- Sat Feb 20, 2021 2:16 pm
#4570
Odgovornost države za štetu u vezi sa privremenim oduzimanjem novčanih sredstava
Član 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni glasnik BiH” 2/92, 13/93 i 13/94);
Nema osnova odgovornosti za štetu države, primjenom člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ukoliko su njeni organi donijeli odluku o privremenom oduzimanju novčanih sredstava, kada postupanje u okviru nadležnosti ispunjava kriterije zakonitosti i pravilnosti, služi legitimnom cilju i zaštiti javnog interesa, te ako je okončano u razumnom roku koji nije u dužem vremenskom periodu na imaoca sredstava stavio prevelik teret.
Iz obrazloženja:
I prema zaključku drugostepenog vijeća nema osnova za odgovornost tužene primjenom člana 172. stav 1. ZOO za štetu koju tužba označava da je u vezi sa radnjama organa tužene preduzetih povodom privremenog oduzimanja novčanih sredstava čiji promet je imao karakter sumnjive transakcije. Ovo iz razloga jer se radi o opravdanom miješanju države u promet novčanih sredstava koje ispunjava kriterije zakonitosti sa svrhom nadzora nad finansijskim prometom. Ovaj nadzor služi legitimnom cilju propisanom u Zakonu o sprječavanju pranja novca i finansiranju terorističkih aktivnosti koji u cilju mjera otkrivanja i spriječavanja navedenih radnji u članu 4. za obveznike provođenja radnji propisuje širok spektar pravnih lica koja se bave prometom novca kao i lica koja u obavljanju profesionalnih djelatnosti mogu steči takva saznanja. Citirani zakon navođenjem predmeta zakona u članu 1., jasnim i preciznim definisanjem pojmova u članu 2. i 3., već pomenutim članom 4., te preostalim odredbama ukazuje na više nego očigledan javni interes države u namjeri da kontrolom u finansijskom i nefinansijskom sektoru spriječi i otkrije pranje novca i finaнsiranje terorističkih aktivnosti.
Pri ostvarivanju legitimnog cilja koji služi javnom interesu, u konkretnom slučaju organi tužene izvršili su privremeno oduzimanje samo novčanih sredstva za koje postojala sumnja na izvršenje krivičnog djela pranja novca. Za vrijeme trajanja mjere cijenjeno je da se odnosi na poslovni račun pravnog lica, da su organi tužene sve radnje preduzeli u razumnom roku i kompletan postupak do ukidanja privremene obustave transakcije zbog nepostojanja elementa krivičnog djela pravosnažno okončali za 4 mjeseca. Proizlazi da
donesena mjera nije u dužem vremenskom periodu tužitelja ostavila lišenog novčanog iznosa koji mu je nakon davanja naloga za uplatu na dva računa u inostranstvu preostao na njegovom računu...........
.............Pri tome drugostepeno vijeće zaključuje da su organi tužene postupali u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja države i u javnom interesu kod vršenja nadzora i nad iznosom zadržanim na računu tužitelja jer je postojao osnov sumnje da potiče iz nedozvoljene aktivnosti. Organi tužene koji su postupali u krivičnom postupku cijenili su da se mjera odnosi na finansijska sredstva koja potiču iz poslovanju, te kada se cijeni vremenski period u kome je mjera bila na snazi proizilazi da tužitelj nije podvrgnut proizvoljnom tretmanu u dužem vremenskom periodu. Stoga je vijeće zaključilo da nastala šteta za tužitelja nije bila veća od one koja je bila nužna da bi se postigao legitiman cilj kod opravdanog miješanja države u imovinska prava fizičkih i pravnih lica.
Drugostepeno vijeće ne nalazi osnovanim ukazivanje žalbe da je postupanjem tužene tužitelju povrijeđeno pravo garantovano članom 1. iz Protokola 1. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Tužitelj se poziva na pravo na neometano uživanje svoje imovine propisano u stavu 1 cititanog člana. Međutim, zanemaruje da navedena odredba propisuje i mogućnost lišenja imovine u javnom interesu, pod uslovima predviđenim zakonom, u javnom interesu i po opštim načelima međunarodnog prava, te u stavu 2. pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi nadziralo korištenje imovine u skladu sa opštim interesima. Upravo izuzeci od prava na nesmetano uživanje imovine ostvarili su se u konkretnom sporu iz razloga navedenih u obrazloženju odluke, pa se tužitelj kod ostvarivanja prava na naknadu štete neosnovano poziva na povredu prava na uživanje imovine.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 3 P 0326501 20 Pž od 11.05.2020. godine)
Član 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni glasnik BiH” 2/92, 13/93 i 13/94);
Nema osnova odgovornosti za štetu države, primjenom člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ukoliko su njeni organi donijeli odluku o privremenom oduzimanju novčanih sredstava, kada postupanje u okviru nadležnosti ispunjava kriterije zakonitosti i pravilnosti, služi legitimnom cilju i zaštiti javnog interesa, te ako je okončano u razumnom roku koji nije u dužem vremenskom periodu na imaoca sredstava stavio prevelik teret.
Iz obrazloženja:
I prema zaključku drugostepenog vijeća nema osnova za odgovornost tužene primjenom člana 172. stav 1. ZOO za štetu koju tužba označava da je u vezi sa radnjama organa tužene preduzetih povodom privremenog oduzimanja novčanih sredstava čiji promet je imao karakter sumnjive transakcije. Ovo iz razloga jer se radi o opravdanom miješanju države u promet novčanih sredstava koje ispunjava kriterije zakonitosti sa svrhom nadzora nad finansijskim prometom. Ovaj nadzor služi legitimnom cilju propisanom u Zakonu o sprječavanju pranja novca i finansiranju terorističkih aktivnosti koji u cilju mjera otkrivanja i spriječavanja navedenih radnji u članu 4. za obveznike provođenja radnji propisuje širok spektar pravnih lica koja se bave prometom novca kao i lica koja u obavljanju profesionalnih djelatnosti mogu steči takva saznanja. Citirani zakon navođenjem predmeta zakona u članu 1., jasnim i preciznim definisanjem pojmova u članu 2. i 3., već pomenutim članom 4., te preostalim odredbama ukazuje na više nego očigledan javni interes države u namjeri da kontrolom u finansijskom i nefinansijskom sektoru spriječi i otkrije pranje novca i finaнsiranje terorističkih aktivnosti.
Pri ostvarivanju legitimnog cilja koji služi javnom interesu, u konkretnom slučaju organi tužene izvršili su privremeno oduzimanje samo novčanih sredstva za koje postojala sumnja na izvršenje krivičnog djela pranja novca. Za vrijeme trajanja mjere cijenjeno je da se odnosi na poslovni račun pravnog lica, da su organi tužene sve radnje preduzeli u razumnom roku i kompletan postupak do ukidanja privremene obustave transakcije zbog nepostojanja elementa krivičnog djela pravosnažno okončali za 4 mjeseca. Proizlazi da
donesena mjera nije u dužem vremenskom periodu tužitelja ostavila lišenog novčanog iznosa koji mu je nakon davanja naloga za uplatu na dva računa u inostranstvu preostao na njegovom računu...........
.............Pri tome drugostepeno vijeće zaključuje da su organi tužene postupali u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja države i u javnom interesu kod vršenja nadzora i nad iznosom zadržanim na računu tužitelja jer je postojao osnov sumnje da potiče iz nedozvoljene aktivnosti. Organi tužene koji su postupali u krivičnom postupku cijenili su da se mjera odnosi na finansijska sredstva koja potiču iz poslovanju, te kada se cijeni vremenski period u kome je mjera bila na snazi proizilazi da tužitelj nije podvrgnut proizvoljnom tretmanu u dužem vremenskom periodu. Stoga je vijeće zaključilo da nastala šteta za tužitelja nije bila veća od one koja je bila nužna da bi se postigao legitiman cilj kod opravdanog miješanja države u imovinska prava fizičkih i pravnih lica.
Drugostepeno vijeće ne nalazi osnovanim ukazivanje žalbe da je postupanjem tužene tužitelju povrijeđeno pravo garantovano članom 1. iz Protokola 1. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Tužitelj se poziva na pravo na neometano uživanje svoje imovine propisano u stavu 1 cititanog člana. Međutim, zanemaruje da navedena odredba propisuje i mogućnost lišenja imovine u javnom interesu, pod uslovima predviđenim zakonom, u javnom interesu i po opštim načelima međunarodnog prava, te u stavu 2. pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi nadziralo korištenje imovine u skladu sa opštim interesima. Upravo izuzeci od prava na nesmetano uživanje imovine ostvarili su se u konkretnom sporu iz razloga navedenih u obrazloženju odluke, pa se tužitelj kod ostvarivanja prava na naknadu štete neosnovano poziva na povredu prava na uživanje imovine.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 3 P 0326501 20 Pž od 11.05.2020. godine)