BiH Pravo

Službeni glasnik BiH, broj 22/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 4/20, rješavajući zahtjev sedam delegata Vijeća naroda Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odlučujući o zahtjevu sedam delegata Vijeća naroda Republike Srpske za ocjenu ustavnosti odredbi čl. 324, 325, 325a, 326. i 329. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19),

utvrđuje se da su odredbe čl. 324, 325, 325a, 326. i 329. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19) u skladu sa članom I/1, članom III/3.b) i članom IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Sedam delegata Vijeća naroda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva) podnijelo je 18. maja 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbi čl. 324, 325, 325a, 326. i 329. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19, u daljnjem tekstu: osporene odredbe). Istovremeno su podnosioci zahtjeva zatražili da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi zabranio primjenu osporenih odredbi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o navedenom zahtjevu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština) zatraženo je 19. maja 2020. godine da dostavi odgovor na zahtjev.

3. Narodna skupština je dostavila odgovor 21. jula 2020. godine.

III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva


4. Podnosioci zahtjeva smatraju da su osporene odredbe suprotne članu I/1, članu III/3.b) i članu IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Istakli su da se i pored jasnih zabrana pitanje državne imovine rješava jednostrano, te da je Narodna skupština i uz jasan stav Ustavnog suda u predmetu broj U 1/11 o tome da je to pitanje u isključivoj nadležnosti Bosne i Hercegovine donijela osporene odredbe Zakona o stvarnim pravima kojima je, kako smatraju podnosioci zahtjeva, jednostrano riješila pitanje dijela državne imovine BiH. Istaknuto je da je pitanje državne imovine prema više odredaba Ustava BiH u isključivoj nadležnosti države BiH i njenih organa.

5. U zahtjevu je navedeno da je odredbama čl. 324. i 325. Zakona o stvarnim pravima određeno da će se stvari, nekretnine i gradsko građevinsko zemljište u društvenom, odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu tog zakona nije postalo vlasništvo drugog lica pretvoriti u pravo vlasništva njenog dotadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljedbenika, a da oni mogu biti Republika, jedinice lokalne samouprave, javna preduzeća, javne ustanove i druge javne službe koje su formirale Republika ili jedinice lokalne samouprave. Nadalje, odredbama osporenog člana 325a. propisan je postupak pretvaranja upisa društvene, odnosno državne i općedruštvene imovine u pravo vlasništva Republike Srpske za stvari, nekretnine i gradsko građevinsko zemljište. Osporenim odredbama člana 326. propisan je postupak pretvaranja u pravo vlasništva i uknjižbe prava iz čl. 324. i 325. tog zakona, dok se osporenim odredbama člana 329. određuje brisanje hipoteke upisane u javne evidencije prije prijenosa opterećene nekretnine u državno vlasništvo.

6. Dalje je istaknuto da je državna imovina pitanje koje je u isključivoj nadležnosti države BiH i njenih organa, što se može vidjeti iz niza zakona koje je svojom odlukom proglasio visoki predstavnik u BiH, kao što je Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, te dva entitetska zakona kojima se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom na području Federacije BiH, odnosno Republike Srpske. U prilog toj tvrdnji, kako je navedeno, ide i niz odluka Ustavnog suda – Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 1/11 od 13. jula 2012. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 8/19 od 6. februara 2020. godine, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 9/19 od 6. februara 2020. godine.

7. Podnosioci zahtjeva su istakli da je Zakonom o pretvorbi društvene svojine koji je RBiH donijela 1994. godine utvrđeno da danom stupanja na snagu tog zakona RBiH postaje nosilac prava vlasništva na imovini u društvenom vlasništvu, kako je propisano članom 1. tog zakona. Nadalje, podnosioci zahtjeva su istakli da je BiH zaključila Sporazum o pitanjima sukcesije između BiH, Republike Hrvatske, Republike Makedonije, Republike Slovenije i Savezne Republike Jugoslavije (zaključen u Beču 29. juna 2001. godine, koji je odlukom Predsjedništva BiH ratificiran 28. novembra 2001. godine). Prema članu 2. Aneksa A na Sporazum o sukcesiji, "nepokretna imovina bivše SFRJ koja se nalazi na teritoriji bivše SFRJ pripast će državama nasljednicama na čijoj se teritoriji ta imovina nalazi". Podnosioci zahtjeva smatraju da Sporazum o sukcesiji nedvojbeno pokazuje da je država BiH titular vlasništva nad nepokretnom imovinom bivše SFRJ koja se raspadom bivše SFRJ nalazila na teritoriji BiH. Dalje, BiH je kao subjekt međunarodnog prava i potpisnica tog multilateralnog sporazuma (Sporazuma o sukcesiji), koji su ratificirali njeni nadležni organi i tijela, dužna poštovati taj sporazum.

8. Podnosioci zahtjeva su se također pozvali na Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani raspolaganja) i na dva entitetska zakona kojima se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom na području Federacije BiH, odnosno RS, a koje je svojom odlukom proglasio visoki predstavnik u BiH. Navedeni zakoni, kako je istaknuto, još uvijek su na snazi s obzirom na to da nije donesen zakon o državnoj imovini na nivou BiH. Dalje je navedeno da je članom 1. st. (1) i (2) Zakona o zabrani raspolaganja utvrđeno koja se nepokretna imovina smatra državnom imovinom BiH. Također su naveli da je Ustavni sud u Odluci broj U 1/11 smatrao da je "visoki predstavnik donio adekvatne zakone o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom" kako bi pomogao proces donošenja zakona na državnom i nižim nivoima o pravima vlasništva, upravljanja i drugim pitanjima u vezi s državnom imovinom.

9. Nadalje, podnosioci zahtjeva su istakli da vlasti BiH nisu donijele zakon kojim bi se reguliralo pitanje državne imovine, ali da je to pitanje djelimično pokušao regulirati zakonodavac u entitetu Republika Srpska donoseći osporene odredbe Zakona o stvarnim pravima. Naveli su da kontinuitet države BiH, kako je propisan članom I/l. Ustava BiH, u konkretnom slučaju podrazumijeva kontinuitet prava države BiH da regulira pitanje državne imovine koja joj je pripadala po osnovu prava raspolaganja, upravljanja ili korištenja. Pod tom imovinom svakako se mogu smatrati i stvari, nekretnine i gradsko građevinsko zemljište iz čl. 324. i 325. Zakona o stvarnim pravima. Ta imovina predstavlja dio društvene, odnosno državne imovine za koju je Ustavni sud utvrdio da može biti predmet raspolaganja, prije svega, zakonima na nivou BiH (odluke Ustavnog suda br. U 1/11, U 8/19, U 9/19). Jednostrano rješenje koje je uspostavljeno osporenim odredbama Zakona o stvarnim pravima, prema ocjeni podnosilaca zahtjeva, predstavlja kršenje člana I/l. Ustava BiH.

10. I pored toga, kako su istakli podnosioci zahtjeva, što je očigledno da stvari, nekretnine i gradsko građevinsko zemljište iz osporenih odredaba Zakona o stvarnim pravima predstavljaju dio državne imovine koji je Sporazumom o sukcesiji postao imovina države BiH, osporenim odredbama je propisano da se pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja, po sili zakona, ukoliko na drugi način, do stupanja na snagu ovog zakona, nisu postala vlasništvo drugog lica, pretvara u pravo vlasništva dotadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika (Republike, jedinice lokalne samouprave, javnog preduzeća, te javne ustanove i druge javne službe koje su formirale Republika ili jedinice lokalne samouprave), odnosno jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nalazi. Na taj način je, kako je zaključeno, državi BiH oduzeto pravo da izvršava svoje međunarodne obaveze propisane članom III/3.b) Ustava BiH, što te odredbe Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske čini neodrživim.

11. Podnosioci zahtjeva su naveli da osporene odredbe, također, krše član IV/4.e) Ustava BiH kojima se Parlamentarnoj skupštini BiH daje nadležnost u ostalim pitanjima koja su potrebna za provođenje dužnosti države.

12. Pitanje državne imovine, kako ističu podnosioci zahtjeva, najprije bi trebalo regulirati zakonom na nivou BiH. Njime bi se jasno pozicionirala nadležnost entiteta, pridržavajući se Ustava BiH i "odluka institucija BiH" i harmoniziralo postupanje nadležnih tijela unutar BiH.

13. Podnosioci zahtjeva su predložili da Ustavni sud usvoji zahtjev za ocjenu ustavnosti, utvrdi da osporene odredbe nisu u saglasnosti sa čl. I/l, III/3.b), te članom IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da, u skladu sa čl. 61. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, osporene odredbe prestaju da važe narednog dana od dana objavljivanja odluke u "Službenom glasniku BiH"

b) Odgovor na zahtjev


14. Narodna skupština je, prije svega, u odgovoru osporila ovlaštenje podnosiocima zahtjeva za pokretanje postupka u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine jer Vijeće naroda RS ne predstavlja jedan poseban dom Narodne skupštine RS, a što proizlazi iz člana 69. stav 2. Ustava RS. Stoga je jasno da Vijeće naroda koje posjeduje restriktivnu nadležnost predstavlja jedno posebno tijelo za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa bilo kojeg od konstitutivnih naroda, a ne drugi dom Narodne skupštine RS.

15. Prema mišljenju Narodne skupštine, navedeni zahtjev nije osnovan, te ga stoga Ustavni sud treba odbiti, kao i zahtjev za donošenje privremene mjere. U prilog navedenom je istaknuto da je Amandmanom XXXII na član 68. tačka 6. Ustava Republike Srpske propisano da Republika Srpska, između ostalog, uređuje i osigurava vlasničke i obligacione odnose i zaštitu svih oblika vlasništva, dok je tačkom 8. istog člana propisano da Republika Srpska uređuje osnovne ciljeve i pravce privrednog, naučnog, tehnološkog, demografskog i socijalnog razvoja, razvoja poljoprivrede i sela itd. Osim toga, i član 58. stav 1. Ustava Republike Srpske propisuje da se vlasnička prava nad sredstvima u društvenom vlasništvu i uvjeti pod kojima se ta sredstva prenose u druge oblike vlasništva uređuju zakonom.

16. Nadalje je istaknuto da je u svim stvarnopravnim zakonodavstvima u BiH, a što je općeprihvaćen princip u uporednim evropskim nacionalnim zakonodavstvima, pravo vlasništva isto za sve – za svakog titulara prava, za svakog vlasnika stvari. Pravno reguliranje vlasničkopravnih odnosa vrši se zakonom i zakonska rješenja koja se tiču prava vlasništva jednako vrijede za sve subjekte prava, bili oni privatnopravnog ili javnopravnog karaktera. Činjenica da je vlasnik stvari grad ili općina, odnosno javno preduzeće ili fizičko lice ne utječe na obim i sadržaj prava vlasništva. Prema tome, onaj ko ima nadležnost da uređuje vlasničkopravne odnose ne može biti proglašen nenadležnim zato što se u odnosu na neke stvari kao titular prava vlasništva može pojaviti javnopravni subjekt. S druge strane, u Ustavu BiH ne postoji kategorija državna imovina jer sva imovina koja nije u vlasništvu fizičkih i pravnih lica pripada entitetima. Konačna potvrda te tvrdnje je u činjenici da je proces privatizacije u BiH proveden upravo tako što je svaki od entiteta izvršio privatizaciju, tj. prodao državni kapital u privrednim društvima koja su se nalazila na njihovoj teritoriji, čime je prihvaćen i implementiran teritorijalni princip.

17. Narodna skupština je zaključila da iz navedenih odredaba Ustava Republike Srpske, a koje su i ustavni osnov za donošenje predmetnog zakona, jasno proizlazi da Republika Srpska ima nadležnost za donošenje Zakona o stvarnim pravima, odnosno ima nadležnost da regulira sva pitanja koja su od značaja za pretvaranje prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja na nekretninama u društvenom, odnosno državnom vlasništvu u pravo vlasništva Republike Srpske ili jedinice lokalne samouprave.

18. Dalje je istaknuto da su navodi podnosilaca zahtjeva da su osporenim odredbama povrijeđeni čl. I/1, III/3.b) i IV/4.e) Ustava BiH u potpunosti bez osnova. U odnosu na član I/1. Ustava BiH, Narodna skupština je istakla da se navedenim članom propisuje striktno kontinuitet međunarodnopravnog subjektiviteta BiH, koji nema za posljedicu pravni kontinuitet imovine, niti se može dovesti u vezu s pravom države BiH u unutrašnjem pravu uopće. Predmetna odredba Ustava BiH, kako je dalje istaknuto, uređuje postojanje BiH kao subjekta međunarodnog javnog prava i ni na koji način ne regulira unutrašnje uređenje, niti bilo šta što se može ticati stvarnih prava. U odnosu na član III/3.b) Ustava BiH, kojim je propisano da će se entiteti i sve njihove administrativne jedinice u potpunosti pridržavati tog ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe BiH i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija BiH, suprotno navodima podnosilaca zahtjeva da se osporenom odredbom krši navedena odredba Ustava BiH, Narodna skupština smatra da je osporena odredba donesena na osnovu ovlaštenja koje je sadržano u Ustavu Republike Srpske, koji je u saglasnosti s Ustavom BiH. Prema mišljenju Narodne skupštine, nisu osnovani ni navodi da je osporenom odredbom povrijeđen i član IV/4.e) Ustava BiH, prema kojem je Parlamentarna skupština BiH nadležna za ostala pitanja koja su potrebna da se provedu njene dužnosti ili koja su joj dodijeljena zajedničkim sporazumom entiteta. Suprotno navodima podnosilaca zahtjeva, Narodna skupština smatra da se prilikom tumačenja navedene odredbe ona mora dovesti u vezu sa članom III/1, kojim se nabrajaju pitanja, a koja su u nadležnosti institucija BiH i nikako na ostala pitanja.

19. Dalje je istaknuto da je donošenjem Zakona o stvarnim pravima, kako u Republici Srpskoj u skladu s Ustavom Republike Srpske tako i u Federaciji BiH u skladu s Ustavom Federacije BiH, a sve u skladu sa članom III/3.a) Ustava BiH, u završnim odredbama navedenih zakona utvrđen način pretvaranja društvenog, odnosno državnog vlasništva i njegovih izvedenih prava upravljanja, korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva fizičkih ili pravnih lica ili u pravo vlasništva nosilaca vlasništva javnog prava, a koja su utvrđena navedenim zakonima (Republika Srpska i Federacija BiH, kantoni Federacije BiH, javne ustanove Republike Srpske i Federacije BiH, javna preduzeća Republike Srpske i Federacije BiH, jedinice lokalne samouprave Republike Srpske i Federacije BiH i sl.).

20. Također, Zakonom o stvarnim pravima Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 66/13 i 100/13) u završnim odredbama je regulirana obaveza uknjižbe stvarnih prava, te član 361. stav 2. propisuje da je nadležno pravobranilaštvo dužno u roku od tri godine od dana stupanja na snagu tog zakona pokrenuti postupak za upis stvarnih prava na nekretninama čiji su nosilac Federacija, kantoni, odnosno jedinice lokalne samouprave, kao i upis javnih i općih dobara. Navedenim zakonom je propisan i definiran postupak za upis stvarnih prava.

21. Nadalje je istaknuto da je osporenim odredbama Zakona o stvarnim pravima regulirano ko su nosioci prava vlasništva javnog prava. Uporednom analizom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske i Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH proizlazi da su pitanja nosilaca vlasništva javnog prava regulirana na isti način, dok se razlika ogleda u postupku za upis i terminološkim pojmovima nosilaca javnih prava. Istaknuto je da su već deset godina od donošenja Zakona o stvarnim pravima na snazi prijelazne i završne odredbe kojima je reguliran postupak pretvaranja društvenog, odnosno državnog vlasništva i njegovih izvedenih prava u vlasništvo. Iz prethodno navedenog proizlazi da su osporenim odredbama Zakona o stvarnim pravima samo precizirane odredbe koje su već na snazi.

22. Prema mišljenju Narodne skupštine, zakonodavstvo i praksa u BiH i sva politička tijela u BiH u godinama nakon Dejtonskog sporazuma uvažavaju da državna imovina pripada entitetima, a ne nivou BiH. Istaknuto je da i zakoni koje je donijela Parlamentarna skupština BiH potvrđuju shvatanje da državna imovina pripada entitetima, te je tako 1998. godine odlukom visokog predstavnika donesen Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, da bi 19. jula 1999. godine Parlamentarna skupština BiH usvojila isti Okvirni zakon. Također je istaknuto da je Vijeće ministara još 2005. godine donijelo Odluku o osnivanju Komisije za državnu imovinu, koja je imala zadatak da utvrdi kriterije za podjelu državne imovine između različitih nivoa vlasti, ali nije postigla saglasnost o tim pitanjima. Neriješeni status državne imovine uvjetovao je propisivanje zabrane raspolaganja tom imovinom. U odlukama o zabrani raspolaganja državnom imovinom, kako je istaknuto, ne tvrdi se da je nivo BiH sam po sebi titular državne imovine koja se nalazi na teritoriji entiteta, niti se njima određuje titular.

23. Imajući u vidu navedeno, Narodna skupština smatra da osporenim odredbama nisu povrijeđene odredbe čl. I/1, III/3.b), IV/4.e) Ustava BiH zbog čega predlaže da Ustavni sud predmetni zahtjev odbije, odnosno da utvrdi da ne postoji povreda u smislu nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.a) Ustava, tj. da su osporene odredbe u skladu s Ustavom BiH.

IV. Relevantni propisi 24. Ustav Bosne i Hercegovine:


Član I/1.

Kontinuitet

Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada "Bosna i Hercegovina", nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. [...]

Član III/3.b)

b) Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.

Član IV/4.e)

Parlamentarna skupština je nadležna za:

[...]

e) Ostala pitanja koja su potrebna da se provedu njene dužnosti, ili koja su joj dodijeljena zajedničkim sporazumom entiteta.

25. Zakon o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.
Svojina i druga stvarna prava

(1) Ovim zakonom uređuju se sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava svojine, drugih stvarnih prava i državine.

(2) Stvarna prava su: pravo svojine, pravo građenja, založno pravo, pravo stvarne i osobne službenosti i pravo realnog tereta.

(3) Odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo svojine shodno se primjenjuju na sva druga stvarna prava, osim ako posebnim zakonom nije drukčije propisano ili to proizlazi iz njihove pravne prirode.

I Prijelazne odredbe


Član 324.
1. Pretvaranje društvene svojine

Pretvaranje prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja

(1) Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.

U članu 324. stav 2. briše se.

(3) Nosilac prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini iz stava 1. ovog člana su Republika, jedinica lokalne samouprave, javna preduzeća, te javne ustanove i druge javne službe koje su formirale Republika ili jedinica lokalne samouprave, kao nosioci prava svojine javnog prava.

(4) Pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postale svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nalazi ta nepokretnost, ako je nosilac tog prava prestao da postoji i nema pravnog sljednika.

Član 325.
Pretvaranje prava na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine

Privremeno pravo korištenja do preuzimanja, pravo korištenja radi građenja i trajno pravo korištenja na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika.

Član 325a.
Pretvaranje u pravo svojine Republike Srpske

Upis nosioca prava na nepokretnostima upisanim u javnim evidencijama kao društvena ili državna svojina iz člana 324. st. 1. i 4. i člana 325. Zakona, čiji su zahtjevi za pretvaranje tih prava u pravo svojine rješenjem nadležnog organa uprave pravosnažno odbijeni brisaće se, a upis društvene, odnosno državne i opštenarodne imovine pretvoriće se u pravo svojine Republike Srpske.

Član 326.
Rješenje o pretvaranju u pravo svojine

(1) Organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove provodi postupak i donosi rješenje o pretvaranju prava iz člana 324. st. 1. i 4. i člana 325. ovog zakona, po zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti.

Stav 2. briše se.

(3) Uknjižba se provodi po pravnim pravilima kojima je regulisan upis prava u javne evidencije o nepokretnostima i prava na njima.

Član 329.
Brisanje starih hipoteka

Sudovi po službenoj dužnosti brišu hipoteke upisane u javnu evidenciju prije prijenosa opterećene nepokretnosti u državnu svojinu.

Član 349. stav 1.
Promet i raspolaganje nepokretnostima u svojini Republike

(1) Na promet i raspolaganje nepokretnostima u svojini Republike do donošenja posebnih propisa, primjenjivat će se odredbe ovog zakona, Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 32/05, 32/06, 100/06, 44/07, 86/07), Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 74/02), Sporazuma o pitanjima sukcesije ("Službeni glasnik BiH" /dodatak - Međunarodni ugovori/ br. 10/01 i 41/01), Odluke o provođenju Aneksa "G" Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), Odluke o obavezi zaštite državne imovine, finansijskih potraživanja i dugovanja pravnih lica iz BiH u drugim državama bivše SFRJ ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), međudržavnih ugovora o rješavanju imovinsko-pravnih odnosa između država nastalih raspadom bivše SFRJ, te drugih propisa.

26. U Zakonu o stvarnim pravima Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/13, 100/13 i 32/19 – odluka USFBiH) relevantne odredbe glase:

Član 338.
Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja

(1) Ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.

(2) Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovog zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštena ishoditi uknjižbu svoga prava.

(3) Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nosioca prava upravljanja odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom osnovu postalo vlasništvo druge osobe a posebnim zakonom nije određeno drugačije.

(4) Odredbe ovog zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nosioca tih prava.

Član 339.
Pretvorba prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta

Prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada u državnom vlasništvu, koje nije prestalo do donošenja ovoga zakona pretvara se njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjeg nosioca tog prava ili njegovog pravnog sljednika, a upis toga prava smatra se kao upis prava vlasništva, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.

Član 364. stav 1.


Promet i raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije,

kantona i jedinica lokalne samouprave

(1) Promet i raspolaganje nekretninama u vlasništvu Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave u prijelaznom periodu vrši se na način i pod uvjetima određenim ovim zakonom, Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj: 20/05), Zakonom o zemljišnim knjigama ("Službene novine Federacije BiH", br. 19/03 i 54/04), Sporazumom o pitanjima sukcesije ("Službeni glasnik BiH /dodatak -Međunarodni Ugovori/ br. 10/2001 i 41/2001), Odlukom o sprovođenju Aneksa "G" sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH ("Službeni glasnik BiH", broj: 2/04), Odlukom o obavezi zaštite državne imovine, finansijskih potraživanja i dugovanja pravnih osoba iz BiH u drugim državama bivše SFRJ ("Službeni glasnik BiH", broj: 2/04), međudržavnim ugovorima o rješavanju imovinsko-pravnih odnosa između država nastalih raspadom bivše SFRJ, te drugim propisima.

27. U Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07 i 58/08) relevantne odredbe glase:

Član 1.


Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i

2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 2.


Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.

Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.

Član 3.


Imovina i prava preduzeća, registrovana kao takva, koja su predmet privatizacije prema Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 14/98 i 14/00) i važećih propisa donesenih na osnovu njega, izuzimaju se od privremene zabrane prema ovom zakonu.

Osim toga, Komisija za državnu imovinu osnovana Odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 10/05, u daljem tekstu: "Komisija") može, na prijedlog zainteresovane strane, odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane prema ovom zakonu.

Dio državne imovine koja će i dalje služiti za potrebe odbrane se, na osnovu i u skladu s čl. 71-74. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 88/05), također izuzima od privremene zabrane proglašene ovim Zakonom.

Član 4.


Privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu sa ovim zakonom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije, odnosno do potvrđivanja prihvatljivog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine između države i drugih nivoa vlasti od strane Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, ili dok visoki predstavnik drugačije ne odluči.

28. U Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 20/05, 17/06, 62/06, 40/07, 70/07, 94/07 i 41/08) relevantne odredbe glase:

Član 1.


Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije u Federaciji Bosne i Hercegovine; i

2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina (SRBiH) do 31. decembra 1991. god, koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije Federacije Bosne i Hercegovine.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 2.


Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.

Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.

Član 3.


Slijedeća imovina će biti izuzeta od zabrane utvrđene u članu 1. ovog zakona i uključuje:

1. Imovinu i prava preduzeća, registrirana kao takva, koja su predmet privatizacije kako je definirano odredbom člana 1. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 8/99, 45/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04 i 44/04); i koja su trenutno određena ili će biti određena kao sastavni dio odobrenog aktivnog bilansa preduzeća kako je regulisano Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine Federacije BiH", br. 12/98 i 40/99) i Uredbom o metodologiji za pripremu programa privatizacije i početnog bilansa stanja ("Službene novine Federacije BiH", br. 10/98, 26/98, 49/99 i 40/00); kao i imovina i prava koja su predmet male privatizacije. Nadležni organ, u skladu sa spomenutim zakonima, ima pravo da utvrdi izmijenjeni i dopunjeni aktivni bilans, ali će po službenoj dužnosti obavijestiti Komisiju o svakom dodavanju bilansu imovine utvrđene u članu 1. ovog zakona; i

2. Imovinu koja je predmet prodaje prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 56/01, 61/01, 15/02 i 54/04).

Osim toga, Komisija za državnu imovinu osnovana Odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 10/05, u daljem tekstu: Komisija) može, na prijedlog zainteresovane strane, odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane prema ovom zakonu.

Dio državne imovine koja će i dalje služiti za potrebe odbrane se, na osnovu i u skladu s čl. 71-74. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 88/05), također izuzima od privremene zabrane proglašene ovim Zakonom.

29. U Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 32/05, 32/06, 100/06, 44/07, 86/07, 113/07 i 64/08) relevantne odredbe glase:

Član 1.


Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. godine potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije u Republici Srpskoj; i

2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina (u daljem tekstu: SRBiH) do 31. decembra 1991. godine, koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije ili organa u Republici Srpskoj.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 2.


Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.

Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.

Član 3.


Slijedeća imovina će biti izuzeta od zabrane utvrđene u članu 1. ovog zakona i uključuje:

1. Imovinu i prava preduzeća, registrovana kao takva, koja su predmet privatizacije kako je definisano odredbom člana 1. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 24/98, 62/02, 38/03 i 65/03); i koja su trenutno određena ili će biti određena kao sastavni dio odobrenog aktivnog bilansa preduzeća kako je regulisano Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 24/98). Nadležni organ, u skladu sa spomenutim zakonima, ima pravo da utvrdi izmijenjeni i dopunjeni aktivni bilans, ali će po službenoj dužnosti obavijestiti Komisiju o svakom dodavanju bilansu imovine utvrđene u članu 1. ovog zakona; i

2. Imovinu koja je predmet prodaje prema Zakonu o privatizaciji stanova u državnom vlasništvu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 11/00, 20/00, 18/01, 35/01, 65/01, 47/02, 65/03, 03/04, 70/04 i 2/05).

Osim toga, Komisija za državnu imovinu osnovana Odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 10/05, u daljem tekstu: "Komisija") može, na prijedlog zainteresovane strane, odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane prema ovom zakonu.

Dio državne imovine koja će i dalje služiti za potrebe odbrane se, na osnovu i u skladu s čl. 71-74. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 88/05), takođe izuzima od privremene zabrane proglašene ovim zakonom.

30. Zakon o pretvorbi društvene svojine ("Službeni list Republike BiH" broj 33/94 od 25. novembra 1994. godine). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


Danom stupanja na snagu ovog zakona Republika Bosna i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Republika) postaje nosilac prava svojine na imovini u društvenoj svojini na kojoj pravo raspolaganja nema Federacija Bosne i Hercegovine i to:

1. prirodnim bogatstvima i dobrima u općoj upotrebi;

2. društvenom kapitalu iskazanom u bilansima stanja pravnim lica na dan 31. decembra 1991. godine;

3. sredstvima na kojima pravo korišćenja i upravljanja imaju: mjesne zajednice, društvene organizacije, udruženja građana i političke organizacije, izuzev sredstava koje su te zajednice i organizacije pribavile iz drugih izvora osim budžeta, sredstava za finansiranje zajedničkih potreba, donacija društvenih pravnih lica i samodoprinosa građana;

4. nekretninama koje su izgrađene ili po drugom osnovu stečene iz sredstava budžeta, sredstava za finansiranje zajedničkih potreba te sredstva samodoprinosa građana i donacija bez obzira da li se kod društvenog pravnog lica kao korisnika vode ili ne vode u poslovnim knjigama, odnosno da li su upisane u zemljišne knjige.

Član 3.


Stvarna prava trećih lica na nekretninama iz člana 1. ovog zakona, koja su stečena u skladu sa zakonom, ne mijenjaju se.

Član 4.


Ovlašćenja i obaveze po osnovu svojine iz člana 1. ovog zakona za organe Republike, okruga-kantona i općina uredit će se posebnim zakonom.

Do donošenja zakona iz stava 1. ovog člana ovlašćenja i obaveze po osnovu svojine iz člana 1. ovog zakona vrše nadležni organi u skladu sa važećim propisima.

Član 9.


Pravo vlasništva na imovini na kojoj pravo raspolaganja ima Republika Bosna i Hercegovina i podjela te imovine između Republike Bosne i Hercegovine i Federacije uredit će se posebnim zakonom.

Član 10.


Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:

1. Zakona o društvenom kapitalu ("Službeni list RBiH", broj 2/92);

2. Člana 5. Zakona o javnim preduzećima ("Službeni list RBiH" br. 4/92, 21/92 i 13/94);

3. Zakona o pretvorbi društvene u druge oblike svojine u preduzećima za proizvodnju naoružanja i vojne opreme ("Službeni list RBiH – Posebno glasilo", broj 7/93).

31. Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 4/93, 29/94, 31/94, 9/95 – odluka USRS, 8/96, 20/98 – odluka USRS, 74/07 i 83/07). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


Zbog trajanja stanja neposredne ratne opasnosti i mogućnosti da preraste u ratno stanje, pitanjima zaštite društvene imovine svi korisnici dužni su pokloniti posebnu pažnju.

Član 2.


Po proteku vanrednih prilika i okolnosti iz prethodnog člana:

- izvršiće se revizija do sada sprovedenih vlasničkih transformacija;

- razmotriće se mogućnosti i formulisati način transformacije državne imovine u privatnu na osnovu realnih procjena stvorenih ekonomskih vrijednosti;

- imaće se u vidu doprinosi u sticanju (i društva i pojedinca) i neophodnost da država vodi brigu o borcima i njihovim porodicama.

32. U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 14/98, 12/99, 14/00, 16/02 i 88/05 – ispravka) relevantne odredbe glase:

Član 2.
Sukladno GFAP ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovom teritoriju koji nisu u privatnom vlasništvu. [...]

V. Dopustivost


33. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne Hercegovine.

Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:

- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

34. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnijelo je sedam delegata Vijeća naroda Republike Srpske, koje ukupno broji 28 delegata, što čini ¼ članova bilo kojeg zakonodavnog organa entiteta, što znači da je, suprotno tvrdnjama Narodne skupštine RS, zahtjev podnio ovlašteni subjekt, u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 7/10 od 26. novembra 2010. godine, tačka 21, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba).

VI. Meritum


35. Podnosioci zahtjeva smatraju da osporene odredbe entitetskog Zakona o stvarnim pravima nisu u skladu sa čl. I/1, III/3.b) i IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine budući da Narodna skupština nema ustavni osnov da regulira pitanje predmetnog dijela državne imovine koja je, prema odredbama Ustava BiH, u isključivoj nadležnosti države BiH i njenih organa.

36. U zahtjevu je istaknuto da je osporenim odredbama (čl. 324. i 325) određeno da će se društveno, odnosno državno vlasništvo na stvarima, nekretninama i gradskom građevinskom zemljištu koje do stupanja na snagu tog zakona nije postalo vlasništvo drugog lica pretvoriti u pravo vlasništva dotadašnjeg nosioca ili pravnog sljednika (a da oni mogu biti Republika Srpska, jedinice lokalne samouprave, javna preduzeća, javne ustanove i druge javne službe koje su formirale Republika Srpska ili jedinice lokalne samouprave). Također je navedeno da je osporenim odredbama (čl. 325a, 326. i 329) propisan postupak pretvaranja i uknjižbe društvenog vlasništva u pravo vlasništva, te brisanje starih hipoteka upisanih u javne evidencije prije prijenosa opterećene nekretnine u državno vlasništvo. Podnosioci zahtjeva smatraju da navedena imovina potpada pod okvir Zakona o zabrani raspolaganja, kojim je utvrđeno koja se nepokretna imovina smatra državnom imovinom BiH. Pod tom imovinom, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, svakako se mogu smatrati i stvari, nekretnine i gradsko građevinsko zemljište iz osporenih odredbi. Podnosioci zahtjeva su se pozvali na ustanovljenju praksu Ustavnog suda u predmetima br. U 1/11, U 8/19 i U 9/19, prema kojoj predmetna imovina, po mišljenju podnosilaca zahtjeva, predstavlja dio društvene, odnosno državne imovine koja može biti predmet raspolaganja, prije svega, zakonima na nivou BiH. Jednostrano rješenje pretvaranja društvenog vlasništva u vlasništvo dotadašnjeg nosioca ili njegovog sljednika koje je uspostavljeno osporenim odredbama entitetskog zakona, prema ocjeni podnosilaca zahtjeva, predstavlja kršenje člana I/l, člana III/3.b) i člana IV/4.e) Ustava BiH, prema kojima BiH ima isključivo pravo nastaviti da regulira državnu imovinu čiji je ona titular.

37. U odgovoru Narodne skupštine je navedeno da osporenim odredbama nisu povrijeđene odredbe čl. I/1, III/3.b), IV/4.e) Ustava BiH. Narodna skupština smatra da entiteti, pa tako i Republika Srpska, imaju ustavnu nadležnost da reguliraju pitanja državne imovine, odnosno da imaju nadležnost za donošenje predmetnog Zakona o stvarnim pravima i njime reguliraju vlasničke odnose. Prema mišljenju Narodne skupštine, onaj ko ima nadležnost da uređuje vlasničkopravne odnose ne može biti proglašen nenadležnim zato što se u odnosu na neke stvari kao titular prava vlasništva može pojaviti javnopravni subjekt. Istaknuto je da se pravno reguliranje vlasničkopravnih odnosa vrši zakonom i zakonska rješenja koja se tiču prava vlasništva jednako vrijede za sve subjekte prava, bili oni privatnopravnog ili javnopravnog karaktera, te da činjenica da je vlasnik stvari grad ili općina, odnosno javno preduzeće ili fizičko lice ne utječe na obim i sadržaj prava vlasništva.

38. Osporene odredbe glase:

Član 324.
1. Pretvaranje društvene svojine

Pretvaranje prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja

(1) Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.

U članu 324. stav 2. briše se.

(3) Nosilac prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini iz stava 1. ovog člana su Republika, jedinica lokalne samouprave, javna preduzeća, te javne ustanove i druge javne službe koje su formirale Republika ili jedinica lokalne samouprave, kao nosioci prava svojine javnog prava.

(4) Pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postale svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nalazi ta nepokretnost, ako je nosilac tog prava prestao da postoji i nema pravnog sljednika.

Član 325.
Pretvaranje prava na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine

Privremeno pravo korištenja do preuzimanja, pravo korištenja radi građenja i trajno pravo korištenja na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika.

Član 325a.
Pretvaranje u pravo svojine Republike Srpske

Upis nosioca prava na nepokretnostima upisanim u javnim evidencijama kao društvena ili državna svojina iz člana 324. st. 1. i 4. i člana 325. Zakona, čiji su zahtjevi za pretvaranje tih prava u pravo svojine rješenjem nadležnog organa uprave pravosnažno odbijeni brisaće se, a upis društvene, odnosno državne i opštenarodne imovine pretvoriće se u pravo svojine Republike Srpske.

Član 326.
Rješenje o pretvaranju u pravo svojine

(1) Organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove provodi postupak i donosi rješenje o pretvaranju prava iz člana 324. st. 1. i 4. i člana 325. ovog zakona, po zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti.

Stav 2. briše se.

(3) Uknjižba se provodi po pravnim pravilima kojima je regulisan upis prava u javne evidencije o nepokretnostima i prava na njima.

Član 329.
Brisanje starih hipoteka

Sudovi po službenoj dužnosti brišu hipoteke upisane u javnu evidenciju prije prijenosa opterećene nepokretnosti u državnu svojinu.

39. Ustavni sud ističe da se pitanjima državne imovine i ustavne nadležnosti za njeno reguliranje bavio u Odluci broj U 1/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 1/11 od 13. jula 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud je ocjenjivao ustavnost Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja, te je zaključio da je Republika Srpska donijela osporeni zakon protivno čl. I/1, III/3.b) i IV/4.e) Ustava BiH jer se radi o isključivoj nadležnosti BiH u reguliranju pitanja imovine iz spornog člana 2. osporenog zakona, da je iz tih razloga osporeni zakon protuustavan i da cjelokupan zakon ne može ostati na pravnoj snazi (op. cit. U 1/11, tačka 86).

40. Ustavni sud je u Odluci broj U 1/11 od 13. jula 2012. godine ispitivao da li je Republika Srpska imala ustavnu nadležnost da donese Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja. Međutim, u toj odluci Ustavni sud je objasnio šta se smatra pod pojmom državna imovina. Tako je u tački 62. navedeno: "Državna imovina, iako je to oblik vlasništva koji je po svojoj strukturi sličan građanskopravnom privatnom vlasništvu, predstavlja poseban pravni koncept, te, iz tog razloga, uživa poseban status. Državna imovina je karakteristična po javnopravnoj prirodi odnosa subjekata i korištenja te imovine, kao i njezinog titulara. Ona obuhvata, s jedne strane, pokretne i nepokretne stvari koje su u rukama javne vlasti i koje joj služe radi vršenja te vlasti, s druge strane, ona može obuhvatiti 'javno dobro' (morska voda i morsko dno, riječna voda i riječna korita, jezera, planine i druga prirodna bogatstva, javna saobraćajna mreža, saobraćajna infrastruktura itd.). Ono, po svojoj prirodi, prioritetno služi svim ljudima u državi. Kao takvo, 'javno dobro' može biti izuzeto iz pravnog prometa (res extra commercium) zbog svog značaja jer je to jedini način da bude sačuvano i zaštićeno".

41. Osim toga, u tački 77. Odluke broj U 1/11 Ustavni sud je naglasio da je predmet reguliranja spornog zakona koji se ispituje "nepokretna imovina koja je pripala Bosni i Hercegovini na osnovu Međunarodnog sporazuma o pitanjima sukcesije" i "nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša SRBiH". Međutim, u nastavku obrazloženja (vidi tačku 82) Ustavni sud je dodatno pojasnio da se pod pojmom državne imovine ne mogu smatrati samo nekretnine u smislu zgrada i ostalog, te je dalje naglasio: "Ustavni sud ponavlja kako državna imovina ima poseban status. Ona obuhvata, s jedne strane, pokretne i nepokretne stvari koje su u rukama javne vlasti i koje joj služe radi vršenja te vlasti. S druge strane, državna imovina može obuhvatiti javno dobro, koje po svojoj prirodi prioritetno služi svim ljudima u državi (tekuća voda, zaštita klimatskih uvjeta života, zaštita drugih prirodnih resursa, kao što su šume, nužna državna infrastrukturna mreža u smislu Aneksa 9 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH itd.). Takva imovina predstavlja odraz državnosti, njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Također, ne može se zanemariti interes BiH da zadrži 'javno dobro' kao dio državne imovine koje služi svim građanima BiH, koje nije nužno da bi se djelotvorno izvršavala specifična nadležnost određenog administrativno-teritorijalnog nivoa u državi. Osim toga, ova imovina može služiti i kao 'drugi način finansiranja troškova potrebnih za izvršavanje nadležnosti institucija BiH i međunarodnih obaveza BiH' u smislu člana IV/4.b) u vezi sa članom VIII/3. Ustava BiH".

42. Polazeći od onoga što je Ustavni sud dao kao definiciju "državne imovine" u Odluci broj U 1/11, Ustavni sud zapaža da osporene odredbe u konkretnom slučaju ne reguliraju pitanje "javnih dobara" koja su u isključivom vlasništvu države BiH, niti imovine koja je stečena bilo sukcesijom bilo time što je na njoj pravo raspolaganja i upravljanja imala SRBiH "do 31. decembra 1991. godine, koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije ili organa u Republici Srpskoj." Međutim, osporene odredbe se ipak ne odnose samo na građevinsko zemljište, već i na drugu društvenu/državnu imovinu, što se vidi iz sadržaja člana 324. koji propisuje "pretvaranje društvenog vlasništva" općenito, dok član 325. regulira pretvaranje prava na građevinskom zemljištu.

43. Stoga, pitanje koje se u konkretnom slučaju postavlja pred Ustavni sud jeste da li se osporene odredbe, a naročito odredba člana 324. Zakona o stvarnim pravima, odnose na državnu imovinu koju definira Zakon o zabrani raspolaganja.

44. U Odluci broj U 1/11 ocjenjivana je ustavnost zakona koji je propisivao da upravo ta imovina obuhvaćena Zakonom o zabrani raspolaganja postaje imovina RS, "što znači da se zakonom uređuje promjena titulara s BiH i bivše SRBiH na RS" (op. cit. U 1/11, tačka 76). Ustavni sud podsjeća da je, između ostalog, ukazao da je "predmet reguliranja osporenim zakonom 'nepokretna imovina koja je pripala Bosni i Hercegovini na osnovu Međunarodnog sporazuma o pitanjima sukcesije' i 'nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša SRBiH', dakle da je državna imovina, čiji su titulari 'Bosna i Hercegovina' i 'bivša SRBiH', regulirana i prenesena na Republiku Srpsku." Također, Ustavni sud je podsjetio na "karakteristike državne imovine kao sredstva provođenja javne vlasti koja je usko povezana s teritorijalnim i materijalnim nadležnostima organa javne vlasti, naime, s teritorijalnim integritetom i suverenitetom države", te da "u skladu s tim odredbama, državna imovina reflektira državnost, suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Prema tome, ona čini integralni dio ustavnih karakteristika i ovlaštenja države." Dakle, u Odluci broj U 1/11 Ustavni sud je ukazao u odnosu na koju državnu imovinu Republika Srpska nema nadležnost regulirati pitanje raspolaganja tom imovinom dok država ne donese odgovarajući propis u odnosu na tu imovinu.

45. U odnosu na konkretni predmet postavlja se pitanje je li pod zabranom raspolaganja društvena/državna imovina, uključujući i građevinsko zemljište na kojem su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja u relevantno vrijeme imali drugi subjekti, općine i gradovi kao jedinice lokalne samouprave. Naime, društvena/državna imovina na koju se odnose sporne odredbe Zakona o stvarnim pravima nije imovina koja je pod zabranom raspolaganja, niti imovina koju je imao u vidu Ustavni sud u Odluci broj U 1/11, odnosno nije imovina na kojoj je u relevantno vrijeme pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala SRBiH. Samo se imovina na kojoj je u relevantno vrijeme (određeno zakonima o zabrani raspolaganja državnom imovinom) pravo raspolaganja, upravljanja i korištenja imala bivša SRBiH nalazi pod zabranom raspolaganja i na nju se osporene odredbe Zakona o stvarnim pravima očigledno ne odnose. Međutim, u konkretnom slučaju se radi o društvenoj/državnoj imovini kojom se može raspolagati, i to s ciljem pretvorbe društvene/državne imovine u pravo vlasništva. Naime, cilj je da se ranija društvena/državna imovina, na kojoj je postojalo pravo raspolaganja, upravljanja ili korištenja, ali ne od bivše SRBiH, transformira u moderno pravo vlasništva, koje i dalje može biti državno (entiteti, gradovi ili općine) ili, nakon postupka provedenog prema Zakonu o stvarnim pravima, ta imovina može, u određenim slučajevima, postati vlasništvo fizičkih ili pravnih lica. Znači, suština cilja koji se osporenim odredbama želi postići je ukidanje ranijih socijalističkih pravnih instituta (pravo raspolaganja, pravo upravljanja i pravo korištenja) kojima su se rješavala imovinska pitanja za vrijeme dok je BiH bila socijalistička zemlja.

46. Dakle, osporene odredbe Zakona o stvarnim pravima se, prema mišljenju Ustavnog suda, tiču, prije svega, pretvorbe prava korištenja, upravljanja i raspolaganja na imovini u društvenom/državnom vlasništvu, uključujući i građevinsko zemljište, u pravo vlasništva pod uvjetima iz navedenog zakona. To se vidi i iz njihovog naziva i sadržaja (čl. 324, 325. i 326). Osporene odredbe zapravo reguliraju završetak tranzicijskog procesa koji je počeo još donošenjem zakona o pretvaranju društvene u državnu imovinu i drugih zakona kojima se dokidalo društveno vlasništvo na kojem je počivalo društveno ekonomsko uređenje SRBiH.

47. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra korisnim ukazati na relevantne zakone koji se odnose na pitanje pretvorbe društvenog vlasništva. Prije potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, odnosno prije stupanja na snagu sadašnjeg Ustava Bosne i Hercegovine, usvojena su dva zakona, o kojima će biti više govora u nastavku obrazloženja. Republika Bosna i Hercegovina je 25. novembra 1994. godine donijela Zakon o pretvorbi društvene svojine. Navedenim zakonom je ukinut oblik društvenog vlasništva. Članom 1. Zakona o pretvorbi društvene svojine propisano je šta sve čini društveno vlasništvo na kojem, prema tom zakonu, pravo vlasništva dobija Republika Bosna i Hercegovina. Interesantno je primijetiti da ovaj zakon ne spominje stanove na kojima postoji stanarsko pravo, koji su, u to vrijeme, činili veliki udjel u ukupnom obimu društvenog vlasništva. Još bitnije je primijetiti da navedeni zakon ne spominje ni gradsko građevinsko zemljište, koje je također bilo u društvenom vlasništvu i činilo veliki udjel ukupnog društvenog vlasništva. Osim toga, ovaj zakon uzima u obzir postojanje različitih nivoa vlasti te potrebu da se izvrši podjela državne imovine između države (tada Republika BiH), zatim Federacije, kantona i općina. Republika Srpska je 28. aprila 1993. godine usvojila Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu. Osim naslova, koji upućuje na predmet reguliranja, navedeni zakon ne sadrži jasne odredbe o tome šta čini društveno vlasništvo, ko postaje titular društvenog vlasništva itd.

48. Nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, državni parlament je 2. augusta 1999. godine usvojio Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH. Navedeni zakon dao je ovlaštenje entitetima da donesu svoje zakone o privatizaciji preduzeća i banaka s obzirom na to da je članom 2. tog zakona propisano da se entitetima daje pravo da privatiziraju preduzeća i banke na svojoj teritoriji. Zakonima o zabrani raspolaganja državnom imovinom (tri zakona, jedan za nivo države, druga dva za nivo entiteta) bila je izuzeta od zabrane raspolaganja imovina koja se privatizira na osnovu entitetskih zakona o privatizaciji preduzeća i banaka, koji su donijeti u skladu s Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH. Ovdje je važno napomenuti da, iako na državnom nivou nije postojao bilo kakav zakon koji se odnosi na privatizaciju stanova na kojima postoji stanarsko pravo, tj. stanova u društvenom vlasništvu, entiteti (posebno Federacija BiH koja je još 28. novembra 1997. godine donijela Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) vrlo brzo nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine počinju s provođenjem privatizacije stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Međutim, stanovi na kojima postoji stanarsko pravo izuzeti su od zabrane raspolaganja državnom imovinom, i to Zakonom o zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije BiH i Zakonom o zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske, dok Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine ne spominje stanove na kojima postoji stanarsko pravo.

49. S ciljem zaštite državne imovine doneseni su: Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije BiH i Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske. Iako su navedeni zakoni identični po strukturi i predmetu reguliranja, ipak postoje određene razlike. Tako je u odredbama člana 1. stav 2. tačka 2. u sva tri zakona identično navedeno da je pod zabranom raspolaganja "nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god". Međutim, različito je formuliran ostatak navedene odredbe. Tako je u nastavku relevantnog dijela navedene odredbe u Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH navedeno "koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine". Za razliku od navedenog zakona, u entitetskim zakonima o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, u nastavku relevantnog dijela odredbe člana 1. stav 2. tačka 2, navedeno je "koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije Federacije Bosne i Hercegovine", odnosno "koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije ili organa u Republici Srpskoj".

50. Nakon podsjećanja na relevantni pravni okvir, te vraćajući se ne konkretan slučaj, Ustavni sud napominje da je osnovna intencija spornih odredbi Zakona o stvarnim pravima kreiranje prijelaznog građanskog pravnog sistema za period prelaska iz socijalističkog u savremeni kontinentalno evropski građanski pravni sistem. Spornim odredbama zakona utvrđena su pravila koja imaju cilj proklamiranje novih zakonskih principa putem pretvorbe društvenog vlasništva, odnosno pretvorbe prava korištenja, upravljanja i raspolaganja. Društveno vlasništvo je oblik vlasništva karakterističan za socijalističke društvene sisteme, i to kao specifičan oblik prisvajanja društvenih dobara od društveno pravnih subjekata i u ranijem sistemu je predstavljala osnovni oblik vlasništva. Ono je, u stvari, bilo negacija vlasništva jer nije imalo titulara u pravom smislu te riječi. Sporne odredbe Zakona o stvarnim pravima imaju cilj ukidanje ranijih socijalističkih oblika vlasništva i namjera zakonodavca je da se sva prava koja izviru iz društvenog vlasništva i koja su kao takva upisana u javnoj evidenciji smatraju pravom vlasništva sa tačno određenim titularom. Na taj način se domaći pravni sistem usklađuje s tradicionalnim principima sistema stvarnog prava i vrši njegova harmonizacija s pravom članica Evropske unije. Stvaranje odgovarajućeg pravnog okvira u ovoj oblasti nakon zaključivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između evropskih zajednica i njihovih država članica s jedne strane i Bosne i Hercegovine s druge strane (potpisan u Luksemburgu 16. juna 2008. godine, a stupio na snagu 1. juna 2015. godine) svakako je nužnost na putu ka evropskim integracijama.

51. Dalje, imajući u vidu osporene odredbe, Ustavni sud zapaža da će određeni dio državne imovine na koji se odnose osporene odredbe Zakona o stvarnim pravima i dalje ostati u državnoj imovini (Republika Srpska, jedinice lokalne samouprave, javna preduzeća itd.), osim imovine na kojoj će stvarna prava steći fizička ili pravna lica. Međutim, to neće biti problem u smislu ustavnosti osporenih odredbi jer zakon omogućava pretvorbu te imovine, pod određenim uvjetima, za fizička i pravna lica koja mogu postati vlasnici nakon provedenog postupka u smislu Zakona o stvarnim pravima, a pri tome imovina koja se transformira nije državna imovina u smislu Zakona o zabrani raspolaganja, niti imovina iz Odluke Ustavnog suda broj U 1/11.

52. Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje da relevantni zakonski okvir ukazuje (suprotno stavovima podnosilaca zahtjeva) da za pretvorbu svih oblika društvenog/državnog vlasništva nije uvijek bilo potrebno donijeti zakone na državnom nivou. To se pokazuje na primjeru privatizacije stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u odnosu na koje su entiteti donijeli svoje zakone već 1997. godine (Federacija BiH), odnosno 2000. godine (Republika Srpska). Entitetski zakoni o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, koji su donijeti u martu 2005. godine, izuzeli su od zabrane raspolaganja državnom imovinom stanove na kojima postoji stanarsko pravo, a koji se privatiziraju na osnovu entitetskih zakona o privatizaciji, iako na državnom nivou nije bio donijet nikakav npr. "okvirni zakon o privatizaciji stanova na kojima postoji stanarsko pravo".

53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se na osnovu Zakona o zabrani raspolaganja, zatim stavova Ustavnog suda iz Odluke broj U 1/11, ali i na osnovu sveukupne situacije kakva postoji ne može tvrditi da je sva "državna imovina" neophodno imovina države BiH, odnosno ranije SFRJ ili SRBiH u smislu Zakona o zabrani raspolaganja.

54. Stoga, u odgovoru na postavljeno pitanje (da li se sporne odredbe Zakona o stvarnim pravima odnose na državnu imovinu koja je predmet Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, kao i da li se odnose na državnu imovinu iz Odluke Ustavnog suda broj U 1/11), Ustavni sud smatra da osporene odredbe ne reguliraju pitanje imovine na koju se odnosi zabrana raspolaganja i da u tom smislu nisu suprotne odredbama Ustava BiH na koje su se pozvali podnosioci zahtjeva, odnosno Ustavni sud smatra da Republika Srpska ima nadležnost da pitanje pretvorbe društvene/državne imovine koja nije obuhvaćena Zakonom o zabrani regulira osporenim zakonom.

55. Moglo bi se postaviti pitanje eventualne zloupotrebe prava iz predmetnog zakona, odnosno pokušaja Republike Srpske da na sebe uknjiži imovinu koja je pod zabranom raspolaganja, zasnivajući to pravo na Zakonu o stvarnim pravima. Ustavni sud nema takva saznanja, ali je u svojoj dosadašnjoj praksi ocjenjivao ustavnost drugih zakona – Zakona o unutrašnjoj plovidbi Republike Srpske i Zakona o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske kojima je Republika Srpska predmetna javna dobra proglašavala vlasništvom i posjedom Republike Srpske. Navedene zakone je Ustavni sud ocijenio neustavnim, odnosno utvrdio je da su osporene odredbe suprotne članu I/1, članu III/3.b) i članu IV/4.e) Ustava BiH jer se radi o isključivoj nadležnosti BiH u reguliranju pitanja državne imovine (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu broj U 9/19 od 6. februara 2020. godine i broj U 8/19 od 6. februara 2020. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba).

56. Pored toga, Ustavni sud zapaža da odredba člana 349. Zakona o stvarnim pravima eksplicitno propisuje: "Na promet i raspolaganje nepokretnostima u svojini Republike do donošenja posebnih propisa, primjenjivat će se odredbe ovog zakona, Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja imovinom RS....". Nadalje, Ustavni sud zapaža da u svakom slučaju pokušaj knjiženja i upisa državne imovine koja je pod zabranom raspolaganja putem odredaba Zakona o stvarnim pravima bilo bi pitanje koje će najprije rješavati redovni sudovi i, kao krajnja instanca, Ustavni sud. Tako je Ustavni sud u okviru apelacione nadležnosti razmatrao predmet broj AP 1080/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1080/18 od 28. januara 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba) u kojem je zaključio da postoji kršenje ustavnog prava apelantice Bosne i Hercegovine na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer redovni sud nije razmotrio važno pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o državnoj imovini u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja i arbitrarno je primijenio materijalno pravo smatrajući da Zakon o stvarnim pravima (Federacije BiH) kao lex posterior derogira Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja (op. cit. AP 1080/18, tačka 36).

57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporene odredbe reguliraju pitanja pretvorbe društvenog/državnog vlasništva koje nije pod zabranom raspolaganja i da u tom smislu nisu suprotne odredbama čl. I/1, III/3.b) i IV/4.e) Ustava BiH (kojima je utvrđen pravni kontinuitet države BiH, da je shodno tome država Bosna i Hercegovina titular imovine pravnih prethodnika, te da BiH ima isključivo pravo nastaviti da regulira državnu imovinu čiji je ona titular) na koje su se pozvali podnosioci zahtjeva i prema kojima je u isključivoj nadležnosti BiH da regulira pitanja državne imovine koja je pod zabranom raspolaganja do donošenja odgovarajućih propisa o konačnoj raspodjeli. Također, Ustavni sud zaključuje da Republika Srpska ima nadležnost da regulira pretvorbu društvene/državne imovine koja nije obuhvaćena Zakonom o zabrani raspolaganja shodno prijelaznim odredbama Zakona o stvarnim pravima (imajući u vidu i navedeni član 349. tog zakona).

VII. Zaključak


58. Ustavni sud zaključuje da osporene odredbe Zakona o stvarnim pravima reguliraju pitanja pretvorbe društvenog/državnog vlasništva koje nije pod zabranom raspolaganja i da u tom smislu nisu suprotne odredbama čl. I/1, III/3.b) i IV/4.e) Ustava BiH na koje su se pozvali podnosioci zahtjeva i prema kojima je u isključivoj nadležnosti BiH da regulira pitanja državne imovine koja je pod zabranom raspolaganja, to jest imovine koja je pripala Bosni i Hercegovini na osnovu Međunarodnog sporazuma o pitanjima sukcesije i imovine na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša SRBiH do donošenja odgovarajućih propisa o konačnoj raspodjeli, te da Republika Srpska ima nadležnost da regulira pretvorbu društvene/državne imovine koja nije obuhvaćena Zakonom o zabrani raspolaganja shodno prijelaznim odredbama Zakona o stvarnim pravima.

59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog podnosilaca zahtjeva za donošenje privremene mjere.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević