BiH Pravo

Službeni glasnik BiH, broj 14/22
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4484/21, rješavajući apelaciju Aleksandra Viteza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Viteza podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 041757 22 Kž od 26. januara 2022. godine, S1 2 K 041757 22 Kv 3. od 6. januara 2022. godine, S1 2 K 041757 21 Kv od 20. decembra 2021. godine i S1 2 K 041757 21 Krn 4 od 10. decembra 2021. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Aleksandar Vitez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 041757 21 Kv od 20. decembra 2021. godine i S1 2 K 041757 21 Krn 4 od 10. decembra 2021. godine.

2. U dopuni apelacije od 3. februara 2022. godine apelant je osporio rješenjā Suda BiH br. S1 2 K 041757 22 Kž od 26. januara 2022. godine i S1 2 K 041757 22 Kv 3. od 6. januara 2022. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. januara 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 19. i 20. januara 2022. godine.

5. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom punomoćniku 21. januara 2022. godine.

6. Apelantov punomoćnik je izjašnjenje povodom odgovora na apelaciju dostavio 28. januara 2022. godine.

III. Činjenično stanje


7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 041757 21 Krn 4 od 10. decembra 2021. godine djelimično je prihvaćen prijedlog Tužilaštva od 9. decembra 2021. godine, te je apelantu i ostalim osumnjičenim (još 13 lica) određena mjera pritvora u trajanju od mjesec dana, počev od 8. decembra 2021. do 8. januara 2022. godine ili do nove odluke suda, zbog postojanja pritvorskih razloga propisanih u članu 132. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 9. decembra 2021. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, krivičnim djelom neovlaštenog prometa oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe iz člana 193. stav 1. KZBiH, krivičnim djelom krijumčarenja ljudi iz člana 189. KZBiH i krivičnim djelom teške krađe iz člana 226. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Pritvor je zatražen i zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH u odnosu na sve osumnjičene. U prijedlogu je dalje navedeno da je Tužilaštvo primilo izvještaj MUPRS u kojem je navedeno da su na području BiH dvojica osumnjičenih D. L. i P. P. organizirali kriminalnu grupu unutar koje je bilo više međusobno povezanih lica, među kojima je i apelant, koja je veće količine oružja i opojne droge nabavljala od njima poznatih lica na teritoriji Albanije i Republike Crne Gore, nakon čega su oružje i opojne droge krijumčareni na područje BiH. Tužilaštvo je zatim dalo naredbu MUPRS da izvrši analizu operativnog materijala koji je dostavljen putem međunarodne saradnje, a zatim je Sud BiH dao naredbu za provođenje posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 1. tač. a) i d) ZKPBiH. U tač. od 1. do 20. prijedloga Tužilaštva su precizno i detaljno navedene pojedinačne radnje izvršenja krivičnih djela koja su apelantu i ostalim osumnjičenim stavljena na teret. Pojašnjavajući proceduralni aspekt za određivanje pritvora, Tužilaštvo je navelo da je prijedlog podnesen radi osiguranja prisustva osumnjičenih u predmetnom postupku, te radi prikupljanja relevantnih dokaza, brzo i efikasno, bez ometanja u provođenju istražnih radnji i mjera. Osim toga, u prijedlogu je istaknuto da je predložena mjera neophodna radi otklanjanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, bojazni da će pripadnici grupe uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, te zbog naročitih okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi ometali krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, kao i bojazni da bi mogli ponoviti krivično djelo. Na str. 5. i 6. obrazloženja rješenja je naveden sadržaj prijedloga Tužilaštva i razlozi na kojima je prijedlog zasnovan.

10. U nastavku je na str. od 7. do 11. navedeno izjašnjenje stranaka i njihovih branilaca. Apelantov branilac je u tom pravcu istakao da u konkretnom procesnom trenutku ne može pobijati osnovanu sumnju da je apelant počinio neke krivičnopravne radnje iz prijedloga, te da tužilac mora dostaviti dokaze na kojima zasniva osnovanu sumnju. U pogledu posebnih pritvorskih razloga naveo je da niti jedan od razloga nije konkretiziran, da se apelant spominje samo u tač. 3. i 10. prijedloga, te da stoga nema elemenata za određivanje pritvora. Kao alternativnu mjeru predložio je mjeru zabrane putovanja.

11. Cijeneći da je u okolnostima konkretnog slučaja prijedlog za određivanje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim osnovan, sudija za prethodni postupak je naveo sljedeće: postojanje osnovane sumnje u smislu člana 132. stav 1. ZKPBiH i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) faktičko je pitanje i mora se utvrđivati u svakom konkretnom slučaju i u odnosu na konkretno osumnjičeno lice; član 20. tačka l. ZKPBiH propisuje da osnovana sumnja predstavlja viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je počinjeno krivično djelo; u konkretnom slučaju postoji dovoljno dokaza koji potkrepljuju tvrdnju Tužilaštva o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni duži vremenski period djelovali kao organizirana grupa i vršili krivična djela na području BiH, Republike Srbije, Republike Hrvatske i drugih zemalja EU. Analizom dostavljenog dokaznog materijala prikupljenog najvećim dijelom putem MUPRS za relevantni period i drugih nadležnih organa (detaljno pobrojano na str. od 12. do 14. rješenja), među kojima su i zapisnici o ispitivanju svih osumnjičenih (zapisnik o saslušanju apelanta u svojstvu osumnjičenog od 8. decembra 2021. godine), utvrđeno je da se radi o grupi koja ima vrlo razvijenu hijerarhijsku strukturu na čijem su čelu osumnjičeni D. L. i P. P. Svaki od pripadnika grupe, među kojima i apelant, imao je unaprijed određene planirane zadatke i uloge u međunarodnom prevozu opojne droge, vatrenog oružja, vojne opreme, ilegalnog prebacivanja migranata, kao i krađe luksuznih automobila.

12. U nastavku je navedeno da se sud neće pojedinačno osvrtati na svaku tačku prijedloga (20 tačaka) i svakog od osumnjičenih pojedinačno (iako je Tužilaštvo u prijedlogu iznijelo pojedinačne radnje koje se osumnjičenim stavljaju na teret), nego da će osnovana sumnja biti ispitana u vezi sa svim osumnjičenim koji su djelovali kao grupa, nalazeći da je takav način obrazlaganja osnovane sumnje i ocjene dostavljenih dokaza svrsishodan i dovoljan za konkretnu fazu postupka. Na strani 15. obrazloženja rješenja su opisane radnje osumnjičenih, među kojima je i apelant, proistekle iz analizirane materijalne dokumentacije (pobrojana na strani 15. rješenja), u kojoj je, kako je navedeno, MUPRS – Uprava za organizirani i teški kriminalitet sačinila izvještaje (7. i 8. decembra 2021. godine) u kojima je naveden sadržaj komunikacije osumnjičenih na aplikaciji SKY. Radnje za koje se apelant sumnjiči, osim naprijed navedenih, istaknute su na strani 17. obrazloženja rješenja, te je u nastavku (str. od 18. do 21. obrazloženja rješenja) opisano na osnovu kojih dokaza je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su svi osumnjičeni (ukupno 14), među kojima i apelant, duži vremenski period činili krivična djela koja im se u prijedlogu Tužilaštva stavljaju na teret. Slijedom navedenog je postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni duži period činili krivična djela koja im se prijedlogom Tužilaštva stavljaju na teret, kao članovi organizirane grupe imali određene zadatke koje su izvršavali u skladu s nalozima, u prilog čemu ide činjenica, kako je navedeno, da su za međusobne razgovore koristili aplikacije SKY i ANOM, koje se koriste za zaštićeno komuniciranje učesnika. Stoga je utvrđeno da u konkretnoj fazi postupka, kada istraga nije u potpunosti okončana, postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje koja predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinjeno u odnosu na stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon eventualnog potvrđivanja optužnice i donošenja presude.

13. U pogledu posebnih pritvorskih razloga i prigovora odbrane svakog od osumnjičenih, pa i apelantove, koji se odnose na nedostatak konkretizacije svakog od posebnih pritvorskih osnova, Sud BiH je istakao da je navedeni prigovor neosnovan. Pri tome je imao u vidu da je konkretan postupak u fazi istrage i okolnost da Tužilaštvo u toj fazi nije bilo u mogućnosti konkretizirati prijedlog na način kako smatra odbrana. Međutim, Tužilaštvo je, prema mišljenju sudije za prethodni postupak, prijedlog za određivanje pritvora dovoljno obrazložilo i konkretiziralo, potkrepljujući ga valjanom i relevantnom argumentacijom u mjeri koja je za sud dovoljna da donese pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

14. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH je navedeno: na strani apelanta i ostalih osumnjičenih egzistira opasnost od bjekstva; cijenjene su činjenice subjektivne prirode koje postoje kod svih osumnjičenih u vezi s objektivnim okolnostima konkretnog slučaja koje proizlaze iz prezentiranih dokaza i ispunjavaju standard drugih okolnosti i kao takve opravdavaju određivanje najstrože mjere osiguranja prisustva osumnjičenih; na strani apelanta je, osim toga, cijenjena činjenica dvojnog državljanstva – BiH i Republike Hrvatske u vezi s mogućnošću prebacivanja u bilo koju drugu državu EU (nepostojanje čvrstih graničnih kontrola unutar zemalja članica EU); postojanje međunarodnih kontakata svih osumnjičenih koji proizlaze iz opisa krivičnopravnih radnji za koje se sumnjiče; krivična djela za koja se sumnjiče počinjena su u okviru grupe za organizirani kriminal, što ukazuje na postojanje većeg broja lica koja su trenutno nedostupna organima gonjenja; težina inkriminacija za koje se terete (izuzetno teška krivična djela s visokom zaprijećenom kaznom zatvora; svijest osumnjičenih o počinjenju teških krivičnih djela kao motiv za bjekstvo). S obzirom na sve naprijed navedene okolnosti koje je Sud BiH ocijenio u njihovoj sveukupnosti, zaključeno je da bi apelant i ostali osumnjičeni u slučaju puštanja na slobodu mogli pobjeći i na taj način postati nedostupni organima gonjenja, što bi u konkretnom procesnom momentu otežalo daljnje vođenje krivičnog postupka. Sve navedeno ukazuje na postojanje dovoljnog stepena opasnosti od bjekstva koja je konkretna i realna, zbog čega je apelantu i ostalim osumnjičenim neophodno odrediti pritvor shodno odredbi člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.

15. U nastavku je ocijenjeno da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni i uvjeti iz odredbe člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH jer postoji osnovana bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, kao i tragove važne za krivični postupak, odnosno da bi mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, iz kojeg razloga je nužno određivanje pritvora po ovom pritvorskom osnovu. Kod takvog zaključka je posebno cijenjena priroda krivičnih djela zbog kojih se vodi predmetna istraga, činjenica da su počinjena, kako se sumnja, u okviru organizirane grupe međunarodnog karaktera, povezanost članova grupe. Osim toga, iz brojnih dostavljenih dokaza proizlazi da je u izvršenje krivičnih djela za koja se sumnja da su počinjena involviran veći broj lica za njihovo izvršenje i da su osumnjičeni komunicirali s licima za koja se također sumnja da su počinioci krivičnih djela. Stoga je zaključeno da je nužno spriječiti da osumnjičeni, prije izjava svjedoka i saosumnjičenih koji još nisu dostupni organima gonjenja, stupaju u kontakt s tim licima i usmjeravaju ih u pravcu njihovih iskaza kako bi umanjili ili isključili svoju krivičnu odgovornost ili dogovorili način prikrivanja dokaza. Stoga se sprečavanje navedenih radnji u konkretnoj fazi postupka može osigurati jedino zadržavanjem osumnjičenih u pritvoru. Pri tome je Sud BiH imao u vidu okolnost da Tužilaštvu predstoji obiman proces osiguranja dokaza, što je u prijedlogu za određivanje pritvora detaljno obrazloženo, kako bi se osiguralo nesmetano i efikasno vođenje i okončanje istrage.

16. U pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano ili učiniti krivično djelo kojim prijete iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH Sud BiH je naveo: ispunjen je formalno-pravni uvjet koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne jer se svi osumnjičeni, među kojima je i apelant, između ostalog sumnjiče za krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina; drugi uvjet koji mora biti kumulativno ispunjen s prethodnim odnosi se na "naročite okolnosti" koje nisu zakonom određene već se procjenjuju u svakom konkretnom slučaju; u konkretnom slučaju sud je imao u vidu prirodu krivičnih djela, brojnost radnji izvršenja (20 dokumentiranih radnji), kontinuiranost u njihovom preduzimanju planski i organizirano, mrežu kontakata i međusobnu povezanost i ulogu u grupi. Navedene činjenice, kako je dalje navedeno, proizlaze iz dostavljenih dokaza i činjenično su opisane u pojedinačnim krivičnopravnim radnjama koje se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret. Sve navedeno, kako je dalje obrazloženo, vodi zaključku da postoji opasnost da bi apelant i ostali osumnjičeni u slučaju puštanja na slobodu nastavili s vršenjem kriminalnih aktivnosti i da bi mogli ponoviti krivična djela zbog kojih se vodi predmetna istraga. Pri tome je sud imao u vidu da su organizatori grupe za koje se to osnovano sumnja D. L. i P. P. još uvijek na slobodi, te da stoga postoji dovoljan stepen vjerovatnoće da lica koja nisu lišena slobode svoje aktivnosti još uvijek nisu obustavila. Sve navedene okolnosti, kako je zaključeno, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli ponoviti krivično djelo, zbog čega je mjera pritvora neophodna primjenom člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH.

17. Sud BiH je osim toga razmotrio mogućnost primjene blažih mjera, te u vezi s tim zaključio da niti jedna druga, blaža mjera u konkretnoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.

18. U konačnici, Sud BiH je ocijenio osnovanim prijedlog Tužilaštva da se određeni dokazi u smislu člana 47. stav 1. ZKPBiH ne dostavljaju osumnjičenim i njihovim braniocima, osim izvještaja o počinjenom krivičnom djelu, radi zaštite daljnjeg toka istrage. U tom pravcu je naveden sadržaj spomenute odredbe kojom je propisano da branioci imaju pravo da razmatraju spise i pribavljene dokaze koji idu u korist osumnjičenih, ali i da se navedeno pravo braniocima može uskratiti ukoliko je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. U odredbi stava 2. iste odredbe je propisano da će tužilac uz prijedlog za određivanje/produženje pritvora sudu dostaviti dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca, što je u konkretnom slučaju i učinjeno, jer su uz prijedlog za određivanje pritvora sudu dostavljeni dokazi koji potkrepljuju navedeni prijedlog, o čemu su obaviješteni svi osumnjičeni i njihove odbrane. Imajući u vidu da su uz prijedlog dostavljeni dokazi za koje Tužilaštvo cijeni da bi njihovo otkrivanje odbranama u konkretnoj fazi postupka moglo ugroziti cilj istrage, uvažavajući navode prijedloga u tom pravcu, odbrani apelanta i ostalih osumnjičenih je uskraćen uvid u određene dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje pritvora, uz pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine.

19. Vanraspravno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) Rješenjem broj S1 2 K 041757 21 Kv od 20. decembra 2021. godine odbilo je kao neosnovanu žalbu apelanta (i ostalih osumnjičenih) izjavljenu protiv rješenja sudije za prethodni postupak od 10. decembra 2021. godine. U obrazloženju su navedeni žalbeni razlozi svih osumnjičenih pojedinačno, te je u pogledu žalbe koju je izjavila apelantova odbrana navedeno: žalbom se ukazuje na bitne povrede odredbi ZKPBiH; apelant nije saslušan u Tužilaštvu u roku od 24 sata nakon hapšenja; rješenje o pritvoru se osporava zbog prihvaćanja prijedloga Tužilaštva da se određeni dokazi ne dostavljaju odbrani (član 47. stav 1. ZKPBiH); iz pobijanog rješenja nije vidljivo da li je postojao tužiočev prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. ZKPBiH, niti da li je postojala naredba sudije za njihovo određivanje; aplikacija SKY iz koje proizlazi zaključak suda o osnovanoj sumnji je nezakonit dokaz; pritvorski razlozi nisu konkretizirani; dvojno državljanstvo koje apelant ima ne može predstavljati poseban pritvorski razlog, a sve ostale okolnosti u pogledu opasnosti od bjekstva su paušalne; nisu konkretizirani ni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH.

20. Nakon što je pobijano rješenje ispitano u granicama žalbenih navoda, drugostepeno vijeće je ocijenilo da je žalba neosnovana iz sljedećih razloga: postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora nije dovedeno u pitanje prigovorima u žalbi; jasno i detaljno je obrazložen zaključak da dokazi u koje je drugostepeno vijeće također izvršilo uvid upućuju na zaključak da se u konkretnom slučaju radi o grupi razvijene hijerarhijske strukture na čelu s osumnjičenim D. L. i P. P., kao i da je svaki od pripadnika grupe imao unaprijed određene i planirane zadatke i uloge u međunarodnom prevozu opojne droge, vatrenog oružja i vojne opreme, ilegalnom prebacivanju migranata te krađi luksuznih automobila. Drugostepeno vijeće je u potpunosti podržalo zaključak iz prvostepenog rješenja u pogledu postojanja osnovane sumnje, a u nastavku je dat osvrt na konkretne prigovore apelantovog branioca.

21. U pogledu neosnovanosti prigovora da je aplikacija SKY nezakonit dokaz na kojem se ne može zasnivati sudska odluka navedeno je da se zaključak o osnovanoj sumnji ne zasniva isključivo i jedino na komunikacijama ostvarenim putem navedene aplikacije, već i na ostalim dokazima pribavljenim u međunarodnoj istrazi kroz međunarodnu policijsku saradnju, koji su kao takvi dovoljni u konkretnom procesnom trenutku i za svrhu kada se ne odlučuje o krivici osumnjičenih već o pritvoru kao mjeri procesne prinude. Osim toga, zakonitost dokaza je moguće osporavati u kasnijim fazama postupka ukoliko do toga dođe.

22. U pogledu prigovora kojim se ukazuje na povredu prava na odbranu zbog nedostavljanja određenih dokaza, drugostepeno vijeće je istaklo da je uskraćivanje prava na dostavljanje dokaza u konkretnom procesnom trenutku opravdano iz razloga nesmetanog, efikasnog i ekspeditivnog vođenja i okončanja istrage. U pobijanom rješenju je jasno navedeno da su sudu dostavljeni dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora koji su u kontekstu odredbe člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH i razmotreni, te je prihvaćena diskreciona ocjena tužioca prema kojoj bi dostavljanje dokaza odbranama osumnjičenih moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Istovremeno je drugostepeno vijeće podsjetilo Tužilaštvo da je u obavezi s dužnom pažnjom cijeniti moment kada neki od dokaza ne bude ugrožavao ciljeve istrage i zatim ga objelodaniti osumnjičenim i njihovim braniocima.

23. Dalje, drugostepeno vijeće je ocijenilo da je prigovor u pogledu nekonkretiziranosti razloga koji se odnose na opasnost od bjekstva neosnovan jer ova opasnost u pobijanom rješenju nije apstraktna, čemu u prilog govore sve odlučne okolnosti i zaključak iz pobijanog rješenja. Činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo nije, kako je navedeno u pobijanom rješenju, jedina okolnost koja je cijenjena u kontekstu opasnosti od bjekstva. Također je zaključeno da je u pobijanom rješenju pravilno izveden zaključak u pogledu postojanja koluzione opasnosti, odnosno postojanja bojazni da bi apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak u konkretnoj, ranoj fazi istrage. U tom kontekstu su ponovljene okolnosti i razlozi koje je imao u vidu sudija za prethodni postupak i koje su u prvostepenom rješenju jasno i argumentirano izložene. Drugostepeno vijeće je i u pogledu pritvorskog razloga koji se tiče naročitih okolnosti, odnosno iteracijske opasnosti iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH ponovilo razloge prvostepenog rješenja cijeneći da su oni pravilno cijenjeni u vezi s konkretnim okolnostima uz zaključak da iteracijska opasnost i dalje egzistira. U nastavku je razmotrena mogućnost određivanja blažih mjera, te je u tom pravcu zaključeno, imajući pri tome u vidu okolnosti konkretnog slučaja, da se u konkretnom procesnom trenutku jedino mjerom pritvora može osigurati apelantovo i prisustvo ostalih osumnjičenih i stoga nesmetano vođenje krivičnog postupka. Vijeće Suda BiH je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim, donijelo Rješenje broj S1 2 K 041757 22 Kv 3 od 6. januara 2022. godine kojim je apelantu pritvor određen rješenjem od 10. decembra 2021. godine produžen za naredna dva mjeseca, odnosno do 8. marta 2022. godine ili do nove odluke suda, zbog postojanja razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. U obrazloženju rješenja je naveden historijat postupka, prijedlog Tužilaštva od 4. januara 2022. godine, te izjašnjenje stranaka i njihovih branilaca. U relevantnom dijelu ovog rješenja koje se odnosi na apelanta je navedeno: odbrana se pozvala na praksu Ustavnog suda BiH u pogledu nedostavljanja dokaza i stoga nemogućnosti da se izjasni na sve okolnosti koje se apelantu stavljaju na teret (pravo na odbranu); pritvor je preuranjen jer se istraga mogla voditi i bez apelantovog pritvaranja; posebni pritvorski razlozi nisu konkretizirani.

24. Vijeće Suda BiH je, cijeneći da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora osnovan, navelo: u konkretnom slučaju se radi o složenoj i obimnoj istrazi, pa je diskreciona ocjena tužioca koji dokazi će se u konkretnoj fazi dostaviti odbrani a koji ne kako cilj istrage ne bi bio doveden u opasnost; ponovljen je sadržaj odredbe člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH; razmatranje dokaza je stoga opravdano ograničeno i na taj način nije povrijeđeno pravo na odbranu; Tužilaštvo je identificiralo dokaze i dostavilo ih sudu na ocjenu, čime je osigurana zakonita odluka o pritvoru i zaštita od proizvoljnog pritvaranja upoznavanjem odbrane s optužbom i dokazima protiv apelanta i ostalih osumnjičenih, čime je ispoštovan standard "obavještavanja o optužbi". U nastavku su ponovljeni razlozi koji proizlaze iz dostavljene dokumentacije u pogledu postojanja osnovane sumnje da apelant i ostali osumnjičeni duži vremenski period djeluju kao organizirana grupa i da vrše krivična djela kako je navedeno u prijedlogu Tužilaštva. Na str. od 16. do 25. obrazloženja rješenja su opisane pojedinačne radnje za svakog od osumnjičenih i dokazi kojima se potkrepljuje osnovana sumnja da su počinili krivična djela kako je opisano u prijedlogu Tužilaštva. U nastavku su navedeni posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH prema kojim, kako je zaključeno, i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, osnovana bojazan da bi boravkom na slobodi uništio, sakrio, izmijenio ili krivotvorio dokaze i tragove važne za krivični postupak i da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni (apelant) boravkom na slobodi mogao ponoviti ili učiniti novo krivično djelo. Osim toga, ocijenjeno je da je period od dva mjeseca, za koliko je pritvor produžen, neophodan da Tužilaštvo provede istražne radnje koje su navedene u prijedlogu, da identificira i sasluša svjedoke i saučesnike, da provede finansijsku istragu te okonča druge istražne radnje koje su u toku po naredbama Tužilaštva. Pri tome je napomenuto da se veći broj dokaza odnosi na pribavljanje putem međunarodne pravne pomoći od SAD i Republike Francuske, što zahtijeva određeno vrijeme. U nastavku postupka će se, kako je navedeno, voditi računa o daljnjoj opstojnosti najstrože mjere za osiguranje prisustva apelanta i ostalih osumnjičenih. Razmotrena je primjena blažih mjera, te je zaključeno da u konkretnom procesnom trenutku nijedna druga mjera u postojećim okolnostima, osim mjere pritvora, ne predstavlja adekvatnu mjeru kojom bi se ostvarila svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka.

25. Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 2 K 041757 22 Kž od 26. januara 2022. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu i žalbe ostalih osumnjičenih. U apelantovoj žalbi je navedeno: povrijeđeno je apelantovo pravo na slobodu i sigurnost jer Tužilaštvo nije detaljno ukazalo na dokaze koji potvrđuju osnovanu sumnju o počinjenju krivičnih djela; takav zaključak se nije mogao izvesti iz prikupljenih dokaza; povrijeđeno je apelantovo pravo na odbranu i načelo "jednakosti oružja"; ne postoje razlozi za produženje pritvora; rezultati presretnutih razgovora dobivenih analizom aplikacije SKY su nezakoniti dokazi.

26. Cijeneći neosnovanost naprijed navedenih žalbenih prigovora, apelaciono vijeće je istaklo da se suštinski žalbeni prigovori branilaca svih osumnjičenih, uključujući i apelanta, svode na osporavanje postojanja osnovane sumnje, problematiziranje nedostavljanja dokaza odbrani na uvid, zakonitosti dokaza, te u konačnici izostanak obrazloženja za posebne pritvorske razloge. Suprotno tome, apelaciono vijeće smatra da pobijano rješenje sadrži argumentirano obrazloženje o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, pri čemu su razlozi jasni, konkretizirani i uvjerljivi jer se zasnivaju na dokazima priloženim uz prijedlog za određivanje odnosno produženje pritvora – iskazi svjedoka, sadržaji presretnutih razgovora koji su inkorporirani u službene zabilješke MUPRS dobivenih aplikacijom SKY, sadržaji evidencija Granične policije BiH koji potvrđuju kretanje osumnjičenih, rezultati izvršenih pretresa i uviđaja na inkriminiranim mjestima. U vezi s tim je zaključeno da je u pobijanom rješenju dat jasan pregled onog što se apelantu i ostalim osumnjičenim stavlja na teret.

27. Apelaciono vijeće se posebno osvrnulo na žalbeni prigovor u vezi s dostavljanjem dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja naglašavajući da odbrane svih osumnjičenih potenciraju ograničenje uvida u određene dokaze kao proceduralne garancije. U pravcu neosnovanosti istaknutog prigovora je navedeno: član 5. Evropske konvencije sam po sebi ne predstavlja apsolutno pravo; izuzeci se odnose na "slučajeve pritvora" i pristupa dokumentaciji na kojoj se zasniva zakonitost pritvora jer je to dozvoljeno odredbama ZKPBiH s ciljem zaštite ciljeva istrage (član 47. ZKPBiH); u konkretnom slučaju odbrane svih osumnjičenih su obaviještene i upoznate ne samo sa dokazima na kojima se zasniva osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se terete već i sa sadržajem opisanih krivičnopravnih radnji i jasno kvalificiranih krivičnih djela. U vezi s tim je zaključeno da nije povrijeđeno pravo na odbranu osumnjičenih. Nadalje, pitanja koja se odnose na zakonitost dokaza su pitanja koja će biti predmet ocjene suda u odluci prilikom utvrđivanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu, dakle u eventualnim drugim fazama postupka. U nastavku su na str. od 12. do 15. obrazloženja rješenja razmotreni prigovori istaknuti u pravcu nepostojanja posebnih pritvorskih razloga, te je u vezi s tim zaključeno da su neosnovani. Vanraspravno vijeće je, kako je zaključeno, cijenilo niz odlučnih činjenica i okolnosti subjektivne i objektivne prirode, dovodeći ih u međusobnu vezu u odnosu na sve osumnjičene, koji nedvosmisleno upućuju na zaključak o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


28. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

29. U apelaciji se ističe da su osporena rješenja proizvoljna, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela tako i u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga. U vezi s tim je navedeno: apelant nije saslušan u svojstvu osumnjičenog u roku od 24 sata od momenta lišenja slobode; osnovana sumnja o počinjenju krivičnih djela je zasnovana na nezakonitom dokazu dobivenom prisluškivanjem i komunikacijama ostvarenim putem aplikacije SKY; navedene radnje prisluškivanja nisu vršene po naredbi nadležnog sudije za prethodni postupak; nijedan dokaz nije dostavljen apelantu i njegovom braniocu; drugostepeno vijeće nije preispitalo sva pitanja u vezi s pritvorom i odluka nije donesena na osnovu objektivnih kriterija; obrazloženje o postojanju osnovane sumnje je uopćeno i zasnovano na pretpostavkama; svi posebni pritvorski razlozi su apstraktni.

30. U pogledu povrede iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije navedeno je da su povrijeđeni načelo jednakosti oružja, načelo zakonitosti i načelo in dubio pro reo. U ovom kontekstu je ponovljeno da se osnovana sumnja nije mogla zasnovati na nezakonitim dokazima, konkretno na aplikaciji SKY. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporeno rješenje ukine i naredi puštanje apelanta na slobodu.

b) Odgovori na apelaciju


31. Sud BiH je naveo da je u postupku odlučivanja o žalbi razmotrio pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda i u svojoj odluci naveo i obrazložio sve razloge koji su ga opredijelili da se žalba odbije. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva; uz prijedlog za određivanje pritvora je, između ostalog, dostavljen zapisnik o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog od 8. decembra 2021. godine; stoga se neosnovano tvrdi da apelant nije ispitan u svojstvu osumnjičenog; u konkretnom procesnom trenutku opravdano je bilo prihvatiti prijedlog Tužilaštva da se odbrani ne dostave dokazi u smislu odredbi člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH jer bi dostavljanjem dokaza odbrani bili ugroženi ciljevi istrage u složenom i obimnom predmetu; pravo na razmatranje dokaza apelantovom braniocu (i braniocima ostalih osumnjičenih) opravdano je ograničeno u skladu s navedenom odredbom ZKPBiH; uz prijedlog za određivanje pritvora je dostavljena obimna materijalna dokumentacija, pa zaključak o postojanju osnovane sumnje ne proizlazi samo iz sadržaja komunikacija sa aplikacije SKY; sve činjenice su detaljno razmotrene i dati iscrpni argumenti i obrazloženje u pogledu određivanja pritvora apelantu. Predloženo je da se apelacija odbije.

32. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer je Sud BiH u pobijanim rješenjima sve činjenice detaljno razmotrio uz obrazloženje i zaključak o opravdanosti pritvora.

c) Apelantovo izjašnjenje na odgovore na apelaciju


33. Apelantov punomoćnik je u izjašnjenju povodom odgovora na apelaciju istakao da u postupku povodom mjere pritvora apelantu mora biti omogućen adversaran postupak i osigurano poštovanje načela "jednakosti oružja" dovodeći navedena načela u vezu s postupanjem suda u konkretnom slučaju i uskraćivanjem dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja, pozivanjem na Odluku broj AP 627/20. Apelantova odbrana, kao i odbrane ostalih osumnjičenih u konkretnoj fazi postupka nisu predlagale niti izvodile bilo kakve dokaze, a pojedini dokazi koje je sud u osporenim rješenjima cijenio kao dokazni materijal pribavljeni su nezakonito. Stoga ostaje pri tvrdnji da redovni sudovi nisu naveli niti jedan konkretan dokaz koji potkrepljuje zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, s prijedlogom da se apelacija usvoji.

V. Relevantni propisi


34. Krivični zakon BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Krijumčarenje ljudi

Član 189. st. (1), (2) i (3)


(1) Ko u namjeri pribavljanja za sebe ili drugog neke koristi nedozvoljeno prevede ili omogući prevođenje jednog ili više migranata ili drugih lica preko državne granice ili ko u tu svrhu sačini, nabavi ili posjeduje lažne putne ili lične isprave kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko vrbuje, preveze, sakrije, pruži zaštitu ili na drugi način omogući boravak krijumčarenih lica u Bosni i Hercegovini kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako je djelo iz stavova (1) i (2) ovog člana počinjeno u sastavu organizirane grupe ili grupe za organizirani kriminal, zloupotrebom službenog položaja ili na način kojim se ugrožava život, zdravlje ili sigurnost krijumčarenih lica ili je prema njima postupano u svrhu iskorištavanja ili na drugi nečovječan ili ponižavajući način, počinilac će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.

(…)

Neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom te proizvodima dvojne upotrebe

Član 193. stav (1)


(1) Ko uvozi, izvozi, prevozi ili posreduje u prometu oružja ili vojne opreme bez dozvole propisane zakonom Bosne i Hercegovine ili u suprotnosti s međunarodnim pravom, ili ko daje krive podatke ili propusti prikazati činjenice u postupku davanja dozvole u skladu sa zakonom Bosne i Hercegovine, ili ko propusti u skladu sa zakonom Bosne i Hercegovine registrirati ugovor u vezi oružja ili vojne opreme, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Neovlašteni promet opojnim drogama

Član 195. stav (1)


(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Organizirani kriminal

Član 250. stav (2)


(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

35. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – odluka USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 47. st. (1) i (2)
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju

(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.

Član 132. stav (1) tač. a), b) i c)

Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna,

VI. Dopustivost


36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 041757 21 Kv od 20. decembra 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. decembra 2021. godine, a apelacija je podnesena 27. decembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U dopuni apelacije je osporeno Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 041757 22 Kž od 26. januara 2022. godine, a dopuna apelacije je podnesena 3. februara 2022. godine, pa proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


40. Apelant pobija rješenja Suda BiH ukazujući da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. https://www.anwalt-derbeste.de

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost


41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava

2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

42. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije


43. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određen, a zatim produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana KZBiH, zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

44. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju ZKPBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji "osnovana sumnja" da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle "osnovane sumnje" da je lice počinilo krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 132. stav 1. tač. a), b), c) i d).

45. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

46. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi za mjeru pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Osnovana sumnja


47. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi iskazao stav da postojanje "osnovane sumnje" na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i da predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštovanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje/produžava pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je period pritvora u načelu "zakonit" ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju/produženju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja "tešku i očiglednu nepravilnost", pa, osim ako ne predstavljaju "tešku i očiglednu nepravilnost", nedostatke rješenja kojima je određen/produžen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka.

48. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

49. Dovodeći navedena načela u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore usmjerio, prije svega, na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 132. stav 1. ZKPBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja donesenih prilikom određivanja, a zatim i produženja pritvora, proizlazi da su sudovi imali u vidu obimnu dokaznu građu (pobrojana na str. od 12. do 14. rješenja o određivanju pritvora), između ostalog i zapisnik o saslušanju apelanta u svojstvu osumnjičenog od 8. decembra 2021. godine, kao i zapisnike o saslušanju svjedoka koji uz obimnu materijalnu dokumentaciju daju dovoljno osnova za zaključak o postojanju osnovane sumnje za apelantovo nezakonito djelovanje. Obrazlažući neosnovanost žalbenog prigovora prema kojem nema dokaza da su apelant (i ostali osumnjičeni) bili članovi organizirane grupe i da je aplikacija SKY, iz koje navodno proizlazi komunikacija apelanta i ostalih osumnjičenih, nezakonit dokaz, drugostepeno vijeće je istaklo: zaključak o osnovanoj sumnji se ne zasniva jedino i isključivo na aplikaciji SKY, već i na ostalim dokazima pribavljenim putem međunarodne istrage i međunarodne policijske saradnje; u konkretnoj fazi postupka se ne odlučuje o apelantovoj krivici već o pritvoru kao mjeri prinude i zakonitost dokaza se u svakom slučaju može osporavati u kasnijoj fazi postupka ukoliko do nje dođe. Zaključak o postojanju osnovane sumnje, kako je zaključilo drugostepeno vijeće, zasnovan je na velikom broju prikupljenih dokaza, između ostalog i SKY aplikacija koje je sudija za prethodni postupak pravilno cijenio u njihovoj ukupnosti dajući jasno i opširno obrazloženje.

50. Apelaciono vijeće je navedeni žalbeni prigovor (aplikacija SKY je nezakonit dokaz) protiv rješenja o produženju pritvora također posebno analiziralo te je, cijeneći da je on neosnovan, istaklo: pobijano rješenje sadrži argumentirano obrazloženje o postojanju osnovane sumnje; razlozi za određivanje/produženje pritvora su jasni, konkretizirani i uvjerljivi jer se zasnivaju na dokazima priloženim uz prijedlog za određivanje odnosno produženje pritvora – iskazi svjedoka, sadržaji presretnutih razgovora koji su inkorporirani u službene zabilješke MUPRS dobivenih aplikacijom SKY, sadržaji evidencija Granične policije BiH koji potvrđuju kretanje osumnjičenih; rezultati izvršenih pretresa i uviđaja na inkriminiranim mjestima. U vezi s tim je zaključeno da je u pobijanom rješenju dat jasan pregled onog što se apelantu i ostalim osumnjičenim stavlja na teret.

51. Iz navedenog proizlazi da su sudija za prethodni postupak i vijeća Suda BiH pri određivanju i produženju pritvora imali u vidu prigovor odbrane u odnosu na nezakonitost dokaza – aplikaciju SKY. Sudija za prethodni postupak i vijeće Suda BiH se nisu eksplicitno izjasnili u tom pravcu (da li je navedeni dokaz zakonit ili nije), međutim naglasili su da aplikacija SKY nije jedini dokaz na kojem se zasniva odluka o postojanju osnovane sumnje. Naime, Sud BiH (sudija za prethodni postupak) istakao je da je osnovana sumnja za apelanta i ostale osumnjičene zasnovana na velikom broju dokaza (pobrojani na str. od 12. do 14. rješenja) iz kojih proizlazi zaključak o počinjenju krivičnih djela, pozivajući se pri tome na stav iz presude Evropskog suda Fox, Campbell i Hartley protiv UK (već citirana, tačka 39) prema kojem u konkretnoj fazi (faza istrage) postoji dovoljno "činjenica i informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo". Odlučujući o žalbi protiv rješenja o produženju pritvora, vijeće Suda BiH je navelo da će pitanja koja se odnose na zakonitost dokaza biti predmet ocjene suda u eventualnim kasnijim fazama postupka (prigovor na optužnicu). Kada se navedeno uzme u obzir, Ustavni sud smatra da nije arbitrarno obrazloženje iz osporenih odluka u pogledu toga da aplikacija SKY nije jedini dokaz na kojem je zasnovana odluka o osnovanoj sumnji s obzirom na nespornu činjenicu da je zaista u obrazloženjima osporenih odluka naveden veliki broj dokaza na kojim se zasniva osnovana sumnja osim aplikacije SKY (vidi str. od 12. do 14).

52. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno, a razlozi u prilog zaključku o njenom postojanju dovoljni, jasni i argumentirani. Sud BiH je, prema ocjeni Ustavnog suda, utvrdio činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant kao član organizirane grupe mogao počiniti krivična djela za koja se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na ), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane. Da li će ova sumnja biti i potvrđena, predmet je daljnjeg postupka.

Posebni pritvorski razlozi


53. U pogledu prigovora koji se odnose na primjenu relevantnih odredbi ZKPBiH u odnosu na posebne uvjete za izricanje mjere pritvora koji moraju kumulativno postojati uz opći uvjet, konkretno odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor može odrediti ukoliko postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.

54. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, obrazlažući osnovanost ovog pritvorskog razloga, imao u vidu činjenice subjektivne prirode kod svih osumnjičenih, uključujući i apelanta, i da ih je doveo u vezu s objektivnim okolnostima, konkretno obimnom dokaznom građom iz koje proizlazi osnovana sumnja o počinjenju krivično-pravnih radnji. Osim toga, na strani apelanta je cijenjena činjenica dvojnog državljanstva BiH i Republike Hrvatske, te u vezi s tim izveden zaključak da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, imao mogućnost napustiti BiH i prebaciti se u bilo koju drugu državu EU. Iz opisa krivičnopravnih radnji svih osumnjičenih, među kojima je i apelant, utvrđeno je postojanje međunarodnih kontakata, zatim da su krivična djela za koja se sumnjiče počinjena u okviru grupe za organizirani kriminal, što ukazuje na postojanje većeg broja lica od kojih neka još uvijek nisu dostupna organima gonjenja. U okviru ovog pritvorskog razloga je cijenjena i težina inkriminacija za koje se svi osumnjičeni terete (izuzetno teška krivična djela s visokom zaprijećenom kaznom zatvora), te svijest o počinjenju teških krivičnih djela kao motiv za bjekstvo. Sve navedeno, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje na postojanje dovoljnog stepena opasnosti od bjekstva koja je konkretna i realna jer bi u konkretnom procesnom momentu te okolnosti otežale vođenje krivičnog postupka, zbog čega je apelantu i ostalim osumnjičenim neophodno odrediti pritvor shodno odredbi člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.

55. U vezi s pritvorskim razlogom propisanim u odredbi člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH prema kojoj će se mjera pritvora, uz osnovanu sumnju, odrediti ukoliko postoji osnovana bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, kao i tragove važne za krivični postupak, odnosno da bi mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike su cijenjene sljedeće okolnosti: priroda krivičnih djela zbog kojih se vodi predmetna istraga; postojanje osnovane sumnje da su počinjena u okviru organizirane grupe međunarodnog karaktera; povezanost članova grupe; postojanje dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je u činjenje krivičnih djela involviran veći broj lica i da su osumnjičeni komunicirali s licima za koja se također sumnja da su počinioci krivičnih djela; nužnost da se spriječi kontakt svih osumnjičenih s licima (saosumnjičenim) koja još nisu dostupna organima gonjenja i svjedocima. Sprečavanje navedenih radnji se u konkretnoj fazi postupka, kako je zaključeno, može osigurati jedino zadržavanjem osumnjičenih u pritvoru i kako bi se osiguralo nesmetano i efikasno vođenje i okončanje istrage.

56. U vezi s pritvorskim razlogom iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH kojim je propisano postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja ili dovršetka krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Nadalje, određivanje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska "opravdana sumnja" nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).

57. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH zaključio da je u odnosu na apelanta ispunjen posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. U tom pravcu je prvo ispitan formalnopravni uvjet koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne te zaključeno da je ispunjen. Naime, jedno od krivičnih djela za koja se apelant osnovano sumnjiči je krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH s propisanom kaznom zatvora u trajanju od pet godina. Zatim je ispitan drugi uvjet (koji s prvim mora biti kumulativno ispunjen) koji se odnosi na postojanje okolnosti koje imaju karakter naročitih i koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost). Konkretizirajući naročite okolnosti, Sud BiH je imao u vidu prirodu djela, brojnost radnji izvršenja, kontinuiranost u njihovom preduzimanju, mrežu kontakata i čvrstu povezanost kako međusobno tako i s članovima grupe te njihovu ulogu u grupi. Sve navedeno, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje na iskazanu upornost u vršenju krivičnih djela jer su krivična djela pripremana, planirana i ponavljana, što je dovelo do zaključka da bi u slučaju puštanja na slobodu apelant i ostali osumnjičeni mogli ponoviti ili dovršiti krivično djelo.

58. Ustavni sud stoga smatra da su u obrazloženjima rješenja o određivanju i produženju pritvora dati razlozi o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant (i ostali osumnjičeni) na slobodi mogao ponoviti krivično djelo i time postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Ovakav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, imajući u vidu data obrazloženja, kao i fazu u kojoj se postupak nalazi. Ustavni sud ukazuje da u konkretnoj fazi postupka (istraga) nije zadatak Ustavnog suda da preispituje tačnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora, koji je u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj ukupnosti, ukazuju da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da su se stekli uvjeti iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH.

59. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga "za" i "protiv" (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene), koje u cijelosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao pobjeći ili uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili utjecati na svjedoke i saosumnjičene te da bi mogao ponoviti krivično djelo kojim prijeti, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o mjeri pritvora i njegovog produženja ne čine proizvoljnim jer naprijed navedene okolnosti, koje su u osporenim rješenjima cijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizirane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH čine neosnovanim.

60. Nadalje, apelant tvrdi da je povrijeđena jednakost stranaka u postupku jer njemu i njegovoj odbrani nisu dostavljeni dokazi na kojim je Tužilaštvo BiH zasnovalo prijedlog za određivanje pritvora.

61. Ustavni sud podsjeća da, nakon inicijalnog hapšenja, lice lišeno slobode, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) u skladu s prvim dijelom člana 5. stav 3. Evropske konvencije, "mora biti izvedeno bez odlaganja pred sudiju". Međutim, činjenica da je osumnjičeni imao pristup sudu nije dovoljna za zaključak da je ispunjen prvi dio zahtjeva iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Postupci moraju biti adversarni i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i lica koje je u pitanju (osumnjičenog) (vidi Evropski sud, Nikolova, stav 59, Graužinis, stav 31). Ovo praktično znači da osumnjičeni mora imati pristup svim dokumentima u predmetu koji su suštinski važni za ocjenu zakonitosti pritvora (vidi Evropski sud, Lamy protiv Belgije, presuda od 30. marta 1989, serija A, broj 151, stav 29. i Schöps protiv Njemačke broj 25116/94, stav 44, ECHR 2001-I). Također, osumnjičeni treba imati priliku da odgovori na argumente tužioca (vidi Evropski sud, Niedbała protiv Poljske broj 27915/95, stav 67. od 4. jula 2000. godine). Najzad, pojmovi "zakonit" i "u skladu s procedurom propisanom zakonom" korišteni u članu 5. stav 1. Evropske konvencije suštinski upućuju na domaći zakon i obavezu usklađenosti s materijalnim i procesnim pretpostavkama uspostavljenim njime. Dodatno, Konvencija zahtijeva da svako lišavanje slobode treba biti i u skladu sa svrhom člana 5, a to je sprečavanje da lice koje je u pitanju bude lišeno slobode na arbitraran način (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Erkalo protiv Holandije, presuda od 2. septembra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VI, str. 2477, stav 52). Zbog toga je na prvom mjestu na domaćim organima, prije svega sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Međutim, kako član 5. stav 1. određuje kao povredu Konvencije propust da se postupi u skladu s domaćim pravom, Evropski sud smatra da može i da treba primijeniti ovlaštenja da preispita da li je postupljeno u skladu s ovim pravom (vidi Evropski sud, Lebedev protiv Rusije, presuda od 25. oktobra 2007. godine, stav 54).

62. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su oba drugostepena vijeća imala u vidu apelantov prigovor o nedostavljanju dokaza, te je u tom pravcu u obrazloženjima rješenja navedeno: da je uskraćivanje prava na dostavljanje dokaza u konkretnom procesnom trenutku opravdano iz razloga nesmetanog, efikasnog i ekspeditivnog vođenja i okončanja istrage; u prvostepenom rješenju je jasno navedeno da su sudu dostavljeni dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora koji su u kontekstu odredbe člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH razmotreni i prihvaćena diskreciona ocjena tužioca prema kojoj bi dostavljanje dokaza odbranama osumnjičenih (i apelantovoj odbrani) moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Istovremeno je drugostepeno vijeće podsjetilo Tužilaštvo da je u obavezi s dužnom pažnjom cijeniti moment kada neki od dokaza ne bude ugrožavao ciljeve istrage i zatim ga dostaviti osumnjičenim i njihovim braniocima.

63. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. ovog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH postupio u kontekstu navedenih odredbi ZKPBiH, te da su stoga apelant i njegov branilac, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o pritvoru, sa sadržajem dokaza na kojima su osporene odluke zasnovane.

64. Dalje, navedeni prigovor apelant ističe pozivanjem na Odluku u predmetu broj AP 627/20 (Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 8. aprila 2020. godine, dostupna na) ukazujući da je u pitanju identična situacija (i stoga povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije). U citiranoj odluci je povreda navedenog prava utvrđena zbog postojanja okolnosti iz kojih proizlazi da je apelantu prijedlog za određivanje pritvora uručen na samom ročištu i da je u rješenju o određivanju pritvora izostala detaljna interpretacija dokaza na kojim se prijedlog za određivanje pritvora zasnivao (tačka 52. citirane odluke). U tom smislu se ne može zaključiti da je u pitanju identična situacija jer su apelant i njegov branilac prilikom određivanja pritvora sa sadržajem dokaza na kojima su osporene odluke zasnovane bili upoznati u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o pritvoru. Naime, u konkretnom slučaju je nesporno da su uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora Sudu BiH dostavljeni dokazi bitni za ocjenu zakonitosti pritvora, kao i da se radilo o dokazima u odnosu na koje je radi istrage apelantovom braniocu uskraćen pristup. U obrazloženjima osporenih rješenja su pojedini dokazi interpretirani i dovedeni u vezu s iskazima svjedoka i prikupljenom materijalnom dokumentacijom, te je na osnovu njihove ocjene, pojedinačno i u uzajamnoj vezi, Sud BiH i zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b), i c) ZKPBiH. U tom smislu, apelant je imao i koristio mogućnost da nakon prvostepenog rješenja o određivanju pritvora izjavi žalbu, u kojoj je imao mogućnost da osporava i proceduralne i materijalne aspekte pritvora pred drugostepenim vijećem koje je nadležno da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju na slobodu lica koje je u pitanju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 966/17 od 10. maja 2017. godine, tačka 64, dostupna na).

65. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelant i njegov branilac, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju i produženju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima su te odluke zasnovane, budući da iz stanja spisa proizlazi da su apelant i njegov branilac osporavali sadržaj dokaza Tužilaštva koji su dostavljeni uz prijedlog. U tom smislu uspostavljena je ravnoteža između cilja istrage i obavještavanja o dokazima bitnim za ocjenu zakonitosti pritvora. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svim osporenim rješenjima dao iscrpnu interpretaciju člana 47. ZKPBiH, te zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja standard obavještavanja zadovoljen. Nadalje, u obrazloženjima osporenih rješenja dati su iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega u ovoj fazi postupka nisu ključne apelantove tvrdnje o nezakonitim dokazima, čiju je zakonitost moguće osporavati u kasnijim fazama postupka ukoliko do toga dođe, odnosno zbog čega ne mogu biti od utjecaja na zakonitost pritvora. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje ni u ovom dijelu.

66. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

Član 5. stav 4. Evropske konvencije


67. Apelant tvrdi da redovni sudovi nisu odgovorili na njegove prigovore i žalbene navode.

68. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen/produžen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantira pravo "svakom kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode" da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Nadalje, citirana odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za "zakonitost" u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC] broj 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC).

69. U konkretnom slučaju, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, nesporno je da je drugostepeno vijeće, odlučujući o žalbi na rješenje o određivanju/produženju pritvora, inkorporirao razloge i obrazloženje iz prvostepenog rješenja u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnih razloga za određivanje pritvora, što, slijedom navedenog, samo po sebi ne dovodi u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za "zakonitost" pritvora. Pri tome su u obrazloženjima osporenih drugostepenih rješenja dati razlozi i obrazloženje za ovakav pristup, te su, suprotno apelantovim tvrdnjama, dati razlozi i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, zbog čega se zakonitost pritvora ne dovodi u pitanje apelantovim navodima o nedostavljanju dokaza i (o) nezakonitom dokazu.

70. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije neosnovane.

71. Imajući u vidu navedena razmatranja u njihovoj cjelokupnosti, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti


72. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjima povrijeđena pretpostavka nevinosti.

73. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

74. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:

(…)

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

75. Apelant tvrdi da osporena rješenja o određivanju i produženju pritvora u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH predstavljaju najgrublje kršenje pretpostavke nevinosti na njegovu štetu.

76. Ustavni sud podsjeća da za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantira da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije bit će povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava dužnosnika koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, str. 30, § 56; Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, st. 27, 30. i 37; Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, serija A, broj 308, str. 16, st. 35˗36. i Karakas i Yesilirmak protiv Turske broj 43925/985, stav 49, 28. juni 2005. godine).

77. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je, prema apelantovim tvrdnjama, načelo presumpcije nevinosti povrijeđeno jer u osporenim rješenjima nedostaju razlozi za određivanje pritvora u smislu člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. Imajući u vidu naprijed navedena razmatranja i obrazloženja osporenih rješenja u kontekstu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c), 3. i 4. Evropske konvencije, kao i zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u vezi s tim, te okolnost da iz istih ne proizlazi ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud prejudicirao apelantovu krivicu, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


78. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH zbog kojih je apelantu određen i produžen pritvor, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.

79. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada redovni sudovi u rješenjima o određivanju i produženju pritvora nisu prejudicirali apelantovu krivicu.

80. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

81. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.