- Sun Jan 17, 2021 2:27 pm
#4493
Član 154. Zakona o obligacionim odnosima Čl. 3. i 10. Zakona o zaštiti okoliša FBiH
U SLUČAJU KADA SU TUŽENI GRAĐANI NA PROTESTIMA JAVNO IZRAZILI SVOJE NEGATIVNO MIŠLJENJE O KORIŠTENJU KONCESIJE ZBOG ŠTETNOG UTICAJA NA ŽIVOTNU SREDINU KAO ZAINTERESIRANA JAVNOST, A TUŽITELJ, KAO KONCESIONAR, NIJE ZATRAŽIO OD KONCESORA DA PREDUZME POTREBNE MJERE I AKTIVNOSTI ZBOG NEGATIVNOG REAGOVANJA LOKALNE JAVNOSTI PROTIV KORIŠTENJA KONCESIJE, TUŽENI NISU ODGOVORNI ZA ŠTETU KOJU JE TUŽITELJ ZBOG TOGA PRETRPIO.
Iz obrazloženja:
Drugostepeni sud je na osnovu rezultata dokaznog postupka, primjenom pravila o teretu dokazivanja izveo zaključak da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Taj zaključak suda je pravilan, jer u potpunosti odgovara stanju u predmetnom spisu, iz kojeg proizlazi da su tuženi, kao građani koji su nastanjeni na spornoj lokaciji, i zbog toga zainteresovani za građevinske radove koje je po nalogu tužitelja trebalo izvoditi društvo „XY“, o tome izrazili svoje mišljenje na način predviđen zakonom. Naime, odredbom člana 3. Zakona
o zaštiti okolišta FBiH propisano je da svaka osoba ima pravo na zdrav i ekološki prihvatljiv okoliš kao temeljno ustavno pravo, a odredbom člana 10. istog zakona, da se pitanja zaštite okoliša ostvaruju putem učešća svih zainteresovanih građana. Ista prava su građanima Bosne i Hercegovine garantovana i odredbama Aarhuske konvencije, kojoj je naša zemlja pristupila u 2008. godini, ali i Ustavom BiH (pravo na život). To bi značilo da su građani, u konkretnom slučaju stanovništvo lokalnih zajednica, i u ovom slučaju imali pravo da izraze svoje mišljenje u vezi sa uticajem spornih radova na njihovu životnu sredinu, u skladu sa zakonskim propisima. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu proizlazi da su javna okupljanja građana radi izražavanja mišljenja bila organizovana i prethodno odobrena od strane nadležnih organa (PS Fojnica), to se u postupanju tuženih ne mogu naći elementi protivpravnosti, a ni namjere da se tužitelju uzrokuje šteta, zbog čega je zaključak nižestepenih sudova da tužitelj nije dokazao odgovornost tuženih za nastalu štetu, po ocjeni ovog suda u potpunosti prihvatljiv. Pravilna je i ocjena drugostepenog suda da je za odluku u ovom predmetu od značaja i okolnost da tužitelj nije dokazao da je kao koncesionar, na koga je pravo na iskorištavanje vodotoka rijeke Željeznice, kao opšteg dobra, od strane države preneseno ugovorom o koncesiji, postupao u skladu sa tim ugovorom, a što je bio dužan u smislu odredbe člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Naime, tužitelj je, prema odredbi člana 51. Ugovora u koncesiji, imao mogućnost da u slučaju da ga treće lice onemogućava ili mu otežava korištenje koncesije, o tome odmah izvijesti koncesora, čija je ugovorna obaveza da odmah po prijemu obavijesti o smetnjama za korištenje koncesije, sam ili preko nadležnih organa kantona ili općine Fojnica, odnosno preko policije, izdejstvuje preduzimanje mjera prema trećem licu kojima se osigurava da ono prestane sa onemogućavanjem ili otežavanjem koncesionara u korištenju koncesije. Kako u ovom postupku nije utvrđeno da je tužitelj tražio od koncesora da preduzme potrebne mjere i aktivnosti zbog negativnog reagovanja lokalne javnosti protiv korištenja koncesije, odnosno nije koristio svoje pravo da zahtijeva zaštitu u skladu sa ugovorom, proizlazi da je tužitelj sam odgovoran za štetu koju je pretrpio, jer da je on to učinio šteta ne bi ni nastala, ili bi nastala u manjem obimu, i za istu bi bio odgovoran koncesor, koji je ugovorom preuzeo obavezu da će, uz ispunjenje navedenog uslova, osigurati da treće lice prestane sa onemogućavanjem ili otežavanjem korištenja koncesije po tom ugovoru.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 49 0 P 022262 17 Rev od 18.4.2019. godine)
U SLUČAJU KADA SU TUŽENI GRAĐANI NA PROTESTIMA JAVNO IZRAZILI SVOJE NEGATIVNO MIŠLJENJE O KORIŠTENJU KONCESIJE ZBOG ŠTETNOG UTICAJA NA ŽIVOTNU SREDINU KAO ZAINTERESIRANA JAVNOST, A TUŽITELJ, KAO KONCESIONAR, NIJE ZATRAŽIO OD KONCESORA DA PREDUZME POTREBNE MJERE I AKTIVNOSTI ZBOG NEGATIVNOG REAGOVANJA LOKALNE JAVNOSTI PROTIV KORIŠTENJA KONCESIJE, TUŽENI NISU ODGOVORNI ZA ŠTETU KOJU JE TUŽITELJ ZBOG TOGA PRETRPIO.
Iz obrazloženja:
Drugostepeni sud je na osnovu rezultata dokaznog postupka, primjenom pravila o teretu dokazivanja izveo zaključak da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Taj zaključak suda je pravilan, jer u potpunosti odgovara stanju u predmetnom spisu, iz kojeg proizlazi da su tuženi, kao građani koji su nastanjeni na spornoj lokaciji, i zbog toga zainteresovani za građevinske radove koje je po nalogu tužitelja trebalo izvoditi društvo „XY“, o tome izrazili svoje mišljenje na način predviđen zakonom. Naime, odredbom člana 3. Zakona
o zaštiti okolišta FBiH propisano je da svaka osoba ima pravo na zdrav i ekološki prihvatljiv okoliš kao temeljno ustavno pravo, a odredbom člana 10. istog zakona, da se pitanja zaštite okoliša ostvaruju putem učešća svih zainteresovanih građana. Ista prava su građanima Bosne i Hercegovine garantovana i odredbama Aarhuske konvencije, kojoj je naša zemlja pristupila u 2008. godini, ali i Ustavom BiH (pravo na život). To bi značilo da su građani, u konkretnom slučaju stanovništvo lokalnih zajednica, i u ovom slučaju imali pravo da izraze svoje mišljenje u vezi sa uticajem spornih radova na njihovu životnu sredinu, u skladu sa zakonskim propisima. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu proizlazi da su javna okupljanja građana radi izražavanja mišljenja bila organizovana i prethodno odobrena od strane nadležnih organa (PS Fojnica), to se u postupanju tuženih ne mogu naći elementi protivpravnosti, a ni namjere da se tužitelju uzrokuje šteta, zbog čega je zaključak nižestepenih sudova da tužitelj nije dokazao odgovornost tuženih za nastalu štetu, po ocjeni ovog suda u potpunosti prihvatljiv. Pravilna je i ocjena drugostepenog suda da je za odluku u ovom predmetu od značaja i okolnost da tužitelj nije dokazao da je kao koncesionar, na koga je pravo na iskorištavanje vodotoka rijeke Željeznice, kao opšteg dobra, od strane države preneseno ugovorom o koncesiji, postupao u skladu sa tim ugovorom, a što je bio dužan u smislu odredbe člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Naime, tužitelj je, prema odredbi člana 51. Ugovora u koncesiji, imao mogućnost da u slučaju da ga treće lice onemogućava ili mu otežava korištenje koncesije, o tome odmah izvijesti koncesora, čija je ugovorna obaveza da odmah po prijemu obavijesti o smetnjama za korištenje koncesije, sam ili preko nadležnih organa kantona ili općine Fojnica, odnosno preko policije, izdejstvuje preduzimanje mjera prema trećem licu kojima se osigurava da ono prestane sa onemogućavanjem ili otežavanjem koncesionara u korištenju koncesije. Kako u ovom postupku nije utvrđeno da je tužitelj tražio od koncesora da preduzme potrebne mjere i aktivnosti zbog negativnog reagovanja lokalne javnosti protiv korištenja koncesije, odnosno nije koristio svoje pravo da zahtijeva zaštitu u skladu sa ugovorom, proizlazi da je tužitelj sam odgovoran za štetu koju je pretrpio, jer da je on to učinio šteta ne bi ni nastala, ili bi nastala u manjem obimu, i za istu bi bio odgovoran koncesor, koji je ugovorom preuzeo obavezu da će, uz ispunjenje navedenog uslova, osigurati da treće lice prestane sa onemogućavanjem ili otežavanjem korištenja koncesije po tom ugovoru.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 49 0 P 022262 17 Rev od 18.4.2019. godine)