu od strane poslodavca (član 113. stav 1. tačka 2. ZOR – član 126. stav 1. tačka 2. ZOR- prečišćeni tekst). Ovakav način prestanka radnog odnosa predstavlja osnov za plaćanje otpremnine iz člana 141. stav 1. tačka 1. i tačka 3. ZOR- prečišćeni tekst. Tu činjenicu ne spori ni tuženi, izuzev što se pokušava braniti od ove obaveze „teškom materijanom situacijom i ekonomskim teškoćama“. Stoga je tužbeni zahtjev drugotužiteljice, osnovan.
Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da drugotužiteljica spada u krug lica koja imaju pravo na otpremninu iz člana 127. ZOR-a (član 141. ZOR –prečišćeni tekst). Ovo proizlazi iz sadržaja odluke o otkazu ugovora o radu prema kojoj je drugotužiteljici radni odnos prestao otkazom ugovora o radu zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, za koji vid prestanka radnog odnosa je navedenom zakonskom odredbom predviđeno pravo radnika na otpremninu. Ispunjen je i drugi zakonom propisani uslov za ostvarivanje prava na otpremninu prema kojem je otpremnina, kao jedan od vidova imovinskog prava predviđena za slučaj prestanka radnog odnosa radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojem radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca. Nasuprot tome, u navedeni krug radnika ne spada i prvotužiteljica, kojoj je radni odnos prestao po drugom pravnom osnovu (po osnovu prestanka ugovora o radu Sporazumom radnika i poslodavca) a ne po osnovu za koji ZOR priznaje pravo na otpremninu.
Odredbom člana 127. stav 2. ZOR (član 141. stav 2. ZOR - prečišćeni tekst) propisano je da se visina otpremnine utvrđuje Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu, zavisno od dužine rada radnika kod poslodavca i iznosi najmanje jednu trećinu prosječne mjesečne plate radnika isplaćene u poslednja 3 mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca. Način određivanja visine otpremnine propisan je i odredbom člana 49. stav 1. i stav 2. alineja 1. i 3. Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik Republike Srpske broj 31/06, dalje: OKU)
Tuženi je potvrdom broj 34/08 od 15.01.2008. godine obračunao drugotužiteljici visinu otpremnine u skladu sa naprijed navedenim odredbama ZOR i OKU. Tom dokazu, stranke nisu prigovorile. Zato je sud, našavši osnovanim zahtjev drugoteljice dosudio otpremninu u iznosu od 19.440,00 KM (12 godina rada kod tuženog tj. 144 mjeseca, pomnoženo sa 135,00 KM koji iznos predstavlja 45% od plate koja je za ovu tužiteljicu iznosila za poslednja 3 mjeseca prije otkaza ugovora o radu po 300,00 KM, što daje 19.440,00KM).
Zakonska zatezna kamata je dosuđena primjenom člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, s tim da je ista dosuđene od dana podnošenja tužbe, kako je tužiteljica i postavila tužbeni zahtjev.
Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 127. ZOR (člana 141. ZOR-prečišćeni tekst) za usvajanje tužbenog zahtjeva drugotužiteljice te da s obzirom na pravni osnov prestanka radnog odnosa prvotužiteljice, nije osnovano potraživanje prvotužiteljic.
Stoga je ovaj sud primjenom člana 176. ZPP-a donio odluku kojom je udovoljio tužbenom zahtjevu drugotužiteljice, a odbio tužbeni zahtjev prvotužiteljice, na način kako je to navedeno u izreci ove presude.
Drugotužiteljica nije tražila naknadu troškova postupka, pa presuda ne sadrži odluku o tome.
S u d i j a
A. A.
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 15 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 4 primjerka.
izvor http://epravo.ba
- By LegaForum