- Sun Oct 31, 2021 9:49 am
#5283
Službeni glasnik BiH, broj 66/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3040/21, rješavajući apelaciju D. V. i N. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija D. V. i N. V.
Utvrđuje se povreda prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 035941 20 Uvp od 29. aprila 2021. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. D. V. i N. V. (u daljnjem tekstu: apelantica, apelant ili apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Dženana Hadžiomerović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 22. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 035941 20 Uvp od 29. aprila 2021. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog ministarstva rada i socijalne politike (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i JU „Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo“, Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba), zatraženo je 30. augusta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su u periodu od 2. do 9. septembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Odjeljenja za zdravstvo i ostale usluge Vlade Distrikta Brčko BiH broj UP-I-34-002769/14 od 30. maja 2014. godine odobreno je zasnivanje nepotpunog usvojenja i upis u matičnoj knjizi rođenih za mjesto Brčko, apelanta, rođenog 8. novembra 2008. godine u Brčkom, državljanina BiH i RS, i apelantice, rođene 13. augusta 1963. godine u Sarajevu, državljanke BiH i Federacije BiH sa prebivalištem u Sarajevu (stav I izreke rješenja). Stavom II je odlučeno da će dijete (apelant) ubuduće imati lično ime N. V. (pri čemu je apelant dobio apelanticino prezime). Stavom III izreke je odlučeno da apelant kao usvojenik i njegovi potomci imaju prema apelantici kao usvojiteljici sva nasljedna prava, kao i eventualno rođena apelanticina djeca.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
6. Rješenjem Službe broj 35/III-03-544-543-455/19 od 3. septembra 2019. godine odbijen je apelanticin zahtjev za potpuno usvojenje apelanta, rođenog 8. novembra 2008. godine u Brčkom.
7. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelantica 25. jula 2019. godine podnijela zahtjev za promjenu pravnog oblika usvojenja apelanta iz nepotpunog u potpuno usvojenje. Istaknuto je da je u postupku utvrđeno da iz izvoda iz matične knjige rođenih za mldb. apelanta kao relevantnog materijalnog dokaza proizlazi da je usvojenik rođen 8. novembra 2008. godine, te je u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva imao 10 godina i sedam mjeseci života, čime kod apelanta nije ispunjen zakonski uvjet, odnosno ne radi se o mldb. djetetu do 10 godina života, do kojih godina je dozvoljeno potpuno usvojenje prema članu 101. Porodičnog zakona. Također, niti se apelantica kao lice koje traži usvojenje nalazi u bračnoj ili vanbračnoj zajednici, kao još jednom od posebnih zakonskih uvjeta koji mora biti ispunjen shodno članu 102. navedenog zakona pa da bi se moglo udovoljiti zahtjevu za potpuno usvojenje. Pri donošenju odluke Služba je cijenila sadržaj dokaza iz spisa, i to rješenje Odjeljenja za zdravstvo i ostale usluge Vlade Distrikta Brčko od 30. maja 2014. godine, iz kojeg proizlazi da je tada (u 2014. godini) zasnovano nepotpuno usvojenje apelanta od apelantice, kada je određeno da će dijete nositi ime N. V. Također je izvršen uvid u ostale dokaze navedene u obrazloženju rješenja, među kojima su potvrda prebivališta za mldb. apelanta i apelanticu, izvod iz matične knjige rođenih za apelanticu, kao i za mldb. apelanta, te apelanticina izjava od 30. augusta 2019. godine, prema kojoj apelantica nema zasnovanu vanbračnu niti bračnu zajednicu, kao i zaključak Stručnog tima Službe od 3. septembra 2019. godine. Istaknuto je da je Stručni tim Službe procijenio da bi u konkretnom slučaju najbolje rješenje za apelanta bilo raskinuti nepotpuno usvojenje, te istovremeno zasnovati potpuno, u skladu s odredbom člana 120. Porodičnog zakona. Međutim, kako je dalje utvrđeno, kod apelantice i apelanta nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za potpuno usvojenje, zbog čega je Služba odbila apelanticin zahtjev za promjenu pravnog oblika apelantovog usvojenja.
8. Rješenjem Ministarstva broj 05-35/6-1721/19 S.Č. od 6. januara 2020. godine odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv rješenja Službe od 3. septembra 2019. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je utvrdilo da je prvostepeni upravni organ pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti propisani zakonom za potpuno usvojenje. Ukazano je na član 91. Porodičnog zakona, zatim na član 101. citiranog zakona koji propisuje da se potpuno može usvojiti dijete do 10 godina života. Također je istaknuto da prema članu 102. stav 1. tog zakona potpuno mogu usvojiti dijete bračni partneri zajednički, te maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja, te vanbračni partneri koji žive najmanje pet godina u vanbračnoj zajednici (stav 2. istog člana). U odnosu na navode žalbe koji se tiču primjene Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u konkretnom slučaju, Ministarstvo je istaklo da se oni, prije svega, odnose na upis činjenice zasnivanja nepotpunog usvojenja u matičnu knjigu rođenih koja se vodi u Matičnom uredu Distrikta Brčko BiH, a u skladu sa propisima Distrikta Brčko BiH, te činjenicu da u izvodu iz matične knjige rođenih ne stoji napomena zasnivanja nepotpunog usvojenja mldb. apelanta od apelantice. Shodno tome, istaknuto je da se s ciljem rješavanja spomenutog pitanja povrede prava apelanata apelantica treba obratiti nadležnim organima Distrikta Brčko BiH i Instituciji ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Ministarstvo je zaključilo da prema stanju predmetnog spisa proizlazi da nisu ispunjeni navedeni uvjeti propisani zakonom za potpuno usvojenje mldb. apelanta, zbog čega je odbilo apelanticinu žalbu.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 035941 20 U od 24. juna 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba podnesena protiv rješenja tuženog Ministarstva od 6. januara 2020. godine. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je u postupku odlučivanja u upravnom sporu po apelanticinoj tužbi kojom je osporila zakonitost rješenja tuženog Ministarstva tužbu odbio prihvatajući u cijelosti činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja i pravni stav organa uprave izražen u tom rješenju. U odnosu na navode tužbe da su apelantica i mldb. apelant diskriminirani jer apelantica nije upisana kao majka djeteta, Kantonalni sud je smatrao da se ona treba obratiti Matičnom uredu Brčko, pa da upišu činjenicu nepotpunog usvojenja i tada ne mora objašnjavati da je majka djeteta jer je samim nepotpunim usvojenjem stekla status roditelja. Kantonalni sud je odlučio shodno članu 36. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 035941 20 Uvp od 29. aprila 2021. godine odbijen je zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv presude Kantonalnog suda od 24. juna 2020. godine.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da apelantica zahtjevom za vanredno preispitivanje presude prvostepenog suda pobija prvostepenu presudu zbog povrede federalnog Zakona o postupku, koja je mogla biti od utjecaja na rješavanje upravne stvari, te povrede Porodičnog zakona i Zakona o zabrani diskriminacije. Navela je da je prvostepeni sud pretjerano formalistički primijenio odredbe materijalnog prava kada je odbio apelanticinu tužbu zbog činjenice što je mldb. apelant u momentu podnošenja zahtjeva imao 10 godina i sedam mjeseci i kada je prihvatio stav da apelantica nije diskriminirana zbog činjenice što nije u braku ili vanbračnoj zajednici jer, kako je naveo sud, i da jest opet ne bi mogla potpuno usvojiti dijete jer je dijete starije od 10 godina. Apelantica je navela da je tokom postupka zanemarena činjenica da je ona mldb. apelanta nepotpuno usvojila kada je on imao pet godina i šest mjeseci, usljed čega su na pretjerano formalan i nefleksibilan način tumačeni mjerodavni propisi. Predložila je da Vrhovni sud nakon razmatranja zahtjeva donese presudu kojom će se uvažiti njen zahtjev, ukinuti presuda Kantonalnog suda i predmet vratiti istom sudu na ponovni postupak.
12. Vrhovni sud je utvrdio da prema stanju spisa i činjeničnom utvrđenju (čiju potpunost i pravilnost taj sud u smislu člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima nije ni mogao cijeniti povodom podnesenog zahtjeva za vanredno preispitivanje pobijane presude) apelantica kao lice koje je podnijelo zahtjev za usvojenje (član 105. stav 2. Porodičnog zakona) ne ispunjava zakonski uvjet jer se ne nalazi u bračnoj (ili vanbračnoj) zajednici, niti zakonski uvjet ispunjava mldb. apelant čije se usvojenje traži jer je u momentu podnošenja zahtjeva imao 10 godina i sedam mjeseci. Vrhovni sud je istakao da je prilikom donošenja odluke prvostepeni organ osim što je cijenio nalaz i mišljenje Stručnog tima Službe posebno cijenio i iznijeti stav u tom mišljenju, tj. da je i s nepotpunim usvojenjem zaštićen interes mldb. apelanta (u situaciji kad nisu ispunjeni uvjeti za potpuno usvojenje) jer nepotpuno usvojenje nije ograničeno u sadržaju roditeljskog staranja, te se po toj karakteristici i ne razlikuje od potpunog usvojenja i prirodnog roditeljskog odnosa. Također je istaknuto da je u momentu zasnivanja nepotpunog usvojenja tokom 2014. godine mldb. apelant bio bez roditeljske brige jer je biološkoj majci oduzeta poslovna sposobnost, pa je ostalo nejasno iz kojih razloga se apelantica tada nije opredijelila za potpuno umjesto nepotpunog usvojenja imenovanog djeteta jer nema zakonske mogućnosti transformacije nepotpunog usvojenja u potpuno, kako to pogrešno smatra apelantica. Naime, posebno su regulirani uvjeti za nepotpuno usvojenje, a posebno zakonski uvjeti za potpuno usvojenje u Porodičnom zakonu kao relevantnom materijalnom propisu za rješavanje predmetne upravne stvari. Vrhovni sud je kod takvog stanja stvari zaključio da je pravilno i u skladu s navedenim zakonskim odredbama kao relevantnim materijalnim propisom donesena pobijana presuda, a insistiranje u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke (i ranije tokom upravnog postupka) na primjeni člana 96. stav 3. Porodičnog zakona koji govori o dobnoj razlici između usvojitelja i usvojenika nije od odlučujućeg utjecaja kada se ima u vidu da posebni uvjeti za zasnivanje potpunog usvojenja nisu ispunjeni, pa nije bilo svrsishodno ni utvrđivanje i ispitivanja postojanja tog (ostalih) uvjeta za potpuno usvojenje, koje propisuje Porodični zakon. Uzimajući u obzir da se i u kontekstu procjene interesa mldb. djeteta prvenstveno postavlja pitanje ispunjavanja osnovnih uvjeta za usvojenje, to stoga taj sud nalazi da je prvostepena presuda u tom upravnom sporu kojom je odbijena apelanticina tužba donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, odnosno relevantnih odredbi Porodičnog zakona, pri čemu nisu povrijeđena pravila federalnog Zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje konkretne upravne stvari.
13. U vezi s tim, prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani su navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke da se država preko suda ispriječila u odnos između apelantice kao usvojiteljice i apelanta kao usvojenika, odnosno da je pretjerano formalistički primijenjeno materijalno pravo u pitanju, da je stoga presuda ,,štura“ i da je prvostepeni sud propustio da se osvrne na usklađenost odredbi Porodičnog zakona sa članom 3. stav 1. Konvencije UN-a o pravima djeteta jer za to nije bilo osnova niti potrebe. Ne može se govoriti o povredi citirane konvencije budući da je i njenim članom 3. stav 1, na koji se ukazuje u zahtjevu, propisano da se svi postupci koji se tiču djeteta preduzimaju u skladu s djetetovim najboljim interesima. Vrhovni sud je zaključio da je takav stav i zauzet u pobijanoj presudi (a ranije i odlukama upravnih organa), pa prvostepenom presudom nije narušen niti je mogao biti narušen postojeći odnos usvojiteljice i usvojenika, zasnovan na nepotpunom usvojenju, jer suštinski nepotpuno usvojenje nije ograničeno u sadržaju roditeljskog staranja, pa time nije ni povrijeđen interes djeteta, niti je na taj način moglo doći do diskriminacije djeteta (ili apelantice kao lica koje je tražilo usvojenje). Vrhovni sud je svoju odluku donio primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na privatni i porodični život, kao i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
15. U apelaciji je navedeno da je apelant u dobi od samo jednu i po godinu kao dijete bez roditeljske brige smješten u JU „Dom za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja Rada Vranješević“ u Banjaluci. Tokom boravka u domu apelanta niko nije tražio niti posjećivao. Apelantov biološki otac je nepoznat, a njegovoj biološkoj majci je zbog zdravstvenih razloga rješenjem Osnovnog suda u Brčkom od 13. novembra 2012. godine u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost. Dalje je istaknuto da je u momentu njegovog nepotpunog usvojenja apelant imao pet godina i četiri mjeseca. Bio je okvalificiran kao visokorizično dijete koje nije znalo razumljivo, odnosno skoro nikako govoriti, bio je prekomjerno ugojen i imao dijagnozu blage epilepsije. Apelantica je odmah po usvojenju unajmila logopeda koji ga je vremenom naučio da ispravno i tečno govori. Potom je imao redovnu terapiju s obzirom na to da je jedno stopalo imalo blagu deformaciju. Istovremeno ga je apelantica upisala u sportski klub za predškolsku djecu te je koristio terapiju zbog blage epilepsije. Nakon usvojenja apelant je počeo pohađati Montessori vrtić gdje je učio engleski jezik, da bi s nepunih sedam godina počeo pohađati Francusku školu u Sarajevu, da bi danas tečno govorio francuski jezik. Istovremeno se počeo baviti plivanjem i skijanjem, svira gitaru. Dalje je istaknuto da je usljed sređenog života prestao koristiti terapiju za epilepsiju 2017. godine, da sada svira gitaru, bavi se sportom i razvija u zdravu i veselu osobu.
16. Apelanti su dalje naveli da je njihov porodični život narušen administrativnim problemima koje imaju prilikom apelantovih putovanja s apelanticom, sportskim klubom ili školom. Naime, budući da je u apelantovom rodnom listu upisano ime njegove biološke majke kao roditelja, a ne apelanticino ime, apelantica mu ne može sama dati saglasnosti za putovanja, školske izlete ili bilo kakva druženja sa školom, već je uz njenu saglasnost potrebna i saglasnost dva svjedoka. Istakli su da navedeno apelantu stvara nelagodu među učiteljima i vršnjacima. Kako odrasta apelant je sve svjesniji različitog tretmana kojem je često izložen. Njegov status je stalno podložan provjeri javnosti kako od državnih službenika tako i učitelja, trenera i vršnjaka. Dalje je istaknuto da su se apelanti, da bi riješili svoj status i nesmetano uživali prava na porodični život, obratili Službi zahtjevom za promjenu pravnog oblika usvojenja, odnosno za potpuno usvojenje apelanta. U zahtjevu je predloženo da se apelant sasluša kao stranka i da se izjasni zašto želi da ga apelantica potpuno usvoji, a što u postupku nije učinjeno. Istaknuto je da je Služba u rješenju utvrdila da je „cijeneći interes djeteta, Stručni tim procijenio da bi u konkretnom slučaju najbolje rješenje za N. V. bilo raskinuti nepotpuno usvojenje, te istovremeno zasnovati potpuno, u skladu s odredbom člana 120. Porodičnog zakona FBiH.“
17. U apelaciji je nadalje istaknuto da je Ministarstvo u drugostepenom rješenju formalistički cijenilo odredbu člana 101. Porodičnog zakona uzimajući u obzir činjenicu da je apelant u trenutku podnošenja zahtjeva imao 10 godina i sedam mjeseci, dok je zanemarena činjenica da je u tom momentu živio s apelanticom u porodičnom domaćinstvu kao nepotpuni usvojenik više od pet godina. U žalbi se apelantica pozvala na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Gözüm protiv Turske kojom je Evropski sud utvrdio da upravo u takvoj situaciji postoji povreda prava na privatni i porodični život, tj. kada je biološka majka usvojenika i dalje upisana u izvodima apelanticinog usvojenog sina, a istovremeno, bez obzira na zasnovano usvojenje, usvojiteljici kao samohranoj majci nije dozvoljeno da bude upisana kao majka usvojenog sina.
18. U apelaciji je dalje navedeno da su sudovi zauzeli krajnje formalistički stav da nisu ispunjeni zakonski uvjeti, zanemarujući sve probleme kojima su apelanti svakodnevno izloženi, te su zaključili da nije prekršen princip Konvencije o pravima djeteta koji štiti najbolji interes djeteta. Istaknuto je da su sudovi smatrali da nije narušen odnos usvojiteljice i usvojenika, a što, prema apelanticinom mišljenju, nije ni bilo predmet spora.
19. Apelanti su istakli da njihov odnos treba priznati kao de facto porodicu u smislu člana 8. Evropske konvencije. Također su istakli da su svjesni da je Bosna i Hercegovina jedna od rijetkih država koja ne dopušta potpuno usvojenje licima koja nisu u braku ili vanbračnoj zajednici. Kako je navedeno u presudi Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, od tadašnjih 46 država Vijeća Evrope, u 42 države Evrope ne postoje ograničenja u vezi s usvojenjem od nevjenčanog pojedinca, odnosno nevjenčani pojedinci mogu potpuno usvojiti djecu. Apelanti, također, navode da su ostale bivše jugoslavenske republike (npr. Srbija, Hrvatska i Crna Gora) koje su imale istu pravnu tradiciju kao BiH napustile institut nepotpunog usvojenja.
20. U konkretnom slučaju, prema mišljenju apelanata, iz osporene odluke je vidljivo da Vrhovni sud pogrešno tumači najbolji interes djeteta smatrajući da je on zaštićen ako nije narušen odnos između usvojioca i usvojenika, zanemarujući da oni imaju redovne kontakte s vanjskim svijetom gdje se taj interes narušava i stalno neopravdano stavlja pod lupu javnosti. Istaknuto je da se apelantici zbog njenog statusa žene koja nije u braku ili vanbračnoj zajednici na pretjerano formalistički i arbitraran način onemogućava da skladno i sretno, bez nepotrebnog uplitanja javnih vlasti, razvija svoj porodični život s apelantom.
21. Nadalje, apelanti smatraju da su žrtve diskriminacije zabranjene članom II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 14. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju. Istaknuto je da je apelant žrtva diskriminacije u odnosu na djecu koja su potpuno usvojena. Također, apelantica je argumentirala da je žrtva diskriminacije kako u odnosu na udate žene ili žene u vanbračnoj zajednici koje mogu da potpuno usvoje djecu tako i u odnosu na apelantovu biološku majku (ona je živjela sa apelantom samo prvih nekoliko mjeseci njegovog života). Ne postoji razumno opravdanje za održavanje nepotpunog usvojenja i daljnje izlaganje neprijatnostima apelanata, pogotovo kada se ima u vidu da apelant nikada nije imao nikakve veze sa svojom biološkom majkom ili biološkom porodicom.
22. Predloženo je da se apelacija usvoji i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani i da taj sud ostaje pri razlozima koje je dao u osporenoj presudi kojom nije povrijeđen zakon na štetu apelanata. Predložio je da se apelacija odbije.
24. Kantonalni sud je naveo da taj sud ostaje pri razlozima datim u obrazloženju odluke tog suda, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je u provedenom žalbenom postupku predmetnu upravnu stvar rješavalo shodno relevantnim odredbama Porodičnog zakona kao materijalnog propisa kojim je regulirana materija usvojenja.
26. Služba je u odgovoru navela da je taj organ proveo sve procesne radnje i da je donio rješenje koje je u konačnici potvrđeno odlukom Ministarstva, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda.
V. Relevantni propisi
27. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
B. USVOJENJE
1. Pojam usvojenja
Član 91.
(1) Usvojenje je poseban oblik porodično-pravne zaštite djece bez roditelja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja, kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički odnos.
(2) Usvojenje se može zasnovati kao nepotpuno i potpuno.
Član 96.
(1) Usvojilac može biti samo osoba koja je u životnoj dobi od 25 do 45 godina i koja je starija od usvojenika najmanje 18 godina.
(2) Usvojioci koji zajednički usvajaju isto dijete mogu ga usvojiti i ako samo jedan od njih ispunjava uvjete iz stava 1. ovog člana.
(3) Ako postoje osobno opravdani razlozi, usvojilac može biti i osoba starija od 45 godina, ali dobna razlika između usvojioca i usvojenika ne smije biti veća od 45 godina.
(4) Ako usvojioci usvajaju sestre i braću ili sestre i braću po majci ili ocu, usvojiti mogu i ako jedan od njih ispunjava uvjete iz stava 1. ovog člana samo u odnosu na jedno dijete.
b) Posebni uvjeti za potpuno usvojenje
Član 101.
Potpuno se može usvojiti dijete do 10. godine života.
Član 102.
(1) Potpuno usvojiti dijete mogu bračni partneri zajednički, te maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja.
(2) Vanbračni partneri koji žive najmanje pet godina u vanbračnoj zajednici mogu potpuno usvojiti dijete.
Član 104.
(1) Nepotpuno mogu usvojiti dijete bračni partneri zajednički, jedan bračni partner uz pristanak drugog i maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja.
(2) Osoba koja nije u braku i vanbračni partneri koji žive u vanbračnoj zajednici koja traje najmanje pet godina, mogu nepotpuno usvojiti dijete ako za to postoje naročito opravdani razlozi.
3. Postupak zasnivanja usvojenja
Član 105. stav 2.
(2) Osoba koja želi usvojiti dijete podnosi zahtjev organu starateljstva.
Član 111. st. (1), (4) i (5)
(1) U izreci rješenja o zasnivanju usvojenja organ starateljstva navodi: ime i prezime, datum i mjesto rođenja i državljanstvo usvojenika, ime i prezime jednog roditelja, matični broj i državljanstvo usvojioca, vrstu usvojenja i novo ime i prezime usvojenika.
(4) Organ starateljstva dužan je pravomoćno rješenje o zasnivanju usvojenja odmah dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih.
(5) Matičar će upisati u matičnu knjigu rođenih podatke iz stava 1. ovog člana.
4. Prava i dužnosti iz potpunog usvojenja
Član 113.
(1) Potpunim usvojenjem se između usvojioca i njegovih srodnika, sa jedne strane, i usvojenika i njegovih potomaka, sa druge strane, zasniva neraskidiv odnos srodstva jednak krvnom srodstvu.
(2) U matičnu knjigu rođenih usvojioci se upisuju kao roditelji usvojenika.
Član 114.
Potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti usvojenika i njegovih krvnih srodnika, osim ako dijete usvoji maćeha ili očuh.
Član 116.
Osporavanje i utvrđivanje materinstva i očinstva nije dozvoljeno nakon zasnivanja potpunog usvojenja.
5. Prava i dužnosti iz nepotpunog usvojenja
Član 117.
(1) Nepotpunim usvojenjem nastaju između usvojioca, sa jedne strane, te usvojenika i njegovih potomaka, sa druge strane, prava i dužnosti koja prema zakonu postoje između roditelja i djece, osim ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima.
Član 119.
Usvojilac može usvojenika ograničiti ili isključiti iz prava nasljeđivanja, pod uvjetima predviđenim u posebnom zakonu.
6. Raskid nepotpunog usvojenja
Član 120.
Nepotpuno usvojenje može raskinuti organ starateljstva po službenoj dužnosti ili na prijedlog usvojioca ako utvrdi da to zahtijevaju opravdani interesi maloljetnog usvojenika.
Član 271. stav (2)
(2) Tokom postupka u kojem odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, te o roditeljskom staranju, sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje. Sudija obavlja neformalni razgovor sa djetetom na sudu, ili van suda, uz posredovanje organa starateljstva, o čemu sastavlja zapisnik.
28. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine, „Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori broj 15/90). Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u „Službenom listu“, u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Za svrhe ove konvencije, dijete je ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetstvo ne stječe ranije.
Član 3.
1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.
2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.
3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i podobnosti osoblja te stručnog nadzora.
Član 12.
1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.
2. U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 035941 20 Uvp od 29. aprila 2021. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 24. juna 2021. godine, a apelacija je podnesena 22. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na privatni i porodični život, kao i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na privatni i porodični život
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
34. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog privatnog i porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
35. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li se predmetni postupak tiče privatnog i porodičnog života apelanata u smislu člana 8. Evropske konvencije, kao i da li osporena odluka predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog prava apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud u predmetu Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga naveo: „Sud ponavlja da u garantiranju prava na poštovanje porodičnog života član 8. pretpostavlja postojanje porodice (…). U ovom predmetu, podnositeljica predstavke je djelovala kao majka malodobnog djeteta u svakom pogledu od 1996. godine, tako da 'porodične veze' postoje de facto između njih (…). Sud dalje primjećuje da Vlada ne osporava da je između dvoje podnosilaca predstavke uspostavljena porodična veza. Slijedi da je član 8. primjenjiv (…). Sud ponavlja, nadalje, da iako 'pravo na posvojenje nije kao takvo uključeno u prava zajamčena Konvencijom' odnosi između posvojitelja i usvojenog djeteta u pravilu su iste prirode kao i porodični odnosi zaštićeni članom 8. Konvencije.” (vidi Evropski sud, Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, presuda od 28. juna 2007. godine, tačke 117. i 121. sa daljnjim referencama). U odnosu na konkretni predmet koji razmatra, Ustavni sud ističe da je u provedenim postupcima pred organima uprave i redovnim sudovima utvrđeno da su između apelantice i apelanta u potpunosti uspostavljeni odnosi roditelja i djeteta, odnosno da između njih postoje de facto porodične veze od dana usvojenja apelanta 2014. godine. Imajući u vidu navedeno i podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu član 8. Evropske konvencije primjenjiv.
36. Ustavni sud nadalje zapaža da se osporena odluka kojom je u konačnici odbijen zahtjev apelanata za potpuno usvojenje tiče privatnog i porodičnog života apelanata, te da je osporenom odlukom došlo do miješanja u pravo apelanata na poštovanje privatnog i porodičnog života. Također, Ustavni sud ističe da je Evropski sud u predmetu Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga utvrdio da „iako je odbijanje luksemburških sudova da odobre izvršenje presude Perua rezultat nepostojanja odredaba koje omogućavaju neoženjenom licu da u potpunosti posvoji dijete u luksemburškom zakonodavstvu, Sud smatra da je to odbijanje u ovom slučaju predstavljalo 'miješanje' u pravo na poštovanje aplikanticinog porodičnog života“ (op. cit. Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, tačka 123).
37. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jest da li je „miješanje“ u pravo apelanata na poštovanje „porodičnog života“ opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi „miješanje“ bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) slijediti jedan ili više legitimnih ciljeva navedenih u drugom stavu člana 8. i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, i tada ono može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine).
38. Dakle, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jest da li je u konkretnom slučaju miješanje u pravo apelanata na poštovanje porodičnog života u skladu sa zakonom.
39. Ustavni sud zapaža da se miješanje nesporno zasnivalo na odredbama čl. 101. i 102. Porodičnog zakona, koji je jasan i dostupan, dakle ispunjava uvjete „zakona“ u smislu Evropske konvencije. Stoga proizlazi da je „miješanje“ u porodični život apelanata bilo „u skladu sa zakonom“.
40. Dalje će Ustavni sud ispitati da li je to „miješanje“ bilo neophodno da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga naveo da „u očima Suda, nema razloga sumnjati da je odbijanje da se naredi izvršenje presude Perua o usvajanju imalo cilj zaštitu 'zdravlja i morala' i 'prava i sloboda' djeteta.“ (op. cit. Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, tačka 126). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu koji razmatra predmetni postupak vođen s ciljem zaštite najboljih interesa mldb. apelanta. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je sporno „miješanje“ bilo neophodno da bi se postigao zakoniti cilj iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije na način da se zaštiti pravo mldb. djeteta.
41. Konačno, Ustavni sud će, kako bi utvrdio jesu li osporene mjere javne vlasti bile „potrebne u demokratskom društvu“, razmotriti jesu li, u svjetlu slučaja u cjelini, razlozi koji su ih opravdali relevantni i dovoljni za potrebe stava 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno ispitat će da li postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži.
42. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu odbijen zahtjev apelanata za potpuno usvojenje apelanta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je samim Porodičnim zakonom uspostavljen različit pravni režim u pogledu potpunog i nepotpunog usvojenja. Naime, članom 113. Porodičnog zakona propisano je da se potpunim usvojenjem zasniva neraskidiv odnos srodstva jednak krvnom srodstvu između usvojioca i njegovih srodnika s jedne strane i usvojenika i njegovih potomaka s druge strane, te da se u matičnu knjigu rođenih usvojioci upisuju kao roditelji usvojenika. Također, potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti usvojenika i njegovih krvnih srodnika, dok osporavanje i utvrđivanje materinstva i očinstva nije dozvoljeno nakon zasnivanja potpunog usvojenja (čl. 114. i 116. Zakona). Nasuprot tome, kod nepotpunog usvojenja između usvojioca s jedne strane, te usvojenika i njegovih potomaka s druge strane nastaju prava i dužnosti koji prema zakonu postoje između roditelja i djece, pri čemu nepotpuno usvojenje ne utječe na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima (član 117. Porodičnog zakona). Također, shodno članu 119. Zakona, kod nepotpunog usvojenja usvojilac može usvojenika ograničiti ili isključiti iz prava nasljeđivanja. Dakle, kod potpunog usvojenja stvara se neraskidiv odnos između usvojioca i usvojenika jednak krvnom srodstvu, pri čemu se usvojilac upisuje u matičnu knjigu rođenih kao roditelj usvojenika, dok to nije slučaj kod nepotpunog usvojenja.
43. U konkretnom predmetu, zahtjev apelanata za potpuno usvojenje je odbijen jer su organi uprave i redovni sudovi zaključili da apelanti nisu ispunili zakonske uvjete za potpuno usvojenje jer je apelant imao sedam mjeseci života preko zakonske granice (10 godina), a apelantica nije bila u bračnoj ili vanbračnoj zajednici najmanje pet godina da bi mogla potpuno usvojiti apelanta. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama istaknuto da je u momentu zasnivanja nepotpunog usvojenja 30. maja 2014. godine mldb. apelant bio bez roditeljske brige jer je biološkoj majci oduzeta poslovna sposobnost, pa je ostalo nejasno iz kojih razloga se apelantica tada nije opredijelila za potpuno umjesto nepotpunog usvojenja imenovanog djeteta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelantica zbog svog bračnog statusa niti u vrijeme zasnivanja nepotpunog usvojenja 2014. godine nije imala zakonsku mogućnost, shodno članu 102. Zakona, da potpuno usvoji apelanta, te su stoga istaknuti prigovori organa uprave i sudova neosnovani.
44. Nadalje, u odnosu na pitanja potpunog usvojenja od usvojilaca koji nisu u braku, Ustavni sud ističe da je Evropski sud u predmetu Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga utvrdio povredu prava iz člana 8. Evropske konvencije podnositeljice predstavke u situaciji kada luksemburški zakon nije predviđao takvu mogućnost. Evropski sud je naveo: „Sud zaključuje da u ovom predmetu luksemburški sudovi nisu mogli razumno odbiti priznati porodične veze koje su de facto već postojale između podnosilaca zahtjeva i na taj način se osloboditi stvarnog ispitivanja situacije. Ponavljajući, nadalje, da je Konvencija 'živi instrument i da se mora tumačiti u svjetlu današnjih uvjeta' (...), Sud smatra da razlozi koje su proslijedile nacionalne vlasti, naime stroga primjena, u skladu s luksemburškim pravilima o sukobu zakona, člana 367. Građanskog zakonika koji dopušta usvajanje samo bračnim parovima, nisu 'dovoljni' u smislu stava 2. člana 8“ (op. cit. Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, tačka 135).
45. Ustavni sud nadalje ističe da je u konkretnom slučaju apelant kao malo dijete (u dobi od godinu i po), dijete bez roditeljske brige, bio smješten u dom za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja u Banjaluci. Nadalje, apelantov biološki otac je nepoznat, a njegovoj biološkoj majci je usljed zdravstvenih razloga rješenjem od 13. novembra 2012. godine u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost. U momentu usvajanja apelant je imao pet godina i četiri mjeseca i bio je okvalificiran kao visokorizično dijete. Ustavni sud ističe da je Stručni tim Službe procijenio da bi u konkretnom slučaju najbolje rješenje za apelanta bilo raskinuti nepotpuno usvojenje, te istovremeno zasnovati potpuno, u skladu s odredbom člana 120. Porodičnog zakona. Međutim, Stručni tim je naglasio da kod apelantice i apelanta nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za potpuno usvojenje.
46. Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“. U predmetu broj AP 5156/15 Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na zaštitu najboljeg interesa djece prema Konvenciji o pravima djeteta u situaciji kada redovni sud nije obrazložio svoju odluku na način koji bi zadovoljio standarde prava na zaštitu najboljeg interesa apelanticine djece zagarantirane Konvencijom o pravima djeteta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5156/15 od 10. maja 2017. godine, tačke 35. i 40, dostupna na https://www.anwalt-derbeste.de). Također, Evropski sud je u predmetu Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga utvrdio da „prema načelima koja je Sud postavio u svojoj sudskoj praksi, gdje je utvrđeno postojanje porodične veze s djetetom, država mora djelovati na način sračunat da omogući razvoj te veze i uspostavljanje zakonskih garancija koje omogućavaju integraciju djeteta u njegovu porodicu. Sud smatra da se pozitivne obaveze koje član 8. postavlja državama ugovornicama u ovom pitanju moraju tumačiti u svjetlu Konvencije o pravima djeteta od 20. novembra 1989. godine.“ (op. cit. Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, tačke 119. i 120).
47. Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku isticali da zbog zasnovanog nepotpunog usvojenja (gdje je u izvodu iz matične knjige rođenih apelantova biološka majka upisana kao roditelj) u svakodnevnom životu nailaze na poteškoće u situacijama kada je za apelantove aktivnosti (naprimjer putovanja sa školom, sportskim klubom, apelanticom) potrebna saglasnost roditelja, koju u takvim situacijama ne može dati sama apelantica budući da u apelantovom rodnom listu nije upisana kao roditelj (shodno čl. 113. i 114. Porodičnog zakona), odnosno dužni su javnosti predočavati podatke iz svog privatnog života (koji se tiču činjenice nepotpunog usvojenja). Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi ispitujući takve navode utvrdili da se apelantica treba obratiti nadležnim organima Distrikta Brčko BiH i Instituciji ombudsmana za ljudska prava BiH u vezi sa činjenicom da u izvodu iz matične knjige rođenih ne stoji napomena zasnivanja nepotpunog usvojenja mldb. apelanta.
48. Ustavni sud ističe da su se apelanti pozvali na predmet Evropskog suda Gözüm protiv Turske u kojem je, između ostalog, istaknuto: „Naprimjer, podnositeljica predstavke je navela puku činjenicu da su, kad je svog sina upisivala u predškolsku ustanovu, te kad god su putovali zajedno, bili neopravdano obavezani da daju podatke da je E. usvojeno dijete i da predoče rješenje o usvojenju djeteta da bi dokazala da je ovlaštena kao roditelj. (…) Nije postojao uvjerljiv razlog da se upisivanjem prezimena njegove biološke majke na njegovim ličnim dokumentima skrene pažnja na činjenicu da je E. bio usvojeno dijete, na taj način dovodeći podnositeljicu predstavke u neizvjesnu i uznemirujuću situaciju u njenom privatnom i porodičnom životu s njenim sinom, uz pritisak da mora dati podatke koji se odnose na njihov status usvojitelja i usvojenog djeteta ili da malom djetetu naglo mora objasniti ovu osjetljivu situaciju. Ravnoteža koju je turski zakonodavac navodno nastojao uspostaviti između interesa djece, interesa njihovih bioloških roditelja i interesa samohranih usvojitelja zahtijevala je, u stvarnosti, da se posebna važnost da pozitivnim obavezama koje proizlaze iz člana 8. U tu svrhu, djelotvorna zaštita je zahtijevala jasno uspostavljen okvir u domaćem pravnom sistemu koji je omogućio ocjenu proporcionalnosti instanci u kojima su osnovna ili 'intimna' prava podnositeljice predstavke garantirana članom 8. bila ograničena, imajući na umu da nepotpuna i neargumentirana ocjena domaćih sudova o ostvarivanju tih prava – kao u ovom predmetu – nije u skladu s prihvatljivom slobodom odlučivanja… (vidi Evropski sud, Gözüm protiv Turske, presuda od 20. aprila 2015. godine, tačke 24, 50. i 51).
49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava apelanata odbijanjem njihovog zahtjeva za priznavanje potpunog usvojenja između apelantice i apelanta u situaciji kada između njih dugi niz godina postoje de facto bliski porodični odnosi koji su u apelantovom najboljem interesu, odnosno u interesu njegovog daljnjeg razvoja i integracije u apelanticinu porodicu, te kada osporenom odlukom nisu dati dovoljni i relevantni razlozi koji bi opravdali nužnost donošenja osporene odluke u demokratskom društvu pod pritiskom hitnih društvenih potreba. Ustavni sud zaključuje da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja u cjelini nije postignuta razumna relacija proporcionalnosti između miješanja u pravo i zakonitog cilja kojem se teži. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije
Ostali navodi
50. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode o povredi nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je odbijen zahtjev apelanata za priznavanje potpunog usvojenja u situaciji kada između njih dugi niz godina postoje de facto bliski porodični odnosi koji su u apelantovom najboljem interesu, odnosno u interesu njegovog daljnjeg razvoja i integracije u apelanticinu porodicu, a osporenom odlukom nisu dati dovoljni i relevantni razlozi koji bi opravdali nužnost donošenja osporene odluke, odnosno kada u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja u cjelini nije postignuta razumna relacija proporcionalnosti između miješanja u pravo i zakonitog cilja kojem se teži.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3040/21, rješavajući apelaciju D. V. i N. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija D. V. i N. V.
Utvrđuje se povreda prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 035941 20 Uvp od 29. aprila 2021. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. D. V. i N. V. (u daljnjem tekstu: apelantica, apelant ili apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Dženana Hadžiomerović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 22. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 035941 20 Uvp od 29. aprila 2021. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog ministarstva rada i socijalne politike (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i JU „Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo“, Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba), zatraženo je 30. augusta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su u periodu od 2. do 9. septembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Odjeljenja za zdravstvo i ostale usluge Vlade Distrikta Brčko BiH broj UP-I-34-002769/14 od 30. maja 2014. godine odobreno je zasnivanje nepotpunog usvojenja i upis u matičnoj knjizi rođenih za mjesto Brčko, apelanta, rođenog 8. novembra 2008. godine u Brčkom, državljanina BiH i RS, i apelantice, rođene 13. augusta 1963. godine u Sarajevu, državljanke BiH i Federacije BiH sa prebivalištem u Sarajevu (stav I izreke rješenja). Stavom II je odlučeno da će dijete (apelant) ubuduće imati lično ime N. V. (pri čemu je apelant dobio apelanticino prezime). Stavom III izreke je odlučeno da apelant kao usvojenik i njegovi potomci imaju prema apelantici kao usvojiteljici sva nasljedna prava, kao i eventualno rođena apelanticina djeca.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
6. Rješenjem Službe broj 35/III-03-544-543-455/19 od 3. septembra 2019. godine odbijen je apelanticin zahtjev za potpuno usvojenje apelanta, rođenog 8. novembra 2008. godine u Brčkom.
7. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelantica 25. jula 2019. godine podnijela zahtjev za promjenu pravnog oblika usvojenja apelanta iz nepotpunog u potpuno usvojenje. Istaknuto je da je u postupku utvrđeno da iz izvoda iz matične knjige rođenih za mldb. apelanta kao relevantnog materijalnog dokaza proizlazi da je usvojenik rođen 8. novembra 2008. godine, te je u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva imao 10 godina i sedam mjeseci života, čime kod apelanta nije ispunjen zakonski uvjet, odnosno ne radi se o mldb. djetetu do 10 godina života, do kojih godina je dozvoljeno potpuno usvojenje prema članu 101. Porodičnog zakona. Također, niti se apelantica kao lice koje traži usvojenje nalazi u bračnoj ili vanbračnoj zajednici, kao još jednom od posebnih zakonskih uvjeta koji mora biti ispunjen shodno članu 102. navedenog zakona pa da bi se moglo udovoljiti zahtjevu za potpuno usvojenje. Pri donošenju odluke Služba je cijenila sadržaj dokaza iz spisa, i to rješenje Odjeljenja za zdravstvo i ostale usluge Vlade Distrikta Brčko od 30. maja 2014. godine, iz kojeg proizlazi da je tada (u 2014. godini) zasnovano nepotpuno usvojenje apelanta od apelantice, kada je određeno da će dijete nositi ime N. V. Također je izvršen uvid u ostale dokaze navedene u obrazloženju rješenja, među kojima su potvrda prebivališta za mldb. apelanta i apelanticu, izvod iz matične knjige rođenih za apelanticu, kao i za mldb. apelanta, te apelanticina izjava od 30. augusta 2019. godine, prema kojoj apelantica nema zasnovanu vanbračnu niti bračnu zajednicu, kao i zaključak Stručnog tima Službe od 3. septembra 2019. godine. Istaknuto je da je Stručni tim Službe procijenio da bi u konkretnom slučaju najbolje rješenje za apelanta bilo raskinuti nepotpuno usvojenje, te istovremeno zasnovati potpuno, u skladu s odredbom člana 120. Porodičnog zakona. Međutim, kako je dalje utvrđeno, kod apelantice i apelanta nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za potpuno usvojenje, zbog čega je Služba odbila apelanticin zahtjev za promjenu pravnog oblika apelantovog usvojenja.
8. Rješenjem Ministarstva broj 05-35/6-1721/19 S.Č. od 6. januara 2020. godine odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv rješenja Službe od 3. septembra 2019. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je utvrdilo da je prvostepeni upravni organ pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti propisani zakonom za potpuno usvojenje. Ukazano je na član 91. Porodičnog zakona, zatim na član 101. citiranog zakona koji propisuje da se potpuno može usvojiti dijete do 10 godina života. Također je istaknuto da prema članu 102. stav 1. tog zakona potpuno mogu usvojiti dijete bračni partneri zajednički, te maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja, te vanbračni partneri koji žive najmanje pet godina u vanbračnoj zajednici (stav 2. istog člana). U odnosu na navode žalbe koji se tiču primjene Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u konkretnom slučaju, Ministarstvo je istaklo da se oni, prije svega, odnose na upis činjenice zasnivanja nepotpunog usvojenja u matičnu knjigu rođenih koja se vodi u Matičnom uredu Distrikta Brčko BiH, a u skladu sa propisima Distrikta Brčko BiH, te činjenicu da u izvodu iz matične knjige rođenih ne stoji napomena zasnivanja nepotpunog usvojenja mldb. apelanta od apelantice. Shodno tome, istaknuto je da se s ciljem rješavanja spomenutog pitanja povrede prava apelanata apelantica treba obratiti nadležnim organima Distrikta Brčko BiH i Instituciji ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Ministarstvo je zaključilo da prema stanju predmetnog spisa proizlazi da nisu ispunjeni navedeni uvjeti propisani zakonom za potpuno usvojenje mldb. apelanta, zbog čega je odbilo apelanticinu žalbu.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 035941 20 U od 24. juna 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba podnesena protiv rješenja tuženog Ministarstva od 6. januara 2020. godine. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je u postupku odlučivanja u upravnom sporu po apelanticinoj tužbi kojom je osporila zakonitost rješenja tuženog Ministarstva tužbu odbio prihvatajući u cijelosti činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja i pravni stav organa uprave izražen u tom rješenju. U odnosu na navode tužbe da su apelantica i mldb. apelant diskriminirani jer apelantica nije upisana kao majka djeteta, Kantonalni sud je smatrao da se ona treba obratiti Matičnom uredu Brčko, pa da upišu činjenicu nepotpunog usvojenja i tada ne mora objašnjavati da je majka djeteta jer je samim nepotpunim usvojenjem stekla status roditelja. Kantonalni sud je odlučio shodno članu 36. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 035941 20 Uvp od 29. aprila 2021. godine odbijen je zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv presude Kantonalnog suda od 24. juna 2020. godine.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da apelantica zahtjevom za vanredno preispitivanje presude prvostepenog suda pobija prvostepenu presudu zbog povrede federalnog Zakona o postupku, koja je mogla biti od utjecaja na rješavanje upravne stvari, te povrede Porodičnog zakona i Zakona o zabrani diskriminacije. Navela je da je prvostepeni sud pretjerano formalistički primijenio odredbe materijalnog prava kada je odbio apelanticinu tužbu zbog činjenice što je mldb. apelant u momentu podnošenja zahtjeva imao 10 godina i sedam mjeseci i kada je prihvatio stav da apelantica nije diskriminirana zbog činjenice što nije u braku ili vanbračnoj zajednici jer, kako je naveo sud, i da jest opet ne bi mogla potpuno usvojiti dijete jer je dijete starije od 10 godina. Apelantica je navela da je tokom postupka zanemarena činjenica da je ona mldb. apelanta nepotpuno usvojila kada je on imao pet godina i šest mjeseci, usljed čega su na pretjerano formalan i nefleksibilan način tumačeni mjerodavni propisi. Predložila je da Vrhovni sud nakon razmatranja zahtjeva donese presudu kojom će se uvažiti njen zahtjev, ukinuti presuda Kantonalnog suda i predmet vratiti istom sudu na ponovni postupak.
12. Vrhovni sud je utvrdio da prema stanju spisa i činjeničnom utvrđenju (čiju potpunost i pravilnost taj sud u smislu člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima nije ni mogao cijeniti povodom podnesenog zahtjeva za vanredno preispitivanje pobijane presude) apelantica kao lice koje je podnijelo zahtjev za usvojenje (član 105. stav 2. Porodičnog zakona) ne ispunjava zakonski uvjet jer se ne nalazi u bračnoj (ili vanbračnoj) zajednici, niti zakonski uvjet ispunjava mldb. apelant čije se usvojenje traži jer je u momentu podnošenja zahtjeva imao 10 godina i sedam mjeseci. Vrhovni sud je istakao da je prilikom donošenja odluke prvostepeni organ osim što je cijenio nalaz i mišljenje Stručnog tima Službe posebno cijenio i iznijeti stav u tom mišljenju, tj. da je i s nepotpunim usvojenjem zaštićen interes mldb. apelanta (u situaciji kad nisu ispunjeni uvjeti za potpuno usvojenje) jer nepotpuno usvojenje nije ograničeno u sadržaju roditeljskog staranja, te se po toj karakteristici i ne razlikuje od potpunog usvojenja i prirodnog roditeljskog odnosa. Također je istaknuto da je u momentu zasnivanja nepotpunog usvojenja tokom 2014. godine mldb. apelant bio bez roditeljske brige jer je biološkoj majci oduzeta poslovna sposobnost, pa je ostalo nejasno iz kojih razloga se apelantica tada nije opredijelila za potpuno umjesto nepotpunog usvojenja imenovanog djeteta jer nema zakonske mogućnosti transformacije nepotpunog usvojenja u potpuno, kako to pogrešno smatra apelantica. Naime, posebno su regulirani uvjeti za nepotpuno usvojenje, a posebno zakonski uvjeti za potpuno usvojenje u Porodičnom zakonu kao relevantnom materijalnom propisu za rješavanje predmetne upravne stvari. Vrhovni sud je kod takvog stanja stvari zaključio da je pravilno i u skladu s navedenim zakonskim odredbama kao relevantnim materijalnim propisom donesena pobijana presuda, a insistiranje u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke (i ranije tokom upravnog postupka) na primjeni člana 96. stav 3. Porodičnog zakona koji govori o dobnoj razlici između usvojitelja i usvojenika nije od odlučujućeg utjecaja kada se ima u vidu da posebni uvjeti za zasnivanje potpunog usvojenja nisu ispunjeni, pa nije bilo svrsishodno ni utvrđivanje i ispitivanja postojanja tog (ostalih) uvjeta za potpuno usvojenje, koje propisuje Porodični zakon. Uzimajući u obzir da se i u kontekstu procjene interesa mldb. djeteta prvenstveno postavlja pitanje ispunjavanja osnovnih uvjeta za usvojenje, to stoga taj sud nalazi da je prvostepena presuda u tom upravnom sporu kojom je odbijena apelanticina tužba donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, odnosno relevantnih odredbi Porodičnog zakona, pri čemu nisu povrijeđena pravila federalnog Zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje konkretne upravne stvari.
13. U vezi s tim, prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani su navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke da se država preko suda ispriječila u odnos između apelantice kao usvojiteljice i apelanta kao usvojenika, odnosno da je pretjerano formalistički primijenjeno materijalno pravo u pitanju, da je stoga presuda ,,štura“ i da je prvostepeni sud propustio da se osvrne na usklađenost odredbi Porodičnog zakona sa članom 3. stav 1. Konvencije UN-a o pravima djeteta jer za to nije bilo osnova niti potrebe. Ne može se govoriti o povredi citirane konvencije budući da je i njenim članom 3. stav 1, na koji se ukazuje u zahtjevu, propisano da se svi postupci koji se tiču djeteta preduzimaju u skladu s djetetovim najboljim interesima. Vrhovni sud je zaključio da je takav stav i zauzet u pobijanoj presudi (a ranije i odlukama upravnih organa), pa prvostepenom presudom nije narušen niti je mogao biti narušen postojeći odnos usvojiteljice i usvojenika, zasnovan na nepotpunom usvojenju, jer suštinski nepotpuno usvojenje nije ograničeno u sadržaju roditeljskog staranja, pa time nije ni povrijeđen interes djeteta, niti je na taj način moglo doći do diskriminacije djeteta (ili apelantice kao lica koje je tražilo usvojenje). Vrhovni sud je svoju odluku donio primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na privatni i porodični život, kao i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
15. U apelaciji je navedeno da je apelant u dobi od samo jednu i po godinu kao dijete bez roditeljske brige smješten u JU „Dom za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja Rada Vranješević“ u Banjaluci. Tokom boravka u domu apelanta niko nije tražio niti posjećivao. Apelantov biološki otac je nepoznat, a njegovoj biološkoj majci je zbog zdravstvenih razloga rješenjem Osnovnog suda u Brčkom od 13. novembra 2012. godine u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost. Dalje je istaknuto da je u momentu njegovog nepotpunog usvojenja apelant imao pet godina i četiri mjeseca. Bio je okvalificiran kao visokorizično dijete koje nije znalo razumljivo, odnosno skoro nikako govoriti, bio je prekomjerno ugojen i imao dijagnozu blage epilepsije. Apelantica je odmah po usvojenju unajmila logopeda koji ga je vremenom naučio da ispravno i tečno govori. Potom je imao redovnu terapiju s obzirom na to da je jedno stopalo imalo blagu deformaciju. Istovremeno ga je apelantica upisala u sportski klub za predškolsku djecu te je koristio terapiju zbog blage epilepsije. Nakon usvojenja apelant je počeo pohađati Montessori vrtić gdje je učio engleski jezik, da bi s nepunih sedam godina počeo pohađati Francusku školu u Sarajevu, da bi danas tečno govorio francuski jezik. Istovremeno se počeo baviti plivanjem i skijanjem, svira gitaru. Dalje je istaknuto da je usljed sređenog života prestao koristiti terapiju za epilepsiju 2017. godine, da sada svira gitaru, bavi se sportom i razvija u zdravu i veselu osobu.
16. Apelanti su dalje naveli da je njihov porodični život narušen administrativnim problemima koje imaju prilikom apelantovih putovanja s apelanticom, sportskim klubom ili školom. Naime, budući da je u apelantovom rodnom listu upisano ime njegove biološke majke kao roditelja, a ne apelanticino ime, apelantica mu ne može sama dati saglasnosti za putovanja, školske izlete ili bilo kakva druženja sa školom, već je uz njenu saglasnost potrebna i saglasnost dva svjedoka. Istakli su da navedeno apelantu stvara nelagodu među učiteljima i vršnjacima. Kako odrasta apelant je sve svjesniji različitog tretmana kojem je često izložen. Njegov status je stalno podložan provjeri javnosti kako od državnih službenika tako i učitelja, trenera i vršnjaka. Dalje je istaknuto da su se apelanti, da bi riješili svoj status i nesmetano uživali prava na porodični život, obratili Službi zahtjevom za promjenu pravnog oblika usvojenja, odnosno za potpuno usvojenje apelanta. U zahtjevu je predloženo da se apelant sasluša kao stranka i da se izjasni zašto želi da ga apelantica potpuno usvoji, a što u postupku nije učinjeno. Istaknuto je da je Služba u rješenju utvrdila da je „cijeneći interes djeteta, Stručni tim procijenio da bi u konkretnom slučaju najbolje rješenje za N. V. bilo raskinuti nepotpuno usvojenje, te istovremeno zasnovati potpuno, u skladu s odredbom člana 120. Porodičnog zakona FBiH.“
17. U apelaciji je nadalje istaknuto da je Ministarstvo u drugostepenom rješenju formalistički cijenilo odredbu člana 101. Porodičnog zakona uzimajući u obzir činjenicu da je apelant u trenutku podnošenja zahtjeva imao 10 godina i sedam mjeseci, dok je zanemarena činjenica da je u tom momentu živio s apelanticom u porodičnom domaćinstvu kao nepotpuni usvojenik više od pet godina. U žalbi se apelantica pozvala na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Gözüm protiv Turske kojom je Evropski sud utvrdio da upravo u takvoj situaciji postoji povreda prava na privatni i porodični život, tj. kada je biološka majka usvojenika i dalje upisana u izvodima apelanticinog usvojenog sina, a istovremeno, bez obzira na zasnovano usvojenje, usvojiteljici kao samohranoj majci nije dozvoljeno da bude upisana kao majka usvojenog sina.
18. U apelaciji je dalje navedeno da su sudovi zauzeli krajnje formalistički stav da nisu ispunjeni zakonski uvjeti, zanemarujući sve probleme kojima su apelanti svakodnevno izloženi, te su zaključili da nije prekršen princip Konvencije o pravima djeteta koji štiti najbolji interes djeteta. Istaknuto je da su sudovi smatrali da nije narušen odnos usvojiteljice i usvojenika, a što, prema apelanticinom mišljenju, nije ni bilo predmet spora.
19. Apelanti su istakli da njihov odnos treba priznati kao de facto porodicu u smislu člana 8. Evropske konvencije. Također su istakli da su svjesni da je Bosna i Hercegovina jedna od rijetkih država koja ne dopušta potpuno usvojenje licima koja nisu u braku ili vanbračnoj zajednici. Kako je navedeno u presudi Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, od tadašnjih 46 država Vijeća Evrope, u 42 države Evrope ne postoje ograničenja u vezi s usvojenjem od nevjenčanog pojedinca, odnosno nevjenčani pojedinci mogu potpuno usvojiti djecu. Apelanti, također, navode da su ostale bivše jugoslavenske republike (npr. Srbija, Hrvatska i Crna Gora) koje su imale istu pravnu tradiciju kao BiH napustile institut nepotpunog usvojenja.
20. U konkretnom slučaju, prema mišljenju apelanata, iz osporene odluke je vidljivo da Vrhovni sud pogrešno tumači najbolji interes djeteta smatrajući da je on zaštićen ako nije narušen odnos između usvojioca i usvojenika, zanemarujući da oni imaju redovne kontakte s vanjskim svijetom gdje se taj interes narušava i stalno neopravdano stavlja pod lupu javnosti. Istaknuto je da se apelantici zbog njenog statusa žene koja nije u braku ili vanbračnoj zajednici na pretjerano formalistički i arbitraran način onemogućava da skladno i sretno, bez nepotrebnog uplitanja javnih vlasti, razvija svoj porodični život s apelantom.
21. Nadalje, apelanti smatraju da su žrtve diskriminacije zabranjene članom II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 14. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju. Istaknuto je da je apelant žrtva diskriminacije u odnosu na djecu koja su potpuno usvojena. Također, apelantica je argumentirala da je žrtva diskriminacije kako u odnosu na udate žene ili žene u vanbračnoj zajednici koje mogu da potpuno usvoje djecu tako i u odnosu na apelantovu biološku majku (ona je živjela sa apelantom samo prvih nekoliko mjeseci njegovog života). Ne postoji razumno opravdanje za održavanje nepotpunog usvojenja i daljnje izlaganje neprijatnostima apelanata, pogotovo kada se ima u vidu da apelant nikada nije imao nikakve veze sa svojom biološkom majkom ili biološkom porodicom.
22. Predloženo je da se apelacija usvoji i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani i da taj sud ostaje pri razlozima koje je dao u osporenoj presudi kojom nije povrijeđen zakon na štetu apelanata. Predložio je da se apelacija odbije.
24. Kantonalni sud je naveo da taj sud ostaje pri razlozima datim u obrazloženju odluke tog suda, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je u provedenom žalbenom postupku predmetnu upravnu stvar rješavalo shodno relevantnim odredbama Porodičnog zakona kao materijalnog propisa kojim je regulirana materija usvojenja.
26. Služba je u odgovoru navela da je taj organ proveo sve procesne radnje i da je donio rješenje koje je u konačnici potvrđeno odlukom Ministarstva, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda.
V. Relevantni propisi
27. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
B. USVOJENJE
1. Pojam usvojenja
Član 91.
(1) Usvojenje je poseban oblik porodično-pravne zaštite djece bez roditelja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja, kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički odnos.
(2) Usvojenje se može zasnovati kao nepotpuno i potpuno.
Član 96.
(1) Usvojilac može biti samo osoba koja je u životnoj dobi od 25 do 45 godina i koja je starija od usvojenika najmanje 18 godina.
(2) Usvojioci koji zajednički usvajaju isto dijete mogu ga usvojiti i ako samo jedan od njih ispunjava uvjete iz stava 1. ovog člana.
(3) Ako postoje osobno opravdani razlozi, usvojilac može biti i osoba starija od 45 godina, ali dobna razlika između usvojioca i usvojenika ne smije biti veća od 45 godina.
(4) Ako usvojioci usvajaju sestre i braću ili sestre i braću po majci ili ocu, usvojiti mogu i ako jedan od njih ispunjava uvjete iz stava 1. ovog člana samo u odnosu na jedno dijete.
b) Posebni uvjeti za potpuno usvojenje
Član 101.
Potpuno se može usvojiti dijete do 10. godine života.
Član 102.
(1) Potpuno usvojiti dijete mogu bračni partneri zajednički, te maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja.
(2) Vanbračni partneri koji žive najmanje pet godina u vanbračnoj zajednici mogu potpuno usvojiti dijete.
Član 104.
(1) Nepotpuno mogu usvojiti dijete bračni partneri zajednički, jedan bračni partner uz pristanak drugog i maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja.
(2) Osoba koja nije u braku i vanbračni partneri koji žive u vanbračnoj zajednici koja traje najmanje pet godina, mogu nepotpuno usvojiti dijete ako za to postoje naročito opravdani razlozi.
3. Postupak zasnivanja usvojenja
Član 105. stav 2.
(2) Osoba koja želi usvojiti dijete podnosi zahtjev organu starateljstva.
Član 111. st. (1), (4) i (5)
(1) U izreci rješenja o zasnivanju usvojenja organ starateljstva navodi: ime i prezime, datum i mjesto rođenja i državljanstvo usvojenika, ime i prezime jednog roditelja, matični broj i državljanstvo usvojioca, vrstu usvojenja i novo ime i prezime usvojenika.
(4) Organ starateljstva dužan je pravomoćno rješenje o zasnivanju usvojenja odmah dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih.
(5) Matičar će upisati u matičnu knjigu rođenih podatke iz stava 1. ovog člana.
4. Prava i dužnosti iz potpunog usvojenja
Član 113.
(1) Potpunim usvojenjem se između usvojioca i njegovih srodnika, sa jedne strane, i usvojenika i njegovih potomaka, sa druge strane, zasniva neraskidiv odnos srodstva jednak krvnom srodstvu.
(2) U matičnu knjigu rođenih usvojioci se upisuju kao roditelji usvojenika.
Član 114.
Potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti usvojenika i njegovih krvnih srodnika, osim ako dijete usvoji maćeha ili očuh.
Član 116.
Osporavanje i utvrđivanje materinstva i očinstva nije dozvoljeno nakon zasnivanja potpunog usvojenja.
5. Prava i dužnosti iz nepotpunog usvojenja
Član 117.
(1) Nepotpunim usvojenjem nastaju između usvojioca, sa jedne strane, te usvojenika i njegovih potomaka, sa druge strane, prava i dužnosti koja prema zakonu postoje između roditelja i djece, osim ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima.
Član 119.
Usvojilac može usvojenika ograničiti ili isključiti iz prava nasljeđivanja, pod uvjetima predviđenim u posebnom zakonu.
6. Raskid nepotpunog usvojenja
Član 120.
Nepotpuno usvojenje može raskinuti organ starateljstva po službenoj dužnosti ili na prijedlog usvojioca ako utvrdi da to zahtijevaju opravdani interesi maloljetnog usvojenika.
Član 271. stav (2)
(2) Tokom postupka u kojem odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, te o roditeljskom staranju, sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje. Sudija obavlja neformalni razgovor sa djetetom na sudu, ili van suda, uz posredovanje organa starateljstva, o čemu sastavlja zapisnik.
28. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine, „Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori broj 15/90). Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u „Službenom listu“, u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Za svrhe ove konvencije, dijete je ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetstvo ne stječe ranije.
Član 3.
1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.
2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.
3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i podobnosti osoblja te stručnog nadzora.
Član 12.
1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.
2. U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 035941 20 Uvp od 29. aprila 2021. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 24. juna 2021. godine, a apelacija je podnesena 22. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na privatni i porodični život, kao i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na privatni i porodični život
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
34. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog privatnog i porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
35. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li se predmetni postupak tiče privatnog i porodičnog života apelanata u smislu člana 8. Evropske konvencije, kao i da li osporena odluka predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog prava apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud u predmetu Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga naveo: „Sud ponavlja da u garantiranju prava na poštovanje porodičnog života član 8. pretpostavlja postojanje porodice (…). U ovom predmetu, podnositeljica predstavke je djelovala kao majka malodobnog djeteta u svakom pogledu od 1996. godine, tako da 'porodične veze' postoje de facto između njih (…). Sud dalje primjećuje da Vlada ne osporava da je između dvoje podnosilaca predstavke uspostavljena porodična veza. Slijedi da je član 8. primjenjiv (…). Sud ponavlja, nadalje, da iako 'pravo na posvojenje nije kao takvo uključeno u prava zajamčena Konvencijom' odnosi između posvojitelja i usvojenog djeteta u pravilu su iste prirode kao i porodični odnosi zaštićeni članom 8. Konvencije.” (vidi Evropski sud, Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, presuda od 28. juna 2007. godine, tačke 117. i 121. sa daljnjim referencama). U odnosu na konkretni predmet koji razmatra, Ustavni sud ističe da je u provedenim postupcima pred organima uprave i redovnim sudovima utvrđeno da su između apelantice i apelanta u potpunosti uspostavljeni odnosi roditelja i djeteta, odnosno da između njih postoje de facto porodične veze od dana usvojenja apelanta 2014. godine. Imajući u vidu navedeno i podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu član 8. Evropske konvencije primjenjiv.
36. Ustavni sud nadalje zapaža da se osporena odluka kojom je u konačnici odbijen zahtjev apelanata za potpuno usvojenje tiče privatnog i porodičnog života apelanata, te da je osporenom odlukom došlo do miješanja u pravo apelanata na poštovanje privatnog i porodičnog života. Također, Ustavni sud ističe da je Evropski sud u predmetu Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga utvrdio da „iako je odbijanje luksemburških sudova da odobre izvršenje presude Perua rezultat nepostojanja odredaba koje omogućavaju neoženjenom licu da u potpunosti posvoji dijete u luksemburškom zakonodavstvu, Sud smatra da je to odbijanje u ovom slučaju predstavljalo 'miješanje' u pravo na poštovanje aplikanticinog porodičnog života“ (op. cit. Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, tačka 123).
37. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jest da li je „miješanje“ u pravo apelanata na poštovanje „porodičnog života“ opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi „miješanje“ bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) slijediti jedan ili više legitimnih ciljeva navedenih u drugom stavu člana 8. i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, i tada ono može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine).
38. Dakle, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jest da li je u konkretnom slučaju miješanje u pravo apelanata na poštovanje porodičnog života u skladu sa zakonom.
39. Ustavni sud zapaža da se miješanje nesporno zasnivalo na odredbama čl. 101. i 102. Porodičnog zakona, koji je jasan i dostupan, dakle ispunjava uvjete „zakona“ u smislu Evropske konvencije. Stoga proizlazi da je „miješanje“ u porodični život apelanata bilo „u skladu sa zakonom“.
40. Dalje će Ustavni sud ispitati da li je to „miješanje“ bilo neophodno da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga naveo da „u očima Suda, nema razloga sumnjati da je odbijanje da se naredi izvršenje presude Perua o usvajanju imalo cilj zaštitu 'zdravlja i morala' i 'prava i sloboda' djeteta.“ (op. cit. Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, tačka 126). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu koji razmatra predmetni postupak vođen s ciljem zaštite najboljih interesa mldb. apelanta. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je sporno „miješanje“ bilo neophodno da bi se postigao zakoniti cilj iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije na način da se zaštiti pravo mldb. djeteta.
41. Konačno, Ustavni sud će, kako bi utvrdio jesu li osporene mjere javne vlasti bile „potrebne u demokratskom društvu“, razmotriti jesu li, u svjetlu slučaja u cjelini, razlozi koji su ih opravdali relevantni i dovoljni za potrebe stava 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno ispitat će da li postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži.
42. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu odbijen zahtjev apelanata za potpuno usvojenje apelanta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je samim Porodičnim zakonom uspostavljen različit pravni režim u pogledu potpunog i nepotpunog usvojenja. Naime, članom 113. Porodičnog zakona propisano je da se potpunim usvojenjem zasniva neraskidiv odnos srodstva jednak krvnom srodstvu između usvojioca i njegovih srodnika s jedne strane i usvojenika i njegovih potomaka s druge strane, te da se u matičnu knjigu rođenih usvojioci upisuju kao roditelji usvojenika. Također, potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti usvojenika i njegovih krvnih srodnika, dok osporavanje i utvrđivanje materinstva i očinstva nije dozvoljeno nakon zasnivanja potpunog usvojenja (čl. 114. i 116. Zakona). Nasuprot tome, kod nepotpunog usvojenja između usvojioca s jedne strane, te usvojenika i njegovih potomaka s druge strane nastaju prava i dužnosti koji prema zakonu postoje između roditelja i djece, pri čemu nepotpuno usvojenje ne utječe na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima (član 117. Porodičnog zakona). Također, shodno članu 119. Zakona, kod nepotpunog usvojenja usvojilac može usvojenika ograničiti ili isključiti iz prava nasljeđivanja. Dakle, kod potpunog usvojenja stvara se neraskidiv odnos između usvojioca i usvojenika jednak krvnom srodstvu, pri čemu se usvojilac upisuje u matičnu knjigu rođenih kao roditelj usvojenika, dok to nije slučaj kod nepotpunog usvojenja.
43. U konkretnom predmetu, zahtjev apelanata za potpuno usvojenje je odbijen jer su organi uprave i redovni sudovi zaključili da apelanti nisu ispunili zakonske uvjete za potpuno usvojenje jer je apelant imao sedam mjeseci života preko zakonske granice (10 godina), a apelantica nije bila u bračnoj ili vanbračnoj zajednici najmanje pet godina da bi mogla potpuno usvojiti apelanta. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama istaknuto da je u momentu zasnivanja nepotpunog usvojenja 30. maja 2014. godine mldb. apelant bio bez roditeljske brige jer je biološkoj majci oduzeta poslovna sposobnost, pa je ostalo nejasno iz kojih razloga se apelantica tada nije opredijelila za potpuno umjesto nepotpunog usvojenja imenovanog djeteta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelantica zbog svog bračnog statusa niti u vrijeme zasnivanja nepotpunog usvojenja 2014. godine nije imala zakonsku mogućnost, shodno članu 102. Zakona, da potpuno usvoji apelanta, te su stoga istaknuti prigovori organa uprave i sudova neosnovani.
44. Nadalje, u odnosu na pitanja potpunog usvojenja od usvojilaca koji nisu u braku, Ustavni sud ističe da je Evropski sud u predmetu Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga utvrdio povredu prava iz člana 8. Evropske konvencije podnositeljice predstavke u situaciji kada luksemburški zakon nije predviđao takvu mogućnost. Evropski sud je naveo: „Sud zaključuje da u ovom predmetu luksemburški sudovi nisu mogli razumno odbiti priznati porodične veze koje su de facto već postojale između podnosilaca zahtjeva i na taj način se osloboditi stvarnog ispitivanja situacije. Ponavljajući, nadalje, da je Konvencija 'živi instrument i da se mora tumačiti u svjetlu današnjih uvjeta' (...), Sud smatra da razlozi koje su proslijedile nacionalne vlasti, naime stroga primjena, u skladu s luksemburškim pravilima o sukobu zakona, člana 367. Građanskog zakonika koji dopušta usvajanje samo bračnim parovima, nisu 'dovoljni' u smislu stava 2. člana 8“ (op. cit. Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, tačka 135).
45. Ustavni sud nadalje ističe da je u konkretnom slučaju apelant kao malo dijete (u dobi od godinu i po), dijete bez roditeljske brige, bio smješten u dom za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja u Banjaluci. Nadalje, apelantov biološki otac je nepoznat, a njegovoj biološkoj majci je usljed zdravstvenih razloga rješenjem od 13. novembra 2012. godine u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost. U momentu usvajanja apelant je imao pet godina i četiri mjeseca i bio je okvalificiran kao visokorizično dijete. Ustavni sud ističe da je Stručni tim Službe procijenio da bi u konkretnom slučaju najbolje rješenje za apelanta bilo raskinuti nepotpuno usvojenje, te istovremeno zasnovati potpuno, u skladu s odredbom člana 120. Porodičnog zakona. Međutim, Stručni tim je naglasio da kod apelantice i apelanta nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za potpuno usvojenje.
46. Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“. U predmetu broj AP 5156/15 Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na zaštitu najboljeg interesa djece prema Konvenciji o pravima djeteta u situaciji kada redovni sud nije obrazložio svoju odluku na način koji bi zadovoljio standarde prava na zaštitu najboljeg interesa apelanticine djece zagarantirane Konvencijom o pravima djeteta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5156/15 od 10. maja 2017. godine, tačke 35. i 40, dostupna na https://www.anwalt-derbeste.de). Također, Evropski sud je u predmetu Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga utvrdio da „prema načelima koja je Sud postavio u svojoj sudskoj praksi, gdje je utvrđeno postojanje porodične veze s djetetom, država mora djelovati na način sračunat da omogući razvoj te veze i uspostavljanje zakonskih garancija koje omogućavaju integraciju djeteta u njegovu porodicu. Sud smatra da se pozitivne obaveze koje član 8. postavlja državama ugovornicama u ovom pitanju moraju tumačiti u svjetlu Konvencije o pravima djeteta od 20. novembra 1989. godine.“ (op. cit. Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga, tačke 119. i 120).
47. Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku isticali da zbog zasnovanog nepotpunog usvojenja (gdje je u izvodu iz matične knjige rođenih apelantova biološka majka upisana kao roditelj) u svakodnevnom životu nailaze na poteškoće u situacijama kada je za apelantove aktivnosti (naprimjer putovanja sa školom, sportskim klubom, apelanticom) potrebna saglasnost roditelja, koju u takvim situacijama ne može dati sama apelantica budući da u apelantovom rodnom listu nije upisana kao roditelj (shodno čl. 113. i 114. Porodičnog zakona), odnosno dužni su javnosti predočavati podatke iz svog privatnog života (koji se tiču činjenice nepotpunog usvojenja). Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi ispitujući takve navode utvrdili da se apelantica treba obratiti nadležnim organima Distrikta Brčko BiH i Instituciji ombudsmana za ljudska prava BiH u vezi sa činjenicom da u izvodu iz matične knjige rođenih ne stoji napomena zasnivanja nepotpunog usvojenja mldb. apelanta.
48. Ustavni sud ističe da su se apelanti pozvali na predmet Evropskog suda Gözüm protiv Turske u kojem je, između ostalog, istaknuto: „Naprimjer, podnositeljica predstavke je navela puku činjenicu da su, kad je svog sina upisivala u predškolsku ustanovu, te kad god su putovali zajedno, bili neopravdano obavezani da daju podatke da je E. usvojeno dijete i da predoče rješenje o usvojenju djeteta da bi dokazala da je ovlaštena kao roditelj. (…) Nije postojao uvjerljiv razlog da se upisivanjem prezimena njegove biološke majke na njegovim ličnim dokumentima skrene pažnja na činjenicu da je E. bio usvojeno dijete, na taj način dovodeći podnositeljicu predstavke u neizvjesnu i uznemirujuću situaciju u njenom privatnom i porodičnom životu s njenim sinom, uz pritisak da mora dati podatke koji se odnose na njihov status usvojitelja i usvojenog djeteta ili da malom djetetu naglo mora objasniti ovu osjetljivu situaciju. Ravnoteža koju je turski zakonodavac navodno nastojao uspostaviti između interesa djece, interesa njihovih bioloških roditelja i interesa samohranih usvojitelja zahtijevala je, u stvarnosti, da se posebna važnost da pozitivnim obavezama koje proizlaze iz člana 8. U tu svrhu, djelotvorna zaštita je zahtijevala jasno uspostavljen okvir u domaćem pravnom sistemu koji je omogućio ocjenu proporcionalnosti instanci u kojima su osnovna ili 'intimna' prava podnositeljice predstavke garantirana članom 8. bila ograničena, imajući na umu da nepotpuna i neargumentirana ocjena domaćih sudova o ostvarivanju tih prava – kao u ovom predmetu – nije u skladu s prihvatljivom slobodom odlučivanja… (vidi Evropski sud, Gözüm protiv Turske, presuda od 20. aprila 2015. godine, tačke 24, 50. i 51).
49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava apelanata odbijanjem njihovog zahtjeva za priznavanje potpunog usvojenja između apelantice i apelanta u situaciji kada između njih dugi niz godina postoje de facto bliski porodični odnosi koji su u apelantovom najboljem interesu, odnosno u interesu njegovog daljnjeg razvoja i integracije u apelanticinu porodicu, te kada osporenom odlukom nisu dati dovoljni i relevantni razlozi koji bi opravdali nužnost donošenja osporene odluke u demokratskom društvu pod pritiskom hitnih društvenih potreba. Ustavni sud zaključuje da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja u cjelini nije postignuta razumna relacija proporcionalnosti između miješanja u pravo i zakonitog cilja kojem se teži. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije
Ostali navodi
50. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode o povredi nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je odbijen zahtjev apelanata za priznavanje potpunog usvojenja u situaciji kada između njih dugi niz godina postoje de facto bliski porodični odnosi koji su u apelantovom najboljem interesu, odnosno u interesu njegovog daljnjeg razvoja i integracije u apelanticinu porodicu, a osporenom odlukom nisu dati dovoljni i relevantni razlozi koji bi opravdali nužnost donošenja osporene odluke, odnosno kada u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja u cjelini nije postignuta razumna relacija proporcionalnosti između miješanja u pravo i zakonitog cilja kojem se teži.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.