- Wed Apr 14, 2021 6:53 am
#4635
Vavřička i drugi protiv Češke
Vavřička and Others v. the Czech Republic
Nema povrede člana 8. EK
U Češkoj postoji opća zakonska dužnost vakcinisanja djece protiv devet bolesti. Roditelji koji se ne povinuju ovoj dužnosti, bez opravdanog razloga, mogu biti kažnjeni. Nevakcinisana djeca se ne primaju u vrtiće (iznimka je za one koji se iz zdravstvenih razloga ne mogu vakcinisati).
U ovom slučaju prvi aplikant je kažnjen zbog nepoštivanja dužnosti vakcinisanja njegovo dvoje djece. Svim ostalim aplikantima odbijen je pristup u vrtić iz istih razloga.
Aplikanti su posebno tvrdili da su različite posljedice nepoštivanja propisa vezanih za dužnost vakcinisanja nespojiva s njihovim pravom na poštivanje njihovog privatnog života prema članu 8. Konvencije.
Evropski sud je naglasio da, u skladu s njegovom praksom, obavezno vakcinisanje kao nevoljna medicinska intervencija, predstavlja miješanje u fizički integritet i time se odnosi na pravo na poštivanje privatnog života, zaštićeno članom 8. Konvencije.
Istakao je da je češka politika slijedila legitimne ciljeve zaštite zdravlja ali i prava drugih, napominjući da vakcinisanje štiti i one koji se vakcinišu i one koji se ne mogu vakcinisati iz
medicinskih razloga i zbog toga se oslanjaju na kolektivni imunitet radi zaštite od ozbiljnih zaraznih bolesti. Nadalje je smatrao da država ima široko polje „slobodne procjena“ u ovom slučaju.
Također je istakao da je u Češkoj dužnost vakcinisanja snažno podržana od medicinskih autoriteta. Moglo bi se reći da predstavlja odgovor nacionalnih vlasti na presing društva za zaštitom pojedinačnog i javnog zdravlja od bolesti o kojima je riječ i za zaštitom protiv bilo kakvog trenda smanjenja stope vakcinisanja kod djece.
Presuda naglašava da u svim odlukama koje se tiču djece njihov interes je od najveće važnosti. Što se tiče imunizacije, cilj mora biti da se svako dijete zaštiti od ozbiljnih bolesti, vakcinisanjem ili kolektivnim imunitetom . Stoga bi se moglo reći da je zdravstvena politika Češke u skladu s najboljim interesima djece koja su njen fokus.
Sud je također primijetio da se dužnost vakcinisanja odnosi na devet bolesti kod kojih je naučna zajednica utvrdila da je vakcinisanje učinkovito i sigurno, kao što je slučaj i kod desete vaccine koje su davane djeci s određenim zdravstvenim indikacijama.
Sud je zatim ispitao proporcionalnost politike vakcinisanja. Evropski sud je između ostalog istakao da novčana kazna izrečena aplikantu nije bila pretjerana. Iako je neprihvatanje aplikantove djece u vrtić značilo gubitak važne prilike za razvijanje njihovih osobnosti, to je bila preventivna, a ne krivična mjera, i bila je ograničena vremenom, odnosno okončavala se početkom pohađanja osnovne škole na koju njihov status vakcinisanja ne utječe.
Kao posljedica toga, mjere na koje se aplikanti žale, procijenjene u kontekstu nacionalnog sistema, u razumnom su odnosu proporcionalnosti s legitimnim ciljevima koje slijedi Češka (radi zaštite od bolesti koje bi mogle predstavljati ozbiljan rizik po zdravlje) kroz obavezu vakcinisanja.
Sud je pojasnio da u konačnici pitanje koje je trebalo utvrditi nije bilo da li je mogla biti usvojena drugačija politika, kao što je to učinjeno u nekim drugim europskim državama, već da li su češke vlasti, uspostavljajući predmetnu ravnotežu premašile polje slobodne procjene u ovom području. Evropski sud je zaključilo da se osporene mjere mogu smatrati „neophodnim u demokratskom društvu“.
Vavřička and Others v. the Czech Republic
Nema povrede člana 8. EK
U Češkoj postoji opća zakonska dužnost vakcinisanja djece protiv devet bolesti. Roditelji koji se ne povinuju ovoj dužnosti, bez opravdanog razloga, mogu biti kažnjeni. Nevakcinisana djeca se ne primaju u vrtiće (iznimka je za one koji se iz zdravstvenih razloga ne mogu vakcinisati).
U ovom slučaju prvi aplikant je kažnjen zbog nepoštivanja dužnosti vakcinisanja njegovo dvoje djece. Svim ostalim aplikantima odbijen je pristup u vrtić iz istih razloga.
Aplikanti su posebno tvrdili da su različite posljedice nepoštivanja propisa vezanih za dužnost vakcinisanja nespojiva s njihovim pravom na poštivanje njihovog privatnog života prema članu 8. Konvencije.
Evropski sud je naglasio da, u skladu s njegovom praksom, obavezno vakcinisanje kao nevoljna medicinska intervencija, predstavlja miješanje u fizički integritet i time se odnosi na pravo na poštivanje privatnog života, zaštićeno članom 8. Konvencije.
Istakao je da je češka politika slijedila legitimne ciljeve zaštite zdravlja ali i prava drugih, napominjući da vakcinisanje štiti i one koji se vakcinišu i one koji se ne mogu vakcinisati iz
medicinskih razloga i zbog toga se oslanjaju na kolektivni imunitet radi zaštite od ozbiljnih zaraznih bolesti. Nadalje je smatrao da država ima široko polje „slobodne procjena“ u ovom slučaju.
Također je istakao da je u Češkoj dužnost vakcinisanja snažno podržana od medicinskih autoriteta. Moglo bi se reći da predstavlja odgovor nacionalnih vlasti na presing društva za zaštitom pojedinačnog i javnog zdravlja od bolesti o kojima je riječ i za zaštitom protiv bilo kakvog trenda smanjenja stope vakcinisanja kod djece.
Presuda naglašava da u svim odlukama koje se tiču djece njihov interes je od najveće važnosti. Što se tiče imunizacije, cilj mora biti da se svako dijete zaštiti od ozbiljnih bolesti, vakcinisanjem ili kolektivnim imunitetom . Stoga bi se moglo reći da je zdravstvena politika Češke u skladu s najboljim interesima djece koja su njen fokus.
Sud je također primijetio da se dužnost vakcinisanja odnosi na devet bolesti kod kojih je naučna zajednica utvrdila da je vakcinisanje učinkovito i sigurno, kao što je slučaj i kod desete vaccine koje su davane djeci s određenim zdravstvenim indikacijama.
Sud je zatim ispitao proporcionalnost politike vakcinisanja. Evropski sud je između ostalog istakao da novčana kazna izrečena aplikantu nije bila pretjerana. Iako je neprihvatanje aplikantove djece u vrtić značilo gubitak važne prilike za razvijanje njihovih osobnosti, to je bila preventivna, a ne krivična mjera, i bila je ograničena vremenom, odnosno okončavala se početkom pohađanja osnovne škole na koju njihov status vakcinisanja ne utječe.
Kao posljedica toga, mjere na koje se aplikanti žale, procijenjene u kontekstu nacionalnog sistema, u razumnom su odnosu proporcionalnosti s legitimnim ciljevima koje slijedi Češka (radi zaštite od bolesti koje bi mogle predstavljati ozbiljan rizik po zdravlje) kroz obavezu vakcinisanja.
Sud je pojasnio da u konačnici pitanje koje je trebalo utvrditi nije bilo da li je mogla biti usvojena drugačija politika, kao što je to učinjeno u nekim drugim europskim državama, već da li su češke vlasti, uspostavljajući predmetnu ravnotežu premašile polje slobodne procjene u ovom području. Evropski sud je zaključilo da se osporene mjere mogu smatrati „neophodnim u demokratskom društvu“.