- Sun Mar 29, 2020 10:32 am
#3913
Član 19. stav 4. u vezi sa članom 64. stav 2. Zakona o radu
ZAPOSLENIKU KOJI ZA VRIJEME BOLOVANJA USLJED PRETRPLJENE POVREDE NA RADU IMA SKLOPLJEN UGOVOR O RADU NA ODREĐENO VRIJEME TAJ UGOVOR PRESTAJE EX LEGE, ISTEKOM VREMENA NA KOJI JE SKLOPLJEN. DALJNJIM KORIŠTENJEM BOLOVANJA UGOVOR NIJE „PRETVOREN“ U UGOVOR O RADU NA NEODREĐENO VRIJEME.
Iz obrazloženja:
Predmet spora je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da je radni odnos tužitelju pretvoren u radni odnos na neodređeno vrijeme uz kondemnatorni zahtjev vraćanje na posao, isplatu naknade plaća i razlike plaća u označenim periodima.
Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, proizilazi da je tužitelj bio zaposlen kod tuženog osnovom ugovora o radu na određeno vrijeme od 01.10.2011. godine do 31.08.2013. godine, da je mjesec dana prije isteka vremena na koje je zaključen posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme tužitelj doživio povredu na radu 30.07.2013. godine zbog koje je bio na bolovanju preko 3,5 mjeseci, odnosno od 30.07- 22.11.2013. godine, da po povratku tužitelja sa bolovanja tuženi je svojom odlukom (22.11.2013.) utvrdio mu prestanak ugovora o radu sa danom donošenja, a zbog isteka vremena na koji je sklopljen Ugovor o radu broj ... od ... godine. Nije bilo sporno da je tužitelj kod tuženog po ugovorima o radu na određeno vrijeme (od 01.10.2011.g; od 01.04.2012.g. i od 01.12.2012.g.) bio u radnom odnosu neprekidno dvije godine, 1 mjesec i 21 dan.
Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, a za koja je vezan revizijski sud (čl. 240. st.2. ZPP) nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 19, 64, 86. st. 1. tč.
6. ZOR8) kada su odbili tužbeni zahtjev, a za pravni zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u obrazloženju svojih presuda dali su jasne i detaljne razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem.
Odredbom člana 19. stav 4. ZOR propisano je: “Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.”
Odredbom člana 20. stav 1. tog zakona propisano je: „Prekidom ugovora o radu iz člana
19. stav. 4. ovog zakona ne smatraju se prekidi nastali zbog: ... 2. bolovanja; ...“
Odredbom člana 64. ZOR propisano je: „(1) Zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu … za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu; (2) U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovog člana, poslodavac ne može zaposleniku otkazati ugovor o radu koji je zaključen u skladu sa ovim zakonom i na određeno vrijeme”.
Prema odredbi člana 86. stav 1. tog zakona „Ugovor o radu prestaje: ... 6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme; ...“
Ovaj revizijski sud zapaža da o pravnom pitanju koje pokreće predmetna parnica - prerastanju ugovora na neodređeno vrijeme zbog bolovanja uslijed povrede na radu, ni jedna odredba dosadašnjeg ZOR (iz 1999. godine primjenjuje se jer je bio na snazi u vrijeme nastanka
1 Zakon o radu („Sl. novine FBiH“, broj 43/99 i 32/00)
spornog odnosa) nije jasno propisivala rješenje tog pitanja. Dakle, u tom zakonu u odnosu na to pitanje postojala je pravna praznina, pa je isto valjalo sagledati tumačenjem odredbi.
Smisaonom povezanošću citiranih odredbi (sistemskim tumačenjem) imajući u vidu njihov cilj i ulogu u društvu, ovaj sud izvodi zaključak da nakon što je tužitelju isteklo vrijeme za koji je sklopljen posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme tada je isti prestao (ex lege,
86. st. 1. tč. 6. ZOR), a zbog činjenice bolovanja uslijed pretrpljene povrede na radu (čl. 64. ZOR) i time nastale pravne fikcije da se ne smatra prekidom ugovora (čl. 20. st. 1. tč 2. ZOR)
- po tom ugovoru tužitelju nije radni odnos na određeno vrijeme pretvorio u radni odnos na neodređeno vrijeme (čl. 19. st. 4. tog zakona). Nakon što je tužitelju isteko posljednji sklopljeni ugovor o radu na određeno vrijeme, period radnopravnog statusa je posebne vrste (društveno) zaštićen zbog pretrpljene povrede na radu i ta činjenica, sama po sebi, ne dovodi do automatskog prerastanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Iznijeto tumačenje, po shvatanju ovog suda, u skladu je sa objektivnim ciljem zakonodavca, povoljan za zaposlenika i poslodavca. Za zaposlenika, zaštićen u radnopravnom statusu (ali, ne preko obima tog prava), a za poslodavca, mimo njegove volje nema teret radnog angažovanja zaposlenika. U suprotnom bi se u potpunosti izigrala odredbe člana 64. stav 2. ZOR čiji je smisao zaštita zaposlenika prilikom korištenja bolovanja zbog pretrpljene povrede na radu.
U prilog iznijetog tumačenja o spornom pravnom pitanju, valja reći da usvajanjem važećeg ZOR9 (stupio na pravnu snagu 20.08.2015.g.) ta pravna praznina je prestala da postoji (st. 3. čl. 71.).
Ovo, jer odredbom člana 71. tog zakona je propisano: „(1) Radniku koji je pretrpio povredu na radu ... poslodavac ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog liječenja ili oporavka ... ; (2) U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovog člana, radniku ne može prestati ugovor o radu koji je zaključen na određeno vrijeme ... ;
(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana ugovor o radu na određeno vrijeme se neće smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme u smislu člana 22. stav 4. ovog zakona“.
Posljednje pomenuta odredba člana 22. stav 4. tog novog zakona reguliše kad se ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom na neodređeno vrijeme. Bitno je pomenuti da tu pravnu fikciju reguliše istovjetano u odnosu na predpostavke, kao što je propisivala odredba člana 19. stav 4. ZOR iz 1999.godine. Razlika je u vremenskom periodu, sada je duži - tri godine a ne dvije, kako je bilo po dosadašnjem zakonu.
Kako pravna sudbina tužbenog zahtjeva u dijelu povrata na rad i tražene novčane isplate izravno zavisi o utvrđenju zakonitosti odnosno nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, to su nižestepene presude u tom dijelu pravilne i zakonite.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 49 0 Rs 026007 15 Rev od 24.12.2015. godine)
ZAPOSLENIKU KOJI ZA VRIJEME BOLOVANJA USLJED PRETRPLJENE POVREDE NA RADU IMA SKLOPLJEN UGOVOR O RADU NA ODREĐENO VRIJEME TAJ UGOVOR PRESTAJE EX LEGE, ISTEKOM VREMENA NA KOJI JE SKLOPLJEN. DALJNJIM KORIŠTENJEM BOLOVANJA UGOVOR NIJE „PRETVOREN“ U UGOVOR O RADU NA NEODREĐENO VRIJEME.
Iz obrazloženja:
Predmet spora je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da je radni odnos tužitelju pretvoren u radni odnos na neodređeno vrijeme uz kondemnatorni zahtjev vraćanje na posao, isplatu naknade plaća i razlike plaća u označenim periodima.
Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, proizilazi da je tužitelj bio zaposlen kod tuženog osnovom ugovora o radu na određeno vrijeme od 01.10.2011. godine do 31.08.2013. godine, da je mjesec dana prije isteka vremena na koje je zaključen posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme tužitelj doživio povredu na radu 30.07.2013. godine zbog koje je bio na bolovanju preko 3,5 mjeseci, odnosno od 30.07- 22.11.2013. godine, da po povratku tužitelja sa bolovanja tuženi je svojom odlukom (22.11.2013.) utvrdio mu prestanak ugovora o radu sa danom donošenja, a zbog isteka vremena na koji je sklopljen Ugovor o radu broj ... od ... godine. Nije bilo sporno da je tužitelj kod tuženog po ugovorima o radu na određeno vrijeme (od 01.10.2011.g; od 01.04.2012.g. i od 01.12.2012.g.) bio u radnom odnosu neprekidno dvije godine, 1 mjesec i 21 dan.
Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, a za koja je vezan revizijski sud (čl. 240. st.2. ZPP) nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 19, 64, 86. st. 1. tč.
6. ZOR8) kada su odbili tužbeni zahtjev, a za pravni zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u obrazloženju svojih presuda dali su jasne i detaljne razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem.
Odredbom člana 19. stav 4. ZOR propisano je: “Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.”
Odredbom člana 20. stav 1. tog zakona propisano je: „Prekidom ugovora o radu iz člana
19. stav. 4. ovog zakona ne smatraju se prekidi nastali zbog: ... 2. bolovanja; ...“
Odredbom člana 64. ZOR propisano je: „(1) Zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu … za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu; (2) U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovog člana, poslodavac ne može zaposleniku otkazati ugovor o radu koji je zaključen u skladu sa ovim zakonom i na određeno vrijeme”.
Prema odredbi člana 86. stav 1. tog zakona „Ugovor o radu prestaje: ... 6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme; ...“
Ovaj revizijski sud zapaža da o pravnom pitanju koje pokreće predmetna parnica - prerastanju ugovora na neodređeno vrijeme zbog bolovanja uslijed povrede na radu, ni jedna odredba dosadašnjeg ZOR (iz 1999. godine primjenjuje se jer je bio na snazi u vrijeme nastanka
1 Zakon o radu („Sl. novine FBiH“, broj 43/99 i 32/00)
spornog odnosa) nije jasno propisivala rješenje tog pitanja. Dakle, u tom zakonu u odnosu na to pitanje postojala je pravna praznina, pa je isto valjalo sagledati tumačenjem odredbi.
Smisaonom povezanošću citiranih odredbi (sistemskim tumačenjem) imajući u vidu njihov cilj i ulogu u društvu, ovaj sud izvodi zaključak da nakon što je tužitelju isteklo vrijeme za koji je sklopljen posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme tada je isti prestao (ex lege,
86. st. 1. tč. 6. ZOR), a zbog činjenice bolovanja uslijed pretrpljene povrede na radu (čl. 64. ZOR) i time nastale pravne fikcije da se ne smatra prekidom ugovora (čl. 20. st. 1. tč 2. ZOR)
- po tom ugovoru tužitelju nije radni odnos na određeno vrijeme pretvorio u radni odnos na neodređeno vrijeme (čl. 19. st. 4. tog zakona). Nakon što je tužitelju isteko posljednji sklopljeni ugovor o radu na određeno vrijeme, period radnopravnog statusa je posebne vrste (društveno) zaštićen zbog pretrpljene povrede na radu i ta činjenica, sama po sebi, ne dovodi do automatskog prerastanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Iznijeto tumačenje, po shvatanju ovog suda, u skladu je sa objektivnim ciljem zakonodavca, povoljan za zaposlenika i poslodavca. Za zaposlenika, zaštićen u radnopravnom statusu (ali, ne preko obima tog prava), a za poslodavca, mimo njegove volje nema teret radnog angažovanja zaposlenika. U suprotnom bi se u potpunosti izigrala odredbe člana 64. stav 2. ZOR čiji je smisao zaštita zaposlenika prilikom korištenja bolovanja zbog pretrpljene povrede na radu.
U prilog iznijetog tumačenja o spornom pravnom pitanju, valja reći da usvajanjem važećeg ZOR9 (stupio na pravnu snagu 20.08.2015.g.) ta pravna praznina je prestala da postoji (st. 3. čl. 71.).
Ovo, jer odredbom člana 71. tog zakona je propisano: „(1) Radniku koji je pretrpio povredu na radu ... poslodavac ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog liječenja ili oporavka ... ; (2) U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovog člana, radniku ne može prestati ugovor o radu koji je zaključen na određeno vrijeme ... ;
(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana ugovor o radu na određeno vrijeme se neće smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme u smislu člana 22. stav 4. ovog zakona“.
Posljednje pomenuta odredba člana 22. stav 4. tog novog zakona reguliše kad se ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom na neodređeno vrijeme. Bitno je pomenuti da tu pravnu fikciju reguliše istovjetano u odnosu na predpostavke, kao što je propisivala odredba člana 19. stav 4. ZOR iz 1999.godine. Razlika je u vremenskom periodu, sada je duži - tri godine a ne dvije, kako je bilo po dosadašnjem zakonu.
Kako pravna sudbina tužbenog zahtjeva u dijelu povrata na rad i tražene novčane isplate izravno zavisi o utvrđenju zakonitosti odnosno nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, to su nižestepene presude u tom dijelu pravilne i zakonite.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 49 0 Rs 026007 15 Rev od 24.12.2015. godine)