- Mon Aug 09, 2021 6:36 am
#5199
Službeni glasnik BiH, broj 50/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2517/20, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. B.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 064172 19 Kž 2 od 29. novembra 2019. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Prijedoru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Prijedoru da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
1. Apelant M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Radovan Stanić, advokat iz Prijedora, podnio je 20. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 K 064172 20 Kvlz od 9. juna 2020. godine i Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 K 064172 19 Kž 2 od 29. novembra 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 31. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni i Okružni sud su odgovor dostavili 8. juna 2021. godine, a Osnovni sud i Okružno tužilaštvo 16. juna 2021. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Okružno tužilaštvo je Optužnicom broj T13 1 KT 0004790 13 od 16. oktobra 2014. godine, koja je potvrđena 23. oktobra 2014. godine, apelantu stavilo na teret da je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 2. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS). U optužnici dostavljenoj Ustavnom sudu uz apelaciju navedeno je da je okružni tužilac M. M. B., odnosno optužnica sadrži i svojeručni potpis M. M. B.
6. Postupak po ovoj optužnici okončan je presudom Osnovnog suda od 7. juna 2016. godine koja je po apelantovoj žalbi rješenjem Okružnog suda u Banjaluci ukinuta i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje.
7. U ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj 77 0 K 064172 17 K 2 od 28. juna 2019. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 2. KZRS i osudio ga na novčanu kaznu u iznosu od 4.000,00 KM. U uvodu presude je, pored ostalog, označeno da je donijeta u prisustvu okružnog javnog tužioca D. M. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je, s obzirom na to da je postupajući sudija u međuvremenu stupio na drugu dužnost, glavni pretres u ponovnom postupku počeo iznova.
Osporene odluke
8. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu u kojoj je, pored ostalog, zatražio da Vrhovni sud, u skladu sa članom 33. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), kao stvarno nadležan sud odredi Okružni sud u Banjaluci. Apelant je istakao da su sudije Okružnog suda učestvovale u ovom krivičnom postupku pred Osnovnim sudom: sadašnji predsjednik Okružnog suda, sudija D. M., postupao je kao sudija za prethodno saslušanje i potvrdio optužnicu; sutkinja M. M. B. je postupala u svojstvu tužioca, a sutkinja N. E. je bila postupajući sudija. Nadalje, apelant je u žalbi istakao da, za slučaj da Vrhovni sud ne prihvati njegov naprijed navedeni prijedlog, shodno članu 38. ZKPRS, a u vezi sa članom 37. tačke g) i d) ZKPRS, podnosi zahtjev za izuzeće naprijed pobrojanih sudija. Apelant je predložio da Okružni sud, u skladu sa članom 40. ZKPRS, na općoj sjednici donese rješenje o izuzeću navedenih sudija.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 77 0 K 064172 19 Kv od 1. oktobra 2019. godine odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za prenošenje vođenja postupka na drugi stvarno nadležni sud.
10. U obrazloženju rješenja je ukazano da sama činjenica da je troje sudija učestvovalo u postupku pred prvostepenim sudom ne predstavlja prepreku za odlučivanje Okružnog suda po izjavljenoj žalbi. U vezi s tim je ukazano da pored troje imenovanih sudija Okružni sud ima još četvoro sudija, koji prema žalbenim navodima, odnosno stanju spisa, nisu učestvovali u postupku pred prvostepenim sudom.
11. Okružni sud, u vijeću sastavljenom od sudije M. M. B. kao predsjednika vijeća, te sudija D. M. i R. J., Presudom broj 77 O K 064172 19 Kž 2 od 29. novembra 2019. godine odbio je kao neosnovanu apelantovu žalbu i presudu Osnovnog suda u cjelini potvrdio.
12. U obrazloženju presude konstatirano je da je apelant žalbu izjavio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da o sjednici vijeća održanoj 29. novembra 2019. godine apelant i njegov branilac, kao ni tužilac nisu obaviješteni, odnosno da joj nisu prisustvovali jer to nisu zatražili u žalbi, odnosno u odgovoru na žalbu.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 77 O K 064172 20 Kvzl od 9. juna 2020. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti.
14. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u zahtjevu istakao da je Okružni sud kao drugostepeni sud povrijedio njegovo pravo na odbranu jer je u odlučivanju u postupku po žalbi kao predsjednik vijeća učestvovala sutkinja M. M. B., koja je na osnovu člana 37. stav 1. tačka g) ZKPRS isključena iz vršenja sudijske dužnosti jer je u istom predmetu učestvovala kao tužilac.
15. Vrhovni sud je istakao da prema stanju spisa proizlazi da je u istom predmetu sutkinja M. M. B. postupala kao tužilac i protiv apelanta podigla optužnicu, a da je u postupku po žalbi učestvovala u odlučivanju kao predsjednik drugostepenog vijeća. S obzirom na to da, shodno članu 37. stav 1. tačka g) ZKPRS, sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu postupao kao tužilac, to je sutkinja M. M. B. po zakonu bila isključena iz odlučivanja po žalbi u ovoj krivičnoj stvari. Učešćem sudije koji je isključen iz odlučivanja u odlučivanju po žalbi drugostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka b) ZKPRS, a ne povredu prava na odbranu iz tačke g) citiranog člana, kako to apelant pogrešno smatra. Ovo iz razloga jer je povreda prava na odbranu izdvojena kao poseban oblik povrede odredaba krivičnog postupka pod koju se ne može podvesti druga, od taksativno nabrojanih i definiranih, apsolutno bitnih povreda procesnog zakona iz istog člana.
16. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu iz člana 350. stav 1. tačka b) ZKPRS, zbog čega je, u skladu sa članom 355. ZKPRS, apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Povreda prava na pravično suđenje i jednakost stranaka u postupku po apelantovim navodima ogleda se u činjenici da je u istom postupku kao sudija učestvovalo lice koje je podiglo i zastupalo optužnicu, a o njegovom zahtjevu za izuzeće, koji je istakao u žalbi na prvostepenu presudu, niko nije odlučio. Apelant smatra da je postupanjem drugostepenog suda koji je, prije svega, propustio da uopće odluči o zahtjevu za izuzeće i meritorno se upustio u donošenje odluke u kojem je učestvovao sudija koji je prethodno podigao optužnicu kao tužilac direktno povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 322. stav 1. tačka g) ZKPRS. Prema njegovom mišljenju, i odluka Vrhovnog suda, koji smatra da postupanje tužioca i sudije u istom predmetu ne predstavlja povredu prava na odbranu, već samo apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, pogrešna je iz razloga što, kako navodi, "princip kadija te tuži, kadija ti sudi" predstavlja ne samo apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka b), kako je i sam Vrhovni sud zaključio, već i povredu prava na odbranu iz tačke g) istog člana.
19. Na kraju apelant zaključuje da bez obzira na to o kojoj povredi odredaba ZKPRS se radi: da li o tački b) ili tački g) člana 311. ZKPRS, odluku nikako nije mogao donijeti sudija koji je podigao optužnicu u istom predmetu.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istakao da se zahtjevom za zaštitu zakonitosti kao vanrednim pravnim lijekom može pobijati samo povreda prava na odbranu, ali ne i pravo na nepristrasan tribunal, kako se apelacijom neosnovano sugerira.
21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi iz apelacije neosnovani jer je ovaj sud (kao i prvostepeni sud) donio pravilnu i zakonitu presudu kojom nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja u apelaciji ukazuje.
23. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da optužnicu nije zastupao navedeni sudija Okružnog suda, već je optužnicu zastupao postupajući tužilac Osnovnog javnog tužilaštva Prijedor pred Osnovnim sudom u Prijedoru, koji je i donio prvostepenu presudu, pa ne proizlazi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i jednakost strana u postupku. Ukazano je i da je Vrhovni sud u svom rješenju naveo i obrazložio iz kojih razloga nije osnovan apelantov prijedlog za prenošenje vođenja postupka na drugi stvarno nadležni sud.
V. Relevantni propisi
24. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 53/12, 91/17 i 66/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Prenošenje vođenja postupka
Član 33.
(1) Vrhovni sud može za vođenje postupka odrediti drugi stvarno nadležan sud ako postoje važni razlozi.
(2) Rješenje u smislu stava 1. ovog člana, protiv koga nije dopuštena žalba, može se donijeti na prijedlog sudije za prethodni postupak, sudije za prethodno saslušanje, sudije ili predsjednika vijeća ili na prijedlog jedne od stranaka ili branioca.
III. IZUZEĆE
Razlozi za izuzeće
Član 37. tač. g) i d)
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom i [...]
Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca
Član 38. st. (3), (4) i (5)
(3) Zahtjev za izuzeće sudije višeg suda stranke i branilac mogu staviti u žalbi ili u odgovoru na žalbu.
(4) Stranka i branilac mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije, odnosno predsjednika vijeća koji u predmetu postupa.
(5) Stranke i branilac dužni su da u zahtjevu navedu okolnosti zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u ranijem zahtjevu za izuzeće koji je odbijen.
Postupak za izuzeće
Član 39. stav (1)
(1) Sudija, čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz člana 37. t. a) do d) ovog zakona, dužan je da prekine svaki rad na tom predmetu i da o tome obavijesti predsjednika suda. Ako sudija smatra da postoje okolnosti iz člana 37. tačka đ) ovog zakona, obavijestiće o tome predsjednika suda.
Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće
Član 40. st. (1), (2) i (3)
(1) O zahtjevu za izuzeće iz člana 38. ovog zakona odlučuje se na općoj sjednici.
(2) Prije donošenja rješenja o izuzeću pribavit će se izjava sudije, odnosno predsjednika suda, a po potrebi provešće se i drugi izviđaji.
(3) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće nije dopuštena žalba.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka
Član 311. stav (1) tač. b) i g)
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:
b) je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti iz člana 37. t. a) do g) ovog zakona,
g) je povrijeđeno pravo na odbranu,
2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti
Uslovi za podnošenje zahtjeva
Član 350.
(1) Protiv pravosnažne presude može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:
a) zbog povrede Krivičnog zakonika i
b) zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ovog zakona.
(2) Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti ako:
a) nije izjavljena žalba i
b) povrede iz stava 1. ovog člana nisu bile iznesene u žalbi na prvostepenu presudu, osim ako su počinjene u žalbenom postupku.
(3) Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti protiv presude Vrhovnog suda donesene u trećem stepenu.
Granice ispitivanja zahtjeva
Član 354. stav (1)
(1) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud će se ograničiti samo na ispitivanje onih povreda zakona na koje se poziva podnosilac zahtjeva.
Odbijanje zahtjeva
Član 355.
Vrhovni sud će odbiti presudom zahtjev za zaštitu zakonitosti ako utvrdi da ne postoje povrede zakona na koje se poziva podnosilac zahtjeva.
Uvažavanje zahtjeva
Član 356. stav (1)
(1) Ako Vrhovni sud utvrdi da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan, donijeće presudu kojom će se s obzirom na prirodu povrede: preinačiti pravosnažna presuda ili u cijelosti ili djelimično ukinuti prvostepena i drugostepena presuda ili samo drugostepena presuda i predmet vratiti na novo odlučivanje ili će se ograničiti samo na to da utvrdi povredu zakona.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 K 064172 20 Kvlz od 9. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum donošenja presude, tj. 9. juni 2020. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 20. juli 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
32. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je u krivičnom postupku protiv njega kao sudija učestvovalo lice koje je podiglo i zastupalo optužnicu, a o njegovom zahtjevu za izuzeće, koji je istakao u žalbi na prvostepenu presudu, niko nije odlučio. Prema njegovom mišljenju, bez obzira na to da li je navedena situacija rezultirala povredom tačke b) – učešće u donošenju odluke sudije koji se morao izuzeti ili tačke g) – povreda prava na odbranu iz člana 311. ZKPRS odluku nikako nije mogao donijeti sudija koji je podigao optužnicu u istom predmetu.
33. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant uz apelaciju predočio žalbu koju je izjavio protiv prvostepene presude u kojoj je na jasan i nedvosmislen način zatražio da iz postupka odlučivanja po žalbi bude izuzeto troje sudija Okružnog suda zbog prethodnog učešća u istom krivičnom predmetu. Među sudijama čije izuzeće je apelant zatražio bila je i sutkinja M. M. B. iz razloga jer je, kako je u žalbi naveo, podigla i zastupala optužnicu protiv apelanta. Iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda, odnosno iz odgovora na apelacione navode Okružnog suda ne proizlazi da je o ovom apelantovom zahtjevu i odlučeno. Najzad, iz osporene presude Okružnog suda proizlazi da je ona donijeta u vijeću od troje sudija kojim je predsjedavala sutkinja M. M. B.
34. Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji konzistentno ukazivali da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, svakome garantira pravo da o njegovim građanskim pravima i obavezama, kao i o krivičnoj optužbi odluči nezavisan i nepristrasan sud. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da "nepristrasnost" podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen ličnim predrasudama u vezi s odlukom koju donosi, niti smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivne i objektivne pristrasnosti. Subjektivna nepristrasnost se odnosi na lični odnos sudije, odnosno članova vijeća, i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Također, postojanje nepristrasnosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07).
35. U konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizlazi da pokreće pitanje pristrasnosti sutkinje M. M. B. po objektivnom kriteriju jer je ta sutkinja, u vrijeme kad je obnašala dužnost tužioca, podigla i zastupala optužnicu protiv apelanta, a o njegovom zahtjevu za njeno izuzeće niko nije odlučio.
36. Ustavni sud podsjeća da je postojanje procedure za osiguravanje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir prilikom razmatranja predmeta u kojima se pokreće pitanje nepristrasnosti suda. Naime, postojanje nacionalnog postupka za osiguranje nepristrasnosti, tj. pravila koja uređuju izuzeće sudija, pokazuju nastojanje nacionalne zakonodavne vlasti da ukloni sve razumne sumnje u pogledu nepristrasnosti dotičnog sudije ili suda te predstavljaju pokušaj osiguranja nepristrasnosti uklanjanjem razloga za takvu zabrinutost. Uz osiguranje nepostojanja stvarne pristrasnosti, ova pravila usmjerena su i na otklanjanje svega onoga što bi moglo izgledati kao pristrasnost, te tako služe za promoviranje povjerenja koje sudovi moraju ohrabrivati u javnosti u demokratskom društvu (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte [VV], presuda od 15. oktobra 2009. godine, stav 99; naprijed citirana, Mežnarić protiv Hrvatske, stav 27; Harabin protiv Slovačke, presuda od 20. novembra 2012. godine, stav 132).
37. Nadalje, Evropski sud i Ustavni sud pravila koja osiguravaju nepristrasnost uzimaju u obzir pri donošenju odluke da li je sud bio "nepristrasan" i posebno mogu li se strahovi podnosioca zahtjeva smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud, Pfeifer i Plankl protiv Austrije, presuda od 25. februara 1992, stav 6; Oberschlick protiv Austrije (br. 1), presuda od 23. maja 1990. godine, stav 50; Pescador Valero protiv Španije, presuda od 17. juna 2003. godine, st. 24–29). Zbog toga se od podnosioca zahtjeva očekuje da iskoriste ona pravila koja postoje u mjerodavnom domaćem pravu (vidi Evropski sud, Zahirović protiv Hrvatske, presuda od 25. aprila 2013. godine, st. 31–37). S druge strane, propust nacionalnih sudova da ispitaju prigovor zbog nedostatka nepristrasnosti koji se ne čini odmah očigledno neosnovanim može dovesti do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uzimajući u obzir povjerenje koje sudovi moraju podsticati kod lica u svojoj nadležnosti (vidi Evropski sud, Remli protiv Francuske, presuda od 23. aprila 1996. godine, stav 48).
38. Najzad, postoji mogućnost da bi viši ili najviši sud mogao, u nekim okolnostima, ispraviti nedostatke u prvostepenom postupku. Međutim, kad viši sud odbije ukinuti odluku nižeg suda koji nije nepristrasan i potvrdi osuđujuću presudu i kaznu ne može se reći da je ispravio predmetni propust (vidi Kyprianou protiv Kipra [VV], presuda od 15. decembra 2005. godine, stav 134; De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, stav 33; Findlay protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. februara 1997. godine, st. 78–79).
39. Ustavni sud zapaža da su članom 37. ZKPRS propisani razlozi za izuzeće prema kojim sudija ne može vršiti sudsku funkciju, pored ostalog, ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao tužilac. U slučaju kada sazna za postojanje nekog od razloga iz člana 37. ZKPRS, sudija je, shodno članu 39. stav 1. ZKPRS, dužan da prekine rad na predmetu i o tome obavijesti predsjednika suda. Shodno stavu 2. citiranog člana, odluka o izuzeću se donosi na općoj sjednici.
40. Shodno navedenom zakonskom rješenju prema kojem se od sudije zahtijeva da čim sazna za postojanje nekog od zakonom propisanih razloga koji su prepreka za obavljanje sudijske funkcije sam obustavi rad na predmetu i o tome obavijesti predsjednika suda, proizlazi da je zakonodavac imao u vidu da sudije trebaju održavati i provoditi visoke standarde ponašanja i trebale bi lično poštovati te standarde kako bi održali integritet pravosuđa. Naime, svakim kršenjem tih standarda smanjuje se povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju imati u očima javnosti (vidi Evropski sud, Morice protiv Francuske [VV], presuda od 23. aprila 2015. godine, stav 78, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3535/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 34).
41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je članom 38. ZKPRS propisana mogućnost da i stranke iz razloga propisanih članom 37. ZKPRS mogu tražiti izuzeće sudije. Istim članom je određeno da, kad je u pitanju zahtjev za izuzeće sudije višeg suda, on mora biti istaknut u žalbi, odnosno odgovoru na žalbu, te se moraju navesti okolnosti zbog kojih stranka smatra da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U skladu sa članom 40. ZKPRS, o zahtjevu za izuzeće odlučuje opća sjednica i protiv rješenja o izuzeću ne može se izjaviti žalba.
42. U konkretnom slučaju apelant je uz apelaciju predočio i žalbu na prvostepenu presudu u kojoj je, pored ostalog, zatražio izuzeće troje sudija Okružnog suda, među kojim i sutkinje M. M. B. ističući da je ta sutkinja podigla i zastupala optužnicu protiv njega. Apelant se u žalbi izričito pozvao na član 37. tačka g) ZKPRS kojim je, pored ostalog, propisano da sudija ne može vršiti sudijsku funkciju ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao tužilac. Iz osporenih presuda kao ni iz odgovora na apelantove navode Vrhovnog i Okružnog suda ne može se zaključiti da je o ovom apelantovom zahtjevu i odlučeno. Također, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je sutkinja M. M. B. na bilo koji način smatrala da je njeno prethodno učešće u svojstvu tužioca u krivičnom postupku protiv apelanta prepreka da učestvuje u odlučivanju po žalbi protiv prvostepene presude.
43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući po apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv osporene presude Okružnog suda, istakao da, shodno članu 37. stav 1. tačka g) ZKPRS, sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu postupao kao tužilac, da je sutkinja M. M. B. podigla i zastupala optužnicu protiv apelanta, a da je u postupku po žalbi odlučivala kao predsjednik drugostepenog vijeća. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je sutkinja M. M. B. po zakonu bila izuzeta od odlučivanja po žalbi pa da je njenim učešćem počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka b) ZKPRS – učešće sudije koji se po zakonu morao izuzeti. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, navedena situacija ne može istovremeno predstavljati i povredu odredba krivičnog postupka iz tačke g) citiranog člana – prava na odbranu, kako je apelant tvrdio u zahtjevu, jer je povreda prava na odbranu izdvojena kao poseban oblik povrede odredaba krivičnog postupka.
44. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantova sumnja u pristrasnost sutkinje M. M. B. bila opravdana i da je imala objektivno opravdanje, odnosno da njegov zahtjev za izuzeće navedene sutkinje očigledno nije bio bez osnova i da je Okružni sud bio obavezan da o njemu odluči. Nadalje, ovaj propust Okružnog suda, s obzirom na ograničenu nadležnost Vrhovnog suda kada odlučuje po zahtjevu za zaštitu zakonitosti (povreda Krivičnog zakona i povreda prava na odbranu), nije mogao biti otklonjen ni u postupku pred ovim sudom, koji je potvrdio presudu Okružnog suda u čijem donošenju je učestvovala sutkinja M. M. B., iako je ona i prema stavu Vrhovnog suda po zakonu trebala biti izuzeta iz odlučivanja.
45. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja apelantova sumnja u pristrasnost imenovanog sudije bila legitimna i imala objektivno opravdanje, a Okružni sud, koji je odlučivao o žalbi, propustio je da o njegovom zahtjevu za izuzeće navedenog sudije i odluči, a taj propust nije mogao biti otklonjen ni u postupku po pravnom lijeku o kojem je odlučivao viši sud.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2517/20, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. B.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 064172 19 Kž 2 od 29. novembra 2019. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Prijedoru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Prijedoru da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
1. Apelant M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Radovan Stanić, advokat iz Prijedora, podnio je 20. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 K 064172 20 Kvlz od 9. juna 2020. godine i Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 K 064172 19 Kž 2 od 29. novembra 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 31. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni i Okružni sud su odgovor dostavili 8. juna 2021. godine, a Osnovni sud i Okružno tužilaštvo 16. juna 2021. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Okružno tužilaštvo je Optužnicom broj T13 1 KT 0004790 13 od 16. oktobra 2014. godine, koja je potvrđena 23. oktobra 2014. godine, apelantu stavilo na teret da je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 2. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS). U optužnici dostavljenoj Ustavnom sudu uz apelaciju navedeno je da je okružni tužilac M. M. B., odnosno optužnica sadrži i svojeručni potpis M. M. B.
6. Postupak po ovoj optužnici okončan je presudom Osnovnog suda od 7. juna 2016. godine koja je po apelantovoj žalbi rješenjem Okružnog suda u Banjaluci ukinuta i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje.
7. U ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj 77 0 K 064172 17 K 2 od 28. juna 2019. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 2. KZRS i osudio ga na novčanu kaznu u iznosu od 4.000,00 KM. U uvodu presude je, pored ostalog, označeno da je donijeta u prisustvu okružnog javnog tužioca D. M. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je, s obzirom na to da je postupajući sudija u međuvremenu stupio na drugu dužnost, glavni pretres u ponovnom postupku počeo iznova.
Osporene odluke
8. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu u kojoj je, pored ostalog, zatražio da Vrhovni sud, u skladu sa članom 33. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), kao stvarno nadležan sud odredi Okružni sud u Banjaluci. Apelant je istakao da su sudije Okružnog suda učestvovale u ovom krivičnom postupku pred Osnovnim sudom: sadašnji predsjednik Okružnog suda, sudija D. M., postupao je kao sudija za prethodno saslušanje i potvrdio optužnicu; sutkinja M. M. B. je postupala u svojstvu tužioca, a sutkinja N. E. je bila postupajući sudija. Nadalje, apelant je u žalbi istakao da, za slučaj da Vrhovni sud ne prihvati njegov naprijed navedeni prijedlog, shodno članu 38. ZKPRS, a u vezi sa članom 37. tačke g) i d) ZKPRS, podnosi zahtjev za izuzeće naprijed pobrojanih sudija. Apelant je predložio da Okružni sud, u skladu sa članom 40. ZKPRS, na općoj sjednici donese rješenje o izuzeću navedenih sudija.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 77 0 K 064172 19 Kv od 1. oktobra 2019. godine odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za prenošenje vođenja postupka na drugi stvarno nadležni sud.
10. U obrazloženju rješenja je ukazano da sama činjenica da je troje sudija učestvovalo u postupku pred prvostepenim sudom ne predstavlja prepreku za odlučivanje Okružnog suda po izjavljenoj žalbi. U vezi s tim je ukazano da pored troje imenovanih sudija Okružni sud ima još četvoro sudija, koji prema žalbenim navodima, odnosno stanju spisa, nisu učestvovali u postupku pred prvostepenim sudom.
11. Okružni sud, u vijeću sastavljenom od sudije M. M. B. kao predsjednika vijeća, te sudija D. M. i R. J., Presudom broj 77 O K 064172 19 Kž 2 od 29. novembra 2019. godine odbio je kao neosnovanu apelantovu žalbu i presudu Osnovnog suda u cjelini potvrdio.
12. U obrazloženju presude konstatirano je da je apelant žalbu izjavio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da o sjednici vijeća održanoj 29. novembra 2019. godine apelant i njegov branilac, kao ni tužilac nisu obaviješteni, odnosno da joj nisu prisustvovali jer to nisu zatražili u žalbi, odnosno u odgovoru na žalbu.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 77 O K 064172 20 Kvzl od 9. juna 2020. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti.
14. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u zahtjevu istakao da je Okružni sud kao drugostepeni sud povrijedio njegovo pravo na odbranu jer je u odlučivanju u postupku po žalbi kao predsjednik vijeća učestvovala sutkinja M. M. B., koja je na osnovu člana 37. stav 1. tačka g) ZKPRS isključena iz vršenja sudijske dužnosti jer je u istom predmetu učestvovala kao tužilac.
15. Vrhovni sud je istakao da prema stanju spisa proizlazi da je u istom predmetu sutkinja M. M. B. postupala kao tužilac i protiv apelanta podigla optužnicu, a da je u postupku po žalbi učestvovala u odlučivanju kao predsjednik drugostepenog vijeća. S obzirom na to da, shodno članu 37. stav 1. tačka g) ZKPRS, sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu postupao kao tužilac, to je sutkinja M. M. B. po zakonu bila isključena iz odlučivanja po žalbi u ovoj krivičnoj stvari. Učešćem sudije koji je isključen iz odlučivanja u odlučivanju po žalbi drugostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka b) ZKPRS, a ne povredu prava na odbranu iz tačke g) citiranog člana, kako to apelant pogrešno smatra. Ovo iz razloga jer je povreda prava na odbranu izdvojena kao poseban oblik povrede odredaba krivičnog postupka pod koju se ne može podvesti druga, od taksativno nabrojanih i definiranih, apsolutno bitnih povreda procesnog zakona iz istog člana.
16. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu iz člana 350. stav 1. tačka b) ZKPRS, zbog čega je, u skladu sa članom 355. ZKPRS, apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Povreda prava na pravično suđenje i jednakost stranaka u postupku po apelantovim navodima ogleda se u činjenici da je u istom postupku kao sudija učestvovalo lice koje je podiglo i zastupalo optužnicu, a o njegovom zahtjevu za izuzeće, koji je istakao u žalbi na prvostepenu presudu, niko nije odlučio. Apelant smatra da je postupanjem drugostepenog suda koji je, prije svega, propustio da uopće odluči o zahtjevu za izuzeće i meritorno se upustio u donošenje odluke u kojem je učestvovao sudija koji je prethodno podigao optužnicu kao tužilac direktno povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 322. stav 1. tačka g) ZKPRS. Prema njegovom mišljenju, i odluka Vrhovnog suda, koji smatra da postupanje tužioca i sudije u istom predmetu ne predstavlja povredu prava na odbranu, već samo apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, pogrešna je iz razloga što, kako navodi, "princip kadija te tuži, kadija ti sudi" predstavlja ne samo apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka b), kako je i sam Vrhovni sud zaključio, već i povredu prava na odbranu iz tačke g) istog člana.
19. Na kraju apelant zaključuje da bez obzira na to o kojoj povredi odredaba ZKPRS se radi: da li o tački b) ili tački g) člana 311. ZKPRS, odluku nikako nije mogao donijeti sudija koji je podigao optužnicu u istom predmetu.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istakao da se zahtjevom za zaštitu zakonitosti kao vanrednim pravnim lijekom može pobijati samo povreda prava na odbranu, ali ne i pravo na nepristrasan tribunal, kako se apelacijom neosnovano sugerira.
21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi iz apelacije neosnovani jer je ovaj sud (kao i prvostepeni sud) donio pravilnu i zakonitu presudu kojom nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja u apelaciji ukazuje.
23. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da optužnicu nije zastupao navedeni sudija Okružnog suda, već je optužnicu zastupao postupajući tužilac Osnovnog javnog tužilaštva Prijedor pred Osnovnim sudom u Prijedoru, koji je i donio prvostepenu presudu, pa ne proizlazi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i jednakost strana u postupku. Ukazano je i da je Vrhovni sud u svom rješenju naveo i obrazložio iz kojih razloga nije osnovan apelantov prijedlog za prenošenje vođenja postupka na drugi stvarno nadležni sud.
V. Relevantni propisi
24. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 53/12, 91/17 i 66/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Prenošenje vođenja postupka
Član 33.
(1) Vrhovni sud može za vođenje postupka odrediti drugi stvarno nadležan sud ako postoje važni razlozi.
(2) Rješenje u smislu stava 1. ovog člana, protiv koga nije dopuštena žalba, može se donijeti na prijedlog sudije za prethodni postupak, sudije za prethodno saslušanje, sudije ili predsjednika vijeća ili na prijedlog jedne od stranaka ili branioca.
III. IZUZEĆE
Razlozi za izuzeće
Član 37. tač. g) i d)
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom i [...]
Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca
Član 38. st. (3), (4) i (5)
(3) Zahtjev za izuzeće sudije višeg suda stranke i branilac mogu staviti u žalbi ili u odgovoru na žalbu.
(4) Stranka i branilac mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije, odnosno predsjednika vijeća koji u predmetu postupa.
(5) Stranke i branilac dužni su da u zahtjevu navedu okolnosti zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u ranijem zahtjevu za izuzeće koji je odbijen.
Postupak za izuzeće
Član 39. stav (1)
(1) Sudija, čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz člana 37. t. a) do d) ovog zakona, dužan je da prekine svaki rad na tom predmetu i da o tome obavijesti predsjednika suda. Ako sudija smatra da postoje okolnosti iz člana 37. tačka đ) ovog zakona, obavijestiće o tome predsjednika suda.
Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće
Član 40. st. (1), (2) i (3)
(1) O zahtjevu za izuzeće iz člana 38. ovog zakona odlučuje se na općoj sjednici.
(2) Prije donošenja rješenja o izuzeću pribavit će se izjava sudije, odnosno predsjednika suda, a po potrebi provešće se i drugi izviđaji.
(3) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće nije dopuštena žalba.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka
Član 311. stav (1) tač. b) i g)
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:
b) je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti iz člana 37. t. a) do g) ovog zakona,
g) je povrijeđeno pravo na odbranu,
2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti
Uslovi za podnošenje zahtjeva
Član 350.
(1) Protiv pravosnažne presude može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:
a) zbog povrede Krivičnog zakonika i
b) zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ovog zakona.
(2) Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti ako:
a) nije izjavljena žalba i
b) povrede iz stava 1. ovog člana nisu bile iznesene u žalbi na prvostepenu presudu, osim ako su počinjene u žalbenom postupku.
(3) Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti protiv presude Vrhovnog suda donesene u trećem stepenu.
Granice ispitivanja zahtjeva
Član 354. stav (1)
(1) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud će se ograničiti samo na ispitivanje onih povreda zakona na koje se poziva podnosilac zahtjeva.
Odbijanje zahtjeva
Član 355.
Vrhovni sud će odbiti presudom zahtjev za zaštitu zakonitosti ako utvrdi da ne postoje povrede zakona na koje se poziva podnosilac zahtjeva.
Uvažavanje zahtjeva
Član 356. stav (1)
(1) Ako Vrhovni sud utvrdi da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan, donijeće presudu kojom će se s obzirom na prirodu povrede: preinačiti pravosnažna presuda ili u cijelosti ili djelimično ukinuti prvostepena i drugostepena presuda ili samo drugostepena presuda i predmet vratiti na novo odlučivanje ili će se ograničiti samo na to da utvrdi povredu zakona.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 K 064172 20 Kvlz od 9. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum donošenja presude, tj. 9. juni 2020. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 20. juli 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
32. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je u krivičnom postupku protiv njega kao sudija učestvovalo lice koje je podiglo i zastupalo optužnicu, a o njegovom zahtjevu za izuzeće, koji je istakao u žalbi na prvostepenu presudu, niko nije odlučio. Prema njegovom mišljenju, bez obzira na to da li je navedena situacija rezultirala povredom tačke b) – učešće u donošenju odluke sudije koji se morao izuzeti ili tačke g) – povreda prava na odbranu iz člana 311. ZKPRS odluku nikako nije mogao donijeti sudija koji je podigao optužnicu u istom predmetu.
33. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant uz apelaciju predočio žalbu koju je izjavio protiv prvostepene presude u kojoj je na jasan i nedvosmislen način zatražio da iz postupka odlučivanja po žalbi bude izuzeto troje sudija Okružnog suda zbog prethodnog učešća u istom krivičnom predmetu. Među sudijama čije izuzeće je apelant zatražio bila je i sutkinja M. M. B. iz razloga jer je, kako je u žalbi naveo, podigla i zastupala optužnicu protiv apelanta. Iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda, odnosno iz odgovora na apelacione navode Okružnog suda ne proizlazi da je o ovom apelantovom zahtjevu i odlučeno. Najzad, iz osporene presude Okružnog suda proizlazi da je ona donijeta u vijeću od troje sudija kojim je predsjedavala sutkinja M. M. B.
34. Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji konzistentno ukazivali da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, svakome garantira pravo da o njegovim građanskim pravima i obavezama, kao i o krivičnoj optužbi odluči nezavisan i nepristrasan sud. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da "nepristrasnost" podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen ličnim predrasudama u vezi s odlukom koju donosi, niti smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivne i objektivne pristrasnosti. Subjektivna nepristrasnost se odnosi na lični odnos sudije, odnosno članova vijeća, i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Također, postojanje nepristrasnosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07).
35. U konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizlazi da pokreće pitanje pristrasnosti sutkinje M. M. B. po objektivnom kriteriju jer je ta sutkinja, u vrijeme kad je obnašala dužnost tužioca, podigla i zastupala optužnicu protiv apelanta, a o njegovom zahtjevu za njeno izuzeće niko nije odlučio.
36. Ustavni sud podsjeća da je postojanje procedure za osiguravanje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir prilikom razmatranja predmeta u kojima se pokreće pitanje nepristrasnosti suda. Naime, postojanje nacionalnog postupka za osiguranje nepristrasnosti, tj. pravila koja uređuju izuzeće sudija, pokazuju nastojanje nacionalne zakonodavne vlasti da ukloni sve razumne sumnje u pogledu nepristrasnosti dotičnog sudije ili suda te predstavljaju pokušaj osiguranja nepristrasnosti uklanjanjem razloga za takvu zabrinutost. Uz osiguranje nepostojanja stvarne pristrasnosti, ova pravila usmjerena su i na otklanjanje svega onoga što bi moglo izgledati kao pristrasnost, te tako služe za promoviranje povjerenja koje sudovi moraju ohrabrivati u javnosti u demokratskom društvu (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte [VV], presuda od 15. oktobra 2009. godine, stav 99; naprijed citirana, Mežnarić protiv Hrvatske, stav 27; Harabin protiv Slovačke, presuda od 20. novembra 2012. godine, stav 132).
37. Nadalje, Evropski sud i Ustavni sud pravila koja osiguravaju nepristrasnost uzimaju u obzir pri donošenju odluke da li je sud bio "nepristrasan" i posebno mogu li se strahovi podnosioca zahtjeva smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud, Pfeifer i Plankl protiv Austrije, presuda od 25. februara 1992, stav 6; Oberschlick protiv Austrije (br. 1), presuda od 23. maja 1990. godine, stav 50; Pescador Valero protiv Španije, presuda od 17. juna 2003. godine, st. 24–29). Zbog toga se od podnosioca zahtjeva očekuje da iskoriste ona pravila koja postoje u mjerodavnom domaćem pravu (vidi Evropski sud, Zahirović protiv Hrvatske, presuda od 25. aprila 2013. godine, st. 31–37). S druge strane, propust nacionalnih sudova da ispitaju prigovor zbog nedostatka nepristrasnosti koji se ne čini odmah očigledno neosnovanim može dovesti do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uzimajući u obzir povjerenje koje sudovi moraju podsticati kod lica u svojoj nadležnosti (vidi Evropski sud, Remli protiv Francuske, presuda od 23. aprila 1996. godine, stav 48).
38. Najzad, postoji mogućnost da bi viši ili najviši sud mogao, u nekim okolnostima, ispraviti nedostatke u prvostepenom postupku. Međutim, kad viši sud odbije ukinuti odluku nižeg suda koji nije nepristrasan i potvrdi osuđujuću presudu i kaznu ne može se reći da je ispravio predmetni propust (vidi Kyprianou protiv Kipra [VV], presuda od 15. decembra 2005. godine, stav 134; De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, stav 33; Findlay protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. februara 1997. godine, st. 78–79).
39. Ustavni sud zapaža da su članom 37. ZKPRS propisani razlozi za izuzeće prema kojim sudija ne može vršiti sudsku funkciju, pored ostalog, ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao tužilac. U slučaju kada sazna za postojanje nekog od razloga iz člana 37. ZKPRS, sudija je, shodno članu 39. stav 1. ZKPRS, dužan da prekine rad na predmetu i o tome obavijesti predsjednika suda. Shodno stavu 2. citiranog člana, odluka o izuzeću se donosi na općoj sjednici.
40. Shodno navedenom zakonskom rješenju prema kojem se od sudije zahtijeva da čim sazna za postojanje nekog od zakonom propisanih razloga koji su prepreka za obavljanje sudijske funkcije sam obustavi rad na predmetu i o tome obavijesti predsjednika suda, proizlazi da je zakonodavac imao u vidu da sudije trebaju održavati i provoditi visoke standarde ponašanja i trebale bi lično poštovati te standarde kako bi održali integritet pravosuđa. Naime, svakim kršenjem tih standarda smanjuje se povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju imati u očima javnosti (vidi Evropski sud, Morice protiv Francuske [VV], presuda od 23. aprila 2015. godine, stav 78, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3535/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 34).
41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je članom 38. ZKPRS propisana mogućnost da i stranke iz razloga propisanih članom 37. ZKPRS mogu tražiti izuzeće sudije. Istim članom je određeno da, kad je u pitanju zahtjev za izuzeće sudije višeg suda, on mora biti istaknut u žalbi, odnosno odgovoru na žalbu, te se moraju navesti okolnosti zbog kojih stranka smatra da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U skladu sa članom 40. ZKPRS, o zahtjevu za izuzeće odlučuje opća sjednica i protiv rješenja o izuzeću ne može se izjaviti žalba.
42. U konkretnom slučaju apelant je uz apelaciju predočio i žalbu na prvostepenu presudu u kojoj je, pored ostalog, zatražio izuzeće troje sudija Okružnog suda, među kojim i sutkinje M. M. B. ističući da je ta sutkinja podigla i zastupala optužnicu protiv njega. Apelant se u žalbi izričito pozvao na član 37. tačka g) ZKPRS kojim je, pored ostalog, propisano da sudija ne može vršiti sudijsku funkciju ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao tužilac. Iz osporenih presuda kao ni iz odgovora na apelantove navode Vrhovnog i Okružnog suda ne može se zaključiti da je o ovom apelantovom zahtjevu i odlučeno. Također, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je sutkinja M. M. B. na bilo koji način smatrala da je njeno prethodno učešće u svojstvu tužioca u krivičnom postupku protiv apelanta prepreka da učestvuje u odlučivanju po žalbi protiv prvostepene presude.
43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući po apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv osporene presude Okružnog suda, istakao da, shodno članu 37. stav 1. tačka g) ZKPRS, sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu postupao kao tužilac, da je sutkinja M. M. B. podigla i zastupala optužnicu protiv apelanta, a da je u postupku po žalbi odlučivala kao predsjednik drugostepenog vijeća. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je sutkinja M. M. B. po zakonu bila izuzeta od odlučivanja po žalbi pa da je njenim učešćem počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka b) ZKPRS – učešće sudije koji se po zakonu morao izuzeti. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, navedena situacija ne može istovremeno predstavljati i povredu odredba krivičnog postupka iz tačke g) citiranog člana – prava na odbranu, kako je apelant tvrdio u zahtjevu, jer je povreda prava na odbranu izdvojena kao poseban oblik povrede odredaba krivičnog postupka.
44. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantova sumnja u pristrasnost sutkinje M. M. B. bila opravdana i da je imala objektivno opravdanje, odnosno da njegov zahtjev za izuzeće navedene sutkinje očigledno nije bio bez osnova i da je Okružni sud bio obavezan da o njemu odluči. Nadalje, ovaj propust Okružnog suda, s obzirom na ograničenu nadležnost Vrhovnog suda kada odlučuje po zahtjevu za zaštitu zakonitosti (povreda Krivičnog zakona i povreda prava na odbranu), nije mogao biti otklonjen ni u postupku pred ovim sudom, koji je potvrdio presudu Okružnog suda u čijem donošenju je učestvovala sutkinja M. M. B., iako je ona i prema stavu Vrhovnog suda po zakonu trebala biti izuzeta iz odlučivanja.
45. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja apelantova sumnja u pristrasnost imenovanog sudije bila legitimna i imala objektivno opravdanje, a Okružni sud, koji je odlučivao o žalbi, propustio je da o njegovom zahtjevu za izuzeće navedenog sudije i odluči, a taj propust nije mogao biti otklonjen ni u postupku po pravnom lijeku o kojem je odlučivao viši sud.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.