- Fri Feb 14, 2020 8:38 am
#3783
Pozivanje na alibi tokom drugostepenog postupka
U slučaju vođenja novog pretresa pred Apelacionim vijećem, sud ne može tužiocu uskratiti pravo da izvodi nove dokaze kojima bi osporio alibi na koji se odbrana pozvala, samo iz razloga što je prvostepena odluka ukinuta po žalbi odbrane.
Iz obrazloženja:
Odbrana optuženog J. se usmeno, a i podneskom koji je zaprimljen dana 19.06.2019. godine, usprotivila prijedlogu tužioca za pozivanjem svjedoka na okolnosti pobijanja alibija optuženog, ističući da tužilac takvu mogućnost nema, obzirom da isto nije činio kroz dokaze replike ni tokom prvostepenog postupka. Apelaciono vijeće je odbilo ovakav prigovor odbrane cijeneći da nema procesne smetnje da se navedeni svjedoci saslušaju. Naime, postupak pred ovim Vijećem uistinu ne predstavlja de novo postupak10, međutim, isti uveliko ovisi od žalbom postavljenih okvira. U konkretnom slučaju prvostepena presuda je bila osuđujuća u dijelu optužbe koji egzistira tokom pretresa pred ovim Vijećem, te je isti dio odluke ukinut povodom žalbe odbrane. Tužilac se na isti dio odluke nije ni imao razloga žaliti, osim u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji, što je i učinio. S tim u vezi, odbrana je žalbom, koja je uvažena zbog bitne povrede, a koja povreda je bila smetnja za svako daljnje preispitivanje, ukazala i na postojanje izvjesnog alibija u konkretnom slučaju. Pa kako je žalbom otvoreno isto pitanje, tužilac kao suprotna strana u postupku, i kao stranka na kojoj je teret dokazivanja i pobijanja eventualnog alibija je potpuno ispravno i shodno pravilima i obavezi svog postupanja ustao sa prijedlogom dokaza koji isti pobijaju.11 Stoga, Apelaciono vijeće ne nalazi spornim prihvaćanje prijedloga tih dokaza. Zabrana načela reformatio in peius bi postojala u slučaju da je tužilac imao razloga da se žali na prvostepenu odluku i u širem dijelu od istaknutog, a da je isto propustio, da bi sada takve okolnosti isticao. Međutim, u konkretnom slučaju, kako je to već navedeno, žalba tužioca je egzistirala upravo u obimu u kakvom je s njegovog aspekta i bilo potrebno, a kako je pobijana odluka ukinuta po žalbi odbrane, te postupak ipak obnovljen, tužiočeva je obaveza da dokazuje svoju optužbu, te ga Sud u tome ne može sprječavati. Suprotno ponašanje bi povuklo povredu člana 14. ZKP BiH, čiji stav 1. je utemeljen u korist obje strane u postupku
– tužioca i optuženog, kao i branioca12.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj S1 1 K 026633 19 Kžk od 18.07.2019. godine)
*4 Član 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda: (1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud.
Shodno ovakvom zagarantovanom konvencijskom pravu, a cij eneć i da se o ptuže ni A. H. u o v o j k riv ično pra v no j st v a ri ne susre će prv i p ut sa o sudo m , a li j este sa k a znom ,
Apela cio no v ij eć e j e zak ljučilo da se ist o m e im a dat i pra v o ža lbe na o dluk u o
k riv ično pra v no j sa nk cij i.
5 Vijeća ovog Apelacionog odjeljenja – Odjela I su kroz više svojih odluka stala na pravno stanovište po kome je žalbeni postupak korektivne prirode, te stoga to nije „prilika za
preispitivanje nekog predmeta de novo“ (Također, v. predmet MKSJ, Tužilac protiv Milorada Krnojelca, Žalbeno vijeće, Presuda, 17. septembar 2003., para. 5 – 20., te predmete Erdemović (para. 16), Tadić,(para. 238. do 326.), Aleksovski (para. 63), Furundžija (par. 35.
do 37.), Čelebići (par. 435.), i dr.)
6 Isto tako, kad se pozove na alibi, optuženi nije obavezan da dokaže da je alibi istinit. Teret dokazivanja je na tužilaštvu, i uvijek ostaje na tužilaštvu, da eliminira bilo koju razumnu mogućnost da je dokaz alibija istinit. Kao što je naglasilo pretresno vijeće u predmetu Vasiljević: “Za donošenje zaključka da je krivica optuženog dokazana van razumne sumnje, nije dovoljno da optužbavan razumne sumnje dokaže samo to da je alibi lažan. Iz zaključka Pretresnog vijeća da je alibi lažan neproizlazi zaključak o tome da je optuženi kriv. Da bi se mogao donijeti zaključak o krivici optuženog, optužba mora da dokaže i istinitost van razumne sumnje činjenica navedenih u Optužnici.” Ako optuženi namjerava da koristi alibi za sve ili neke tačke iz optužnice, mora postojati neki dokaz u sudskom zapisniku da ga potkrijepi. Ali, čak ako se alibi i odbije to ne mijenja i ne prenosi teret dokazivanja tužilaštva. Tužilaštvo mora i dalje afirmativno dokazati da je optuženi kriv van razumne sumnje. Izvor: Priručnik o odbrani u predmetima Međunarodnog krivčnog prava, UNICRI, ADC, OSCE, ODIHR, str. 35.
7 Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(Isticanje dodato.)
U slučaju vođenja novog pretresa pred Apelacionim vijećem, sud ne može tužiocu uskratiti pravo da izvodi nove dokaze kojima bi osporio alibi na koji se odbrana pozvala, samo iz razloga što je prvostepena odluka ukinuta po žalbi odbrane.
Iz obrazloženja:
Odbrana optuženog J. se usmeno, a i podneskom koji je zaprimljen dana 19.06.2019. godine, usprotivila prijedlogu tužioca za pozivanjem svjedoka na okolnosti pobijanja alibija optuženog, ističući da tužilac takvu mogućnost nema, obzirom da isto nije činio kroz dokaze replike ni tokom prvostepenog postupka. Apelaciono vijeće je odbilo ovakav prigovor odbrane cijeneći da nema procesne smetnje da se navedeni svjedoci saslušaju. Naime, postupak pred ovim Vijećem uistinu ne predstavlja de novo postupak10, međutim, isti uveliko ovisi od žalbom postavljenih okvira. U konkretnom slučaju prvostepena presuda je bila osuđujuća u dijelu optužbe koji egzistira tokom pretresa pred ovim Vijećem, te je isti dio odluke ukinut povodom žalbe odbrane. Tužilac se na isti dio odluke nije ni imao razloga žaliti, osim u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji, što je i učinio. S tim u vezi, odbrana je žalbom, koja je uvažena zbog bitne povrede, a koja povreda je bila smetnja za svako daljnje preispitivanje, ukazala i na postojanje izvjesnog alibija u konkretnom slučaju. Pa kako je žalbom otvoreno isto pitanje, tužilac kao suprotna strana u postupku, i kao stranka na kojoj je teret dokazivanja i pobijanja eventualnog alibija je potpuno ispravno i shodno pravilima i obavezi svog postupanja ustao sa prijedlogom dokaza koji isti pobijaju.11 Stoga, Apelaciono vijeće ne nalazi spornim prihvaćanje prijedloga tih dokaza. Zabrana načela reformatio in peius bi postojala u slučaju da je tužilac imao razloga da se žali na prvostepenu odluku i u širem dijelu od istaknutog, a da je isto propustio, da bi sada takve okolnosti isticao. Međutim, u konkretnom slučaju, kako je to već navedeno, žalba tužioca je egzistirala upravo u obimu u kakvom je s njegovog aspekta i bilo potrebno, a kako je pobijana odluka ukinuta po žalbi odbrane, te postupak ipak obnovljen, tužiočeva je obaveza da dokazuje svoju optužbu, te ga Sud u tome ne može sprječavati. Suprotno ponašanje bi povuklo povredu člana 14. ZKP BiH, čiji stav 1. je utemeljen u korist obje strane u postupku
– tužioca i optuženog, kao i branioca12.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj S1 1 K 026633 19 Kžk od 18.07.2019. godine)
*4 Član 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda: (1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud.
Shodno ovakvom zagarantovanom konvencijskom pravu, a cij eneć i da se o ptuže ni A. H. u o v o j k riv ično pra v no j st v a ri ne susre će prv i p ut sa o sudo m , a li j este sa k a znom ,
Apela cio no v ij eć e j e zak ljučilo da se ist o m e im a dat i pra v o ža lbe na o dluk u o
k riv ično pra v no j sa nk cij i.
5 Vijeća ovog Apelacionog odjeljenja – Odjela I su kroz više svojih odluka stala na pravno stanovište po kome je žalbeni postupak korektivne prirode, te stoga to nije „prilika za
preispitivanje nekog predmeta de novo“ (Također, v. predmet MKSJ, Tužilac protiv Milorada Krnojelca, Žalbeno vijeće, Presuda, 17. septembar 2003., para. 5 – 20., te predmete Erdemović (para. 16), Tadić,(para. 238. do 326.), Aleksovski (para. 63), Furundžija (par. 35.
do 37.), Čelebići (par. 435.), i dr.)
6 Isto tako, kad se pozove na alibi, optuženi nije obavezan da dokaže da je alibi istinit. Teret dokazivanja je na tužilaštvu, i uvijek ostaje na tužilaštvu, da eliminira bilo koju razumnu mogućnost da je dokaz alibija istinit. Kao što je naglasilo pretresno vijeće u predmetu Vasiljević: “Za donošenje zaključka da je krivica optuženog dokazana van razumne sumnje, nije dovoljno da optužbavan razumne sumnje dokaže samo to da je alibi lažan. Iz zaključka Pretresnog vijeća da je alibi lažan neproizlazi zaključak o tome da je optuženi kriv. Da bi se mogao donijeti zaključak o krivici optuženog, optužba mora da dokaže i istinitost van razumne sumnje činjenica navedenih u Optužnici.” Ako optuženi namjerava da koristi alibi za sve ili neke tačke iz optužnice, mora postojati neki dokaz u sudskom zapisniku da ga potkrijepi. Ali, čak ako se alibi i odbije to ne mijenja i ne prenosi teret dokazivanja tužilaštva. Tužilaštvo mora i dalje afirmativno dokazati da je optuženi kriv van razumne sumnje. Izvor: Priručnik o odbrani u predmetima Međunarodnog krivčnog prava, UNICRI, ADC, OSCE, ODIHR, str. 35.
7 Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(Isticanje dodato.)