- Mon Nov 29, 2021 8:27 am
#5314
Službene novine Federacije BiH, broj 95/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1155/20, rješavajući apelaciju „ASD Auto servis i dijelovi“ d.o.o. Ljubuški, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „ASD Auto servis i dijelovi“ d.o.o. Ljubuški podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 035864 19 Rev 3 od 10. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 035864 18 Pž 7 od 22. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 Ps 035864 17 Ps 4 od 25. maja 2018. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „ASD Auto servis i dijelovi“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Davor Kovač i Lujo Herceg, advokati iz Ljubuškog, podnio je 24. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 035864 19 Rev 3 od 10. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 035864 18 Pž 7 od 22. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 Ps 035864 17 Ps 4 od 25. maja 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužiteljice „Berlina“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 18. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. juna do 12. jula 2021. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužiteljica je 9. aprila 2005. godine podnijela tužbu protiv apelanta radi isplate osnivačkog uloga i isplate dobiti u ukupnom iznosu od 507.890,00 KM zajedno sa kamatama i troškovima postupka. Apelant je tokom postupka (13. decembar 2017. godine) postavio protivtužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 218.892,03 KM, koji se odnosi na uređenje građevinskog zemljišta, zakonske zatezne kamate na neplaćenu robu, te različita potraživanja, kao i isplatu iznosa od 560.447,00 KM na ime uplate po osnovu povećanja temeljnog kapitala Društva, sve sa troškovima parničnog postupka.
6. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 17 0 Ps 035864 17 Ps 4 od 25. maja 2018. godine kojom je apelant obavezan da tužiteljici isplati iznos od 481.605,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. marta 2005. godine, kao dana isključenja tužiteljice iz Društva, do konačne isplate, te da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 21.208,47 KM (stav I izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice preko dosuđenog iznosa (stav II izreke), a stavom III izreke presude odbijen je u cijelosti apelantov protivtužbeni zahtjev (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da su parnične stranke (apelant, kao pravni prednik društva ASD Ljubuški, i tužiteljica) ugovorom o osnivanju od 19. jula 2001. godine osnovale privredno društvo pod nazivom ASD BP d.o.o. Bihać, te da su tim ugovorom uredile međusobne odnose u novonastalom društvu i stekle udjele u imovini tog društva ulozima u novcu, i to apelant (pravni prednik) 6.000,00 KM (60%) i tužiteljica 4.000,00 KM (40%). Utvrđeno je, također, da je u toku poslovanja vršena podjela ostvarene dobiti osnivačima, te da je odlukom Skupštine Društva od 26. decembra 2003. godine povećan osnovni kapital novonastalog društva kada je tužiteljica u Društvo unijela nekretninu (zemljište) koju su osnivači sporazumno procijenili na iznos od 115.553,00 KM, te izvršila uplatu novčanog iznosa od 30.000,00 KM. Utvrđeno je, također, da su stranke po odluci o povećanju uloga svoje obaveze djelimično ispunile, te da je odlukom tuženog od 3. marta 2005. godine tužiteljica isključena iz novonastalog društva i da je istom odlukom određeno da se Društvo obavezuje da će isključenom članu (tužiteljici) isplatiti naknadu tržišne vrijednosti udjela i protivvrijednost naknadno unesene imovine u iznosu od 115.553,00 KM, umanjenu za pričinjenu štetu u skladu sa zakonom, kao i to da će se isplata izvršiti iz sredstava Društva.
8. Tokom postupka je utvrđeno da je apelant koristio novčana sredstva Društva koja je uplatio drugi osnivač ASD d.o.o. Ljubuški na ime dokapitalizacije Društva i da je novčana sredstva koristio za redovno poslovanje i plaćanje obaveza bez dogovora sa tužiteljicom. Još je utvrđeno da je uplaćeni iznos od 1.014.000,00 KM drugom osnivaču (ASD d.o.o. Ljubuški) vraćen u februaru 2006. godine, tako da su ta sredstva do vraćanja služila kao apelantov obrtni kapital. Na osnovu vještačenja utvrđeno je da je tržišna vrijednost udjela tužiteljice, kao suosnivača, u vrijeme njenog isključenja iz Društva iznosila 481.605,00 KM i da su u taj iznos uračunata sva prava i obaveze osnivača, odnosno da navedeni iznos čini preboj prava i obaveza članova Društva.
9. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je obavezao apelanta na isplatu iznosa utvrđenog vještačenjima koji predstavlja tržišnu vrijednost udjela tužiteljice na dan kada je isključena iz Društva, u smislu člana 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima. Utvrđeni iznos prometne vrijednosti udjela u Društvu, onako kako su to utvrdili vještak finansijsko-ekonomske struke i ovlašteni procjenitelj, Općinski sud je uzeo kao validan i osnovan, ocjenjujući da je iznos utvrđen u skladu sa uputama višeg suda. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, a preko dosuđenog iznosa, odbijen je jer tokom postupka nije dokazala osnovanost potraživanja preko dosuđenog iznosa, pa je taj dio zahtjeva odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja.
10. Protivtužbeni zahtjev Općinski sud je odbio kao neosnovan zbog, između ostalog, zastarjelosti potraživanja u jednom dijelu, i to primjenom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. 15-17 obrazloženja presude.
11. Odluka o troškovima postupka donesena je u skladu sa članom 386. stav 2. u vezi sa članom 396. stav 2. ZPP, ocjenjujući postignuti uspjeh parničnih stranaka u postupku (detaljnije na str. 17 i 18 prvostepene presude).
12. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 17 0 Ps 035864 18 Pž 7 od 22. marta 2019. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka na način preciziran u izreci presude, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio kao neosnovаnu i prvostepenu presudu potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude).
13. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant dužan da isplati tužiteljici dosuđeni novčani iznos koji predstavlja tržišnu vrijednost udjela na dan isključenja iz novoosnovanog DOO ASB BP Bihać, u smislu člana 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima, pri čemu apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je tržišna vrijednost udjela tužiteljice u trenutku njenog isključenja manja od utvrđenog iznosa, odnosno da iznosi 156.522,00 KM, koji tuženi ne spori. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud ocijenio sadržaj nalaza vještaka, i to vještaka ekonomske struke Esme Kovačević, vještaka građevinske struke Smaila Nuhića, vještaka ekonomske struke Almira Lipovače, te da je po apelantovom prijedlogu provedeno i vještačenje vještaka ekonomske struke – ovlaštenog procjenitelja Mirsade Murtić, i to sve na okolnosti utvrđivanja tržišne vrijednosti poslovnog udjela tužiteljice na 3. mart 2005. godine u društvu ASD BP d.o.o. Bihać. Kantonalni sud je pojasnio da je prvostepeni sud, prihvatajući sve nalaze vještaka, uključujući i nalaz certificiranog vještaka – ovlaštenog procjenitelja, usvojio dio tužbenog zahtjeva prihvativši da dosuđeni iznos predstavlja tržišnu vrijednost udjela tužiteljice u vrijeme njenog isključenja kao osnivača, primijenivši odredbu člana 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima. U vezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio da iz sadržaja nalaza i mišljenja, a posebno iskaza svjedoka – ovlaštenog procjenitelja Mirsade Murtić sa ročišta za glavnu raspravu od 11. aprila 2018. godine proizlazi da je tržišna vrijednost Društva na 31. decembar 2004. godine iznosila 1.204.014,00 KM, čime se raspodjela razmjerno visini upisanog kapitala vrši na način da tužiteljici (sa 40% uloga), kao isključenom članu Društva, pripada dosuđeni iznos (481.605,00 KM), a ASD BP d.o.o. iznos od 722.408,00 KM. Kantonalni sud je naglasio da je tom nalazu Općinski sud poklonio punu vjeru prilikom donošenja odluke imajući u vidu da tom nalazu apelant nije iskazao prigovor, pa je, stoga, neosnovan žalbeni razlog da se prvostepeni sud nije upuštao u ocjenu tablice broj 37 nalaza ovlaštenog procjenitelja, jer je, i prema ocjeni žalbenog suda, prvostepeni sud detaljno obrazložio (strane 13 i 14) zbog kojih razloga prihvata nalaz i mišljenje vještaka u pogledu obračuna visine tržišne vrijednosti udjela tužiteljice na dan njenog isključenja iz Društva, a iz datog obrazloženja jasno proizlazi zbog kojih razloga se ne prihvata tablica broj 37 (vrijednost udjela članova Društva razmjerno visini uplaćenog kapitala).
14. Kantonalni sud je prigovor da u parničnom postupku ne može egzistirati više vještačenja i da se oni ne mogu kombinirati ocijenio neosnovanim. U vezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio da u parničnom predmetu mogu egzistirati ne samo dva već i više nalaza i mišljenja vještaka, a prvostepeni sud je odluku u pogledu tužbenog zahtjeva temeljio na nalazu vještaka – ovlaštenog procjenitelja Mirsade Murtić, a protivtužbeni zahtjev na nalazu vještaka Almira Lipovače, pa, prema ocjeni Kantonalnog suda, ovakvim postupanjem prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu postupka koja bi posljedično dovela do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i, u konačnici, do proizvoljne primjene prava na apelantovu štetu.
15. U vezi sa apelantovim protivtužbenim zahtjevima, Kantonalni sud je naveo da je odluka Općinskog suda i u tom dijelu pravilna. U vezi sa apelantovim protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio isplatu iznosa od 218.892,03 KM, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasne i uvjerljive razloge koji se temelje na sadržaju i pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Almira Lipovače (nalaz sačinjen u prethodnom postupku, ali u istom predmetu) prema kojim su apelantova potraživanja uračunata u tržišnu vrijednost udjela u Društvu od 60% zbog čega se, prema stavu vještaka, zahtjev iz tužbe i protivtužbeni zahtjev u tom dijelu međusobno isključuju. U vezi sa protivtužbenim zahtjevom kojim je apelant tražio isplatu iznosa od 560.447,00 KM, i to po osnovu povećanja osnovnog kapitala ASD BP d.o.o. Bihać, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasne i pravilne razloge za odbijanje i tog dijela protivtužbenog zahtjeva, te da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe čl. 319. i 320. Zakona o privrednim društvima u smislu da navedene odredbe čine pravnu osnovu za traženu isplatu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant u žalbi pravilno ističe da je odluka Skupštine o povećanju temeljnog kapitala ASD BP d.o.o. Bihać od 26. decembra 2003. godine postala pravosnažna i da je činjenica da Društvo putem suda može tražiti ispunjenje obaveze člana Društva, ali da je u tom dijelu osnovan prigovor zastare potraživanja tužiteljice, i to na osnovu člana 371. ZOO, jer se na to potraživanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, jer Zakonom o privrednim društvima nije propisan neki drugi zastarni rok.
16. Kantonalni sud je još naglasio da, sve i da je osnovan protivtužbeni zahtjev kojim je tražena isplata po osnovu povećanja temeljnog kapitala (na osnovu pravosnažne odluke Skupštine Društva), ni tada nisu stečeni uvjeti da se izvrši preboj između prava i obaveza Društva – njegovih članova i od ostatka imovine utvrdi vrijednost udjela razmjerno učešću članova Društva. Kako je naglasio Kantonalni sud, iz sadržaja izvedenih dokaza (nalaza i mišljenja vještaka) bez ikakve sumnje je utvrđeno da je preduzeće ASD d.o.o. Ljubuški, kao osnivač, postupilo u skladu sa odlukom Skupštine i izvršilo uplatu na ime dokapitalizacije i povećanja osnivačkog uloga u iznosu od 1.014.000,00 KM (što je potvrđeno i u nalazu vještaka – ovlaštenog procjenitelja, i to u četiri rate tokom januara 2004. godine), ali da je navedena sredstva apelant koristio u svom poslovanju za plaćanje obaveza, te su ta sredstva vraćena osnivaču 2006. godine i ona nisu bila ni upisana u registar knjiga. Shodno tome, i Kantonalni sud smatra da navedena uplata i nije bila u svrhu povećanja kapitala, već da se radilo o pozajmici koja je vraćena osnivaču. Osim toga, Kantonalni sud je dodao da, u situaciji da je tužiteljica izvršila uplatu novčanog iznosa od 560.447,00 KM u svrhu povećanja temeljnog kapitala, tržišna vrijednost udjela bila bi znatno veća, što zasigurno ne bi išlo u prilog apelantu, a posebno kada se ima u vidu da je tužiteljica sankcionirana odlukom Skupštine od 3. marta 2005. godine, kada je isključena iz ASD BP d.o.o. Bihać, kada su joj prestala sva članska prava, jer se na nju primijenila odredba člana 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima a, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant je samo prividno postupio po odluci Skupštine.
17. Osnovanost žalbe u pogledu dosuđenih troškova postupka Kantonalni sud je obrazložio na strani 5 obrazloženja presude.
18. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 Ps 035864 19 Rev 3 od 10. decembra 2019. godine reviziju djelimično usvojio i nižestepene presude preinačio u odluci o zakonskoj zateznoj kamati, tako da na iznos od 481.605,00 KM zakonska kamata teče od 25. maja 2018. godine do isplate, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka revizije.
19. Vrhovni sud je pojasnio da su nižestepeni sudovi visinu tržišnog dijela utvrdili prihvatajući kao objektivan i stručan nalaz vještaka ekonomske struke, te ovlaštenog procjenitelja iz kog je proizašlo da je vještak, koristeći naučne metode, stručno znanje i iskustvo, kao i konkretna privredna kretanja kod apelanta i globalno, na osnovu cjelokupne finansijske dokumentacije obje parnične stranke, ocijenio upravo sva prava i obaveze članova Društva, njihovih osnivača, na koji nalaz stranke nisu prigovorile. Jedino pitanje koje je postavio apelant vještaku na glavnoj raspravi odnosilo se na mogućnost uzimanja u obzir pričinjene direktne štete apelantu u iznosu od 256.982,72 KM na koje je vještak odgovorio da navedeni iznos nije uzet u obzir, jer nisu prezentirani finansijski dokumenti na osnovu kojih bi se moglo steći uvjerenje da tužiteljica prihvata dug. Zbog navedenog, kako je istakao Vrhovni sud, apelant neosnovano ponavlja prigovore da je tužiteljici, kao manjinskom članu Društva, u njen udio od 40% trebalo uračunati i njene obaveze prema Društvu, koje nije ispunila i koje su predmet protivtužbenog zahtjeva.
20. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant neosnovano prigovora da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 325. stav 3. Zakona o privrednim društvima, prema kojoj se udjel člana Društva povećava unosom novog kapitala, obrazlažući to činjenicom da je apelant unio u Društvo kapital od 1.014.000,00 KM, a da tužiteljica tu svoju obavezu nije ispunila. U tom smislu je i postavljen zahtjev prema tužiteljici za isplatu iznosa od 560.447,00 KM. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, uplatom iznosa od 1.014.0000,00 KM apelant ne može uvjetovati i uplatu uloga od tužiteljice, jer je navedeni iznos apelant koristio u svom poslovanju o čemu su se nižestepeni sudovi detaljno izjasnili.
21. Vrhovni sud je, također, naveo da prigovor preboja potraživanja nije relevantan, jer je drugostepenom presudom odbijen ovaj protivtužbeni zahtjev, pa apelantovi navodi u tom pravcu nemaju nikakav značaj. Prema odredbi člana 361. stav 1. ZOO, zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. U postupku pred nižestepenim sudovima je utvrđeno da je potraživanje na koje se apelant poziva nastalo 2003. godine (kada je apelant imao pravo tražiti ispunjenje), a da je protivtužba podnesena 13. decembra 2017. godine, pa je, stoga, pravilno primijenjena odredba člana 371. ZOO, jer je do podnošenja protivtužbe protekao opći zastarni rok od pet godina.
22. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi prigovori u odnosu na primjenu materijalnog prava, koji se odnose na tužbeni zahtjev u pogledu glavnog potraživanja i protivtužbenog zahtjeva.
23. Materijalnopravno pitanje koje se ističe u reviziji vezano je i za tok zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos a koji su nižestepeni sudovi dosudili primjenom „člana 324. stav 3.“ Zakona o privrednim društvima sa danom kada je tužiteljica isključena iz privrednog društva, a osnovanost tog prigovora Vrhovni sud je obrazložio na strani 6 obrazloženja presude. Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1. ZPP preinačio nižestepene presude u dijelu odluke o kamatama, dok je u ostalom dijelu isti sud reviziju odbio u odnosu na glavno potraživanje i protivtužbeni zahtjev, i to primjenom odredbe člana 248. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama u dijelu odlučenja o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na glavno potraživanje i protivtužbeni zahtjev povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene presude donesene na osnovu proizvoljne primjene prava, što je rezultiralo povredom apelantovog prava na imovinu, odnosno prava na pravično suđenje. Apelacioni navodi se iscrpno bave vještačenjima koja su tokom postupka provedena i tvrdnjama da vještaci ekonomske struke Lipovača i Kovačević nisu mogli vještačiti u konkretnom slučaju, jer nisu certificirani/ovlašteni procjenitelji, shodno Uredbi o ekonomskoj vrijednosti pravnih lica, imovine, obaveze i kapitala (u daljnjem tekstu: Uredba). Stoga, prema apelantovom mišljenju, korištenje dijelova nalaza vještaka ekonomske struke koji nisu ovlašteni procjenitelji predstavlja očiglednu proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Upravo zbog tog razloga, prvostepeni sud je vještačenje povjerio ovlaštenom procjenitelju da bi kasnije u obrazloženju svoje odluke temeljio svoj zaključak i na nalazima vještaka Lipovače i Kovačevića. Na taj način apelant smatra da mu je onemogućeno pravo na raspravljanje, što je posljedično utjecalo i na činjenično stanje. U kontekstu protivtužbenog zahtjeva apelant, također, iznosi prigovore ukazujući na koji način su sudovi trebali razmotriti zahtjeve, te koje materijalno pravo primijeniti citirajući dijelove iz osporenih presuda sa kojima se ne slaže. Apelant smatra da su proizvoljni stavovi redovnih sudova da je pozivanje na odredbe čl. 319. i 320. Zakona o privrednim društvima neosnovano, te smatra da je i primjena člana 371. ZOO proizvoljna, jer sudovi nisu usvojili jasan stav od kada teče zastara, u smislu čl. 361. i 339. ZOO. Prema apelantovom mišljenju, protivtužbeni zahtjev u procesnom smislu predstavlja prijebojnu protivtužbu, pa su prigovor zastare potraživanja redovni sudovi trebali raspraviti i kroz prizmu člana 339. ZOO. Apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili i odredbu člana 325. stav 3. Zakona o privrednim društvima u vezi sa nalazom i mišljenjem ovlaštenog procjenitelja Mirsade Murtić, i to posebno tablice broj 37, jer, prema citiranoj odredbi i nalazu certificiranog vještaka, proizlazi da je na 3. mart 2005. godine apelantov udio u Društvu bio 87%, a udio tužiteljice 13%. Apelantu nije sporna utvrđena vrijednost Društva na 3. mart 2005. godine, ali smatra da su sudovi proizvoljno primijenili član 325. stav 3. Zakona o privrednim društvima: „…Udio člana društva se povećava kad uplati novi ulog ili stekne udio drugog člana.“
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se suština prigovora svodi na ponavljanje revizijskih prigovora kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu nalaza certificiranog vještaka finansijske struke koji je, uzimajući u obzir sve relevantne parametre, izračunao tržišnu vrijednost udjela tužiteljice na dan kada je isključena iz Društva o čemu se taj sud detaljno izjasnio na str. 4 i 5 obrazloženja presude. U pogledu prigovora u vezi sa protivtužbenim zahtjevom, apelant, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne navodi razloge koji bi doveli u sumnju zaključak suda o njegovoj neosnovanosti. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Kantonalni sud i Općinski sud su ocijenili da su svi prigovori neosnovani, smatrajući da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
27. Tužiteljica smatra da su apelacioni navodi u dijelu koji se osporava neosnovani, jer su redovni sudovi dali valjano i obrazloženje zasnovano na zakonu, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
28. Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 - ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 - ispravka, 7/09 - ispravka, 63/10 i 75/13)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
2. Ulozi
Član 39.
Osnovni kapital prilikom osnivanja društva obezbjeđuje se ulozima članova u novcu i stvarima i pravima čija je vrijednost iskaziva u novcu.
Ulog u stvarima i pravima izražava se u novcu i mora se u cjelosti unijeti prije upisa društva u registar društava.
II - PRAVA I OBAVEZE ČLANOVA
1. Uplata uloga
Član 319.
Član društva dužan je u roku i na način određen osnivačkim aktom, statutom i odlukama skupštine društva izvršiti uplatu uloga.
Obaveza iz stava 1. ovog člana ne može se prebiti sa bilo kojim potraživanjem člana prema društvu ili drugim članovima društva, niti se ulog može povući samovoljno.
Član društva koji je kao ulog unio stvari ili prava ne može na njima pridržati nikakvo pravo niti društvu nametnuti ograničenja.
Društvo ne može uplatu uloga odgoditi, ne može člana osloboditi obaveze uplate, niti na ime uplate uloga primiti nešto drugo osim onoga što je ugovoreno.
Član 320.
Član društva koji ne izvrši uplatu uloga u ugovorenom roku dužan je platiti zateznu kamatu određenu ugovorom, i naknaditi društvu i drugim članovima štetu koju pretrpe usljed njegove docnje.
Uprava društva će člana koji obavezu uplate uloga nije izvršio 60 dana po isteku ugovorenog roka pismeno obavijestiti da je isključen iz društva.
Isključeni član društva gubi sva prava iz udjela i davanja učinjenih na ime uloga, ali ostaje obavezan izvršiti uplatu uloga u cijelosti, zateznih kamata i naknade štete po osnovu neblagovremene uplate.
Društvo može putem suda tražiti ispunjenje obaveze člana društva.
3. Udjeli
Član 325.
Udio člana društva je srazmjeran učešću njegovog uloga u osnovnom kapitalu.
Svaki član društva ima jedan udio.
Udio člana društva se povećava kad uplati novi ulog ili stekne udio drugog člana.
Kada član društva stekne udio drugog člana, prava trećih lica i posebna prava ili obaveze člana vezane za raniji ili naknadno stečeni udio ne obuhvataju ostatak udjela.
Član 326.
Uprava društva dužna je voditi knjigu udjela na način kojim se osigurava tačna i potpuna evidencija o članovima društva i njihovim udjelima.
Uprava društva dužna je, najkasnije osam dana od dana upisa osnivanja društva u registar društava, uspostaviti knjigu udjela u koju obavezno unosi:
1) ime i prezime ili firmu i adresu prebivališta ili sjedišta članova društva,
2) vrstu i iznos ugovorenog uloga i uplaćeni iznos,
3) posebna prava i obaveze vezani za udio.
Punovažan je svaki akt savjesne treće osobe koji je zasnovan na pouzdanju u tačnost upisa u knjigu udjela.
Član 342. stav (2)
Član koji je istupio i član koji je isključen ima pravo na nadoknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva.
29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljivan u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Zastarelo potraživanje
Član 339.
(1) Dug se može prebiti sa zastarelim potraživanjem samo ako ono još nije bilo zastarelo u času kad su se stekli uslovi za prebijanje.
(2) Ako su uslovi za prebijanje nastali pošto je jedno od potraživanja zastarelo, prebijanje ne nastaje ako je dužnik zastarelog potraživanja istakao prigovor zastarelosti.
Kad zastarelost počinje teći
Član 361.
(1) Zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
(2) Ako se obaveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je dužnik postupio protivno obavezi.
Opšti rok zastarelosti
Član 371.
Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
30. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opće odredbe
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
5. Vještaci
Član 147.
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
Član 149.
(1) Vještačenje obavlja jedan vještak.
(2) Sud može na prijedlog stranke odrediti više vještaka za različite vrste vještačenja.
(3) Vještaci se određuju prvenstveno iz reda imenovanih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja.
(4) Složenija vještačenja povjerit će se prvenstveno stručnim ustanovama kao što su bolnice, hemijski laboratoriji, fakulteti i slično.
(5) Ako postoje ustanove za određene vrste vještačenja, kao što su vještačenje lažnog novca, rukopisa, daktiloskopsko vještačenje i slično, takva vještačenja povjerit će se u prvom redu tim ustanovama.
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. https://advokat-prnjavorac.com
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 035864 19 Rev 3 od 10. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 24. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 24. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
38. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu osnivačkog uloga i dobiti, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. U vezi sa velikim brojem prigovora koji se svode na proizvoljnu primjenu prava, te proizvoljnu ocjenu dokaza i, u vezi s tim, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
41. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
42. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova u dijelu koji se osporava apelacijom (tužbeni zahtjev u odnosu na glavno potraživanje i protivtužbeni zahtjev), Ustavni sud ne zapaža da su izneseni prigovori osnovani. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, na sve tri instance, imali saglasan stav da tužiteljici, u smislu člana 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima, kao isključenom članu Društva, pripada pravo na tržišnu vrijednost udjela na dan isključenja iz Društva, a visina tog udjela, koju apelant, zapravo, osporava, utvrđena je vještačenjem, uključujući i vještačenje ovlaštenog procjenitelja, što su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili, te obrazloženje o djelimičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljili na citiranom članu Zakona o privrednim društvima i nalazima vještaka. Ustavni sud zapaža da je apelant i tokom postupka iznosio prigovore u vezi sa utvrđenom visinom tržišnog dijela udjela tužiteljice, koji čini sva prava i obaveze članova Društva na dan kada je tužiteljica isključena iz Društva (preboj potraživanja), a neosnovanost tih prigovora redovni sudovi su odbili primjenom pravila o teretu dokazivanja o čemu su se detaljno izjasnili i Kantonalni sud u žalbi i Vrhovni sud povodom izjavljene revizije. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi posebnu pažnju posvetili apelantovim prigovorima u vezi sa kvalifikacijom vještaka koji su tokom postupka sačinjavali nalaze na različite okolnosti, dakle i u kontekstu tužbenog zahtjeva (utvrđivanje visine tržišnog udjela tužiteljice), ali i protivtužbenog zahtjeva (isplata na ime uređenja građevinskog zemljišta, kamata i različitih potraživanja, te isplata neisplaćenog udjela na ime povećanja temeljnog kapitala). Ustavni sud, također, zapaža da je tokom postupka na okolnosti utvrđivanja visine tržišnog udjela tužiteljice, na apelantov prijedlog, provedeno i vještačenje ovlaštenog procjenitelja, čiji je nalaz sačinjen na osnovu dostupne i raspoložive dokumentacije i na kojem su sudovi utemeljili visinu tržišne vrijednosti udjela tužiteljice na dan njenog isključenja. Ustavni sud zapaža da apelant, osim što ukazuje da vještaci nisu imali potrebnu kvalifikaciju da vještače u konkretnom slučaju (svi vještaci nisu bili ovlašteni procjenitelji, u smislu Uredbe iz 2013. godine, koja je stupila na pravnu snagu u toku trajanja parnice koja je počela teći 2005. godine), suštinski nije prigovorio njihovom nalazu i mišljenju, niti je iznio prigovor da angažirani vještaci, čiju kvalifikaciju osporava, nisu ispunjavali uvjete propisane članom 149. stav 3. ZPP. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi detaljno bavili i neosnovanošću apelantovih protivtužbenih zahtjeva, te da su pri tome uzeli u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, uključujući činjenicu da apelant suštinski nije izvršio uplatu uloga na ime dokapitalizacije Društva (zbog kog razloga je tužiteljica isključena iz Društva), već prividnu uplatu, jer je sredstva koja je uplatilo ASD d.o.o. Ljubuški koristio za svoje obaveze koje je nakon toga vratio osnivaču (vidi tačku 16. ove odluke). Ujedno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim obrazloženjima ispitali prigovore koje apelant ponavlja u apelaciji a koji se tiču primjene odredaba Zakona o privrednim društvima, odnosno ZOO (vidi tač. 20. i 21. ove odluke), pa Ustavni sud ne vidi potrebu da ove prigovore posebno dodatno obrazlaže, jer dato obrazloženje Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo iznesene prigovore koji se tiču primjene procesnog i materijalnog prava, te utvrđenog činjeničnog stanja na apelantovu štetu.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
45. U vezi sa ovim prigovorom kojim apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ovaj prigovor veže za proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje o čemu se Ustavni sud izjasnio u okviru prava na pravično suđenje utvrdivši da su ti prigovori neosnovani. Slijedeći to slijedi i zaključak da su i prigovori o povredi prava na imovinu zbog istih razloga neosnovani.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore o povredi odredaba Zakona o privrednim društvima, ZOO i ZPP u situaciji kada su redovni sudovi na osnovu velikog broja dokaza, uključujući i vještačenje ovlaštenog procjenitelja, rasvijetlili sve bitne okolnosti konkretnog slučaja utvrđujući visinu tržišnog udjela tužiteljice na dan njenog isključenja iz Društva koji joj pripada, u smislu člana 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima. Pri tome apelant primjenom pravila o teretu dokazivanja nije dokazao da je iznos tog udjela niži od utvrđenog i kada su neosnovanost apelantovih protivtužbenih zahtjeva redovni sudovi detaljno obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu su redovni sudovi odgovorili na sve relevantne prigovore koje apelant u apelaciji ponavlja.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1155/20, rješavajući apelaciju „ASD Auto servis i dijelovi“ d.o.o. Ljubuški, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „ASD Auto servis i dijelovi“ d.o.o. Ljubuški podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 035864 19 Rev 3 od 10. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 035864 18 Pž 7 od 22. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 Ps 035864 17 Ps 4 od 25. maja 2018. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „ASD Auto servis i dijelovi“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Davor Kovač i Lujo Herceg, advokati iz Ljubuškog, podnio je 24. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 035864 19 Rev 3 od 10. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 035864 18 Pž 7 od 22. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 Ps 035864 17 Ps 4 od 25. maja 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužiteljice „Berlina“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 18. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. juna do 12. jula 2021. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužiteljica je 9. aprila 2005. godine podnijela tužbu protiv apelanta radi isplate osnivačkog uloga i isplate dobiti u ukupnom iznosu od 507.890,00 KM zajedno sa kamatama i troškovima postupka. Apelant je tokom postupka (13. decembar 2017. godine) postavio protivtužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 218.892,03 KM, koji se odnosi na uređenje građevinskog zemljišta, zakonske zatezne kamate na neplaćenu robu, te različita potraživanja, kao i isplatu iznosa od 560.447,00 KM na ime uplate po osnovu povećanja temeljnog kapitala Društva, sve sa troškovima parničnog postupka.
6. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 17 0 Ps 035864 17 Ps 4 od 25. maja 2018. godine kojom je apelant obavezan da tužiteljici isplati iznos od 481.605,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. marta 2005. godine, kao dana isključenja tužiteljice iz Društva, do konačne isplate, te da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 21.208,47 KM (stav I izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice preko dosuđenog iznosa (stav II izreke), a stavom III izreke presude odbijen je u cijelosti apelantov protivtužbeni zahtjev (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da su parnične stranke (apelant, kao pravni prednik društva ASD Ljubuški, i tužiteljica) ugovorom o osnivanju od 19. jula 2001. godine osnovale privredno društvo pod nazivom ASD BP d.o.o. Bihać, te da su tim ugovorom uredile međusobne odnose u novonastalom društvu i stekle udjele u imovini tog društva ulozima u novcu, i to apelant (pravni prednik) 6.000,00 KM (60%) i tužiteljica 4.000,00 KM (40%). Utvrđeno je, također, da je u toku poslovanja vršena podjela ostvarene dobiti osnivačima, te da je odlukom Skupštine Društva od 26. decembra 2003. godine povećan osnovni kapital novonastalog društva kada je tužiteljica u Društvo unijela nekretninu (zemljište) koju su osnivači sporazumno procijenili na iznos od 115.553,00 KM, te izvršila uplatu novčanog iznosa od 30.000,00 KM. Utvrđeno je, također, da su stranke po odluci o povećanju uloga svoje obaveze djelimično ispunile, te da je odlukom tuženog od 3. marta 2005. godine tužiteljica isključena iz novonastalog društva i da je istom odlukom određeno da se Društvo obavezuje da će isključenom članu (tužiteljici) isplatiti naknadu tržišne vrijednosti udjela i protivvrijednost naknadno unesene imovine u iznosu od 115.553,00 KM, umanjenu za pričinjenu štetu u skladu sa zakonom, kao i to da će se isplata izvršiti iz sredstava Društva.
8. Tokom postupka je utvrđeno da je apelant koristio novčana sredstva Društva koja je uplatio drugi osnivač ASD d.o.o. Ljubuški na ime dokapitalizacije Društva i da je novčana sredstva koristio za redovno poslovanje i plaćanje obaveza bez dogovora sa tužiteljicom. Još je utvrđeno da je uplaćeni iznos od 1.014.000,00 KM drugom osnivaču (ASD d.o.o. Ljubuški) vraćen u februaru 2006. godine, tako da su ta sredstva do vraćanja služila kao apelantov obrtni kapital. Na osnovu vještačenja utvrđeno je da je tržišna vrijednost udjela tužiteljice, kao suosnivača, u vrijeme njenog isključenja iz Društva iznosila 481.605,00 KM i da su u taj iznos uračunata sva prava i obaveze osnivača, odnosno da navedeni iznos čini preboj prava i obaveza članova Društva.
9. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je obavezao apelanta na isplatu iznosa utvrđenog vještačenjima koji predstavlja tržišnu vrijednost udjela tužiteljice na dan kada je isključena iz Društva, u smislu člana 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima. Utvrđeni iznos prometne vrijednosti udjela u Društvu, onako kako su to utvrdili vještak finansijsko-ekonomske struke i ovlašteni procjenitelj, Općinski sud je uzeo kao validan i osnovan, ocjenjujući da je iznos utvrđen u skladu sa uputama višeg suda. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, a preko dosuđenog iznosa, odbijen je jer tokom postupka nije dokazala osnovanost potraživanja preko dosuđenog iznosa, pa je taj dio zahtjeva odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja.
10. Protivtužbeni zahtjev Općinski sud je odbio kao neosnovan zbog, između ostalog, zastarjelosti potraživanja u jednom dijelu, i to primjenom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. 15-17 obrazloženja presude.
11. Odluka o troškovima postupka donesena je u skladu sa članom 386. stav 2. u vezi sa članom 396. stav 2. ZPP, ocjenjujući postignuti uspjeh parničnih stranaka u postupku (detaljnije na str. 17 i 18 prvostepene presude).
12. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 17 0 Ps 035864 18 Pž 7 od 22. marta 2019. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka na način preciziran u izreci presude, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio kao neosnovаnu i prvostepenu presudu potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude).
13. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant dužan da isplati tužiteljici dosuđeni novčani iznos koji predstavlja tržišnu vrijednost udjela na dan isključenja iz novoosnovanog DOO ASB BP Bihać, u smislu člana 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima, pri čemu apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je tržišna vrijednost udjela tužiteljice u trenutku njenog isključenja manja od utvrđenog iznosa, odnosno da iznosi 156.522,00 KM, koji tuženi ne spori. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud ocijenio sadržaj nalaza vještaka, i to vještaka ekonomske struke Esme Kovačević, vještaka građevinske struke Smaila Nuhića, vještaka ekonomske struke Almira Lipovače, te da je po apelantovom prijedlogu provedeno i vještačenje vještaka ekonomske struke – ovlaštenog procjenitelja Mirsade Murtić, i to sve na okolnosti utvrđivanja tržišne vrijednosti poslovnog udjela tužiteljice na 3. mart 2005. godine u društvu ASD BP d.o.o. Bihać. Kantonalni sud je pojasnio da je prvostepeni sud, prihvatajući sve nalaze vještaka, uključujući i nalaz certificiranog vještaka – ovlaštenog procjenitelja, usvojio dio tužbenog zahtjeva prihvativši da dosuđeni iznos predstavlja tržišnu vrijednost udjela tužiteljice u vrijeme njenog isključenja kao osnivača, primijenivši odredbu člana 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima. U vezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio da iz sadržaja nalaza i mišljenja, a posebno iskaza svjedoka – ovlaštenog procjenitelja Mirsade Murtić sa ročišta za glavnu raspravu od 11. aprila 2018. godine proizlazi da je tržišna vrijednost Društva na 31. decembar 2004. godine iznosila 1.204.014,00 KM, čime se raspodjela razmjerno visini upisanog kapitala vrši na način da tužiteljici (sa 40% uloga), kao isključenom članu Društva, pripada dosuđeni iznos (481.605,00 KM), a ASD BP d.o.o. iznos od 722.408,00 KM. Kantonalni sud je naglasio da je tom nalazu Općinski sud poklonio punu vjeru prilikom donošenja odluke imajući u vidu da tom nalazu apelant nije iskazao prigovor, pa je, stoga, neosnovan žalbeni razlog da se prvostepeni sud nije upuštao u ocjenu tablice broj 37 nalaza ovlaštenog procjenitelja, jer je, i prema ocjeni žalbenog suda, prvostepeni sud detaljno obrazložio (strane 13 i 14) zbog kojih razloga prihvata nalaz i mišljenje vještaka u pogledu obračuna visine tržišne vrijednosti udjela tužiteljice na dan njenog isključenja iz Društva, a iz datog obrazloženja jasno proizlazi zbog kojih razloga se ne prihvata tablica broj 37 (vrijednost udjela članova Društva razmjerno visini uplaćenog kapitala).
14. Kantonalni sud je prigovor da u parničnom postupku ne može egzistirati više vještačenja i da se oni ne mogu kombinirati ocijenio neosnovanim. U vezi s tim, Kantonalni sud je pojasnio da u parničnom predmetu mogu egzistirati ne samo dva već i više nalaza i mišljenja vještaka, a prvostepeni sud je odluku u pogledu tužbenog zahtjeva temeljio na nalazu vještaka – ovlaštenog procjenitelja Mirsade Murtić, a protivtužbeni zahtjev na nalazu vještaka Almira Lipovače, pa, prema ocjeni Kantonalnog suda, ovakvim postupanjem prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu postupka koja bi posljedično dovela do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i, u konačnici, do proizvoljne primjene prava na apelantovu štetu.
15. U vezi sa apelantovim protivtužbenim zahtjevima, Kantonalni sud je naveo da je odluka Općinskog suda i u tom dijelu pravilna. U vezi sa apelantovim protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio isplatu iznosa od 218.892,03 KM, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasne i uvjerljive razloge koji se temelje na sadržaju i pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Almira Lipovače (nalaz sačinjen u prethodnom postupku, ali u istom predmetu) prema kojim su apelantova potraživanja uračunata u tržišnu vrijednost udjela u Društvu od 60% zbog čega se, prema stavu vještaka, zahtjev iz tužbe i protivtužbeni zahtjev u tom dijelu međusobno isključuju. U vezi sa protivtužbenim zahtjevom kojim je apelant tražio isplatu iznosa od 560.447,00 KM, i to po osnovu povećanja osnovnog kapitala ASD BP d.o.o. Bihać, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasne i pravilne razloge za odbijanje i tog dijela protivtužbenog zahtjeva, te da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe čl. 319. i 320. Zakona o privrednim društvima u smislu da navedene odredbe čine pravnu osnovu za traženu isplatu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant u žalbi pravilno ističe da je odluka Skupštine o povećanju temeljnog kapitala ASD BP d.o.o. Bihać od 26. decembra 2003. godine postala pravosnažna i da je činjenica da Društvo putem suda može tražiti ispunjenje obaveze člana Društva, ali da je u tom dijelu osnovan prigovor zastare potraživanja tužiteljice, i to na osnovu člana 371. ZOO, jer se na to potraživanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, jer Zakonom o privrednim društvima nije propisan neki drugi zastarni rok.
16. Kantonalni sud je još naglasio da, sve i da je osnovan protivtužbeni zahtjev kojim je tražena isplata po osnovu povećanja temeljnog kapitala (na osnovu pravosnažne odluke Skupštine Društva), ni tada nisu stečeni uvjeti da se izvrši preboj između prava i obaveza Društva – njegovih članova i od ostatka imovine utvrdi vrijednost udjela razmjerno učešću članova Društva. Kako je naglasio Kantonalni sud, iz sadržaja izvedenih dokaza (nalaza i mišljenja vještaka) bez ikakve sumnje je utvrđeno da je preduzeće ASD d.o.o. Ljubuški, kao osnivač, postupilo u skladu sa odlukom Skupštine i izvršilo uplatu na ime dokapitalizacije i povećanja osnivačkog uloga u iznosu od 1.014.000,00 KM (što je potvrđeno i u nalazu vještaka – ovlaštenog procjenitelja, i to u četiri rate tokom januara 2004. godine), ali da je navedena sredstva apelant koristio u svom poslovanju za plaćanje obaveza, te su ta sredstva vraćena osnivaču 2006. godine i ona nisu bila ni upisana u registar knjiga. Shodno tome, i Kantonalni sud smatra da navedena uplata i nije bila u svrhu povećanja kapitala, već da se radilo o pozajmici koja je vraćena osnivaču. Osim toga, Kantonalni sud je dodao da, u situaciji da je tužiteljica izvršila uplatu novčanog iznosa od 560.447,00 KM u svrhu povećanja temeljnog kapitala, tržišna vrijednost udjela bila bi znatno veća, što zasigurno ne bi išlo u prilog apelantu, a posebno kada se ima u vidu da je tužiteljica sankcionirana odlukom Skupštine od 3. marta 2005. godine, kada je isključena iz ASD BP d.o.o. Bihać, kada su joj prestala sva članska prava, jer se na nju primijenila odredba člana 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima a, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant je samo prividno postupio po odluci Skupštine.
17. Osnovanost žalbe u pogledu dosuđenih troškova postupka Kantonalni sud je obrazložio na strani 5 obrazloženja presude.
18. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 Ps 035864 19 Rev 3 od 10. decembra 2019. godine reviziju djelimično usvojio i nižestepene presude preinačio u odluci o zakonskoj zateznoj kamati, tako da na iznos od 481.605,00 KM zakonska kamata teče od 25. maja 2018. godine do isplate, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka revizije.
19. Vrhovni sud je pojasnio da su nižestepeni sudovi visinu tržišnog dijela utvrdili prihvatajući kao objektivan i stručan nalaz vještaka ekonomske struke, te ovlaštenog procjenitelja iz kog je proizašlo da je vještak, koristeći naučne metode, stručno znanje i iskustvo, kao i konkretna privredna kretanja kod apelanta i globalno, na osnovu cjelokupne finansijske dokumentacije obje parnične stranke, ocijenio upravo sva prava i obaveze članova Društva, njihovih osnivača, na koji nalaz stranke nisu prigovorile. Jedino pitanje koje je postavio apelant vještaku na glavnoj raspravi odnosilo se na mogućnost uzimanja u obzir pričinjene direktne štete apelantu u iznosu od 256.982,72 KM na koje je vještak odgovorio da navedeni iznos nije uzet u obzir, jer nisu prezentirani finansijski dokumenti na osnovu kojih bi se moglo steći uvjerenje da tužiteljica prihvata dug. Zbog navedenog, kako je istakao Vrhovni sud, apelant neosnovano ponavlja prigovore da je tužiteljici, kao manjinskom članu Društva, u njen udio od 40% trebalo uračunati i njene obaveze prema Društvu, koje nije ispunila i koje su predmet protivtužbenog zahtjeva.
20. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant neosnovano prigovora da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 325. stav 3. Zakona o privrednim društvima, prema kojoj se udjel člana Društva povećava unosom novog kapitala, obrazlažući to činjenicom da je apelant unio u Društvo kapital od 1.014.000,00 KM, a da tužiteljica tu svoju obavezu nije ispunila. U tom smislu je i postavljen zahtjev prema tužiteljici za isplatu iznosa od 560.447,00 KM. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, uplatom iznosa od 1.014.0000,00 KM apelant ne može uvjetovati i uplatu uloga od tužiteljice, jer je navedeni iznos apelant koristio u svom poslovanju o čemu su se nižestepeni sudovi detaljno izjasnili.
21. Vrhovni sud je, također, naveo da prigovor preboja potraživanja nije relevantan, jer je drugostepenom presudom odbijen ovaj protivtužbeni zahtjev, pa apelantovi navodi u tom pravcu nemaju nikakav značaj. Prema odredbi člana 361. stav 1. ZOO, zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. U postupku pred nižestepenim sudovima je utvrđeno da je potraživanje na koje se apelant poziva nastalo 2003. godine (kada je apelant imao pravo tražiti ispunjenje), a da je protivtužba podnesena 13. decembra 2017. godine, pa je, stoga, pravilno primijenjena odredba člana 371. ZOO, jer je do podnošenja protivtužbe protekao opći zastarni rok od pet godina.
22. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi prigovori u odnosu na primjenu materijalnog prava, koji se odnose na tužbeni zahtjev u pogledu glavnog potraživanja i protivtužbenog zahtjeva.
23. Materijalnopravno pitanje koje se ističe u reviziji vezano je i za tok zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos a koji su nižestepeni sudovi dosudili primjenom „člana 324. stav 3.“ Zakona o privrednim društvima sa danom kada je tužiteljica isključena iz privrednog društva, a osnovanost tog prigovora Vrhovni sud je obrazložio na strani 6 obrazloženja presude. Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1. ZPP preinačio nižestepene presude u dijelu odluke o kamatama, dok je u ostalom dijelu isti sud reviziju odbio u odnosu na glavno potraživanje i protivtužbeni zahtjev, i to primjenom odredbe člana 248. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama u dijelu odlučenja o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na glavno potraživanje i protivtužbeni zahtjev povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene presude donesene na osnovu proizvoljne primjene prava, što je rezultiralo povredom apelantovog prava na imovinu, odnosno prava na pravično suđenje. Apelacioni navodi se iscrpno bave vještačenjima koja su tokom postupka provedena i tvrdnjama da vještaci ekonomske struke Lipovača i Kovačević nisu mogli vještačiti u konkretnom slučaju, jer nisu certificirani/ovlašteni procjenitelji, shodno Uredbi o ekonomskoj vrijednosti pravnih lica, imovine, obaveze i kapitala (u daljnjem tekstu: Uredba). Stoga, prema apelantovom mišljenju, korištenje dijelova nalaza vještaka ekonomske struke koji nisu ovlašteni procjenitelji predstavlja očiglednu proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Upravo zbog tog razloga, prvostepeni sud je vještačenje povjerio ovlaštenom procjenitelju da bi kasnije u obrazloženju svoje odluke temeljio svoj zaključak i na nalazima vještaka Lipovače i Kovačevića. Na taj način apelant smatra da mu je onemogućeno pravo na raspravljanje, što je posljedično utjecalo i na činjenično stanje. U kontekstu protivtužbenog zahtjeva apelant, također, iznosi prigovore ukazujući na koji način su sudovi trebali razmotriti zahtjeve, te koje materijalno pravo primijeniti citirajući dijelove iz osporenih presuda sa kojima se ne slaže. Apelant smatra da su proizvoljni stavovi redovnih sudova da je pozivanje na odredbe čl. 319. i 320. Zakona o privrednim društvima neosnovano, te smatra da je i primjena člana 371. ZOO proizvoljna, jer sudovi nisu usvojili jasan stav od kada teče zastara, u smislu čl. 361. i 339. ZOO. Prema apelantovom mišljenju, protivtužbeni zahtjev u procesnom smislu predstavlja prijebojnu protivtužbu, pa su prigovor zastare potraživanja redovni sudovi trebali raspraviti i kroz prizmu člana 339. ZOO. Apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili i odredbu člana 325. stav 3. Zakona o privrednim društvima u vezi sa nalazom i mišljenjem ovlaštenog procjenitelja Mirsade Murtić, i to posebno tablice broj 37, jer, prema citiranoj odredbi i nalazu certificiranog vještaka, proizlazi da je na 3. mart 2005. godine apelantov udio u Društvu bio 87%, a udio tužiteljice 13%. Apelantu nije sporna utvrđena vrijednost Društva na 3. mart 2005. godine, ali smatra da su sudovi proizvoljno primijenili član 325. stav 3. Zakona o privrednim društvima: „…Udio člana društva se povećava kad uplati novi ulog ili stekne udio drugog člana.“
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se suština prigovora svodi na ponavljanje revizijskih prigovora kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu nalaza certificiranog vještaka finansijske struke koji je, uzimajući u obzir sve relevantne parametre, izračunao tržišnu vrijednost udjela tužiteljice na dan kada je isključena iz Društva o čemu se taj sud detaljno izjasnio na str. 4 i 5 obrazloženja presude. U pogledu prigovora u vezi sa protivtužbenim zahtjevom, apelant, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne navodi razloge koji bi doveli u sumnju zaključak suda o njegovoj neosnovanosti. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Kantonalni sud i Općinski sud su ocijenili da su svi prigovori neosnovani, smatrajući da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
27. Tužiteljica smatra da su apelacioni navodi u dijelu koji se osporava neosnovani, jer su redovni sudovi dali valjano i obrazloženje zasnovano na zakonu, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
28. Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 - ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 - ispravka, 7/09 - ispravka, 63/10 i 75/13)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
2. Ulozi
Član 39.
Osnovni kapital prilikom osnivanja društva obezbjeđuje se ulozima članova u novcu i stvarima i pravima čija je vrijednost iskaziva u novcu.
Ulog u stvarima i pravima izražava se u novcu i mora se u cjelosti unijeti prije upisa društva u registar društava.
II - PRAVA I OBAVEZE ČLANOVA
1. Uplata uloga
Član 319.
Član društva dužan je u roku i na način određen osnivačkim aktom, statutom i odlukama skupštine društva izvršiti uplatu uloga.
Obaveza iz stava 1. ovog člana ne može se prebiti sa bilo kojim potraživanjem člana prema društvu ili drugim članovima društva, niti se ulog može povući samovoljno.
Član društva koji je kao ulog unio stvari ili prava ne može na njima pridržati nikakvo pravo niti društvu nametnuti ograničenja.
Društvo ne može uplatu uloga odgoditi, ne može člana osloboditi obaveze uplate, niti na ime uplate uloga primiti nešto drugo osim onoga što je ugovoreno.
Član 320.
Član društva koji ne izvrši uplatu uloga u ugovorenom roku dužan je platiti zateznu kamatu određenu ugovorom, i naknaditi društvu i drugim članovima štetu koju pretrpe usljed njegove docnje.
Uprava društva će člana koji obavezu uplate uloga nije izvršio 60 dana po isteku ugovorenog roka pismeno obavijestiti da je isključen iz društva.
Isključeni član društva gubi sva prava iz udjela i davanja učinjenih na ime uloga, ali ostaje obavezan izvršiti uplatu uloga u cijelosti, zateznih kamata i naknade štete po osnovu neblagovremene uplate.
Društvo može putem suda tražiti ispunjenje obaveze člana društva.
3. Udjeli
Član 325.
Udio člana društva je srazmjeran učešću njegovog uloga u osnovnom kapitalu.
Svaki član društva ima jedan udio.
Udio člana društva se povećava kad uplati novi ulog ili stekne udio drugog člana.
Kada član društva stekne udio drugog člana, prava trećih lica i posebna prava ili obaveze člana vezane za raniji ili naknadno stečeni udio ne obuhvataju ostatak udjela.
Član 326.
Uprava društva dužna je voditi knjigu udjela na način kojim se osigurava tačna i potpuna evidencija o članovima društva i njihovim udjelima.
Uprava društva dužna je, najkasnije osam dana od dana upisa osnivanja društva u registar društava, uspostaviti knjigu udjela u koju obavezno unosi:
1) ime i prezime ili firmu i adresu prebivališta ili sjedišta članova društva,
2) vrstu i iznos ugovorenog uloga i uplaćeni iznos,
3) posebna prava i obaveze vezani za udio.
Punovažan je svaki akt savjesne treće osobe koji je zasnovan na pouzdanju u tačnost upisa u knjigu udjela.
Član 342. stav (2)
Član koji je istupio i član koji je isključen ima pravo na nadoknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva.
29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljivan u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Zastarelo potraživanje
Član 339.
(1) Dug se može prebiti sa zastarelim potraživanjem samo ako ono još nije bilo zastarelo u času kad su se stekli uslovi za prebijanje.
(2) Ako su uslovi za prebijanje nastali pošto je jedno od potraživanja zastarelo, prebijanje ne nastaje ako je dužnik zastarelog potraživanja istakao prigovor zastarelosti.
Kad zastarelost počinje teći
Član 361.
(1) Zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
(2) Ako se obaveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je dužnik postupio protivno obavezi.
Opšti rok zastarelosti
Član 371.
Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
30. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opće odredbe
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
5. Vještaci
Član 147.
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
Član 149.
(1) Vještačenje obavlja jedan vještak.
(2) Sud može na prijedlog stranke odrediti više vještaka za različite vrste vještačenja.
(3) Vještaci se određuju prvenstveno iz reda imenovanih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja.
(4) Složenija vještačenja povjerit će se prvenstveno stručnim ustanovama kao što su bolnice, hemijski laboratoriji, fakulteti i slično.
(5) Ako postoje ustanove za određene vrste vještačenja, kao što su vještačenje lažnog novca, rukopisa, daktiloskopsko vještačenje i slično, takva vještačenja povjerit će se u prvom redu tim ustanovama.
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. https://advokat-prnjavorac.com
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 035864 19 Rev 3 od 10. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 24. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 24. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
38. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu osnivačkog uloga i dobiti, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. U vezi sa velikim brojem prigovora koji se svode na proizvoljnu primjenu prava, te proizvoljnu ocjenu dokaza i, u vezi s tim, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
41. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
42. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova u dijelu koji se osporava apelacijom (tužbeni zahtjev u odnosu na glavno potraživanje i protivtužbeni zahtjev), Ustavni sud ne zapaža da su izneseni prigovori osnovani. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, na sve tri instance, imali saglasan stav da tužiteljici, u smislu člana 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima, kao isključenom članu Društva, pripada pravo na tržišnu vrijednost udjela na dan isključenja iz Društva, a visina tog udjela, koju apelant, zapravo, osporava, utvrđena je vještačenjem, uključujući i vještačenje ovlaštenog procjenitelja, što su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili, te obrazloženje o djelimičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljili na citiranom članu Zakona o privrednim društvima i nalazima vještaka. Ustavni sud zapaža da je apelant i tokom postupka iznosio prigovore u vezi sa utvrđenom visinom tržišnog dijela udjela tužiteljice, koji čini sva prava i obaveze članova Društva na dan kada je tužiteljica isključena iz Društva (preboj potraživanja), a neosnovanost tih prigovora redovni sudovi su odbili primjenom pravila o teretu dokazivanja o čemu su se detaljno izjasnili i Kantonalni sud u žalbi i Vrhovni sud povodom izjavljene revizije. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi posebnu pažnju posvetili apelantovim prigovorima u vezi sa kvalifikacijom vještaka koji su tokom postupka sačinjavali nalaze na različite okolnosti, dakle i u kontekstu tužbenog zahtjeva (utvrđivanje visine tržišnog udjela tužiteljice), ali i protivtužbenog zahtjeva (isplata na ime uređenja građevinskog zemljišta, kamata i različitih potraživanja, te isplata neisplaćenog udjela na ime povećanja temeljnog kapitala). Ustavni sud, također, zapaža da je tokom postupka na okolnosti utvrđivanja visine tržišnog udjela tužiteljice, na apelantov prijedlog, provedeno i vještačenje ovlaštenog procjenitelja, čiji je nalaz sačinjen na osnovu dostupne i raspoložive dokumentacije i na kojem su sudovi utemeljili visinu tržišne vrijednosti udjela tužiteljice na dan njenog isključenja. Ustavni sud zapaža da apelant, osim što ukazuje da vještaci nisu imali potrebnu kvalifikaciju da vještače u konkretnom slučaju (svi vještaci nisu bili ovlašteni procjenitelji, u smislu Uredbe iz 2013. godine, koja je stupila na pravnu snagu u toku trajanja parnice koja je počela teći 2005. godine), suštinski nije prigovorio njihovom nalazu i mišljenju, niti je iznio prigovor da angažirani vještaci, čiju kvalifikaciju osporava, nisu ispunjavali uvjete propisane članom 149. stav 3. ZPP. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi detaljno bavili i neosnovanošću apelantovih protivtužbenih zahtjeva, te da su pri tome uzeli u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, uključujući činjenicu da apelant suštinski nije izvršio uplatu uloga na ime dokapitalizacije Društva (zbog kog razloga je tužiteljica isključena iz Društva), već prividnu uplatu, jer je sredstva koja je uplatilo ASD d.o.o. Ljubuški koristio za svoje obaveze koje je nakon toga vratio osnivaču (vidi tačku 16. ove odluke). Ujedno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim obrazloženjima ispitali prigovore koje apelant ponavlja u apelaciji a koji se tiču primjene odredaba Zakona o privrednim društvima, odnosno ZOO (vidi tač. 20. i 21. ove odluke), pa Ustavni sud ne vidi potrebu da ove prigovore posebno dodatno obrazlaže, jer dato obrazloženje Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo iznesene prigovore koji se tiču primjene procesnog i materijalnog prava, te utvrđenog činjeničnog stanja na apelantovu štetu.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
45. U vezi sa ovim prigovorom kojim apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ovaj prigovor veže za proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje o čemu se Ustavni sud izjasnio u okviru prava na pravično suđenje utvrdivši da su ti prigovori neosnovani. Slijedeći to slijedi i zaključak da su i prigovori o povredi prava na imovinu zbog istih razloga neosnovani.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore o povredi odredaba Zakona o privrednim društvima, ZOO i ZPP u situaciji kada su redovni sudovi na osnovu velikog broja dokaza, uključujući i vještačenje ovlaštenog procjenitelja, rasvijetlili sve bitne okolnosti konkretnog slučaja utvrđujući visinu tržišnog udjela tužiteljice na dan njenog isključenja iz Društva koji joj pripada, u smislu člana 342. stav 2. Zakona o privrednim društvima. Pri tome apelant primjenom pravila o teretu dokazivanja nije dokazao da je iznos tog udjela niži od utvrđenog i kada su neosnovanost apelantovih protivtužbenih zahtjeva redovni sudovi detaljno obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu su redovni sudovi odgovorili na sve relevantne prigovore koje apelant u apelaciji ponavlja.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.