BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Postavite pitanje i raspravite konkretna pravna pitanja koja ne spadaju u neku od drugih kategorija u ovom forumu
User avatar
By LegaForum
#3346
IZMJENE KRIVIČNOG ZAKONA BiH IZ 2010. GODINE

Autor: Dr. Miloš Babić, sudija Suda Bosne i Hercegovine
Objavljeno u: Bilten sudske prakse suda BiH: br. 4/2014



1. Uvodne napomene


U nekim ranijim vremenima je naglašavano da krivično pravo spada u red tzv. stabilnih grana prava u kojoj nisu poželjne česte promjene. Ovo je bila jedna od karakteristika krivičnog prava koja je u ranijim vremenima bila uzdignuta gotovo na nivo dogme, tako da su u nekim državama na snazi bili zakoni i više od jednog vijeka, iako sa određenim izmjenama i dopunama. U osnovi ovakvog stava uglavnom su se nalazila dva osnovna razloga: prvi se sastoji u tome da krivično pravo kao grana prava štiti već uspostavljene i(ili) postojeće odnose, a drugi u potrebi postojanja jednog konzistentnog i stabilnog krivičnopravnog sistema. Ovo je veoma značajno kada je u pitanju princip pravne sigurnosti i povjerenja građana u pravni poredak, te uspostavljanje stabilne kaznene politike i konzistentne sudske prakse, što bi bilo u priličnoj mjeri iskompromitovano čestim (parcijalnim) promjenama u materiji krivičnog prava.

Iako bi ovu osobinu krivičnog prava trebalo imati u vidu i u današnje vrijeme, ona je ipak u značajnoj mjeri relativizovana, jer su se mnoge okolnosti, a pogotovo karakter savremenog kriminala, bitno izmijenile. Javljaju se sve opasniji oblici, posebno organizovanog kriminala, koji veoma ozbiljno ugrožava kvalitet ljudskog života, a i neki njegovi tradicionalni vidovi dobivaju sve opasnije i teže oblike i mnoga klasična rješenja su postala neprikladna u njegovom suzbijanju. Stoga su radi efikasnijeg suprotstavljanja takvom vidu kriminala, nužne izmjene nekih postojećih rješenja, kako u Opštem, tako i u Posebnom dijelu (uvođenjem npr. novih i adekvatnijih krivičnih sankcija, izmjenama uslova za primjenu mjera koje se odnose na oduzimanje pribavljene imovinske koristi, oblikovanjem nekih novih inkriminacija ili modifikacijom postojećih i sl.), ali svakako i nekim novim krivičnoprocesnim rješenjima i rješenjima u oblasti izvršnog krivičnog prava.

Međutim, ovo nikako ne opravdava brzoplete, na brzinu i nekvalitetno izvedene promjene, a pogotovo njihovo nekritičko preuzimanje iz drugih zakonodavstava, što je postala redovna karakteristika izmjena našeg krivičnog zakonodavstva u novije vrijeme.1 Ako




1 Tako smo većinu rješenja iz opšteg dijela iz, u to vrijeme važećeg KZ Hrvatske, preuzeli u KZ BiH iz 2003. godine, a od takvih rješenja, naročito onih koja su od početka bila sporna, gotovo da nije ostalo ništa u važećem KZH (usvojen 2011, a stupio na snagu 01.01. 2013 godine). Oni su još ranije napustili automatsko pretvaranje neplaćene novčane kazne u kaznu zatvora, pa su ponovo vratili sistem prisilne naplate „putem ovlaštene institucije shodno odredbama posebnog zakona“ (čl. 43. st. l.). Ako se to ne ostvari ni putem prisilne naplate, novčana kazna se pretvara u rad za opšte dobro (st.



se pri tome u dovoljnoj mjeri ne vodi računa o kvalitetu sastava redaktorskih radnih tijela, onda se lako može desiti da takve izmjene ne budu izvedene na najbolji način, što može dovesti, ne samo do prihvatanja loših krivičnopravnih rješenja, već i do ozbiljnog narušavanja osnovnih krivičnopravnih principa na kojima počiva savremeno krivično pravo.

Zakonodavac izgleda gubi iz vida da krivičnopravni sistem, kao jedan od najbitnijih dijelova ukupnog pravnog sistema, nije pogodan za česte promjene i da mu je poslanstvo stabilizovanje društvenih i političkih prilika u društvu. U protivnom, sa čestim promjenama, a pogotovo onim koje karakteriše improvizatorski pristup i koje se rade pod devizom „što više krivičnog prava“ (kao da je krivično pravo roba koja se mjeri na kilo), krivično pravo kao najznačajniji segment pravnog sistema postaje generator nestabilnosti. Čini se da je na sceni jedan trend „pomodarstva“ da se krivično pravo što češće mijenja, a da iza toga ne stoje ozbiljni zahtjevi krivičnopravne teorije ili prakse koji ukazuju na kriminalnopolitičku ili dogmatsku opravdanost takvih izmjena. Čak se primjećuje i postojanje određene sklonosti za nekritičko preuzimanje određenih rješenja i pravaca iz stranih krivičnopravnih sistema, a da se pri tome ozbiljno (ili uopšte) ne sagledava u kojoj mjeri su takva rješenja prihvatljiva i da li se ona uklapaju u postojeći sistem, njegova osnovna načela i/ili koncepcijska rješenja koja su vladajuća u evropskom krivičnom pravu i na kojima se zasnivao naš krivičnopravni sistem decenijama. Upravo je takva praksa dovela do toga da u Bosni i Hercegovini na sceni postoje dva različita krivičnopravna režima u odnosu na fundamentalna pitanja krivičnog prava, kao štu su pitanje saučesništva, pitanje početka i širine zone kažnjavanja, zatim pitanje primjene pravila vremenskog važenja krivičnopravnih normi, itd. Sve ovo u ozbiljnoj mjeri dovodi u pitanje ostvarivanje osnovnih principa pravne države, ali istovremeno dovodi do nepodnošljive diskriminacije onih na koje se primjenjuje krivično pravo, odnosno ozbiljno dovodi u pitanje ravnopravnost građana i ostvarivanje osnovnih ljudskih prava.

Opštepoznato je da rad na izradi krivičnog zakonodavstva, oblikovanju njegove fizionomije i krivičnopravnih normi, odnosno odredaba u kojima su one sadržane, predstavlja zahtjevan i složen posao. Krivičnopravni sistem predstavlja cjelovit, međusobno usklađen ili koherentan sistem sa svojim unutrašnjim jedinstvom i skladnim odnosima u pojedinim segmentima i rješenjima, što podrazumijeva visok stepen poznavanja materije, kako opšteg




2.), a ako osuđeni ne pristane na to, onda se ona pretvara u zatvor (st. 3). Ili princip krivice prihvaćen kod nas (čl. 3a) takođe je preuzet iz KZ Hrvatske, ali je i ta njihova odredba koja je naišla na žestoku kritiku tamošnje stručne javnosti, veoma brzo izmijenjena. Odredbe o zastarjelosti su takođe preuzete i koda nas se i dalje nalaze odmah iza osnovnih odredaba i odredaba o važenju krivičnog zakona, što je odstupanje od uobičajene sistematike prihvaćene u kontinentalnim krivičnim zakonodavstvima, dok je KZH te odredbe vratio na njihovo ranije mjesto. Isto tako, uobičajeno je da se poglavlje o značenju pojmova (tzv. interpretativne norme) stavljaju na samom kraju opšteg dijela, ali su kod nas na prvom mjestu koje uobičajeno pripada principu zakonitosti kao temeljnom principu u evropskom krivičnom zakonodavstvu. Slično je i sa nekim drugim preuzetim rješenjima koja takođe nisu odgovarajuća.



tako i posebnog dijela, kao i dobro poznavanje prakse i zavidnu legislativnu tehniku i iskustvo. To podrazumijeva ne samo oprez, već i krajnje promišljen i ozbiljan pristup njegovim promjenama. Prema krivičnom pravu takav odnos ima svaka ozbiljna pravna država; ono je preskupa igračka da bi se sa njim olako igralo. Utisak je da današnji zakonodavci gube iz vida da pojedine zakonske intervencije, makar se na prvi pogled one činile i manje značajnim, mogu imati ozbiljne i dalekosežne krivičnopravne posljedice. Sjećam se da su u ranijim vremenima neki krivičnopravni autoriteti upozoravali da
„zakonodavac i kada mijenja samo jedan zarez, mora imati u vidu kakve sve to reperkusije ima na neka druga zakonska rješenja.” Način na koji su resorna ministarstva pristupala ovim promjenama, pokazuje prilično neodgovoran odnos našeg zakonodavca prema krivičnom pravu, što je dovelo do toga da navedene izmjene obiluju lošim rješenjima u suštinskom i normativnom smislu, ali i nedopustivim jezičko-legislativnim greškama i omaškama.

Slično je i sa krivičnim procesnim pravom u kojem i neke ustanove koje su prihvaćene u većini krivičnih zakonodavstava i čiji se rezultati ocjenjuju pozitivno, kod nas ne funkcionišu najbolje, kako zbog neodgovarajućeg normativnog regulisanja, tako i zbog neujednačne, a ponekad i neadekvatne praktične primjene. I praksa izvršenja krivičnih sankcija potvrđuje da i u tom dijelu krivičnog prava postoje slični problemi.

Posmatrajući iznesene promjene zajedno, uključujući i probleme u organizaciji i funkcionisanju pravosuđa, posebno pitanje primjene krivičnog zakonodavstva na izvršioce krivičnih djela protiv međunarodnog prava i s tim u vezi dva posve različita krivičnopravna režima u zavisnosti od nivoa suđenja, može se reći da se naše krivično pravo nalazi u velikim problemima, mada nije pretjerano ako se takvo stanje u kojem se ono nalazi označi i kao stanje krivičnopravne krize.

Da bi se stekao pravi uvid u učinjene promjene, uglavnom je neophodno određeno vrijeme njihove provjere ili verifikacije u praktičnoj primjeni. Ipak, o nekim od izvršenih izmjena moguće je davati ocjene i bez toga, jer su legislativno loše postavljene ili su suštinski i/ili normativno pogrešne.


2. Neke od izvršenih promjena


Iako je u odnosu na naše ranije krivično zakonodavstvo učinjeno više dosta značajnih promjena, u ovom prilogu će kratko biti obrađene samo neke od njih koje su dovoljne da bi se stekla prava predstava o valjanosti izvršenih izmjena. To će biti uglavnom promjene KZ BiH koje sadrži Novela iz 2010. godine, ali i neka rješenja koja su prihvaćena već u prvom tekstu iz 2003. godine ili u kasnijim izmjenama KZ BiH. Biće izložena onim redoslijedom kako su postavljena u zakonu.



2.1. Princip krivice (čl. 3a KZ BiH)


Princip subjektivne odgovornosti ili krivice definisan je u nekim savremenim krivičnim zakonodavstvima već u opštim načelima (npr. njemačkom, austrijskom, srpskom, hrvatskom, itd.) i uglavnom se izražava kroz maksimu nema kazne bez krivice (nulla poena sine culpa). Naše krivično zakonodavstvo ovaj princip je prihvatilo u istovjetnom obliku izmjenama iz 2010. godine i regulisalo ga kao osnovno načelo u uvodnim odredbama. Međutim, bilo bi pogrešno tvrditi da se naše prethodno krivično zakonodavstvo nije zasnivalo na ovom principu. Iako ga nije izričito predviđalo kao jedan od principa u osnovnim odredbama KZ, to je proizlazilo iz drugih odredaba KZ, a posebno iz odredaba koje su regulisale pitanje krivične odgovornosti prema kojima je učinilac krivično odgovoran ako je uračunljiv i ako je djelo učinio umišljajno, a kada to zakon posebno predviđa i ako je djelo učinio nehatno. Ovaj princip proizlazi i iz odredaba koje se odnose na odgovornost saučesnika, prema kojima svako odgovara prema svojoj sopstvenoj krivici, odnosno prema tekstu zakona saizvšioci odgovaraju u granicama svog umišlja ili nehata, a podstrekači i pomagači u granicama svog umišljaja (vid. čl. 32. st. 1.). U posebno značajnoj mjeri ovaj princip dolazi do izražaja pri odmjeravanju kazne, kada se kao jedna od najznačajnijih okolnosti vrednuje upravo stepen krivične odgovornosti odnosno krivica učinioca, kao i kod izricanja uslovne osude (vid. čl. 48).

Međutim, način na koji je ovaj princip formulisan izaziva određene dileme ako se ima u vidu prihvaćeni sistem krivičnih sankcija i osnovi za njihovo izricanje.2 Ovako postavljen, on je u protivrječnosti sa tim sistemom koji je u osnovi dualistički i nužno je imati u vidu razliku između kazni i mjera bezbjednosti, odnosno svih drugih krivičnih sankcija. Naime, iz ove odredbe jasno proizlazi da se bez utvrđene krivice nikome ne može izricati, ne samo kazna, već ni bilo koja druga krivična sankcija. Tvorci ovakve definicije su izgubili iz vida da su u KZ Hrvatske (iz koje je ova odredba doslovno preuzeta - čl. 4. bivšeg KZH) izvršili i neke druge izmjene u oblasti krivične odgovornosti (npr. prihvatili normativnu koncepciju krivnje prema kojoj pravna zabluda isključuje krivičnu odgovornost), ali i pored toga ona je, nakon žestoke kritike od strane tamošnje stručne javnosti, napuštena i prihvaćena sasvim nova.3

Ovakvim definisanjem ovog principa previđa se da je krivica legitimacija jedino kazne kao krivične sankcije, odnosno da je ona u osnovi kazne i kažnjavanja, na što upućuje i



2 Odredba člana 3a. KZ BiH glasi: „Niko ne može biti kažnjen niti se prema njemu mogu izreći druge krivične sankcije ako nije kriv za učinjeno krivično djelo.“
3 U novom KZ Hrvatske ova odredba iz čl. 4. glasi: „Niko ne može biti kažnjen ako nije kriv za počinjeno kazneno djelo“ (stupio na snagu 01. jan. 2013.). Još precizniju formulaciju
prihvata KZ Srbije koji u čl. 5. predviđa da „niko ne može biti kažnjen niti prema njemu može biti izrečena mjera upozorenja ako nije kriv za izvršeno krivično delo.“ Ovu formulaciju je
prihvatio i KZ RS nakon izmjena KZ RS iz 2013. godine.



prije navedeni princip da nema kazne bez krivice. Ovakvu funkciju krivica nema u odnosu na mjere bezbjednosti ili neke druge krivične sankcije koje su u osnovi indiferentne prema krivici, jer se osnovi za njihovo izricanje ne nalaze u krivici učinioca, već u opasnom stanju odnosno opasnosti učinioca ili se njihova legitimacija sastoji u nekim drugim, specifičnim razlozima. Slično je i sa vaspitnim mjerama za čije izricanje nije neophodna krivica niti su one upravljene na krivicu, već se njima ostvaruju prevaspitni ciljevi, odnosno specifični ciljevi koji su vezani za maloljetnike. Pored toga, na ovaj način se dovodi u pitanje uopšte kažnjavanje u nekim slučajevima gdje nije posve jasno da li postoji i elemenat skrivljenosti (u smislu psiholoških teorija vinosti koje još i sada prihvata naše krivično pravo), npr. kod pravnih lica, oduzimanja imovinske koristi, itd.

Najzad, ovako postavljen ovaj princip dovodi u pitanje mogućnost izricanja mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta, kada se ova mjera izriče obavezno, bez obzira da li je ili nije utvrđena krivična odgovornost učinioca. Ako je već prihvaćen ovaj princip na ovaj način, onda je zakonodavac shodno tome morao i da čini izmjene kod onih krivičnih djela kod kojih je predvidio obavezno oduzimanje predmeta bez obzira što je sud optuženog zbog nedostakta krivice oslobodio od optužbe, odnosno donio oslobađajuću presudu. Međutim, on to nije učinio i to je ostalo kod svih krivičnih djela, kao što je npr. kod krivičnog djela falsifikovanje novca (čl. 205. st. 5.), neovlašćeni promet opojnim drogama (čl. 195. st. 4.), kao i kod mnogih krivičnih djela iz entitetskih krivičnih zakona kod kojih je predviđeno obavezno oduzimanje određenih predmeta, kao što je materijal pornografskog sadržaja, proizvoda štetnih za liječenje, otrova, opojnih droga, itd. Intervencije u tom smislu nisu učinjene ni u procesnim zakonima, jer i u njima i dalje postoje odredbe u kojima stoji da će se predmeti koji se po KZ moraju oduzeti, obavezno oduzeti i onda kada krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi oglašava krivim, kada to zahtijevaju određeni interesi (vid. npr. odredbu iz čl. 391. st. 1. ZKP BiH ili čl. 402. ZKP RS). Donošenje odluka o oduzimanju navedenih predmeta u suprotnosti je sa ovom odredbom koja zahtijeva da na strani učinioca mora postojati krivica, ali to sudovi i dalje čine. Tako je npr. Sud BiH u jednom slučaju, iako je optuženog oslobodio od optužbe jer nije našao njegovu krivicu za krivično djelo falsifikovanja novca, izrekao mjeru oduzimanja lažnog novca, a da se pri tome uopšte nije ni osvrnuo ovu odredbu koja predstavlja osnovno načelo koje sud sada treba imati u vidu kada izriče krivične sankcije.

Dakle, može se zaključiti da je ovako formulisana odredba neprihvatljiva i ona je u suprotnosti sa prihvaćenim sistemom krivičnih sankcija koji je u osnovi dualistički i stoga je treba hitno mijenjati i postaviti rješenje slično onom u KZ Srbije ili novom KZ Hrvatske.


2.2. Sila i prijetnja (čl. 25a KZBiH)


Navedenim izmjenama KZ BiH prvi put je regulisan i krivično-pravni značaj sile i prijetnje (čl. 25a). Pri tome zakon pravi razliku između neodoljive sile, s jedne i odoljive sile i prijetnje sa druge strane: neodoljiva sila isključuje krivično djelo (st.1.), dok odoljivu silu i prijetnju zakon tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne (st. 2.).



Dakle, apsolutna ili neodoljiva sila potpuno negiraju krivično djelo. Pod djelovanjem ovakve sile radnja prinuđenog je zapravo iznuđena, što znači da na njegovoj strani nedostaje voljna radnja, a samim tim i radnja u krivičnopravnom smislu. Prema tome, ovdje nema krivičnog djela, ne radi toga što je isključena protivpravnost, već radi toga što nema radnje kao njegovog osnovnog obilježja. Jasno je, dakle, da je ovdje krivično djelo isključeno već na prvom nivou njegovog postojanja, a to je radnja a ne protivpravnost, pa stoga odredba iz st. 1. nije ni nužna, jer se ovdje pitanje postojanja djela rješava već na prvom nivou njegovog postojanja, a to je radnja kao njegov osnovni, konstitutivni element. Dakle, deplasirano je (bolje je reći pogrešno) raspravljati pitanje protivpravnosti radnje, a radnje uopšte nema, što je krivičnopravni nonsens. Naša ranija praksa je stoga ovo pitanje uspješno rješavala i bez izričitog regulisanja krivično-pravnog dejstva ovog osnova. Vjerovatno je to razlog što je hrvatski zakonodavac u novom KZ iz 2013. godine napustio odredbu o sili i prijetnji i vratio staro rješenje, iako su imali odredbu koja je bolja od ove naše.

Odoljivu ili kompulzivnu silu i prijetnju zakon tretira samo kao fakultativne osnove za blaže kažnjavanje. To znači da zakon polazi od stava da u ovakvim slučajevima krivica nije isključena, već da izvršenje krivičnog djela pod ovakvim okolnostima može da se uzme samo kao osnov koji opravdava ublažavanje kazne. Ovakvo rješenje je prilično sporno (a kada je u pitanju kompulzivna sila i pogrešno), imajući u vidu da pitanje krivičnopravnih efekata koje kompulzivna sila i prijetnja imaju u odnosu na djelo i krivicu predstavlja veoma kompleksno teorijsko pitanje. Ovdje je gotovo nemoguće dati jedno generalno rješenje za sve, veoma različite situacije u kojima se miješaju elementi krajnje nužde, ali i učiniočeve krivice, odnosno pitanje mogućnosti stavljanja na teret učiniocu djela učinjenog u takvom slučaju. Ako se ima u vidu da kompulzivna sila može imati karakter opasnosti koja zasniva krajnju nuždu, onda to znači da ovdje može biti isključena čak i protivpravnost, odnosno krivično djelo.

U navedenom smislu neki zakoni rješavaju ovo pitanje. Tako npr. KZ Crne Gore, uzima i silu i prijetnju kao neskrivljenu opasnost; slično i raniji KZ Hrvatske. Istina, ni ovo rješenje nije najbolje, jer je prijetnju teško u svim slučajevima uzimati kao neskrivljenu opasnost; ona samo izuzetno može zasnovati neposrednu opasnost u smislu krajnje nuže. U svakom slučaju, mora se raditi o ozbiljnoj prijetnji kako bi se onaj kome se prijeti odlučio da učini drugom neko teško zlo, ali bi se svakako moralo utvrditi da li se ta prijetnja mogla otkloniti na neki drugi način. Stoga KZ Slovenije pominje samo apsolutnu silu i njeno dejstvo na djelo, dok kompulzivnu silu i prijetnju ostavlja sudu na ocjenu.

Iako naš zakon ne poznaje krajnju nuždu koja isključuje samo krivicu ili krivičnu odgovornost učinioca, ovdje može biti isključena i krivica učinioca, ukoliko se djelo učinjeno pod djelovanjem sile i prijetnje ne može staviti učiniocu na teret, jer se od njega u datoj situaciji nije moglo zahtijevati drugačije ponašanje. Iako se dakle radi o voljnoj radnji, takva volja je iznuđena i učinjeno djelo se ne može pripisati u krivicu učiniocu, jer bi se svaki drugi razuman čovjek ponašao na isti način u toj situaciji. Tako npr. ako razbojnik sa pištoljem u ruci prinudi službenika banke da mu preda novac, biće isključena kako krivica tako i protivpravnost njegove radnje, s obzirom da je on postupao u krajnjoj nuždi). Međutim, u



najvećem broju slučajeva dejstvo kompulzivne sile i prijetnje se odražava na volju učinioca, tj. subjektivnu stranu krivičnog djela, odnosno njegovu krivicu ili krivičnu odgovornost. To najjasnije dolazi do izražaja kod neodoljive sile koja u potpunosti negira volju, što isključuje radnju kao osnovni elemenat krivičnog djela. Kako kod kompulzivne sile ili prijetnje voljna radnja ipak postoji (iako je ona iznuđena pod njihovim djelovanjem), to znači da se pitanje ovakvih slučajeva ne može rješavati na nivou radnje odnosno djela u objektivnom smislu, već se mora prenijeti na učiniočevu krivnju, tj. mora se odgovoriti na pitanje da li se učinjena radnja u konkretnom slučaju može uzeti kao osnov za postojanje krivične odgovornosti, odnosno krivice učinioca. Iz iznesenog proizilazi da je i ovo pitanje navedenim izmjenama KZ BiH riješeno na nezadovoljavajući način.


2.3. Podstrekavanje (čl. 30. st. 3. KZBiH)


Za razliku od pomaganja, u odredbama o podstekavanju u našem ranijem krivičnom zakonodavstvu, nisu bile određene radnje kojima se može vršiti podstrekavanje. Naš zakonodavac je našao potrebnim da je to neophodno i navedenim izmjenama iz 2010. godine u odredbi st. 3. naveo je u čemu se sastoji podstrekavanje, pri čemu je istakao da su to, pored ostalih, i radnje dovođenje ili održavanje lica u stanju stvarne ili pravne zablude.

Ako se ima u vidu da podstrekavanje podrazumijeva svjesne učesnike u ostvarenju krivičnog djela, onda nije teško zaključiti da se u ovakvim slučajevima teško može prihvatiti postojanje podstrekavanja kao oblika saučesništva koje pretpostavlja postojanje krivičnog djela koje izvršava drugo lice koje ima stauts glavnog izvršioca. Naime, kod podstrekavanja su u pitanju učesnici koji su posve svjesni da učestvuju u izvršenju krivičnog djela: s jedne strane podstrekač koji je svjestan da preduzima radnju kojom drugog navodi na izvršenje krivičnog djela, kao i samog djela na koje navodi, a s druge strane neposredni izvršilac koji je takođe svjestan, kako podstrekavanja (što samo izuzetno može da izostane), tako i krivičnog djela na koje je podstrekavanje upravljeno, odnosno koje treba da učini. Jasno je da ovakvo stanje odnosa između ovih učesnika kod dovođenja ili održavanja u navedenoj zabludi ne postoji, jer neposredno djelujući nije svjestan podstrekavanja niti da svojom ili svojim radnjama ostvaruje krivično djelo. Tako, ako poslodavac svojoj radnici da lažan novac da ga razmijeni kao pravi (a ona ne zna da je lažan), on kod nje svojom radnjom ne stvara niti učvršćuje odluku za izvršenje krivičnog djela, što je nužan uslov za podstrekavanje; ili ljekar na prevaran način navede medicinsku sestru da pacijentu da otrov umjesto lijeka. Dakle, kod podstrekavanja podstreknuti je svjesni izvršilac krivičnog djela, a toga ovdje nema. Ovdje se radi o situaciji koja je tipična za posredno izvršilaštvo, jer posredno djelujući to lice koristi kao puko sredstvo, oruđe za izvršenje djela; on ovdje tuđim rukama vrši krivično djelo. Korištenje drugog koji nevoljno vrši krivično djelo karakteristično je za posredno izvršilaštvo, a ne za podstrekavanje. I u jednom i u drugom slučaju procesom izvršenja krivičnog djela upravlja posredno djelujući. Kod otklonjive zablude neposredno djelujući može biti eventualno nehatni učinilac, ako mu se nehat može staviti na teret, a to će biti ako je mogao



biti svjestan, uočiti da se nalazi u zabludi. Tada su oni paralelni izvršioci, neposredno djelujući nehatnog, a posredni izvršilac umišljajnog djela.


2.4. Stvarna zabluda (čl. 37. KZ BiH)


Nije jasno koji su razlozi u osnovi izmjene ustanove stvarne zablude. Koliko znam, u tom smislu nije bilo zahtjeva ni teorije ni sudske prakse, a takvi zahtjevi ne proizlaze ni iz bilo kojeg međunarodnog akta niti uporednog krivičnog prava. Stoga nije jasno zašto u zvaničnom Obrazloženju izmjena KZ BiH stoji da je ova promjena „opravdana jer neotklonjiva stvarna zabluda je osnov isključenja krivice pa je to neophodno posebno naglasiti u stavu (1). Takođe, ovim se vrši usaglašavanje sa promjenama u evropskom državama koje poznaju koncept krivnje u materijalnom krivičnom zakonodavstvu i usklađivanje sa procesnim zakonodavstvom.“ Pa valjda je i studentima jasno da, pogotovo neotklonjiva stvarna zabluda, uvijek isključuje krivnju, a i otklonjiva, osim u slučajevima u kojima je djelo kažnjivo i kada je učinjeno nehatno. Tvrdnju da se ovim vrši usaglašavanje sa promjenama u evropskim državama koje poznaju koncept krivnje, ne treba ni komentarisati. Kao da postoje države koje, na jedan ili drugi način, ne poznaju koncept krivnje. Sve evropske zemlje, kao i naša, svoje krivično zakonodavstvo temelje na ovom principu i u tom pogledu nije bilo potrebe za bilo kakvim usaglašavanjem, a pogotovo sa promjenama u ovom pogledu.

Ako je to bilo jačanje principa subjektivne krivične odgovornosti, odnosno krivice, onda je bilo mnogo više opravdanja da se to čini kod pravne, a ne stvarne zablude. Mi smo rijetko krivično zakonodavstvo koje je i dalje ostalo na pozicijama klasične psihološke koncepcije vinosti ili krivice prema kojoj ni pravna zabluda iz opravdanih razloga ne isključuje krivičnu odgovornost. Ni jedno krivično zakonodavstvo sa jugoslovenskih prostora nije ostalo na takvom rješenju, jer su svi prihvatili vladajuće evropsko rješenje prema kojem pravna zabluda isključuje krivicu, a ako se radi o otklonjivoj pravnoj zabludi, učinilac se može blaže kazniti.

Izmjena odredbe o stvarnoj zabludi prvo je učinjena u KZ BiH, a nakon toga takvo rješenje je preuzeto i u KZ RS izmjenama iz 2010. godine (napušteno izmjenama iz 2013. godine). Bar da je to učinjeno kako valja, već se radi o brzopleto i loše sročenoj odredbi, rješenju koje je iskomplikovalo pitanje stvarne zablude i u čijoj primjeni će biti poteškoća. Napuštena je ranija posve jasna odredba, a prihvaćena je nova koja je veoma problematična, sa rješenjem koje je dogmatski pogrešno.

Naime, u st. 1. čl. 18. stoji da nije krivično odgovoran učinilac koji djelo učini u neotklonjivoj stvarnoj zabludi. Nije sporno da neotklonjiva stvarna zabluda isključuje krivičnu odgovornost, dakle i umišljaj i nehat kao oblike krivice. Neotklonjiva stvarna zabluda postoji onda kada učinilac u konkretnom slučaju nije bio dužan i nije mogao da izbjegne zabludu o postojanju neke okolnosti koja predstavlja obilježje krivičnog djela ili u



pogledu neke okolnosti koja bi, da je zaista postojala, činila učinjeno djelo dozvoljenim. Dakle, dati učinilac u konkretnom slučaju nikako nije mogao imati pravilnu predstavu o navedenim okolnostima. I umjesto da se u tom smislu definiše neotklonjiva stvarna zabluda u odredbi st. 2. (što i sam zakon sugeriše odmah na početku), definiše se stvarna zabluda uopšte, dakle i otklonjiva i neotklonjiva.4 U KZ Srbije, iz kojeg je izgleda preuziman ovaj tekst, nije napravljen ovakav propust, jer je u odredbi čl. 28. st. 2. jasno definisana neotklonjiva stvarna zabluda i ona postoji samo ako je, kako je već navedeno, učinilac nije mogao izbjeći, odnosno ako nije bio dužan ili nije mogao biti svjestan navedenih okolnosti.5 I novi KZ Hrvatske u čl. 30. i 31, nešto drugačije nego ranije, sadrži dosta jasne odredbe o stvarnoj zabludi, pri čemu razdvaja stvarnu zabludu o biću krivičnog djela i stvarnu zabludu o okolnostima koje isključuju protivpravnost, ne zapadajući u kontradiktornosti koje ima naša odredba. Ovako, prema odredbi čl. 37. st. 2. i jedna i druga zabluda isključuje krivičnu odgovornost, dok je prema odredbi iz st. 1. to samo neotklonjiva stvarna zabluda. Dakle, jasno je da je u odredbi st. 2. pogrešno definisana neotklonjiva stvarna zabluda, odnosno rečeno je ono što nije trebalo, ako se ima u vidu odredba iz st. 1. To govori da je odredba iz st. 2. u koliziji sa odredbom iz st. 1, jer je prema njoj krivična odgovornost posve isključena i kada je u pitanju nehatna, odnosno otklonjiva stvarna zabluda. Ovim je pitanje stvarne zablude i njenog krivičnopravnog dejstva nepotrebno iskomplikovano. Ovakvo zakonsko rješenje daje osnova da se po principu in dubio mitius poziva na odredbu iz st. 2. kada postoji bilo koji oblik stvarne zablude, jer je ona za optuženog najpovoljnija. To praktično znači da prema novom rješenju stvarna zabluda uvijek isključuje krivičnu odgovornost u potpunosti bez obzira o kojem njenom obliku se radi.

Da neotklonjiva stvarna zabluda i bez izričito regulisanog principa krivice, isključuje krivičnu odgovornost u svim njenim oblicima i do sada je bilo posve nesporno i jasno. Stoga nije bilo nikakve potrebe da se to čini ni radi procesnog krivičnog zakonodavstva, imajući u vidu da u tom pogledu nije bilo posebnih problema, jer je naše pravosuđe u slučaju postojanja stvarne zablude i do sada donosilo presude kojima se optuženi oslobađa od optužbe zbog nepostojanja krivične odgovornosti, osim naravno u slučajevima otklonjive stvarne zablude, ako je dato krivično djelo bilo kažnjivo i kada je učinjeno iz nehata.







4 Navedena odredba glasi:”Stvarna zabluda je neotklonjiva ako učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom određenog obilježja ili je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo činile dozvoljenim.”
5 Ako se htjelo kopirati rješenje iz čl. 28. KZ Srbije onda je trebalo napisati kako tamo stoji:
„Stvarna zabluda je neotklonjiva ako učinilac nije bio dužan i nije mogao da izbjegne zabludu ili nije mogao biti svjestan neke stvarne okolnosti koja predstavlja obilježje krivičnog djela ili neke stvarne okolnosti koja bi, da je zaista postojala, činila djelo dozvoljenim.“



2.5. Zamjena novčane kazne (čl. 47. st. 3. KZ BiH)


Izmjena koja je učinjena u vezi sa pitanjem zamjene novčane kazne kaznom zatvora, odnosno njenim pretvaranjem u tzv. supsidijarni ili supletorni zatvor, isto tako je dosta upitna. Iako ni ranija rješenja nisu bila najbolja (pogotovo u KZ RS prema kojem takva kazna nije mogla biti veća od šest mjeseci), ni novo rješenje koje nema ograničenja u visini takve kazne (ona može dostići visinu kazne propisane za predmetno krivično djelo), još je neprihvatljivije. Rješenje prema kojem se kazna zatvora u visokom trajanju, bez obzira kako se do nje dolazi, može izricati bez suđenja i primjene pravila njenog odmjeravanja, kriminalnopolitički je veoma upitno. To posebno radi toga što se ovdje novčana kazna kao lakša pretvara u težu kaznu i već to, samo po sebi, nameće pitanje opravdanosti takvog rješenja. Osim toga, takva kazna zatvora koja može biti dosta visoka, ne odmjerava se po opštim pravilima odmjeravanja kazne u smislu čl. 48, a što jedino sud može da čini nakon održanog glavnog pretresa. Na ovaj način se na mala vrata uvodi sistem apsolutno određenih kazni, koji je kao nepravičan odavno napušten. Ovakvo rješenje je kriminalnopolitički prilično sumnjivo i ono je suprotno osnovnim principima na kojima se temelji današnje krivično pravo, a prije svih principu individualizacije, srazmjernosti, subjektivne odgovornosti, pa i principu pravičnosti i zakonitosti kazne.

Pored toga, njeno automatsko pretvaranje u kaznu zatvora je posve neprihvatljivo rješenje. Ono je prepisano iz KZ Hrvatske koji je takvo rješenje, kao što je navedeno, napustio. Novi KZ, koji je stupio na snagu 01. januara 2013. godine, ponovo je vratio sistem prisilne naplate „putem ovlaštene institucije shodno odredbama posebnog zakona“ (čl. 43. st. l.). Ako se to ne ostvari ni putem prisilne naplate, novčana kazna se pretvara u rad za opšte dobro (st. 2.), a ako osuđeni ne pristane na to, onda se ona pretvara u zatvor (st. 3.). Dakle, vraćen je sistem prinudne naplate, pa ukoliko on ne uspije novčana kazna se pretvara, ali ne odmah u kaznu zatvora već u rad za opšte dobro, što je rješenje koje je prihvaćeno u većini drugih zemalja. Tek ako osuđeni na to ne pristane, onda se ova kazna prevodi u kaznu zatvora u trajanju ne dužem od jedne godine. Dakle, naše rješenje ovog pitanja je jedinstveno.


3. Ostale promjene


Slične primjedbe se mogu uputiti i nekim drugim promjenama i rješenjima, ali je u ovakvom prilogu nemoguće sve to u dovoljnoj mjeri analizirati. Neke od njih se nalaze u Opštem, a znatan broj i u Posebnom dijelu, među kojima ima i onih koju su učinjene prije Novele iz 2010. godine.

Od promjena u Opštem dijelu, posebnu pažnju svakako zaslužuje već famozna odredba iz člana 42a u kojoj je regulisano pitanje zamjene kazne zatvora novčanom kaznom. Način na koji je to učinjeno stvara već dobro poznate poteškoće u njenoj praktičnoj primjeni i stoga bi je trebalo hitno mijenjati. Postojeće rješenje otvara neka ozbiljna pitanja, kao što su: kriminalnopolitička opravdanost ovakvog rješenja; mjera



kazne kod koje bi bila opravdana ova mogućnost; da li je zamjena obavezna ili fakultativna; ako je fakultativna, koji su kriterijumi na osnovu kojih će sud donositi različite odluke, ako se ima u vidu da je riječ o već presuđenoj stvari; da li i dalje zadržati dva postojeća modela za zamjenu imajući u vidu imovno stanje osuđenog ili to omogućiti samo u određenim iznosima, itd. U svakom slučaju prihvaćeno rješenje nije odgovarajuće i nužno ga je preispitati i preoblikovati.

U kategoriju ovih pitanja svakako spada i konstrukcija produženog krivičnog djela koja je preuzeta iz KZ Hrvatske, sa nizom slabosti koje izazivaju poteškoće u praktičnoj primjeni. Novi KZ Hrvatske ovo pitanje je regulisao bitno drugačije, mnogo jasnije i sa veoma restriktivnom koncepcijom ovog instituta. Slično rješenje je prihvaćeno i u KZ Srbije i Crne Gore.

Slična pitanja se nameću i u vezi sa novčanom kaznom, odnosno njenim modelom koji je dat u dnevnim iznosima i koji, iako u zakonu postavljen kao primarni, kod nas uopšte ne funkcioniše (u najvećoj mjeri iz opravdanih razloga). Stoga bi bilo dobro razmisliti da li i dalje ovaj model treba zadržati u zakonu. Nisu rijetke zemlje koje su ga uvele pa napustile.

Kada je u pitanju rad za opšte dobro na slobodi bilo bi dobro razmisliti o njegovoj promjeni, npr. da se tretira kao samostalna krivična sankcija koja bi se izricala pod određenim uslovima. Riječ je o alternativnoj krivičnoj sankcija čijom primjenom se u mnogim zemljama postižu veoma dobri rezultati. U tom smislu bilo bi korisno da nadležni državni organi konačno otpočnu sa donošenjem odgovarajućih propisa kojima bi se regulisalo izvršenje ove krivične sankcije.

Sve navedene, kao i neke druge promjene i intervencije, mogu biti predmet analize u nekom sljedećem broju Biltena.

https://www.pravobih.com/

POSLOVNIK O RADU KOMISIJE ZA HARTIJE OD VRIJEDNOS[…]