- Wed Oct 09, 2019 3:30 pm
#3480
Ĉlanak 372. Zakona o obveznim odnosima
POTRAŢIVANJA ISPLATE NEISPLAĆENIH PLAĆA I PRIJE STUPANJA NA SNAGU ZAKONA O RADU IMAJU KARAKTER POVREMENIH POTRAŢIVANJA, KOJA KAO TAKVA ZASTARJEVAJU ZA TRI GODINE.
Iz obrazloţenja:
Tuţitelji su dana 5.12.2000. godine podnijeli tuţbe (spojene su radi zajedniĉkog raspravljanja i odluĉivanja), kojima zahtijevaju da im tuţenici solidarno plate neisplaćene mjeseĉne plaće od 1.9.1994. do 31.12.1995. godine.
Tuţenici su prigovorili da su potraţivanja tuţitelja zastarjela. Sudovi niţeg stupnja usvojili su prigovore zastare i tuţbene zahtjeve odbili po ĉlanku 372. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i ĉlanku 106. Zakona o radu, našavši da se radi o povremenim potraţivanjima koja zastarijevaju za tri godine, a uz to da, u odnosu na drugotuţenog, nedostaje pasivna legitimacija.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti smatra da su sudovi niţeg stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su na potraţivanja tuţitelja primijenili zastarni rok iz ĉlanka 372. st. 1. ZOO i ĉlanka 106. Zakona o radu, jer da se ne radi o povremenim potraţivanjima, ĉime je iskljuĉena primjena ĉlanka 372. st. 1. ZOO, a kako je uz to Zakon o radu znatno kasnije stupio na snagu, nije bilo mogućnosti ni njegove primjene ĉlanka 106., već ¸da je trebalo primijeniti odredbu ĉlanka 371. ZOO, kojim je propisan opći zastarni rok od pet godina.
U pravu je Federalni tuţitelj kada prigovara primjeni ĉlanka 106. Zakona o radu, koji je znatno kasnije donijet. Nema povratno djelovanje, pa se ne moţe primijeniti na pravne odnose koji su ranije nastali.
MeĊutim, griješi kada prigovara primjeni ĉlanka 372. st. 1. ZOO, koji je pravilno primijenjen, pa su tuţbeni zahtjevi i pozivom samo na tu odredbu morali biti odbijeni, tako da je bilo nepotrebno pozivanje i na ĉlanak 106. Zakona o radu, pa ta greška nema nikakvo pravno znaĉenje niti utjecaj na zakonitost presuda koje se zahtjevom za zaštitu zakonitosti pobijaju.
Griješi Federalni tuţitelj i kada se u svom zahtjevu poziva na stajalište sudske prakse o ovom pitanju, pri ĉemu oĉito, ima u vidu stajalište ranije sudske prakse o rokovima zastare i pravnoj kvalifikaciji potraţivanja isplate osobnih dohodaka (kao bitnog obiljeţja sustava radniĉkog samoupravljanja) iz vremena njihovog postojanja kao pravne kategorije, a ne potraţivanju isplate plaća, premda su to potpuno razliĉite, ne samo pravne već i ekonomske kategorije.
Osobni dohodak je dio ukupno ostvarenog dohotka pravne osobe, koji je srazmjeran doprinosu pojedinog radnika u ostvarenju toga ukupnog dohotka, odnosno dobiti. Isplaćivao se najmanje jednom mjeseĉno kao akontacija. Konaĉni obraĉun i isplata vršena je tek po usvajanju završnog raĉuna i to u iznosu koji je pored ovisnosti o pojedinaĉnom doprinosu radnika, uvijek ovisio o uspjehu u poslovanju, odnosno ostvarenju ukupne dobiti i smjernicama dalje poslovne politike.
Iznos plaće, obraĉun i razdoblje isplate, koje ne moţe biti duţe od 30 dana, kod poslodavaca se ugovara ugovorom o radu u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, a u tijelima uprave i sluţbama za upravu odreĊuje propisivanjem koeficijenata. Obraĉun i isplata nisu ovisni o uspjehu u poslovanju, ali su neodvojivo povezani sa obavljanjem poslova i radnih zadataka u radnom odnosu, koji je po svojoj prirodi trajni pravni odnos, bez obzira da li je zasnovan na neodreĊeno ili neko odreĊeno vrijeme. Kada se, kao naknada za izvršavanje poslova i radnih zadataka u tom trajnom odnosu, isplaćuje periodiĉno u vremenskim razmacima ne duţim od 30 dana i dospijeva svaka isplata protekom toga vremena, plaća ima sva obiljeţja povremenog potraţivanja, koje dospijeva u zakonom odreĊenom periodu koji je kraći od jedne godine, kako je to odreĊeno u ĉlanku 372. st. 1. ZOO, i kao takvo zastarijeva za tri godine, raĉunajući odvojeno od dospjelosti svake pojedine mjeseĉne neisplaćene plaće.
Stoga su sudovi niţeg stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kada su na potraţivanje plaće tuţitelju primijenili zastarni rok od tri godine, iz ĉlanka 372. st.
1. ZOO, pa je zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji se na tome temelji, odbijen kao neosnovan.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Gvl-6/03 od 9.7.2003.god.)
POTRAŢIVANJA ISPLATE NEISPLAĆENIH PLAĆA I PRIJE STUPANJA NA SNAGU ZAKONA O RADU IMAJU KARAKTER POVREMENIH POTRAŢIVANJA, KOJA KAO TAKVA ZASTARJEVAJU ZA TRI GODINE.
Iz obrazloţenja:
Tuţitelji su dana 5.12.2000. godine podnijeli tuţbe (spojene su radi zajedniĉkog raspravljanja i odluĉivanja), kojima zahtijevaju da im tuţenici solidarno plate neisplaćene mjeseĉne plaće od 1.9.1994. do 31.12.1995. godine.
Tuţenici su prigovorili da su potraţivanja tuţitelja zastarjela. Sudovi niţeg stupnja usvojili su prigovore zastare i tuţbene zahtjeve odbili po ĉlanku 372. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i ĉlanku 106. Zakona o radu, našavši da se radi o povremenim potraţivanjima koja zastarijevaju za tri godine, a uz to da, u odnosu na drugotuţenog, nedostaje pasivna legitimacija.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti smatra da su sudovi niţeg stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su na potraţivanja tuţitelja primijenili zastarni rok iz ĉlanka 372. st. 1. ZOO i ĉlanka 106. Zakona o radu, jer da se ne radi o povremenim potraţivanjima, ĉime je iskljuĉena primjena ĉlanka 372. st. 1. ZOO, a kako je uz to Zakon o radu znatno kasnije stupio na snagu, nije bilo mogućnosti ni njegove primjene ĉlanka 106., već ¸da je trebalo primijeniti odredbu ĉlanka 371. ZOO, kojim je propisan opći zastarni rok od pet godina.
U pravu je Federalni tuţitelj kada prigovara primjeni ĉlanka 106. Zakona o radu, koji je znatno kasnije donijet. Nema povratno djelovanje, pa se ne moţe primijeniti na pravne odnose koji su ranije nastali.
MeĊutim, griješi kada prigovara primjeni ĉlanka 372. st. 1. ZOO, koji je pravilno primijenjen, pa su tuţbeni zahtjevi i pozivom samo na tu odredbu morali biti odbijeni, tako da je bilo nepotrebno pozivanje i na ĉlanak 106. Zakona o radu, pa ta greška nema nikakvo pravno znaĉenje niti utjecaj na zakonitost presuda koje se zahtjevom za zaštitu zakonitosti pobijaju.
Griješi Federalni tuţitelj i kada se u svom zahtjevu poziva na stajalište sudske prakse o ovom pitanju, pri ĉemu oĉito, ima u vidu stajalište ranije sudske prakse o rokovima zastare i pravnoj kvalifikaciji potraţivanja isplate osobnih dohodaka (kao bitnog obiljeţja sustava radniĉkog samoupravljanja) iz vremena njihovog postojanja kao pravne kategorije, a ne potraţivanju isplate plaća, premda su to potpuno razliĉite, ne samo pravne već i ekonomske kategorije.
Osobni dohodak je dio ukupno ostvarenog dohotka pravne osobe, koji je srazmjeran doprinosu pojedinog radnika u ostvarenju toga ukupnog dohotka, odnosno dobiti. Isplaćivao se najmanje jednom mjeseĉno kao akontacija. Konaĉni obraĉun i isplata vršena je tek po usvajanju završnog raĉuna i to u iznosu koji je pored ovisnosti o pojedinaĉnom doprinosu radnika, uvijek ovisio o uspjehu u poslovanju, odnosno ostvarenju ukupne dobiti i smjernicama dalje poslovne politike.
Iznos plaće, obraĉun i razdoblje isplate, koje ne moţe biti duţe od 30 dana, kod poslodavaca se ugovara ugovorom o radu u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, a u tijelima uprave i sluţbama za upravu odreĊuje propisivanjem koeficijenata. Obraĉun i isplata nisu ovisni o uspjehu u poslovanju, ali su neodvojivo povezani sa obavljanjem poslova i radnih zadataka u radnom odnosu, koji je po svojoj prirodi trajni pravni odnos, bez obzira da li je zasnovan na neodreĊeno ili neko odreĊeno vrijeme. Kada se, kao naknada za izvršavanje poslova i radnih zadataka u tom trajnom odnosu, isplaćuje periodiĉno u vremenskim razmacima ne duţim od 30 dana i dospijeva svaka isplata protekom toga vremena, plaća ima sva obiljeţja povremenog potraţivanja, koje dospijeva u zakonom odreĊenom periodu koji je kraći od jedne godine, kako je to odreĊeno u ĉlanku 372. st. 1. ZOO, i kao takvo zastarijeva za tri godine, raĉunajući odvojeno od dospjelosti svake pojedine mjeseĉne neisplaćene plaće.
Stoga su sudovi niţeg stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kada su na potraţivanje plaće tuţitelju primijenili zastarni rok od tri godine, iz ĉlanka 372. st.
1. ZOO, pa je zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji se na tome temelji, odbijen kao neosnovan.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Gvl-6/03 od 9.7.2003.god.)