- Sat Aug 03, 2019 8:08 am
#3378
Ocjena iskaza žrtve u zločinima seksualnog nasilja
Samo svjedočenje oštećene je dovoljno za osudu pod uslovom da je iskaz oštećene konzistentan u odlučnim elementima i vjerodostojan za vijeće.
Iz obrazloženja:
Žalba odbrane neuspješno prigovara da je osuđujuća presuda zasnovana samo na jednom dokazu, svjedočenju oštećene. Ovom prilikom Apelaciono vijeće
primjećuje da je inherentno pravo suda da utvrđuje činjenice na osnovu principa slobodne ocjene dokaza i u skladu sa dubokim ličnim uvjerenjem svakog od sudija. Radi se o široko postavljenom diskrecionom pravu koje je podložno određenom broju ograničenja. Međutim, na princip unus testis nullus testis (jedan svjedok nije dovoljan),64 koji zahtijeva potkrepljivanje svjedočenja jedinog svjedoka neke relevantne činjenice drugim svjedokom, više se ne poziva gotovo ni jedan moderni kontinentalni pravni sistem.65 Prema tome, za utvrđivanje relevantnosti činjenica je kao kriterij opredjeljujući kvalitet svjedočenja a ne puki broj dokaza.
Kod ovakvog zaključivanja Vijeće je imalo u vidu domaću i međunarodnu praksu u predmetima seksualnog nasilja, po kojoj nisu potrebni potkrepljujući dokazi u vezi sa iskazom žrtve kada je u pitanju zločin seksualnog nasilja. Tako, u predmetu Marković, postupajuće apelaciono vijeće zaključuje da je pretresno vijeće „moglo osuditi optuženog na osnovu izjave oštećene“, citirajući mišljenje apelacionog vijeća Suda BiH u predmetu Mejakić i dr. da „dokaz koji je zakonit, autentičan i vjerodostojan može biti dovoljan da se optuženi osudi, čak i ako je riječ o iskazu samo jednog svjedoka“.66
U prilog ovakvom zaključku ide i stav Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR), gdje je pretresno vijeće primjenjujući pravilo 96. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ-a i MKSR-a zaključilo „da vijeće može temeljiti svoje zaključke samo na jednom iskazu ukoliko je taj iskaz relevantan i vjerodostojan“.67
60 V. predmet MKSJ Tužilac protiv Duška Tadića zv. Dule pred Pretresnim vijećem, Mišljenje i presuda od: 7 maja 1997., para. 537.
61 Ibidem, para. 536.: “Opšti princip koji Pretresno vijeće mora da primjeni na osnovu Pravilnika je princip da se svaki relevantni dokazni materijal probativne vrijednosti može prihvatiti kao dokaz, osim ako potreba da se osigura pravično suđenje uveliko ne preteže
nad njegovom probativnom vrijednošću (Potpravila 89(C) i (D)). Jedino se pravilo 96(i)
bavi pitanjem potkrepljivanja dokaza, i to samo u slučajevima seksualnih napada za koje, kako stoji u pravilu, nije potrebno potkrepljivanje dokaza. Svrha ovog pravila ispravno je navedena u priručniku An Insider’s Guide to the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, autora Morris i Scharf. Tu se objašanjava da navedeno potpravilo iskazu žrtve seksualnog napada daje istu presumpciju pouzdanosti kao i iskazima žrtava drugih zločina, što je common law dugo uskraćivao žrtvama seksualnog napada. Ovo potpravilo, dakle, zasigurno ne opravdava zaključak da se potkrepljivanje dokaza zahtijeva u slučajevima svih drugih zločina osim u slučajevima seksualnih napada. Ispravan zaključak je, zapravo, suprotan.”
62 Marković, drugostepena presuda, para. 72, citirana drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Mejakić i dr., para 47.
63 Prvostepena presuda u predmetu Akayesu, para. 134. i 135.
Prvostepena presuda je u potpunosti pravilno poklonila vjeru svjedočenju oštećene [...]. Prije nego što je presuda to učinila, prvostepeno vijeće je nakon temeljene i brižljive analize ovog dokaza iznijelo njegovu sadržajnu ocjenu po kojoj je svjedokinja dala ne samo pozitivnu identifikaciju optuženih kao saizvršilaca ovog gnusnog djela (poznavala ih je lično još od prije rata), nego i da je njen svjedočki iskaz konzistentan u odlučnim elementima, detaljan, objektivan, nepristrasan i stoga uvjerljiv. Ovakvu ocjenu prvostepenog vijeća bez ikakve dileme prihvata i Apelaciono vijeće.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 1 K 007209 13 Krž od
05.11.2013. godine)
Samo svjedočenje oštećene je dovoljno za osudu pod uslovom da je iskaz oštećene konzistentan u odlučnim elementima i vjerodostojan za vijeće.
Iz obrazloženja:
Žalba odbrane neuspješno prigovara da je osuđujuća presuda zasnovana samo na jednom dokazu, svjedočenju oštećene. Ovom prilikom Apelaciono vijeće
primjećuje da je inherentno pravo suda da utvrđuje činjenice na osnovu principa slobodne ocjene dokaza i u skladu sa dubokim ličnim uvjerenjem svakog od sudija. Radi se o široko postavljenom diskrecionom pravu koje je podložno određenom broju ograničenja. Međutim, na princip unus testis nullus testis (jedan svjedok nije dovoljan),64 koji zahtijeva potkrepljivanje svjedočenja jedinog svjedoka neke relevantne činjenice drugim svjedokom, više se ne poziva gotovo ni jedan moderni kontinentalni pravni sistem.65 Prema tome, za utvrđivanje relevantnosti činjenica je kao kriterij opredjeljujući kvalitet svjedočenja a ne puki broj dokaza.
Kod ovakvog zaključivanja Vijeće je imalo u vidu domaću i međunarodnu praksu u predmetima seksualnog nasilja, po kojoj nisu potrebni potkrepljujući dokazi u vezi sa iskazom žrtve kada je u pitanju zločin seksualnog nasilja. Tako, u predmetu Marković, postupajuće apelaciono vijeće zaključuje da je pretresno vijeće „moglo osuditi optuženog na osnovu izjave oštećene“, citirajući mišljenje apelacionog vijeća Suda BiH u predmetu Mejakić i dr. da „dokaz koji je zakonit, autentičan i vjerodostojan može biti dovoljan da se optuženi osudi, čak i ako je riječ o iskazu samo jednog svjedoka“.66
U prilog ovakvom zaključku ide i stav Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR), gdje je pretresno vijeće primjenjujući pravilo 96. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ-a i MKSR-a zaključilo „da vijeće može temeljiti svoje zaključke samo na jednom iskazu ukoliko je taj iskaz relevantan i vjerodostojan“.67
60 V. predmet MKSJ Tužilac protiv Duška Tadića zv. Dule pred Pretresnim vijećem, Mišljenje i presuda od: 7 maja 1997., para. 537.
61 Ibidem, para. 536.: “Opšti princip koji Pretresno vijeće mora da primjeni na osnovu Pravilnika je princip da se svaki relevantni dokazni materijal probativne vrijednosti može prihvatiti kao dokaz, osim ako potreba da se osigura pravično suđenje uveliko ne preteže
nad njegovom probativnom vrijednošću (Potpravila 89(C) i (D)). Jedino se pravilo 96(i)
bavi pitanjem potkrepljivanja dokaza, i to samo u slučajevima seksualnih napada za koje, kako stoji u pravilu, nije potrebno potkrepljivanje dokaza. Svrha ovog pravila ispravno je navedena u priručniku An Insider’s Guide to the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, autora Morris i Scharf. Tu se objašanjava da navedeno potpravilo iskazu žrtve seksualnog napada daje istu presumpciju pouzdanosti kao i iskazima žrtava drugih zločina, što je common law dugo uskraćivao žrtvama seksualnog napada. Ovo potpravilo, dakle, zasigurno ne opravdava zaključak da se potkrepljivanje dokaza zahtijeva u slučajevima svih drugih zločina osim u slučajevima seksualnih napada. Ispravan zaključak je, zapravo, suprotan.”
62 Marković, drugostepena presuda, para. 72, citirana drugostepena presuda Suda BiH u predmetu Mejakić i dr., para 47.
63 Prvostepena presuda u predmetu Akayesu, para. 134. i 135.
Prvostepena presuda je u potpunosti pravilno poklonila vjeru svjedočenju oštećene [...]. Prije nego što je presuda to učinila, prvostepeno vijeće je nakon temeljene i brižljive analize ovog dokaza iznijelo njegovu sadržajnu ocjenu po kojoj je svjedokinja dala ne samo pozitivnu identifikaciju optuženih kao saizvršilaca ovog gnusnog djela (poznavala ih je lično još od prije rata), nego i da je njen svjedočki iskaz konzistentan u odlučnim elementima, detaljan, objektivan, nepristrasan i stoga uvjerljiv. Ovakvu ocjenu prvostepenog vijeća bez ikakve dileme prihvata i Apelaciono vijeće.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 1 K 007209 13 Krž od
05.11.2013. godine)
- By LegaForum