- Wed Dec 29, 2021 9:40 am
#5333
Službeni glasnik BiH, broj 79/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3766/20, rješavajući apelaciju S. M. i M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. M.
Utvrđuje se povreda prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 030076 20 Kž od 26. maja 2020. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, drugoapelantici M. M. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 10.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnog prava, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u smislu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. M. zbog povrede prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 030076 20 Kž od 26. maja 2020. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Prvoapelantica S. M. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) iz Sarajeva, zakonska zastupnica maloljetne M. M. (u daljnjem tekstu: drugoapelantica ili oštećena), podnijela je 20. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 030076 20 Kž od 26. maja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 030076 19 K od 28. januara 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 25. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 9. jula 2021. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 K 030076 19 K od 28. januara 2020. godine oslobodio A. D. (u daljnjem tekstu: optuženi) optužbe da je u vrijeme, u mjestu i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 5. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) prema maloljetnoj oštećenoj (rođenoj u augustu 2003. godine), a prvoapelantica je kao njena majka i zakonska zastupnica upućena na parnicu radi ostvarenja imovinskopravnog zahtjeva.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je prema optužnici Tužilaštva optuženom stavljeno na teret da je počinio krivično djelo silovanja, da se prilikom izjašnjenja o krivnji optuženi izjasnio da nije kriv i da je radi interesa oštećene javnost u predmetu bila isključena. Na stranici 3. obrazloženja presude pobrojani su svi dokazi optužbe i odbrane koji su izvedeni tokom glavnog pretresa, a u nastavku je prije analize izvedenih dokaza raspravljeno o prigovoru odbrane istaknutom u pravcu nezakonitosti pojedinih dokaza. U vezi s tim je naveden sadržaj odredbe člana 123. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) kojim je propisano u kojim situacijama je obavezno preduzeti radnje tjelesnog pregleda i ko naređuje takvu radnju, te je konstatirano da je u konkretnom slučaju za obavljanje radnje ginekološkog pregleda oštećene bila potrebna naredba suda ili Tužilaštva. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, takva naredba nije bila izdata, pa je u smislu člana 11. ZKPFBiH ocijenjeno da su nezakoniti sljedeći dokazi: medicinski nalaz Klinike za ginekologiju i akušerstvo od 6. januara 2018. godine za oštećenu, nalaz i mišljenje vještaka Hamze Žuje od 21. marta 2018. godine i iskaz istog vještaka s glavnog pretresa 19. marta 2019. godine. U tom pravcu je napomenuto da u smislu navedene odredbe sud svoju odluku ne može zasnovati na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ZKPFBiH, kao i dokazima koji su dobijeni na osnovu tako pribavljenih dokaza. U tom pravcu je istaknuto da je uvidom u ambulantni pregled GAK-a broj 70/18 od 6. januara 2018. godine utvrđeno da je zahtjev za ginekološko-akušerski pregled broj 02/11-4-04-10-07/18 potpisan od načelnika IV PU Mirsada Đelilovića u kojem je također konstatirano da nedostaje pismeni nalog dežurnog tužioca. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da za obavljanje ginekološkog pregleda nije bila izdata naredba suda ili Tužilaštva. Shodno tome je zaključeno da su nezakoniti sljedeći dokazi: medicinski nalaz Klinike za ginekologiju i akušerstvo broj 70/18 od 6. januara 2018. godine, nalaz i mišljenje dr. Hamze Žuje od 21. marta 2018. godine jer se zasniva na nalazu od 6. januara 2018. godine, kao i iskaz ovog vještaka dat na glavnom pretresu od 19. marta 2019. godine, te je u vezi s tim zaključeno da se na tim dokazima ne može zasnovati odluka.
7. U pogledu neosnovanosti prigovora odbrane optuženog na izvještaj o izvršenom pretresu lica, Kantonalni sud je istakao da je uvidom u spis utvrđeno da je 12. januara 2018. godine Tužilaštvo dostavilo prijedlog za određivanje pritvora optuženom (tada osumnjičenom) i da je u dijelu prijedloga u kojem su navedeni dokazi, između ostalog, naveden i izvještaj o izvršenom pretresu, iz čega proizlazi da je sudija za prethodni postupak bio upoznat s pretresom tada osumnjičenog koji je izvršen bez naredbe.
8. Cijeneći izvedene dokaze odbrane i optužbe, Kantonalni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nema dokaza da je optuženi učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret optužnicom od 31. oktobra 2018. godine, preciziranom 17. juna 2019. godine, pa je na osnovu člana 299. tačka c) ZKPFBiH donesena presuda kojom je optuženi oslobođen optužbe da je prema oštećenoj počinio krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 5. KZFBiH. Obrazlažući navedeni zaključak, Kantonalni sud je istakao da je iskaz oštećene u svojstvu svjedoka koji je dala na glavnom pretresu u prisustvu predstavnika Centra za socijalni rad Općine Novi Grad ocijenjen kao nejasan, kontradiktoran, čak i nelogičan, te da postoji osnovana sumnja u pogledu istinitosti datog iskaza koji iz navedenog razloga nije prihvaćen kao dokaz koji bi s potpunom sigurnošću potvrdio da je optuženi počinio navedeno krivično djelo. U nastavku su interpretirani ključni dijelovi iskaza oštećene s glavnog pretresa (str. 5. i 6. obrazloženja presude) kojima je, prema ocjeni suda, potvrđen navedeni zaključak o nepouzdanosti i nelogičnosti iskaza oštećene.
9. Zatim je interpretiran iskaz prvoapelantice u svojstvu zakonske zastupnice oštećene na okolnosti ponašanja oštećene nakon događaja povodom kojeg je pokrenut krivični postupak, te u vezi s tim istaknuto da je iskaz prihvaćen u dijelu da je oštećena majci ispričala o događaju silovanja i da je pritom optuženog identificirala kao lice koje je to učinilo. Navedeni iskaz je doveden u vezu s iskazom oštećene iz kojeg sud nije stekao uvjerenje da se događaj uopće dogodio i da se desio na način kako ga je oštećena opisala jer u tom dijelu postoje znatne kontradiktornosti koje su prethodno u obrazloženju presude opširno opisane (iskaz oštećene u svojstvu svjedoka). Također, nije prihvaćen dio prvoapelanticinog iskaza u kojem je opisala postojanje određenih tjelesnih povreda kod oštećene nastalih samopovređivanjem jer u tom pravcu nije dostavljen niti jedan medicinski nalaz koji bi to potvrdio.
10. U nastavku je interpretirano svjedočenje vještaka dr. Omera Ćemalovića u svojstvu člana tima pri obavljanju psihijatrijskog pregleda oštećene koji je sačinjen na osnovu podataka dobijenih od oštećene. Iz navedenog vještačenja i usmenog pojašnjenja na glavnom pretresu kao ključno proizlazi da se ne može utvrditi postojanje elemenata koji bi mogli dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećene. Isti zaključak je proistekao i iz nalaza i mišljenja vještaka Elvedine Dervović koji u ključnom glasi da su kod oštećene prisutni svi simptomi i znaci pretrpljenog stresa uzrokovanog za nju vrlo traumatičnim događajem silovanja. Kantonalni sud je u vezi s navedenim vještačenjima istakao da taj dokaz nije prihvaćen jer je tim vještaka za potrebe davanja traženog nalaza obavio intervju sa oštećenom, na osnovu kojeg su došli do određenih podataka vezanih za predmetni događaj, da je svrha pribavljanja tih podataka da omogući vještacima da iznesu svoj nalaz i mišljenje i da se vještaci ne smatraju "svjedocima" jer nisu angažirani u tu svrhu, da iz nalaza i mišljenja proizlazi da su upravo na kazivanju oštećene bazirali svoje konačno mišljenje prema kojem je traumatski događaj kojem je oštećena bila izložena silovanje. Kantonalni sud je u zaključnom dijelu u vezi s tim dokazom podsjetio da je iskaz oštećene cijenjen zajedno s drugim izvedenim dokazima, da su prethodno navedeni razlozi zbog kojih iskazu oštećene nije poklonjena vjera, te da iz tog razloga nije mogao biti prihvaćen ni timski nalaz i mišljenje vještaka psihologa koji je zasnovan na kazivanju oštećene.
11. Kantonalni sud je zatim naveo razloge zbog kojih su prihvaćeni materijalni dokazi dobijeni prilikom pretresanja optuženog bez naredbe. Naime, iz zapisnika o pretresanju optuženog i zapisnika o privremenom oduzimanju predmeta od 10. januara 2018. godine proizlazi da prilikom pretresa nisu pronađeni i oduzeti bilo kakvi predmeti i da je od optuženog oduzet jedan mobilni telefon. Također, iz zapisnika od 9. januara 2018. godine proizlazi da je i od apelantice oduzet jedan mobilni telefon koji joj je vraćen 28. jula 2018. godine. Dalje je navedeno da iz kaznene i operativne evidencije na ime optuženog od 10. januara 2018. godine proizlazi da on nije kažnjavan. U nastavku je opisano da je krivično djelo silovanja složeno krivično djelo koje se sastoji od prinude i obljube na način što se prinuda vrši upotrebom sile ili prijetnje, koje se smatra dovršenim kada je upotrebom sile ili prijetnje izvršena obljuba. Kantonalni sud je dalje naveo da je iz navedenih i obrazloženih dokaza, pri čemu je posebno imao u vidu sumnju u istinitost iskaza oštećene, ocijenio da Tužilaštvo drugim provedenim dokazima nije dokazalo da je optuženi u relevantnom periodu (kako je opisano u izreci presude) preduzeo radnje koje čine obilježje krivičnog djela silovanja, a samim tim da nije dokazano da ga je i počinio, s obzirom na to da sudu nisu predočeni dokazi koji s apsolutnom sigurnošću dokazuju da je prema oštećenoj izvršena obljuba i da je tom prilikom optuženi upotrijebio bilo kakvu silu ili prijetnju. U konkretnom slučaju je primijenjeno načelo in dubio pro reo iz člana 3. stav 2. ZKPFBiH u kojem je izričito propisano da će sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva sud presudom riješiti na način koji je povoljniji za optuženog. Rukovođen izvedenim dokazima i navedenim načelom, Kantonalni sud je optuženog u smislu člana 299. tačka c) ZKPFBiH oslobodio optužbe da je počinio krivično djelo silovanja. Najzad je istaknuto da su i dokazi koje je tokom postupka izvela odbrana uzeti u obzir, ali da oni po svom sadržaju nisu od značaja za drugačije presuđenje konkretne pravne stvari jer su izvedeni s ciljem pobijanja navoda optužnog akta. Apelantica je kao zakonska zastupnica oštećene upućena da u parničnom postupku u smislu člana 212. stav 4. ZKPFBiH ostvari imovinskopravni zahtjev.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 030076 20 Kž od 26. maja 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba Tužilaštva i potvrđena presuda Kantonalnog suda od 28. januara 2020. godine. U obrazloženju su istaknuti navodi žalbe kojima je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, s prijedlogom da se žalba uvaži i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
13. Vrhovni sud je prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, u smislu člana 321. ZKPFBiH, ukazavši na razloge zbog kojih je ocijenjeno da žalba Tužilaštva nije osnovana, te da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. U pogledu neosnovanosti prigovora kojim je ukazano na pogrešan zaključak u odnosu na nezakonitost određenih dokaza (ginekološki pregled, nalaz i mišljenje vještaka dr. Hamze Žuje), Vrhovni sud je istakao da, suprotno žalbenim tvrdnjama, u konkretnom slučaju nije pogrešno primijenjena odredba člana 123. ZKPFBiH jer Tužilaštvo za ginekološki pregled oštećene nije izdalo naredbu, zbog čega je takav dokaz pravilno ocijenjen kao nezakonit dokaz. U vezi s tim je napomenuto da su u odredbi člana 123. ZKPFBiH propisani uvjeti za zakonito obavljanje tjelesnog pregleda i drugih radnji i da je navedenom odredbom određen okvir u kojem se organi koji provode navedene radnje moraju kretati kako bi pribavljeni dokazi bili zakoniti. Stoga je neophodno poštovanje propisane forme jer postupanje koje izlazi iz zadanih okvira nužno dovodi do nezakonitosti pribavljenih dokaza. U nastavku obrazloženja presude je naveden sadržaj spomenute zakonske odredbe s posebnim naglaskom na stav (3) koji propisuje da preduzimanje radnje tjelesnog pregleda osumnjičenog, odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim naređuje sud, a kod bojazni od odlaganja i tužilac, dok je stavom (5) propisano da se u slučaju postupanja u suprotnosti s odredbama ovog člana na tako pribavljenom dokazu ne može zasnovati sudska odluka. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je kontrola provođenja predmetne radnje primarno sudska, a samo u slučaju kada to zahtijevaju razlozi hitnosti naredbu može izdati i tužilac.
14. U vezi s konkretnim žalbenim navodima Tužilaštva prema kojima je Kantonalni sud pogrešno interpretirao, a stoga i primijenio odredu člana 123. ZKPFBiH koja propisuje "pregled osumnjičenog" a ne "tjelesni pregled oštećene" u vezi s nepravilnim zaključkom suda da je dokaz proistekao iz tjelesnog pregleda oštećene koji je obavljen u prisustvu njene majke, odnosno apelantice nezakonit dokaz, Vrhovni sud je naveo sljedeće: da postojanje sudske ili tužilačke naredbe predstavlja preduvjet za dopustivost tjelesnog pregleda i drugih radnji iz člana 123. ZKPFBiH, odnosno za njihovo zakonito provođenje; da je Kantonalni sud svoj stav o nezakonitosti spornih dokaza sasvim određeno vezao za činjenicu da je za obavljanje radnje ginekološkog pregleda oštećene bila potrebna naredba suda ili Tužilaštva, koja u konkretnom slučaju nije bila izdata; da su zbog tog evidentnog propusta nezakoniti dokazi Klinike za ginekologiju i akušerstvo – nalaz broj 70/18 od 6. januara 2018. godine koji je izdat na ime oštećene, kao i nalaz i mišljenje vještaka dr. Hamze Žuje od 21. marta 2018. godine jer se zasniva isključivo na nalazu Klinike za ginekologiju i akušerstvo, kao i iskaz vještaka dr. Hamze Žuje dat na glavnom pretresu 19. marta 2019. godine. Na opravdanost ovakve ocjene, prema mišljenju Vrhovnog suda, svakako ukazuje i sadržaj člana 123. stav 5. ZKPFBiH u kojem je propisano da se, ako je postupljeno protivno odredbama sadržanim u tom članu, na tako pribavljenom dokazu ne može zasnovati sudska odluka.
15. U pogledu neosnovanosti žalbe u dijelu kojim se navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer nije prihvatio nalaz i mišljenje timskog psihološkog vještačenja i nije s dovoljno pažnje cijenio iskaz oštećene dat u svojstvu svjedoka (u vrijeme izvršenja krivičnog djela imala 14 godina, a prilikom davanja iskaza na sudu manje od 16 godina), Vrhovni sud je ocijenio da žalbeni navodi nisu konkretizirani, pa su kao takvi ocijenjeni paušalnim i suštinski neprovjerljivim. U tom kontekstu je istaknuto da to što prilikom ocjene dokaza izvedenih na glavnom pretresu prvostepeni sud određenom dokazu nije poklonio vjeru (nije ga prihvatio kako se tvrdi u žalbi) nikako ne znači da je time činjenični osnov potreban za zakonito presuđenje konkretne krivičnopravne stvari učinjen manjkavim, niti se pravilnost činjeničnog osnova pobijane presude realno može dovesti u pitanje. Naime, bez žalbenog preciziranja sadržaja dokaza koji je po stavu iz žalbe pogrešno ocijenjen taj dokaz uopće nije moguće provjeriti. U konkretnom slučaju žalba ne sadrži bilo kakav prikaz dokaza (ne nudi se sadržaj nalaza i mišljenja timskog vještačenja) za koji se tvrdi da je zbog njegovog "neprihvatanja" činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno. Pri tome, žalbeni navodi u kojima je od kantonalne tužiteljice isključivo predočen sadržaj naredbe za provođenje vještačenja s preciznim navođenjem zadataka ne mogu nadomjestiti prethodno istaknuti propust. Osim toga, kako je dalje navedeno, žalbeni prigovori ne sadrže bilo kakve navode koji bi upućivali na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, na čije postojanje je (očigledno paušalno) ukazano u žalbi.
16. Isti zaključak je Vrhovni sud zauzeo i u pogledu ocjene iskaza oštećene jer u žalbi nije ponuđen sadržaj iskaza (ili barem njegovog relevantnog dijela), pa žalbena tvrdnja da prvostepeni sud nije s dovoljno pažnje cijenio iskaz oštećene u svojstvu svjedoka u datim okolnostima realno nije provjerljiva. Vrhovni sud je stoga zaključio da žalbu karakteriziraju konfuzni i neodređeni žalbeni navodi, zbog čega je ona odbijena kao neosnovana na osnovu odredbe člana 328. ZKPFBiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Prvoapelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
18. Prvoapelantica je istakla da je apelaciju podnijela kao majka oštećene i žrtve silovanja koja je u vrijeme počinjenja djela imala 14 godina, te da kršenje navedenih prava zasniva na garanciji zaštite integriteta žrtve silovanja prema članu 8. Evropske konvencije, odnosno zabrani neljudskog i ponižavajućeg postupka iz člana 3. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek žrtve krivičnog postupka iz člana 13. Evropske konvencije, koje u okolnostima konkretnog slučaja nisu osigurane.
19. U vezi s krivičnim postupkom koji je okončan oslobađajućom presudom protiv optuženog, istakla je, prije svega, da joj je drugostepena presuda, iako je u postupku učestvovala kao zakonska zastupnica oštećene (koja je u vrijeme započinjanja postupka imala 14 godina), dostavljena tek na lični zahtjev, i to od Tužilaštva 25. augusta 2020. godine. Prvoapelantica ukazuje da je restriktivan stav i obrazloženje suda da ne prihvati obavljeni ginekološki pregled oštećene kao zakonit dokaz i dokaze koji su iz njega proistekli, konkretno vještačenje i usmeno objašnjenje dr. Hamze Žuje, jer je takvim postupanjem zbog nedostatka naloga Tužilaštva ili suda za taj pregled, dakle zbog neefikasnosti istrage, dovedena u pitanje suština garancija iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu ističe da su garancije prava na privatni i porodični život, te tjelesni integritet oštećene kao žrtve dovedene u pitanje zbog restriktivnog stava da se ne prihvati iskaz oštećene u svojstvu svjedoka i psihološki timski nalaz i mišljenje vještaka jer se zasniva na kazivanju oštećene. Prava iz čl. 3. i 8. Evropske konvencije su, prema prvoapelanticinom mišljenju, u predmetnom krivičnom postupku u svakom slučaju povrijeđena, kako za nju lično (kao zakonsku zastupnicu oštećene) tako i za oštećenu kao njenu kćer i žrtvu jer je u okolnostima konkretnog slučaja zbog nedostataka učinjenih od državnih organa (Tužilaštva ili suda) u konačnici donesena oslobađajuća presuda. Smatra da sudovi nisu ispunili svoju pozitivnu obavezu i da u krivičnom postupku u kojem je optuženi oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo nisu ispoštovali garancije privatnog i porodičnog života, te da istraga i procesuiranje optuženog nije bilo učinkovito prema garancijama koje pružaju čl. 3. i 8. Evropske konvencije.
20. Osim toga, kako je dalje navedeno, kao majka žrtve konkretnog krivičnog postupka ističe da je pravni okvir za daljnje postupanje vrlo sužen jer je ograničena u pravu efektivnog učešća u postupku (ne postoji mogućnost žalbe protiv oslobađajuće presude), što organima krivičnog gonjenja nameće dodatnu obavezu da za potrebe člana 8. Evropske konvencije zakon ne tumače restriktivno kako su učinili sudovi u konkretnom slučaju i da način na koji se vodio krivični postupak nije pružio potrebnu i garantiranu zaštitu interesa žrtve krivičnog djela.
21. Prvoapelantica je pri tome ukazala na neke odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koje smatra ključnim jer se bave sličnom problematikom. Prema tim odlukama, država ima pozitivnu obavezu da provede efikasnu istragu i da sankcionira krivična djela silovanja ili seksualnog zlostavljanja djece, pri čemu je sud gospodar pravne karakterizacije koja se daje činjenicama predmeta, ukazujući, između ostalog, na sljedeće odluke Evropskog suda: M. i C. protiv Rumunije, X. i Y. protiv Nizozemske, M. C. protiv Bugarske, kojima je zajedničko to što je zadatak redovnog suda da ispita jesu li zakoni i praksa u njihovoj primjeni u svakom konkretnom slučaju u kombinaciji s nedostacima u istrazi imali tako značajne nedostatke da su za posljedicu imali kršenje pozitivnih obaveza države prema čl. 3. i 8. Evropske konvencije.
22. U vezi s navedenim je ukazano da strogo formalistički pristup u krivičnom postupku za seksualna djela predstavlja rizik da određene vrste silovanja ostanu nekažnjene i da se na taj način ugrozi djelotvorna zaštita oštećene kao žrtve. U okolnostima konkretnog slučaja je, prema prvoapelanticinom mišljenju, neophodno ispitati jesu li nedostaci u istrazi bili toliko značajni da su za posljedicu imali kršenje pozitivnih obaveza države u zaštiti interesa oštećene prema članu 8. Evropske konvencije. Oslobađajućom presudom u konkretnoj pravnoj stvari je dovedeno u pitanje efikasno poštovanje porodičnog života i dovedene su u pitanje osnovne vrijednosti i bitni aspekti privatnog života oštećene (žrtve krivičnog djela silovanja). Predloženo je da se utvrdi da zaštita koju je pružilo krivično zakonodavstvo u konkretnom slučaju (istraga i procesuiranje) nije bila djelotvorna i učinkovita prema garancijama koje pruža član 8. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana jer se u postupku odlučivanja u konkretnom krivičnom postupku bavio pitanjem zakonitosti određenih dokaza i naveo razloge zbog čega je podržan stav prvostepenog suda koji је u presudi u tom pravcu jasno i precizno naveden. Vrhovni sud je afirmirao stav da se prava žrtava seksualnog nasilja u procedurama koje se vode pred državnim organima moraju dosljedno ispoštovati. Međutim, kako je dalje navedeno, u konkretnom slučaju se raspravljalo o zakonitosti dokaza koji se koriste prema konkretnom optuženom, pri čemu je u obrazloženju osporene prvostepene presude jasno navedeno iz kojih razloga se sporni ginekološki nalaz i sudskomedicinski nalaz vještaka smatra nezakonitim dokazom. U osporenim odlukama je problematika razmatrana s aspekta prava optuženog u pravcu da se protiv optuženog ne upotrijebi dokaz koji je pribavljen na nezakonit način ili dokaz koji se oslanja na nezakonito pribavljene dokaze. U konkretnom slučaju je, prema mišljenju Vrhovnog suda, postojao očigledan propust istražnih organa da osiguraju zakonom propisanu proceduru pribavljanja dokaza, što je u konačnici ocijenjeno takvim propustom da je on doveo do nezakonitog pribavljanja medicinske dokumentacije izvršenim pregledom oštećene bez sudskog naloga, te u konačnici i do nezakonitih dokaza koji su se oslonili na taj dokaz.
24. Kantonalni sud je ponovio ključne dijelove apelacije kojim je ukazano na činjenicu da nije prihvaćen psihološki timski nalaz i mišljenje vještaka jer se zasniva na kazivanju žrtve, zatim obrazloženje presude u kojem su navedeni jasni razlozi zbog kojih nije poklonjena vjera iskazu oštećene kao žrtve i neprihvatanja ginekološkog nalaza zbog propusta u njegovom pribavljanju, cijeneći da osporenom presudom nisu povrijeđena apelanticina prava i da je apelacija stoga neosnovana. Osim toga, u odgovoru se ističe da je vijeće tog suda u postupku provelo sve dokaze, izvršilo njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu povezujući ih u jednu cjelinu i na osnovu takve ocjene dokaza dalo sasvim jasne, logične i uvjerljive razloge zbog kojih iskaz oštećene kao svjedoka smatra nejasnim, kontradiktornim, čak i nelogičnim i zbog čega postoji sumnja u njegovu istinitost. Kantonalni sud je potom ukazao na odredbu člana 11. ZKPFBiH prema kojoj sud ne može svoju odluku zasnovati na dokazima pribavljenim bitnim povredama ZKPFBiH, kao ni na dokazima koji su dobijeni na osnovu takvih dokaza, smatrajući da je svoj zaključak zasnovao na konkretnim dokazima objektivne prirode. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Tužilaštvo smatra da je apelacija osnovana iz razloga koji su istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude, i to u pogledu pogrešne interpretacije člana 123. ZKPFBiH jer je u konkretnoj situaciji u pitanju bio dobrovoljni tjelesni pregled oštećene, a ne optuženog (uz pristanak), zbog čega je morao biti prihvaćen i nalaz vještaka dr. Hamze Žuje, koji je u konkretnom slučaju ocijenjen nezakonitim. Osim toga, ukazano je na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer prvostepeni sud nije s dovoljno pažnje cijenio iskaz oštećene koja je prilikom davanja iskaza imala manje od 16 godina. Tužilaštvo smatra da je učinjena bitna povreda postupka i time što nije prihvaćen nalaz i mišljenje tima vještaka psihologa koji su imali zadatak da na osnovu priznatih psiholoških testova koji se koriste u struci utvrde koliko i na koji način je inkriminirani događaj djelovao na oštećenu i da li ima elemenata koji isključuju autentičnost njenog iskaza, pozivajući se pri tom na Odluku Ustavnog suda broj U 5/16.
V. Relevantni propisi
26. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17):
KRIVIČNA DJELA PROTIV SPOLNE SLOBODE I MORALA
Član 203. stav (5)
Silovanje
(5) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema maloljetniku,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
27. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav (2)
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11.
Zakonitost dokaza
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 123. st. (1), (3) i (5)
Tjelesni pregled i druge radnje
(1) Tjelesni pregled poduzet će se i bez pristanka osumnjičenog, odnosno optuženog ako je potrebno da se utvrde činjenice važne za krivični postupak. Tjelesni pregled drugih osoba može se bez njihovog pristanka preduzeti samo onda ako se mora utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi određen trag ili posljedica krivičnog djela.
(3) Preduzimanje tjelesnog pregleda osumnjičenog, odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim naređuje sud, a ako postoji opasnost od odlaganja - tužitelj.
(5) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana na tako pribavljenom dokazu ne može se zasnivati sudska odluka.
Član 212. stav (4)
Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu
(4) Kad sud donese presudu kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija ili kad rješenjem obustavi krivični postupak, uputit će oštećenog da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku.
Član 241. stav (1)
Podizanje optužnice
(1) Kad u toku istrage tužitelj nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremit će i uputiti optužnicu sudiji za prethodno saslušanje.
Član 299. tačka c)
Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe
Presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe sud će izreći:
c) ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje.
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
c) Dopustivost u odnosu na prvoapelanticu
30. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na prvoapelanticin privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
31. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
32. U konkretnom slučaju, prvoapelantica navodi da je osporenom presudom, osim prava maloljetne oštećene kao žrtve, povrijeđeno i njeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud u kontekstu apelacionih navoda i osporene odluke mora razjasniti status prvoapelantice koja je u predmetnom postupku učestvovala kao zakonska zastupnica – majka tada maloljetne oštećene drugoapelantice, te u vezi s tim treba odgovoriti na pitanje da li je u konkretnom slučaju na prvoapelanticu primjenjiv član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.
33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj lice koje tvrdi da je žrtva povrede mora biti direktno pogođeno spornom mjerom (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte [VV] od 15. oktobra 2009. godine, br. 17056/06, stav 44). Imajući u vidu da je prvoapelantica u krivičnom postupku koji je okončan osporenom presudom zastupala drugoapelanticu kao majka i zakonska zastupnica, ali da osporenom presudom nisu direktno pogođena njena prava (krivični postupak se vodio i okončao zbog krivičnog djela silovanja prema oštećenoj, a ne prvoapelantici), proizlazi da prvoapelantica ne može tvrditi da je direktna žrtva povrede njenih prava u krivičnom postupku koji se vodio i okončao oslobađajućom presudom, niti postoje neke posebne okolnosti koje bi u konkretnoj situaciji opravdale prihvatanje statusa žrtve prvoapelantice kao majke i zakonske zastupnice oštećene.
34. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na prvoapelanticu u vezi s navodima o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom BiH.
d) Dopustivost u odnosu na drugoapelanticu (oštećenu)
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da je prvoapelantica majka i istodobno zakonska zastupnica maloljetne oštećene (u izreci presude Kantonalnog suda navedeni podaci o datumu i mjestu rođenja oštećene iz kojih proizlazi da je u vrijeme podnošenja apelacije oštećena imala 17 godina i dva mjeseca). Stoga je za Ustavni sud neupitno da je drugoapelantica, s obzirom na to da je optuženi oslobođen optužbe da je u mjestu i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 5. KZFBiH prema njoj kao oštećenoj, direktno pogođena osporenim presudama.
36. Apelacijom je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 030076 20 Kž od 26. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je prvoapelantici kao drugoapelanticinoj zakonskoj zastupnici uručena od Tužilaštava 25. augusta 2020. godine, a od Kantonalnog suda 28. oktobra 2020. godine. Apelacija je podnesena 20. oktobra 2020. godine, osam dana prije nego je prvoapelantici kao zakonskoj zastupnici oštećene dostavljena od Kantonalnog suda, a u okviru roka od 60 dana počevši od 25. augusta 2020. godine kada joj je uručena od Tužilaštva na lični zahtjev, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelacijom je ukazano da je zbog propusta učinjenih od državnih organa, Tužilaštva i redovnih sudova tokom istrage i procesuiranja optuženog, te restriktivnog tumačenja člana 123. ZKPFBiH i pogrešnog stava da su određeni dokazi nezakoniti, a ostali neuvjerljivi došlo do povrede prava na tjelesni i psihički integritet oštećene, te zabrane ponižavajućeg postupanja iz čl. II/3.f) i b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 8. i 3. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud će u nastavku prvo ispitati da li su oštećenoj kao žrtvi krivičnog postupka uskraćena prava prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članu 8. Evropske konvencije.
Pravo na privatni život
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
40. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
41. U konkretnom slučaju, apelacijom je zbog oslobađajuće presude da je optuženi počinio krivično djelo silovanja prema maloljetnoj oštećenoj problematizirano pitanje zaštite žrtve krivičnog djela tvrdnjom da su određeni propusti napravljeni u fazi istrage, a zatim i prilikom ocjene dokaza i da za oštećenu kao žrtvu nije od velike važnosti u kojoj su fazi napravljeni propusti jer je u konačnici zbog tih propusta povrijeđen njen lični integritet.
42. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je oštećenoj kao žrtvi krivičnog djela silovanja povodom kojeg se vodio i okončao krivični postupak pružena efikasna zaštita u smislu relevantnih načela prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U tom pravcu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na pozitivnu obavezu države da štiti prava žrtava u krivičnom postupku u cjelini, uključujući kako fazu istrage tako i njegovu raspravnu fazu. U vezi s tim, iako nema apsolutne obaveze prema kojoj bi se svi krivični progoni trebali okončati osudom ili izricanjem neke određene kazne, domaći sudovi ni u kojim okolnostima ne bi smjeli dopustiti da krivična djela kojima se ugrožava život ili tjelesni i moralni integritet prođu nekažnjeno (vidi Evropski sud, Salman protiv Turske od 27. juna 2000. godine, predstavka broj 21986/93, par. 106). U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da njegov zadatak nije da umjesto domaćih vlasti odlučuje o odabiru najboljih metoda u zaštiti pojedinca od napada na njihov lični integritet, već da sporne odluke preispita u kontekstu upotrijebljenih mjera, njihove (ne)adekvatnosti, odnosno postojanja krivičnopravnih mehanizama čiji je cilj da zaštite prava žrtve u krivičnom postupku.
43. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda u predmetu M. C. protiv Bugarske (vidi Evropski sud, M. C. protiv Bugarske, predstavka broj 39272/98 od 4. decembra 2003. godine, stav 150) u kojem je, slično kao i u konkretnom slučaju, analizirano pitanje djelotvorne zaštite od silovanja i seksualnog zlostavljanja u situaciji kad nadležni organi nisu na efikasan način istražili događaj. U navedenoj odluci je izražen stav prema kojem je izbor sredstava kojima se osigurava poštovanje člana 8. Evropske konvencije u oblasti zaštite od krivičnih djela pojedinca, u načelu, u okviru slobodne procjene države. Djelotvorno sprečavanje teških krivičnih djela kao što je silovanje, kada su u pitanju osnovne vrijednosti i vitalni aspekti privatnog života, zahtijeva djelotvorne odredbe krivičnog prava, pri čemu djeca posebno imaju pravo na djelotvornu zaštitu od teških krivičnih djela kao što je silovanje. Po tom osnovu, postoji pozitivna obaveza države da donese krivičnopravne odredbe koje predviđaju djelotvorno kažnjavanje silovanja kroz provođenje efikasne istrage i krivičnog gonjenja (stav 153. citirane odluke). U navedenoj odluci Evropski sud je opisao različitu sudsku praksu u pogledu pristupa i kažnjavanja krivičnih djela silovanja u različitim državama (par. od 157. do 166) ukazujući da rigidan pristup u krivičnom gonjenju seksualnih krivičnih djela dovodi do opasnosti da određene vrste silovanja ostanu nekažnjene.
44. U vezi s predmetnim slučajem i konkretnim činjenicama, Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije i osporenih presuda zapaža da je krivični postupak iniciran prvoapelanticinom prijavom IV Policijskoj upravi 6. januara 2018. godine o izvršenom krivičnom djelu silovanja prema njenoj kćerki, tada maloljetnoj drugoapelantici. Policijska uprava je putem načelnika kao ovlaštenog lica istog dana Klinici za ginekologiju i akušerstvo uputila zahtjev za ginekološko-akušerski pregled oštećene drugoapelantice, konstatirajući na zahtjevu da za obavljanje te radnje nedostaje pismeni nalog dežurnog tužioca. Iz osporenih presuda nadalje proizlazi da je ginekološko-akušerski pregled drugoapelantice obavljen istog dana (6. januar 2018. godine) i da su na osnovu nalaza tog medicinskog pregleda prikupljena još dva dokaza, sudskomedicinsko vještačenje i usmeno pojašnjenje istog vještaka na glavnom pretresu. Ustavni sud dalje primjećuje da su redovni sudovi na dvije instance saglasno zaključili da je obavljeni ginekološko-akušerski pregled nezakonito pribavljen dokaz, kao i dokazi koji su proistekli iz tog dokaza – sudskomedicinsko vještačenje i usmeno pojašnjenje i da se na tim dokazima, imajući u vidu načelo zakonitosti dokaza iz člana 11. ZKPFBiH, ne može zasnivati sudska presuda. Vrhovni sud je pojašnjavajući neosnovanost žalbenog prigovora Tužilaštva o pogrešnom tumačenju člana 123. ZKPFBiH tvrdnjom da su u pitanju zakoniti dokazi (jer je oštećena dobrovoljno izvršila pregled te za tjelesni pregled nije trebao njen pristanak kao kad je u pitanju osumnjičeno lice), istakao da postojanje sudske ili tužilačke naredbe predstavlja preduvjet za dopustivost navedene i drugih radnji iz člana 123. ZKPFBiH, odnosno za zakonito provođenje radnje tjelesnog pregleda. Na opravdanost postojanja sudske ili tužilačke naredbe, prema mišljenju Vrhovnog suda, ukazuje i sadržaj člana 123. stav 5. ZKPFBiH u kojem je propisano da, ako je postupljeno protivno odredbama sadržanim u tom članu, na tako pribavljenom dokazu ne može se zasnovati sudska odluka. Vrhovni sud je očitujući se povodom apelacionog prigovora o nepružanju zaštite oštećenoj kao žrtvi krivičnog djela ukazao da je u okolnostima konkretnog slučaja postojao očigledan propust istražnih organa da osiguraju zakonom propisanu proceduru pribavljanja dokaza, što je u konačnici ocijenjeno takvim propustom da je on doveo do nezakonitog pribavljanja medicinske dokumentacije izvršenim pregledom oštećene bez sudskog naloga, te u konačnici do nezakonitih dokaza koji su se oslonili na taj dokaz. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je okolnost da je drugoapelantica od načelnika kao ovlaštenog lica Policijske uprave upućena na ginekološko-akušerski pregled zapravo "aktivirala" primjenu relevantnih odredbi člana 123. ZPP-a koji podrazumijeva postojanje naredbe suda, odnosno tužioca, a iz činjenica predmeta je nesporno da takva naredba nije postojala.
45. Ustavni sud podsjeća da, iako je suštinski cilj člana 8. Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od proizvoljne radnje javnih organa, on dodatno može da sadrži pozitivne obaveze svojstvene djelotvornom "poštovanju" privatnog i porodičnog života, a te obaveze mogu podrazumijevati donošenje mjera i u sferi međusobnih odnosa pojedinaca (vidi Evropski sud, X. i Y. protiv Nizozemske od 26. marta 1985. godine, par. 23–24). U vezi s poštovanjem privatnog života, Evropski sud je u raznim kontekstima ukazivao da koncept privatnog života obuhvata tjelesni i psihički integritet lica i da države stoga u praksi trebaju primjenjivati određeni pravni okvir koji pruža zaštitu od nasilnih postupaka privatnih lica (vidi Evropski sud, Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. marta 1993. godine, stav 36).
46. Imajući u vidu prethodnu analizu i okolnost da je prilikom prijave događaja u vezi s počinjenjem krivičnog djela Policijskoj upravi u zahtjevu za tjelesni pregled oštećene evidentiran nedostatak naloga dežurnog tužioca za pregled, postavlja se pitanje da li je Tužilaštvo u dovoljnoj mjeri osiguralo proceduru pri prikupljanju dokaza, odnosno da li je, u okviru postojećeg pravnog okvira, navedeni nedostatak moglo otkloniti i na taj način drugoapelantici osigurati djelotvorno poštovanje privatnog života koje podrazumijeva njen tjelesni i psihički integritet. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz sadržaja odredbe člana 241. stav (1) ZKPFBiH proizlazi da u toku istrage tužilac podiže optužnicu kada nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio krivično djelo. Također, konkretan krivični postupak je zbog specifičnosti krivičnog djela povodom kojeg se vodio – protiv spolne slobode i morala (silovanje), vezan osim za optuženog i za drugoapelanticu kao maloljetno lice u vrijeme počinjenja djela i stoga posebno zaštićenu kategoriju koja ima pravo na djelotvornu zaštitu (već citirana odluka, M. C. protiv Bugarske, stav 150). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda iz navedene presude (st. 152. i 153) "da ne isključuje mogućnost da se pozitivna obaveza države u skladu sa članom 8. Konvencije koja pruža zaštitu tjelesnog integriteta pojedinca može proširiti i na pitanja koja se odnose na djelotvornost krivičnih istraga […]" te da Evropski sud "smatra da države imaju pozitivnu obavezu koja je sastavni dio čl. 3. i 8. Konvencije da donesu krivičnopravne odredbe koje predviđaju djelotvorno kažnjavanje djela silovanja, kao i da ih primjenjuje provođenjem djelotvorne istrage i krivičnog gonjenja".
47. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da proizlazi da je Tužilaštvo u trenutku podizanja optužnice, jedanaest mjeseci nakon prijave o događaju i krivičnom djelu, pri čemu identifikacija osumnjičenog/optuženog nije bila sporna, zaključilo da raspolaže dovoljnim brojem dokaza da je u odnosu na drugoapelanticu kao oštećenu počinjeno krivično djelo. Međutim, tokom procesuiranja se pojavila sumnja u pogledu zakonitosti određenog broja dokaza, nakon čega su redovni sudovi izveli zaključak da su određeni dokazi nezakoniti zbog propusta u proceduri njihovog pribavljanja i da bi drugačiji stav vodio bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka. Za Ustavni sud je neupitno da zbog specifičnosti i prirode krivičnog djela povodom kojeg se vodio krivični postupak – silovanje, radnja tjelesnog pregleda i njen rezultat, između ostalih, predstavlja jedan od ključnih dokaza s ciljem dokazivanja da li je počinjeno krivično djelo ili nije. Osim toga, drugoapelantica se, zahtijevajući djelotvornu zaštitu svog prava na tjelesni i psihički integritet, obratila Policijskoj upravi, dakle javnoj vlasti, pa se stoga ne može zaključiti da je na bilo koji način utjecala na daljnju nekooperativnost između Tužilaštva i Policijske uprave kao nadležnih tijela u pogledu postupanja prema članu 123. ZKPFBiH (nedostatak tužilačke naredbe za pregled), što je, kako proizlazi iz osporene presude, bio razlog za nezakonitost tog dokaza i dokaza koji su iz njega proistekli (vještačenje).
48. Iz navedene analize proizlazi da Tužilaštvo nije imalo u vidu konkretne, specifične okolnosti predmetnog slučaja koje se, prema mišljenju Ustavnog suda, odgledaju u prirodi krivičnog djela povodom kojeg se vodio postupak (silovanje) i drugoapelanticinoj starosnoj dobi (u vrijeme navodnog počinjenja djela imala je 14 godina, a u vrijeme saslušanja u svojstvu svjedoka manje od 16 godina) zanemarujući pri tom da primijeni krivičnopravne mehanizme i osigura da se dokazi prikupe u propisanoj proceduri. Navedeni elementi su iziskivali naročitu pažnju i procjenu prilikom prikupljanja dokazne građe kako drugoapelantici kao žrtvi zbog propusta koji su se mogli otkloniti (naredba za tjelesni pregled) ne bi bila uskraćena odgovarajuća zaštita. Stoga, Ustavni sud smatra da sporno postupanje u posebnim okolnostima ovog predmeta nije pružilo odgovarajuću zaštitu drugoapelantici od napada na njen tjelesni integritet i pokazalo je manjkavost u načinu na koji su pribavljeni dokazi na kojim je zasnovana optužba (mutatis mutandis, Evropski sud, Isaković Vidović protiv Srbije, presuda od 1. jula 2014. godine, stav 64).
49. Ustavni sud stoga smatra da u okolnostima konkretnog slučaja drugoapelantici nije zaštićen tjelesni i psihički integritet u krivičnom postupku koji je rezultirao oslobađanjem optužbe o počinjenju krivičnog djela silovanja jer je Tužilaštvo u primjeni krivičnopravnih mehanizama pri prikupljanju dokaza napravilo propuste i manjkavosti u mjeri koja predstavlja povredu pozitivne obaveze prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
50. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
51. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi određivao novčanu kompenzaciju kao satisfakciju zbog utvrđene povrede ustavnih prava (mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. AP 696/04 od 23. septembra 2005. godine i AP 3377/09 od 18. aprila 2012. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda https://www.anwalt-derbeste.de). Ustavni sud smatra da je u karakterističnim okolnostima predmetnog slučaja, pri čemu je od naročitog značaja propust Tužilaštva kao nadležnog tijela da drugoapelantici kao maloljetnom licu zaštiti tjelesni i psihički integritet u krivičnom postupku koji je rezultirao oslobađanjem optužbe o počinjenju krivičnog djela silovanja, potrebno dosuditi novčanu kompenzaciju na ime nematerijalne štete zbog utvrđene povrede prava na privatnost i tjelesni integritet. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom izuzetnom slučaju drugoapelantici treba dosuditi novčani iznos od 10.000 KM na ime nematerijalne štete zbog utvrđenog kršenja ustavnog prava. Ovaj iznos drugoapelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
52. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije svrsishodno ispitivati navode o povredi člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 3. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja drugoapelantici kao maloljetnom licu nije pružena odgovarajuća zaštita u pogledu njenog tjelesnog i psihičkog integriteta jer su u primjeni krivičnopravnih mehanizama u vezi s prikupljanjem dokaza napravljeni propusti i manjkavosti u mjeri koja predstavlja povredu pozitivne obaveze nadležnih tijela, konkretno Tužilaštva, prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije.
54. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3766/20, rješavajući apelaciju S. M. i M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. M.
Utvrđuje se povreda prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 030076 20 Kž od 26. maja 2020. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, drugoapelantici M. M. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 10.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnog prava, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u smislu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. M. zbog povrede prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 030076 20 Kž od 26. maja 2020. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Prvoapelantica S. M. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) iz Sarajeva, zakonska zastupnica maloljetne M. M. (u daljnjem tekstu: drugoapelantica ili oštećena), podnijela je 20. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 030076 20 Kž od 26. maja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 030076 19 K od 28. januara 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 25. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 9. jula 2021. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 K 030076 19 K od 28. januara 2020. godine oslobodio A. D. (u daljnjem tekstu: optuženi) optužbe da je u vrijeme, u mjestu i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 5. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) prema maloljetnoj oštećenoj (rođenoj u augustu 2003. godine), a prvoapelantica je kao njena majka i zakonska zastupnica upućena na parnicu radi ostvarenja imovinskopravnog zahtjeva.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je prema optužnici Tužilaštva optuženom stavljeno na teret da je počinio krivično djelo silovanja, da se prilikom izjašnjenja o krivnji optuženi izjasnio da nije kriv i da je radi interesa oštećene javnost u predmetu bila isključena. Na stranici 3. obrazloženja presude pobrojani su svi dokazi optužbe i odbrane koji su izvedeni tokom glavnog pretresa, a u nastavku je prije analize izvedenih dokaza raspravljeno o prigovoru odbrane istaknutom u pravcu nezakonitosti pojedinih dokaza. U vezi s tim je naveden sadržaj odredbe člana 123. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) kojim je propisano u kojim situacijama je obavezno preduzeti radnje tjelesnog pregleda i ko naređuje takvu radnju, te je konstatirano da je u konkretnom slučaju za obavljanje radnje ginekološkog pregleda oštećene bila potrebna naredba suda ili Tužilaštva. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, takva naredba nije bila izdata, pa je u smislu člana 11. ZKPFBiH ocijenjeno da su nezakoniti sljedeći dokazi: medicinski nalaz Klinike za ginekologiju i akušerstvo od 6. januara 2018. godine za oštećenu, nalaz i mišljenje vještaka Hamze Žuje od 21. marta 2018. godine i iskaz istog vještaka s glavnog pretresa 19. marta 2019. godine. U tom pravcu je napomenuto da u smislu navedene odredbe sud svoju odluku ne može zasnovati na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ZKPFBiH, kao i dokazima koji su dobijeni na osnovu tako pribavljenih dokaza. U tom pravcu je istaknuto da je uvidom u ambulantni pregled GAK-a broj 70/18 od 6. januara 2018. godine utvrđeno da je zahtjev za ginekološko-akušerski pregled broj 02/11-4-04-10-07/18 potpisan od načelnika IV PU Mirsada Đelilovića u kojem je također konstatirano da nedostaje pismeni nalog dežurnog tužioca. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da za obavljanje ginekološkog pregleda nije bila izdata naredba suda ili Tužilaštva. Shodno tome je zaključeno da su nezakoniti sljedeći dokazi: medicinski nalaz Klinike za ginekologiju i akušerstvo broj 70/18 od 6. januara 2018. godine, nalaz i mišljenje dr. Hamze Žuje od 21. marta 2018. godine jer se zasniva na nalazu od 6. januara 2018. godine, kao i iskaz ovog vještaka dat na glavnom pretresu od 19. marta 2019. godine, te je u vezi s tim zaključeno da se na tim dokazima ne može zasnovati odluka.
7. U pogledu neosnovanosti prigovora odbrane optuženog na izvještaj o izvršenom pretresu lica, Kantonalni sud je istakao da je uvidom u spis utvrđeno da je 12. januara 2018. godine Tužilaštvo dostavilo prijedlog za određivanje pritvora optuženom (tada osumnjičenom) i da je u dijelu prijedloga u kojem su navedeni dokazi, između ostalog, naveden i izvještaj o izvršenom pretresu, iz čega proizlazi da je sudija za prethodni postupak bio upoznat s pretresom tada osumnjičenog koji je izvršen bez naredbe.
8. Cijeneći izvedene dokaze odbrane i optužbe, Kantonalni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nema dokaza da je optuženi učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret optužnicom od 31. oktobra 2018. godine, preciziranom 17. juna 2019. godine, pa je na osnovu člana 299. tačka c) ZKPFBiH donesena presuda kojom je optuženi oslobođen optužbe da je prema oštećenoj počinio krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 5. KZFBiH. Obrazlažući navedeni zaključak, Kantonalni sud je istakao da je iskaz oštećene u svojstvu svjedoka koji je dala na glavnom pretresu u prisustvu predstavnika Centra za socijalni rad Općine Novi Grad ocijenjen kao nejasan, kontradiktoran, čak i nelogičan, te da postoji osnovana sumnja u pogledu istinitosti datog iskaza koji iz navedenog razloga nije prihvaćen kao dokaz koji bi s potpunom sigurnošću potvrdio da je optuženi počinio navedeno krivično djelo. U nastavku su interpretirani ključni dijelovi iskaza oštećene s glavnog pretresa (str. 5. i 6. obrazloženja presude) kojima je, prema ocjeni suda, potvrđen navedeni zaključak o nepouzdanosti i nelogičnosti iskaza oštećene.
9. Zatim je interpretiran iskaz prvoapelantice u svojstvu zakonske zastupnice oštećene na okolnosti ponašanja oštećene nakon događaja povodom kojeg je pokrenut krivični postupak, te u vezi s tim istaknuto da je iskaz prihvaćen u dijelu da je oštećena majci ispričala o događaju silovanja i da je pritom optuženog identificirala kao lice koje je to učinilo. Navedeni iskaz je doveden u vezu s iskazom oštećene iz kojeg sud nije stekao uvjerenje da se događaj uopće dogodio i da se desio na način kako ga je oštećena opisala jer u tom dijelu postoje znatne kontradiktornosti koje su prethodno u obrazloženju presude opširno opisane (iskaz oštećene u svojstvu svjedoka). Također, nije prihvaćen dio prvoapelanticinog iskaza u kojem je opisala postojanje određenih tjelesnih povreda kod oštećene nastalih samopovređivanjem jer u tom pravcu nije dostavljen niti jedan medicinski nalaz koji bi to potvrdio.
10. U nastavku je interpretirano svjedočenje vještaka dr. Omera Ćemalovića u svojstvu člana tima pri obavljanju psihijatrijskog pregleda oštećene koji je sačinjen na osnovu podataka dobijenih od oštećene. Iz navedenog vještačenja i usmenog pojašnjenja na glavnom pretresu kao ključno proizlazi da se ne može utvrditi postojanje elemenata koji bi mogli dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećene. Isti zaključak je proistekao i iz nalaza i mišljenja vještaka Elvedine Dervović koji u ključnom glasi da su kod oštećene prisutni svi simptomi i znaci pretrpljenog stresa uzrokovanog za nju vrlo traumatičnim događajem silovanja. Kantonalni sud je u vezi s navedenim vještačenjima istakao da taj dokaz nije prihvaćen jer je tim vještaka za potrebe davanja traženog nalaza obavio intervju sa oštećenom, na osnovu kojeg su došli do određenih podataka vezanih za predmetni događaj, da je svrha pribavljanja tih podataka da omogući vještacima da iznesu svoj nalaz i mišljenje i da se vještaci ne smatraju "svjedocima" jer nisu angažirani u tu svrhu, da iz nalaza i mišljenja proizlazi da su upravo na kazivanju oštećene bazirali svoje konačno mišljenje prema kojem je traumatski događaj kojem je oštećena bila izložena silovanje. Kantonalni sud je u zaključnom dijelu u vezi s tim dokazom podsjetio da je iskaz oštećene cijenjen zajedno s drugim izvedenim dokazima, da su prethodno navedeni razlozi zbog kojih iskazu oštećene nije poklonjena vjera, te da iz tog razloga nije mogao biti prihvaćen ni timski nalaz i mišljenje vještaka psihologa koji je zasnovan na kazivanju oštećene.
11. Kantonalni sud je zatim naveo razloge zbog kojih su prihvaćeni materijalni dokazi dobijeni prilikom pretresanja optuženog bez naredbe. Naime, iz zapisnika o pretresanju optuženog i zapisnika o privremenom oduzimanju predmeta od 10. januara 2018. godine proizlazi da prilikom pretresa nisu pronađeni i oduzeti bilo kakvi predmeti i da je od optuženog oduzet jedan mobilni telefon. Također, iz zapisnika od 9. januara 2018. godine proizlazi da je i od apelantice oduzet jedan mobilni telefon koji joj je vraćen 28. jula 2018. godine. Dalje je navedeno da iz kaznene i operativne evidencije na ime optuženog od 10. januara 2018. godine proizlazi da on nije kažnjavan. U nastavku je opisano da je krivično djelo silovanja složeno krivično djelo koje se sastoji od prinude i obljube na način što se prinuda vrši upotrebom sile ili prijetnje, koje se smatra dovršenim kada je upotrebom sile ili prijetnje izvršena obljuba. Kantonalni sud je dalje naveo da je iz navedenih i obrazloženih dokaza, pri čemu je posebno imao u vidu sumnju u istinitost iskaza oštećene, ocijenio da Tužilaštvo drugim provedenim dokazima nije dokazalo da je optuženi u relevantnom periodu (kako je opisano u izreci presude) preduzeo radnje koje čine obilježje krivičnog djela silovanja, a samim tim da nije dokazano da ga je i počinio, s obzirom na to da sudu nisu predočeni dokazi koji s apsolutnom sigurnošću dokazuju da je prema oštećenoj izvršena obljuba i da je tom prilikom optuženi upotrijebio bilo kakvu silu ili prijetnju. U konkretnom slučaju je primijenjeno načelo in dubio pro reo iz člana 3. stav 2. ZKPFBiH u kojem je izričito propisano da će sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva sud presudom riješiti na način koji je povoljniji za optuženog. Rukovođen izvedenim dokazima i navedenim načelom, Kantonalni sud je optuženog u smislu člana 299. tačka c) ZKPFBiH oslobodio optužbe da je počinio krivično djelo silovanja. Najzad je istaknuto da su i dokazi koje je tokom postupka izvela odbrana uzeti u obzir, ali da oni po svom sadržaju nisu od značaja za drugačije presuđenje konkretne pravne stvari jer su izvedeni s ciljem pobijanja navoda optužnog akta. Apelantica je kao zakonska zastupnica oštećene upućena da u parničnom postupku u smislu člana 212. stav 4. ZKPFBiH ostvari imovinskopravni zahtjev.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 030076 20 Kž od 26. maja 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba Tužilaštva i potvrđena presuda Kantonalnog suda od 28. januara 2020. godine. U obrazloženju su istaknuti navodi žalbe kojima je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, s prijedlogom da se žalba uvaži i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
13. Vrhovni sud je prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, u smislu člana 321. ZKPFBiH, ukazavši na razloge zbog kojih je ocijenjeno da žalba Tužilaštva nije osnovana, te da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. U pogledu neosnovanosti prigovora kojim je ukazano na pogrešan zaključak u odnosu na nezakonitost određenih dokaza (ginekološki pregled, nalaz i mišljenje vještaka dr. Hamze Žuje), Vrhovni sud je istakao da, suprotno žalbenim tvrdnjama, u konkretnom slučaju nije pogrešno primijenjena odredba člana 123. ZKPFBiH jer Tužilaštvo za ginekološki pregled oštećene nije izdalo naredbu, zbog čega je takav dokaz pravilno ocijenjen kao nezakonit dokaz. U vezi s tim je napomenuto da su u odredbi člana 123. ZKPFBiH propisani uvjeti za zakonito obavljanje tjelesnog pregleda i drugih radnji i da je navedenom odredbom određen okvir u kojem se organi koji provode navedene radnje moraju kretati kako bi pribavljeni dokazi bili zakoniti. Stoga je neophodno poštovanje propisane forme jer postupanje koje izlazi iz zadanih okvira nužno dovodi do nezakonitosti pribavljenih dokaza. U nastavku obrazloženja presude je naveden sadržaj spomenute zakonske odredbe s posebnim naglaskom na stav (3) koji propisuje da preduzimanje radnje tjelesnog pregleda osumnjičenog, odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim naređuje sud, a kod bojazni od odlaganja i tužilac, dok je stavom (5) propisano da se u slučaju postupanja u suprotnosti s odredbama ovog člana na tako pribavljenom dokazu ne može zasnovati sudska odluka. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je kontrola provođenja predmetne radnje primarno sudska, a samo u slučaju kada to zahtijevaju razlozi hitnosti naredbu može izdati i tužilac.
14. U vezi s konkretnim žalbenim navodima Tužilaštva prema kojima je Kantonalni sud pogrešno interpretirao, a stoga i primijenio odredu člana 123. ZKPFBiH koja propisuje "pregled osumnjičenog" a ne "tjelesni pregled oštećene" u vezi s nepravilnim zaključkom suda da je dokaz proistekao iz tjelesnog pregleda oštećene koji je obavljen u prisustvu njene majke, odnosno apelantice nezakonit dokaz, Vrhovni sud je naveo sljedeće: da postojanje sudske ili tužilačke naredbe predstavlja preduvjet za dopustivost tjelesnog pregleda i drugih radnji iz člana 123. ZKPFBiH, odnosno za njihovo zakonito provođenje; da je Kantonalni sud svoj stav o nezakonitosti spornih dokaza sasvim određeno vezao za činjenicu da je za obavljanje radnje ginekološkog pregleda oštećene bila potrebna naredba suda ili Tužilaštva, koja u konkretnom slučaju nije bila izdata; da su zbog tog evidentnog propusta nezakoniti dokazi Klinike za ginekologiju i akušerstvo – nalaz broj 70/18 od 6. januara 2018. godine koji je izdat na ime oštećene, kao i nalaz i mišljenje vještaka dr. Hamze Žuje od 21. marta 2018. godine jer se zasniva isključivo na nalazu Klinike za ginekologiju i akušerstvo, kao i iskaz vještaka dr. Hamze Žuje dat na glavnom pretresu 19. marta 2019. godine. Na opravdanost ovakve ocjene, prema mišljenju Vrhovnog suda, svakako ukazuje i sadržaj člana 123. stav 5. ZKPFBiH u kojem je propisano da se, ako je postupljeno protivno odredbama sadržanim u tom članu, na tako pribavljenom dokazu ne može zasnovati sudska odluka.
15. U pogledu neosnovanosti žalbe u dijelu kojim se navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer nije prihvatio nalaz i mišljenje timskog psihološkog vještačenja i nije s dovoljno pažnje cijenio iskaz oštećene dat u svojstvu svjedoka (u vrijeme izvršenja krivičnog djela imala 14 godina, a prilikom davanja iskaza na sudu manje od 16 godina), Vrhovni sud je ocijenio da žalbeni navodi nisu konkretizirani, pa su kao takvi ocijenjeni paušalnim i suštinski neprovjerljivim. U tom kontekstu je istaknuto da to što prilikom ocjene dokaza izvedenih na glavnom pretresu prvostepeni sud određenom dokazu nije poklonio vjeru (nije ga prihvatio kako se tvrdi u žalbi) nikako ne znači da je time činjenični osnov potreban za zakonito presuđenje konkretne krivičnopravne stvari učinjen manjkavim, niti se pravilnost činjeničnog osnova pobijane presude realno može dovesti u pitanje. Naime, bez žalbenog preciziranja sadržaja dokaza koji je po stavu iz žalbe pogrešno ocijenjen taj dokaz uopće nije moguće provjeriti. U konkretnom slučaju žalba ne sadrži bilo kakav prikaz dokaza (ne nudi se sadržaj nalaza i mišljenja timskog vještačenja) za koji se tvrdi da je zbog njegovog "neprihvatanja" činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno. Pri tome, žalbeni navodi u kojima je od kantonalne tužiteljice isključivo predočen sadržaj naredbe za provođenje vještačenja s preciznim navođenjem zadataka ne mogu nadomjestiti prethodno istaknuti propust. Osim toga, kako je dalje navedeno, žalbeni prigovori ne sadrže bilo kakve navode koji bi upućivali na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, na čije postojanje je (očigledno paušalno) ukazano u žalbi.
16. Isti zaključak je Vrhovni sud zauzeo i u pogledu ocjene iskaza oštećene jer u žalbi nije ponuđen sadržaj iskaza (ili barem njegovog relevantnog dijela), pa žalbena tvrdnja da prvostepeni sud nije s dovoljno pažnje cijenio iskaz oštećene u svojstvu svjedoka u datim okolnostima realno nije provjerljiva. Vrhovni sud je stoga zaključio da žalbu karakteriziraju konfuzni i neodređeni žalbeni navodi, zbog čega je ona odbijena kao neosnovana na osnovu odredbe člana 328. ZKPFBiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Prvoapelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
18. Prvoapelantica je istakla da je apelaciju podnijela kao majka oštećene i žrtve silovanja koja je u vrijeme počinjenja djela imala 14 godina, te da kršenje navedenih prava zasniva na garanciji zaštite integriteta žrtve silovanja prema članu 8. Evropske konvencije, odnosno zabrani neljudskog i ponižavajućeg postupka iz člana 3. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek žrtve krivičnog postupka iz člana 13. Evropske konvencije, koje u okolnostima konkretnog slučaja nisu osigurane.
19. U vezi s krivičnim postupkom koji je okončan oslobađajućom presudom protiv optuženog, istakla je, prije svega, da joj je drugostepena presuda, iako je u postupku učestvovala kao zakonska zastupnica oštećene (koja je u vrijeme započinjanja postupka imala 14 godina), dostavljena tek na lični zahtjev, i to od Tužilaštva 25. augusta 2020. godine. Prvoapelantica ukazuje da je restriktivan stav i obrazloženje suda da ne prihvati obavljeni ginekološki pregled oštećene kao zakonit dokaz i dokaze koji su iz njega proistekli, konkretno vještačenje i usmeno objašnjenje dr. Hamze Žuje, jer je takvim postupanjem zbog nedostatka naloga Tužilaštva ili suda za taj pregled, dakle zbog neefikasnosti istrage, dovedena u pitanje suština garancija iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu ističe da su garancije prava na privatni i porodični život, te tjelesni integritet oštećene kao žrtve dovedene u pitanje zbog restriktivnog stava da se ne prihvati iskaz oštećene u svojstvu svjedoka i psihološki timski nalaz i mišljenje vještaka jer se zasniva na kazivanju oštećene. Prava iz čl. 3. i 8. Evropske konvencije su, prema prvoapelanticinom mišljenju, u predmetnom krivičnom postupku u svakom slučaju povrijeđena, kako za nju lično (kao zakonsku zastupnicu oštećene) tako i za oštećenu kao njenu kćer i žrtvu jer je u okolnostima konkretnog slučaja zbog nedostataka učinjenih od državnih organa (Tužilaštva ili suda) u konačnici donesena oslobađajuća presuda. Smatra da sudovi nisu ispunili svoju pozitivnu obavezu i da u krivičnom postupku u kojem je optuženi oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo nisu ispoštovali garancije privatnog i porodičnog života, te da istraga i procesuiranje optuženog nije bilo učinkovito prema garancijama koje pružaju čl. 3. i 8. Evropske konvencije.
20. Osim toga, kako je dalje navedeno, kao majka žrtve konkretnog krivičnog postupka ističe da je pravni okvir za daljnje postupanje vrlo sužen jer je ograničena u pravu efektivnog učešća u postupku (ne postoji mogućnost žalbe protiv oslobađajuće presude), što organima krivičnog gonjenja nameće dodatnu obavezu da za potrebe člana 8. Evropske konvencije zakon ne tumače restriktivno kako su učinili sudovi u konkretnom slučaju i da način na koji se vodio krivični postupak nije pružio potrebnu i garantiranu zaštitu interesa žrtve krivičnog djela.
21. Prvoapelantica je pri tome ukazala na neke odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koje smatra ključnim jer se bave sličnom problematikom. Prema tim odlukama, država ima pozitivnu obavezu da provede efikasnu istragu i da sankcionira krivična djela silovanja ili seksualnog zlostavljanja djece, pri čemu je sud gospodar pravne karakterizacije koja se daje činjenicama predmeta, ukazujući, između ostalog, na sljedeće odluke Evropskog suda: M. i C. protiv Rumunije, X. i Y. protiv Nizozemske, M. C. protiv Bugarske, kojima je zajedničko to što je zadatak redovnog suda da ispita jesu li zakoni i praksa u njihovoj primjeni u svakom konkretnom slučaju u kombinaciji s nedostacima u istrazi imali tako značajne nedostatke da su za posljedicu imali kršenje pozitivnih obaveza države prema čl. 3. i 8. Evropske konvencije.
22. U vezi s navedenim je ukazano da strogo formalistički pristup u krivičnom postupku za seksualna djela predstavlja rizik da određene vrste silovanja ostanu nekažnjene i da se na taj način ugrozi djelotvorna zaštita oštećene kao žrtve. U okolnostima konkretnog slučaja je, prema prvoapelanticinom mišljenju, neophodno ispitati jesu li nedostaci u istrazi bili toliko značajni da su za posljedicu imali kršenje pozitivnih obaveza države u zaštiti interesa oštećene prema članu 8. Evropske konvencije. Oslobađajućom presudom u konkretnoj pravnoj stvari je dovedeno u pitanje efikasno poštovanje porodičnog života i dovedene su u pitanje osnovne vrijednosti i bitni aspekti privatnog života oštećene (žrtve krivičnog djela silovanja). Predloženo je da se utvrdi da zaštita koju je pružilo krivično zakonodavstvo u konkretnom slučaju (istraga i procesuiranje) nije bila djelotvorna i učinkovita prema garancijama koje pruža član 8. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana jer se u postupku odlučivanja u konkretnom krivičnom postupku bavio pitanjem zakonitosti određenih dokaza i naveo razloge zbog čega je podržan stav prvostepenog suda koji је u presudi u tom pravcu jasno i precizno naveden. Vrhovni sud je afirmirao stav da se prava žrtava seksualnog nasilja u procedurama koje se vode pred državnim organima moraju dosljedno ispoštovati. Međutim, kako je dalje navedeno, u konkretnom slučaju se raspravljalo o zakonitosti dokaza koji se koriste prema konkretnom optuženom, pri čemu je u obrazloženju osporene prvostepene presude jasno navedeno iz kojih razloga se sporni ginekološki nalaz i sudskomedicinski nalaz vještaka smatra nezakonitim dokazom. U osporenim odlukama je problematika razmatrana s aspekta prava optuženog u pravcu da se protiv optuženog ne upotrijebi dokaz koji je pribavljen na nezakonit način ili dokaz koji se oslanja na nezakonito pribavljene dokaze. U konkretnom slučaju je, prema mišljenju Vrhovnog suda, postojao očigledan propust istražnih organa da osiguraju zakonom propisanu proceduru pribavljanja dokaza, što je u konačnici ocijenjeno takvim propustom da je on doveo do nezakonitog pribavljanja medicinske dokumentacije izvršenim pregledom oštećene bez sudskog naloga, te u konačnici i do nezakonitih dokaza koji su se oslonili na taj dokaz.
24. Kantonalni sud je ponovio ključne dijelove apelacije kojim je ukazano na činjenicu da nije prihvaćen psihološki timski nalaz i mišljenje vještaka jer se zasniva na kazivanju žrtve, zatim obrazloženje presude u kojem su navedeni jasni razlozi zbog kojih nije poklonjena vjera iskazu oštećene kao žrtve i neprihvatanja ginekološkog nalaza zbog propusta u njegovom pribavljanju, cijeneći da osporenom presudom nisu povrijeđena apelanticina prava i da je apelacija stoga neosnovana. Osim toga, u odgovoru se ističe da je vijeće tog suda u postupku provelo sve dokaze, izvršilo njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu povezujući ih u jednu cjelinu i na osnovu takve ocjene dokaza dalo sasvim jasne, logične i uvjerljive razloge zbog kojih iskaz oštećene kao svjedoka smatra nejasnim, kontradiktornim, čak i nelogičnim i zbog čega postoji sumnja u njegovu istinitost. Kantonalni sud je potom ukazao na odredbu člana 11. ZKPFBiH prema kojoj sud ne može svoju odluku zasnovati na dokazima pribavljenim bitnim povredama ZKPFBiH, kao ni na dokazima koji su dobijeni na osnovu takvih dokaza, smatrajući da je svoj zaključak zasnovao na konkretnim dokazima objektivne prirode. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Tužilaštvo smatra da je apelacija osnovana iz razloga koji su istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude, i to u pogledu pogrešne interpretacije člana 123. ZKPFBiH jer je u konkretnoj situaciji u pitanju bio dobrovoljni tjelesni pregled oštećene, a ne optuženog (uz pristanak), zbog čega je morao biti prihvaćen i nalaz vještaka dr. Hamze Žuje, koji je u konkretnom slučaju ocijenjen nezakonitim. Osim toga, ukazano je na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer prvostepeni sud nije s dovoljno pažnje cijenio iskaz oštećene koja je prilikom davanja iskaza imala manje od 16 godina. Tužilaštvo smatra da je učinjena bitna povreda postupka i time što nije prihvaćen nalaz i mišljenje tima vještaka psihologa koji su imali zadatak da na osnovu priznatih psiholoških testova koji se koriste u struci utvrde koliko i na koji način je inkriminirani događaj djelovao na oštećenu i da li ima elemenata koji isključuju autentičnost njenog iskaza, pozivajući se pri tom na Odluku Ustavnog suda broj U 5/16.
V. Relevantni propisi
26. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17):
KRIVIČNA DJELA PROTIV SPOLNE SLOBODE I MORALA
Član 203. stav (5)
Silovanje
(5) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema maloljetniku,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
27. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav (2)
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11.
Zakonitost dokaza
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 123. st. (1), (3) i (5)
Tjelesni pregled i druge radnje
(1) Tjelesni pregled poduzet će se i bez pristanka osumnjičenog, odnosno optuženog ako je potrebno da se utvrde činjenice važne za krivični postupak. Tjelesni pregled drugih osoba može se bez njihovog pristanka preduzeti samo onda ako se mora utvrditi da li se na njihovom tijelu nalazi određen trag ili posljedica krivičnog djela.
(3) Preduzimanje tjelesnog pregleda osumnjičenog, odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim naređuje sud, a ako postoji opasnost od odlaganja - tužitelj.
(5) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana na tako pribavljenom dokazu ne može se zasnivati sudska odluka.
Član 212. stav (4)
Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu
(4) Kad sud donese presudu kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija ili kad rješenjem obustavi krivični postupak, uputit će oštećenog da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku.
Član 241. stav (1)
Podizanje optužnice
(1) Kad u toku istrage tužitelj nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremit će i uputiti optužnicu sudiji za prethodno saslušanje.
Član 299. tačka c)
Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe
Presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe sud će izreći:
c) ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje.
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
c) Dopustivost u odnosu na prvoapelanticu
30. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na prvoapelanticin privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
31. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
32. U konkretnom slučaju, prvoapelantica navodi da je osporenom presudom, osim prava maloljetne oštećene kao žrtve, povrijeđeno i njeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud u kontekstu apelacionih navoda i osporene odluke mora razjasniti status prvoapelantice koja je u predmetnom postupku učestvovala kao zakonska zastupnica – majka tada maloljetne oštećene drugoapelantice, te u vezi s tim treba odgovoriti na pitanje da li je u konkretnom slučaju na prvoapelanticu primjenjiv član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.
33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj lice koje tvrdi da je žrtva povrede mora biti direktno pogođeno spornom mjerom (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte [VV] od 15. oktobra 2009. godine, br. 17056/06, stav 44). Imajući u vidu da je prvoapelantica u krivičnom postupku koji je okončan osporenom presudom zastupala drugoapelanticu kao majka i zakonska zastupnica, ali da osporenom presudom nisu direktno pogođena njena prava (krivični postupak se vodio i okončao zbog krivičnog djela silovanja prema oštećenoj, a ne prvoapelantici), proizlazi da prvoapelantica ne može tvrditi da je direktna žrtva povrede njenih prava u krivičnom postupku koji se vodio i okončao oslobađajućom presudom, niti postoje neke posebne okolnosti koje bi u konkretnoj situaciji opravdale prihvatanje statusa žrtve prvoapelantice kao majke i zakonske zastupnice oštećene.
34. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na prvoapelanticu u vezi s navodima o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom BiH.
d) Dopustivost u odnosu na drugoapelanticu (oštećenu)
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da je prvoapelantica majka i istodobno zakonska zastupnica maloljetne oštećene (u izreci presude Kantonalnog suda navedeni podaci o datumu i mjestu rođenja oštećene iz kojih proizlazi da je u vrijeme podnošenja apelacije oštećena imala 17 godina i dva mjeseca). Stoga je za Ustavni sud neupitno da je drugoapelantica, s obzirom na to da je optuženi oslobođen optužbe da je u mjestu i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 5. KZFBiH prema njoj kao oštećenoj, direktno pogođena osporenim presudama.
36. Apelacijom je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 030076 20 Kž od 26. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je prvoapelantici kao drugoapelanticinoj zakonskoj zastupnici uručena od Tužilaštava 25. augusta 2020. godine, a od Kantonalnog suda 28. oktobra 2020. godine. Apelacija je podnesena 20. oktobra 2020. godine, osam dana prije nego je prvoapelantici kao zakonskoj zastupnici oštećene dostavljena od Kantonalnog suda, a u okviru roka od 60 dana počevši od 25. augusta 2020. godine kada joj je uručena od Tužilaštva na lični zahtjev, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelacijom je ukazano da je zbog propusta učinjenih od državnih organa, Tužilaštva i redovnih sudova tokom istrage i procesuiranja optuženog, te restriktivnog tumačenja člana 123. ZKPFBiH i pogrešnog stava da su određeni dokazi nezakoniti, a ostali neuvjerljivi došlo do povrede prava na tjelesni i psihički integritet oštećene, te zabrane ponižavajućeg postupanja iz čl. II/3.f) i b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 8. i 3. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud će u nastavku prvo ispitati da li su oštećenoj kao žrtvi krivičnog postupka uskraćena prava prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članu 8. Evropske konvencije.
Pravo na privatni život
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
40. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
41. U konkretnom slučaju, apelacijom je zbog oslobađajuće presude da je optuženi počinio krivično djelo silovanja prema maloljetnoj oštećenoj problematizirano pitanje zaštite žrtve krivičnog djela tvrdnjom da su određeni propusti napravljeni u fazi istrage, a zatim i prilikom ocjene dokaza i da za oštećenu kao žrtvu nije od velike važnosti u kojoj su fazi napravljeni propusti jer je u konačnici zbog tih propusta povrijeđen njen lični integritet.
42. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je oštećenoj kao žrtvi krivičnog djela silovanja povodom kojeg se vodio i okončao krivični postupak pružena efikasna zaštita u smislu relevantnih načela prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U tom pravcu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na pozitivnu obavezu države da štiti prava žrtava u krivičnom postupku u cjelini, uključujući kako fazu istrage tako i njegovu raspravnu fazu. U vezi s tim, iako nema apsolutne obaveze prema kojoj bi se svi krivični progoni trebali okončati osudom ili izricanjem neke određene kazne, domaći sudovi ni u kojim okolnostima ne bi smjeli dopustiti da krivična djela kojima se ugrožava život ili tjelesni i moralni integritet prođu nekažnjeno (vidi Evropski sud, Salman protiv Turske od 27. juna 2000. godine, predstavka broj 21986/93, par. 106). U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da njegov zadatak nije da umjesto domaćih vlasti odlučuje o odabiru najboljih metoda u zaštiti pojedinca od napada na njihov lični integritet, već da sporne odluke preispita u kontekstu upotrijebljenih mjera, njihove (ne)adekvatnosti, odnosno postojanja krivičnopravnih mehanizama čiji je cilj da zaštite prava žrtve u krivičnom postupku.
43. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda u predmetu M. C. protiv Bugarske (vidi Evropski sud, M. C. protiv Bugarske, predstavka broj 39272/98 od 4. decembra 2003. godine, stav 150) u kojem je, slično kao i u konkretnom slučaju, analizirano pitanje djelotvorne zaštite od silovanja i seksualnog zlostavljanja u situaciji kad nadležni organi nisu na efikasan način istražili događaj. U navedenoj odluci je izražen stav prema kojem je izbor sredstava kojima se osigurava poštovanje člana 8. Evropske konvencije u oblasti zaštite od krivičnih djela pojedinca, u načelu, u okviru slobodne procjene države. Djelotvorno sprečavanje teških krivičnih djela kao što je silovanje, kada su u pitanju osnovne vrijednosti i vitalni aspekti privatnog života, zahtijeva djelotvorne odredbe krivičnog prava, pri čemu djeca posebno imaju pravo na djelotvornu zaštitu od teških krivičnih djela kao što je silovanje. Po tom osnovu, postoji pozitivna obaveza države da donese krivičnopravne odredbe koje predviđaju djelotvorno kažnjavanje silovanja kroz provođenje efikasne istrage i krivičnog gonjenja (stav 153. citirane odluke). U navedenoj odluci Evropski sud je opisao različitu sudsku praksu u pogledu pristupa i kažnjavanja krivičnih djela silovanja u različitim državama (par. od 157. do 166) ukazujući da rigidan pristup u krivičnom gonjenju seksualnih krivičnih djela dovodi do opasnosti da određene vrste silovanja ostanu nekažnjene.
44. U vezi s predmetnim slučajem i konkretnim činjenicama, Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije i osporenih presuda zapaža da je krivični postupak iniciran prvoapelanticinom prijavom IV Policijskoj upravi 6. januara 2018. godine o izvršenom krivičnom djelu silovanja prema njenoj kćerki, tada maloljetnoj drugoapelantici. Policijska uprava je putem načelnika kao ovlaštenog lica istog dana Klinici za ginekologiju i akušerstvo uputila zahtjev za ginekološko-akušerski pregled oštećene drugoapelantice, konstatirajući na zahtjevu da za obavljanje te radnje nedostaje pismeni nalog dežurnog tužioca. Iz osporenih presuda nadalje proizlazi da je ginekološko-akušerski pregled drugoapelantice obavljen istog dana (6. januar 2018. godine) i da su na osnovu nalaza tog medicinskog pregleda prikupljena još dva dokaza, sudskomedicinsko vještačenje i usmeno pojašnjenje istog vještaka na glavnom pretresu. Ustavni sud dalje primjećuje da su redovni sudovi na dvije instance saglasno zaključili da je obavljeni ginekološko-akušerski pregled nezakonito pribavljen dokaz, kao i dokazi koji su proistekli iz tog dokaza – sudskomedicinsko vještačenje i usmeno pojašnjenje i da se na tim dokazima, imajući u vidu načelo zakonitosti dokaza iz člana 11. ZKPFBiH, ne može zasnivati sudska presuda. Vrhovni sud je pojašnjavajući neosnovanost žalbenog prigovora Tužilaštva o pogrešnom tumačenju člana 123. ZKPFBiH tvrdnjom da su u pitanju zakoniti dokazi (jer je oštećena dobrovoljno izvršila pregled te za tjelesni pregled nije trebao njen pristanak kao kad je u pitanju osumnjičeno lice), istakao da postojanje sudske ili tužilačke naredbe predstavlja preduvjet za dopustivost navedene i drugih radnji iz člana 123. ZKPFBiH, odnosno za zakonito provođenje radnje tjelesnog pregleda. Na opravdanost postojanja sudske ili tužilačke naredbe, prema mišljenju Vrhovnog suda, ukazuje i sadržaj člana 123. stav 5. ZKPFBiH u kojem je propisano da, ako je postupljeno protivno odredbama sadržanim u tom članu, na tako pribavljenom dokazu ne može se zasnovati sudska odluka. Vrhovni sud je očitujući se povodom apelacionog prigovora o nepružanju zaštite oštećenoj kao žrtvi krivičnog djela ukazao da je u okolnostima konkretnog slučaja postojao očigledan propust istražnih organa da osiguraju zakonom propisanu proceduru pribavljanja dokaza, što je u konačnici ocijenjeno takvim propustom da je on doveo do nezakonitog pribavljanja medicinske dokumentacije izvršenim pregledom oštećene bez sudskog naloga, te u konačnici do nezakonitih dokaza koji su se oslonili na taj dokaz. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je okolnost da je drugoapelantica od načelnika kao ovlaštenog lica Policijske uprave upućena na ginekološko-akušerski pregled zapravo "aktivirala" primjenu relevantnih odredbi člana 123. ZPP-a koji podrazumijeva postojanje naredbe suda, odnosno tužioca, a iz činjenica predmeta je nesporno da takva naredba nije postojala.
45. Ustavni sud podsjeća da, iako je suštinski cilj člana 8. Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od proizvoljne radnje javnih organa, on dodatno može da sadrži pozitivne obaveze svojstvene djelotvornom "poštovanju" privatnog i porodičnog života, a te obaveze mogu podrazumijevati donošenje mjera i u sferi međusobnih odnosa pojedinaca (vidi Evropski sud, X. i Y. protiv Nizozemske od 26. marta 1985. godine, par. 23–24). U vezi s poštovanjem privatnog života, Evropski sud je u raznim kontekstima ukazivao da koncept privatnog života obuhvata tjelesni i psihički integritet lica i da države stoga u praksi trebaju primjenjivati određeni pravni okvir koji pruža zaštitu od nasilnih postupaka privatnih lica (vidi Evropski sud, Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. marta 1993. godine, stav 36).
46. Imajući u vidu prethodnu analizu i okolnost da je prilikom prijave događaja u vezi s počinjenjem krivičnog djela Policijskoj upravi u zahtjevu za tjelesni pregled oštećene evidentiran nedostatak naloga dežurnog tužioca za pregled, postavlja se pitanje da li je Tužilaštvo u dovoljnoj mjeri osiguralo proceduru pri prikupljanju dokaza, odnosno da li je, u okviru postojećeg pravnog okvira, navedeni nedostatak moglo otkloniti i na taj način drugoapelantici osigurati djelotvorno poštovanje privatnog života koje podrazumijeva njen tjelesni i psihički integritet. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz sadržaja odredbe člana 241. stav (1) ZKPFBiH proizlazi da u toku istrage tužilac podiže optužnicu kada nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio krivično djelo. Također, konkretan krivični postupak je zbog specifičnosti krivičnog djela povodom kojeg se vodio – protiv spolne slobode i morala (silovanje), vezan osim za optuženog i za drugoapelanticu kao maloljetno lice u vrijeme počinjenja djela i stoga posebno zaštićenu kategoriju koja ima pravo na djelotvornu zaštitu (već citirana odluka, M. C. protiv Bugarske, stav 150). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda iz navedene presude (st. 152. i 153) "da ne isključuje mogućnost da se pozitivna obaveza države u skladu sa članom 8. Konvencije koja pruža zaštitu tjelesnog integriteta pojedinca može proširiti i na pitanja koja se odnose na djelotvornost krivičnih istraga […]" te da Evropski sud "smatra da države imaju pozitivnu obavezu koja je sastavni dio čl. 3. i 8. Konvencije da donesu krivičnopravne odredbe koje predviđaju djelotvorno kažnjavanje djela silovanja, kao i da ih primjenjuje provođenjem djelotvorne istrage i krivičnog gonjenja".
47. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da proizlazi da je Tužilaštvo u trenutku podizanja optužnice, jedanaest mjeseci nakon prijave o događaju i krivičnom djelu, pri čemu identifikacija osumnjičenog/optuženog nije bila sporna, zaključilo da raspolaže dovoljnim brojem dokaza da je u odnosu na drugoapelanticu kao oštećenu počinjeno krivično djelo. Međutim, tokom procesuiranja se pojavila sumnja u pogledu zakonitosti određenog broja dokaza, nakon čega su redovni sudovi izveli zaključak da su određeni dokazi nezakoniti zbog propusta u proceduri njihovog pribavljanja i da bi drugačiji stav vodio bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka. Za Ustavni sud je neupitno da zbog specifičnosti i prirode krivičnog djela povodom kojeg se vodio krivični postupak – silovanje, radnja tjelesnog pregleda i njen rezultat, između ostalih, predstavlja jedan od ključnih dokaza s ciljem dokazivanja da li je počinjeno krivično djelo ili nije. Osim toga, drugoapelantica se, zahtijevajući djelotvornu zaštitu svog prava na tjelesni i psihički integritet, obratila Policijskoj upravi, dakle javnoj vlasti, pa se stoga ne može zaključiti da je na bilo koji način utjecala na daljnju nekooperativnost između Tužilaštva i Policijske uprave kao nadležnih tijela u pogledu postupanja prema članu 123. ZKPFBiH (nedostatak tužilačke naredbe za pregled), što je, kako proizlazi iz osporene presude, bio razlog za nezakonitost tog dokaza i dokaza koji su iz njega proistekli (vještačenje).
48. Iz navedene analize proizlazi da Tužilaštvo nije imalo u vidu konkretne, specifične okolnosti predmetnog slučaja koje se, prema mišljenju Ustavnog suda, odgledaju u prirodi krivičnog djela povodom kojeg se vodio postupak (silovanje) i drugoapelanticinoj starosnoj dobi (u vrijeme navodnog počinjenja djela imala je 14 godina, a u vrijeme saslušanja u svojstvu svjedoka manje od 16 godina) zanemarujući pri tom da primijeni krivičnopravne mehanizme i osigura da se dokazi prikupe u propisanoj proceduri. Navedeni elementi su iziskivali naročitu pažnju i procjenu prilikom prikupljanja dokazne građe kako drugoapelantici kao žrtvi zbog propusta koji su se mogli otkloniti (naredba za tjelesni pregled) ne bi bila uskraćena odgovarajuća zaštita. Stoga, Ustavni sud smatra da sporno postupanje u posebnim okolnostima ovog predmeta nije pružilo odgovarajuću zaštitu drugoapelantici od napada na njen tjelesni integritet i pokazalo je manjkavost u načinu na koji su pribavljeni dokazi na kojim je zasnovana optužba (mutatis mutandis, Evropski sud, Isaković Vidović protiv Srbije, presuda od 1. jula 2014. godine, stav 64).
49. Ustavni sud stoga smatra da u okolnostima konkretnog slučaja drugoapelantici nije zaštićen tjelesni i psihički integritet u krivičnom postupku koji je rezultirao oslobađanjem optužbe o počinjenju krivičnog djela silovanja jer je Tužilaštvo u primjeni krivičnopravnih mehanizama pri prikupljanju dokaza napravilo propuste i manjkavosti u mjeri koja predstavlja povredu pozitivne obaveze prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
50. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
51. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi određivao novčanu kompenzaciju kao satisfakciju zbog utvrđene povrede ustavnih prava (mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. AP 696/04 od 23. septembra 2005. godine i AP 3377/09 od 18. aprila 2012. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda https://www.anwalt-derbeste.de). Ustavni sud smatra da je u karakterističnim okolnostima predmetnog slučaja, pri čemu je od naročitog značaja propust Tužilaštva kao nadležnog tijela da drugoapelantici kao maloljetnom licu zaštiti tjelesni i psihički integritet u krivičnom postupku koji je rezultirao oslobađanjem optužbe o počinjenju krivičnog djela silovanja, potrebno dosuditi novčanu kompenzaciju na ime nematerijalne štete zbog utvrđene povrede prava na privatnost i tjelesni integritet. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom izuzetnom slučaju drugoapelantici treba dosuditi novčani iznos od 10.000 KM na ime nematerijalne štete zbog utvrđenog kršenja ustavnog prava. Ovaj iznos drugoapelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
52. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije svrsishodno ispitivati navode o povredi člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 3. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja drugoapelantici kao maloljetnom licu nije pružena odgovarajuća zaštita u pogledu njenog tjelesnog i psihičkog integriteta jer su u primjeni krivičnopravnih mehanizama u vezi s prikupljanjem dokaza napravljeni propusti i manjkavosti u mjeri koja predstavlja povredu pozitivne obaveze nadležnih tijela, konkretno Tužilaštva, prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije.
54. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.