- Fri Dec 04, 2020 1:01 pm
#4423
Unuane v. the United Kingdom (br. 80343/17), 24.11.2020. godine Povreda člana 8. EK
Aplikant je Charles Unuane, nigerijski državljanin, rođen 1963. godine.
Slučaj se odnosi na njegovu deportaciju u Nigeriju, nakon presude kojom je oglašen krivim za krivična djela u vezi sa falsificiranjem isprava, zbog čega je bio prisiljen ostaviti svog partnera i troje djece u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Aplikant je došao u UK kao posjetilac 1998. godine i sljedeće godine je dobio pravo boravka. U decembru 2000. godine u Ujedinjeno Kraljevstvo je došao njegov nigerijski partner, gdje je rođeno i njihovo troje djece.
On i njegov partner su 2009. godine osuđeni za krivična djela u vezi s falsificiranjem 30-ak aplikacija za dozvolu boravka u Ujedinjenom kraljevstvu. U konačnici je osuđen na pet godina i šest mjeseci zatvora, dok je njegov partner osuđen na 18 mjeseci zatvora.
Državni sekretar Ministarstva vanjskih poslova izdao je 2014. godine nalog za deportaciju aplikanta, njegovog partnera i dvoje njihove djece, koja u to vrijeme nisu bili britanski državljani, kao uzdržavane članove porodice aplikantovog partnera. Državni sekretar je smatrao da su aplikant i njegov partner strani izvršioci krivičnog djela i da je njihovo protjerivanje bilo za opće dobro.
Aplikant se žalio na navedenu odluku iz razloga što je imao uspostavljen porodični i privatni život u UK, zbog čega bi njegovo protjerivanje u Nigeriju predstavljalo kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima. Aplikantov partner i njihovo dvoje djece također su se žalili.
U konačnici, 2016. godine, domaći su sudovi dopustili žalbe aplikantovog partnera i djece zaključivši da bi njihovo razdvajanje bilo „pretjerano oštro“ prema djeci. Sudovi su nadalje prepoznali akutnu potrebu za roditeljskom podrškom najstarijem djetetu koje je imalo srčanu manu i koje je trebalo ići na operaciju u UK, koja u Nigeriji nije bila dostupna.
S druge strane, žalba aplikanta je odbijena, jer sud nije mogao utvrditi, kao što zahtijevaju imigracijska pravila, "izrazito uvjerljive okolnosti" protiv njegove deportacije, izvan okvira roditeljskog odnosa sa njegovom djecom.
Aplikant je deportovan u februaru 2018. godine.
Pozivajući se posebno na član 8. (pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života), aplikant prigovara da je njegova deportacija u Nigeriju nesrazmjerno ometala njegov porodični i privatni život. Dalje se žali, prema članu 8. i članu 13. (pravo na djelotvorni pravni lijek), da je domaće pravo spriječilo relevantne donosioce odluka da izvrše izbalansiranu ocjenu njegovih prava.
Evropski sud je, između ostalog, istakao da je domaći sud priznao snagu veze aplikanta sa svojim partnerom i djecom, koji bi svi ostali u Ujedinjenom Kraljevstvu. Također je priznao da ga trebaju partner i djeca, a ta potreba za roditeljskom podrškom bila je posebno važna u slučaju najstarijeg djeteta zbog njegovog zdravstvenog stanja i predstojeće operacije. Konačno, prihvatio je da je u najboljem interesu djece da on ostane u Ujedinjenom Kraljevstvu, što je faktor kojem se, prema sudskoj praksi Suda, mora pridati značajna težina.
Uzimajući u obzir ove pažljive i detaljne nalaze domaćeg suda, koji mora imati značajnu težinu u cjelokupnoj ocjeni proporcionalnosti, Sud smatra da je u okolnostima ovog slučaja ozbiljnost krivičnog djela koje je počinio aplikant nije prirode ili stupena koji bi mogao nadmašiti najbolji interes djece a kako bi opravdao njegovo protjerivanje. Stoga smatra da je protjerivanje aplikanta bilo nesrazmjerno legitimnom cilju kojem se težilo i kao takvo nije bilo "potrebno u demokratskom društvu".
Aplikant je Charles Unuane, nigerijski državljanin, rođen 1963. godine.
Slučaj se odnosi na njegovu deportaciju u Nigeriju, nakon presude kojom je oglašen krivim za krivična djela u vezi sa falsificiranjem isprava, zbog čega je bio prisiljen ostaviti svog partnera i troje djece u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Aplikant je došao u UK kao posjetilac 1998. godine i sljedeće godine je dobio pravo boravka. U decembru 2000. godine u Ujedinjeno Kraljevstvo je došao njegov nigerijski partner, gdje je rođeno i njihovo troje djece.
On i njegov partner su 2009. godine osuđeni za krivična djela u vezi s falsificiranjem 30-ak aplikacija za dozvolu boravka u Ujedinjenom kraljevstvu. U konačnici je osuđen na pet godina i šest mjeseci zatvora, dok je njegov partner osuđen na 18 mjeseci zatvora.
Državni sekretar Ministarstva vanjskih poslova izdao je 2014. godine nalog za deportaciju aplikanta, njegovog partnera i dvoje njihove djece, koja u to vrijeme nisu bili britanski državljani, kao uzdržavane članove porodice aplikantovog partnera. Državni sekretar je smatrao da su aplikant i njegov partner strani izvršioci krivičnog djela i da je njihovo protjerivanje bilo za opće dobro.
Aplikant se žalio na navedenu odluku iz razloga što je imao uspostavljen porodični i privatni život u UK, zbog čega bi njegovo protjerivanje u Nigeriju predstavljalo kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima. Aplikantov partner i njihovo dvoje djece također su se žalili.
U konačnici, 2016. godine, domaći su sudovi dopustili žalbe aplikantovog partnera i djece zaključivši da bi njihovo razdvajanje bilo „pretjerano oštro“ prema djeci. Sudovi su nadalje prepoznali akutnu potrebu za roditeljskom podrškom najstarijem djetetu koje je imalo srčanu manu i koje je trebalo ići na operaciju u UK, koja u Nigeriji nije bila dostupna.
S druge strane, žalba aplikanta je odbijena, jer sud nije mogao utvrditi, kao što zahtijevaju imigracijska pravila, "izrazito uvjerljive okolnosti" protiv njegove deportacije, izvan okvira roditeljskog odnosa sa njegovom djecom.
Aplikant je deportovan u februaru 2018. godine.
Pozivajući se posebno na član 8. (pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života), aplikant prigovara da je njegova deportacija u Nigeriju nesrazmjerno ometala njegov porodični i privatni život. Dalje se žali, prema članu 8. i članu 13. (pravo na djelotvorni pravni lijek), da je domaće pravo spriječilo relevantne donosioce odluka da izvrše izbalansiranu ocjenu njegovih prava.
Evropski sud je, između ostalog, istakao da je domaći sud priznao snagu veze aplikanta sa svojim partnerom i djecom, koji bi svi ostali u Ujedinjenom Kraljevstvu. Također je priznao da ga trebaju partner i djeca, a ta potreba za roditeljskom podrškom bila je posebno važna u slučaju najstarijeg djeteta zbog njegovog zdravstvenog stanja i predstojeće operacije. Konačno, prihvatio je da je u najboljem interesu djece da on ostane u Ujedinjenom Kraljevstvu, što je faktor kojem se, prema sudskoj praksi Suda, mora pridati značajna težina.
Uzimajući u obzir ove pažljive i detaljne nalaze domaćeg suda, koji mora imati značajnu težinu u cjelokupnoj ocjeni proporcionalnosti, Sud smatra da je u okolnostima ovog slučaja ozbiljnost krivičnog djela koje je počinio aplikant nije prirode ili stupena koji bi mogao nadmašiti najbolji interes djece a kako bi opravdao njegovo protjerivanje. Stoga smatra da je protjerivanje aplikanta bilo nesrazmjerno legitimnom cilju kojem se težilo i kao takvo nije bilo "potrebno u demokratskom društvu".