- Thu Jul 04, 2019 7:25 am
#3311
PRAVNA POSLJEDICA PRERASPODJELE RADNOG VREMENA
Zakon o radu
član 33 st. 2 i 3
Ako je u poslovima tužiteljice došlo do preraspodjele radnog vremena, ta preraspodjela se ne smatra prekovremenim radom.
Obrazloženje:
"U konkretnoj situaciji nisu se mogle primijeniti ni odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH iz 2000. godine koji je bio na snazi do stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora 8.09.2005. godine, jer se prema odredbi člana 1., primjenjuje samo u preduzećima sa državnim odnosno većinskim državnim kapitalom. Tužena nije preduzeće nego javna ustanova, pa se na nju ovaj ugovor nije ni mogao primijeniti (stav Vrhovnog suda FBiH izražen u presudi broj... od 15.02.2011. godine.,...). Iz prednjeg razloga nije se mogla dosuditi tužiteljici naknada razlike plaće do 09.09.2005. godine.
Sud nije mogao odlučivati ni primjenom Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, koji je prema odredbi člana 2 obavezujući i za tuženu kao javnu ustanovu. Odredbama člana 7. navedenog ugovora propisano je da je osnovna plaća najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uslove i rezultate rada, koja je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta poslova koje zaposlenik obavlja, pri čemu najniža neto plaća koja je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika (čl. 8. st. 4.) ne može biti manja od 1,75 KM (st.2. navedenog čl.).
Ovim OKU nije utvrđen koeficijent, a čl. 10. st.1. regulisano je da se vrijednost poslova, odnosno koeficijent složenosti, kao i normi gdje je potrebno utvrđuje Kolektivni ugovor za područje djelatnosti u skladu sa njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Prvostepeni je sud naknade koje su predmet spora za period od 11.09.2007. do 31.12.2008. godine dosudio u skladu sa nalazom vještaka koji je koeficijent za obračun osnovne plaće crpio iz platne liste za tužiteljice (2,40) a osnovicu iz OKU iz 2005. godine. Međutim, postupajući na taj način prvostepeni je sud nepravilno primijenio materijalno pravo, jer obračun plaća takvom kombinacijom parametara nije moguće iz razloga što oba parametra najniža neto plaća i odgovarajući koeficijent složenosti moraju biti regulisani istim pravnim osnovom Općim kolektivnim ugovorom i Granskim kolektivnim ugovorom na koga upućuje Opći kolektivni ugovor. Ovakav pravni stav zauzeo je Vrhovni sud FBiH u svojim odlukama br....).
Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke S. A. proizlazi da iznosi isplaćenih plaća tužiteljici nisu isplaćeni ispod minimuma najniže plaće koja je zagarantovana odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. Zbog navedenog tužbeni zahtjev tužiteljice za taj period nije osnovan.
(...)
Odredbom člana 33 stav 2 Zakona o radu propisano je ako je uvedena preraspodjela radnog vremena prosječno radno vrijeme tokom kalendarske godine ili drugog perioda određenog kolektivnim ugovorom ne može biti duže od 40 sati u sedmici, dok je stav 3 istog člana propisao ako je uvedena preraspodjela radnog vremena, da se takvo radno vrijeme ne smatra prekovremenim radom. Tužena u žalbi tako i u toku cijelog postupka ističe da je u poslovima tužiteljice vršena preraspodjela radnog vremena.
Prvostepeni sud pozivanjem na utvrđeni broj sati preko 40 u sedmici, nalazi osnovanim potraživanje tužiteljice na povećanje plaće zbog prekovremenog rada u 2007. godini u ukupnom iznosu od 144,38 KM i to za period od 05.03.2007. godine do 11.09.2007. godine u iznosu od 110,25 KM u skladu sa članom 69 Pravilnika o radu tužene iz 2004. godine i odredbe člana 38 Granskog kolektivnog ugovora iz 2000.g. u visini od 50 % od osnovne plaće, a za period od 12.09.2007. godine do 31.12.2007. godine u iznosu od 34,13 KM i za 2008. godinu u iznosu od 107,62 KM primjenom Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine koji je u članu 12 propisao da zaposlenik ima pravo na povećanje plaće za prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice.
Obrazloženje prvostepene presude ne sadrži razloge u vezi prigovora tužene da je vršena preraspodjela radnog vremena, koja se kada je utvrđena, po članu 33 stav 3 Zakona o radu ne smatra prekovremenim radom. Naknada na ime prekovremenog rada dosuđena je pogrešnom primjenom materijalnog prava to jest primjenom Granskog kolektivnog ugovora iz 2000.g. koji se iz već naprijed navedenih razloga u obrazloženju ove odluke nije mogao primijeniti, kao i primjenom odredbe čl. 12. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005.godine. Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke u varijanti obračuna po OKU, nije jasno kako je vještak došao do visine bruto satnice koja je prikazana u različitim iznosima (za period od 12.9.2007. godine do 31.12.2008. godine) iako je najniža neto satnica do 01.03. 2008 godine iznosila 1,75 a bruto 2,95, a nakon toga, Odlukom o utvrđivanju najniže satnice u FBiH (Sl.novine FBiH br.22/08) najniža bruto satnica je 3,26 a najniža neto satnica je 1,95. Ni jedan od ovih iznosa nije prikazan kao parametar za obračune uvećanja plaće po ovom osnovu, tako da se ne može sa sigurnošću provjeriti način obračuna, niti je prvostepeni sud u tom dijelu kritički cijenio nalaz vještaka tako da su ostale neutvrđene pravno relevantne činjenice za odlučivanje u ovom dijelu zahtjeva.
Obzirom da je odluka prvostepenog suda u jednom dijelu ukinuta, ukinuta je i odluka o troškovima postupka o kojima će sud odlučiti u konačnoj odluci."
(Presuda Županijskog suda u Mostaru, 58 0 Rs 038208 11 Rsž od 19.9.2014. godine)
Zakon o radu
član 33 st. 2 i 3
Ako je u poslovima tužiteljice došlo do preraspodjele radnog vremena, ta preraspodjela se ne smatra prekovremenim radom.
Obrazloženje:
"U konkretnoj situaciji nisu se mogle primijeniti ni odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH iz 2000. godine koji je bio na snazi do stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora 8.09.2005. godine, jer se prema odredbi člana 1., primjenjuje samo u preduzećima sa državnim odnosno većinskim državnim kapitalom. Tužena nije preduzeće nego javna ustanova, pa se na nju ovaj ugovor nije ni mogao primijeniti (stav Vrhovnog suda FBiH izražen u presudi broj... od 15.02.2011. godine.,...). Iz prednjeg razloga nije se mogla dosuditi tužiteljici naknada razlike plaće do 09.09.2005. godine.
Sud nije mogao odlučivati ni primjenom Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, koji je prema odredbi člana 2 obavezujući i za tuženu kao javnu ustanovu. Odredbama člana 7. navedenog ugovora propisano je da je osnovna plaća najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uslove i rezultate rada, koja je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta poslova koje zaposlenik obavlja, pri čemu najniža neto plaća koja je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika (čl. 8. st. 4.) ne može biti manja od 1,75 KM (st.2. navedenog čl.).
Ovim OKU nije utvrđen koeficijent, a čl. 10. st.1. regulisano je da se vrijednost poslova, odnosno koeficijent složenosti, kao i normi gdje je potrebno utvrđuje Kolektivni ugovor za područje djelatnosti u skladu sa njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Prvostepeni je sud naknade koje su predmet spora za period od 11.09.2007. do 31.12.2008. godine dosudio u skladu sa nalazom vještaka koji je koeficijent za obračun osnovne plaće crpio iz platne liste za tužiteljice (2,40) a osnovicu iz OKU iz 2005. godine. Međutim, postupajući na taj način prvostepeni je sud nepravilno primijenio materijalno pravo, jer obračun plaća takvom kombinacijom parametara nije moguće iz razloga što oba parametra najniža neto plaća i odgovarajući koeficijent složenosti moraju biti regulisani istim pravnim osnovom Općim kolektivnim ugovorom i Granskim kolektivnim ugovorom na koga upućuje Opći kolektivni ugovor. Ovakav pravni stav zauzeo je Vrhovni sud FBiH u svojim odlukama br....).
Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke S. A. proizlazi da iznosi isplaćenih plaća tužiteljici nisu isplaćeni ispod minimuma najniže plaće koja je zagarantovana odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. Zbog navedenog tužbeni zahtjev tužiteljice za taj period nije osnovan.
(...)
Odredbom člana 33 stav 2 Zakona o radu propisano je ako je uvedena preraspodjela radnog vremena prosječno radno vrijeme tokom kalendarske godine ili drugog perioda određenog kolektivnim ugovorom ne može biti duže od 40 sati u sedmici, dok je stav 3 istog člana propisao ako je uvedena preraspodjela radnog vremena, da se takvo radno vrijeme ne smatra prekovremenim radom. Tužena u žalbi tako i u toku cijelog postupka ističe da je u poslovima tužiteljice vršena preraspodjela radnog vremena.
Prvostepeni sud pozivanjem na utvrđeni broj sati preko 40 u sedmici, nalazi osnovanim potraživanje tužiteljice na povećanje plaće zbog prekovremenog rada u 2007. godini u ukupnom iznosu od 144,38 KM i to za period od 05.03.2007. godine do 11.09.2007. godine u iznosu od 110,25 KM u skladu sa članom 69 Pravilnika o radu tužene iz 2004. godine i odredbe člana 38 Granskog kolektivnog ugovora iz 2000.g. u visini od 50 % od osnovne plaće, a za period od 12.09.2007. godine do 31.12.2007. godine u iznosu od 34,13 KM i za 2008. godinu u iznosu od 107,62 KM primjenom Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine koji je u članu 12 propisao da zaposlenik ima pravo na povećanje plaće za prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice.
Obrazloženje prvostepene presude ne sadrži razloge u vezi prigovora tužene da je vršena preraspodjela radnog vremena, koja se kada je utvrđena, po članu 33 stav 3 Zakona o radu ne smatra prekovremenim radom. Naknada na ime prekovremenog rada dosuđena je pogrešnom primjenom materijalnog prava to jest primjenom Granskog kolektivnog ugovora iz 2000.g. koji se iz već naprijed navedenih razloga u obrazloženju ove odluke nije mogao primijeniti, kao i primjenom odredbe čl. 12. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005.godine. Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke u varijanti obračuna po OKU, nije jasno kako je vještak došao do visine bruto satnice koja je prikazana u različitim iznosima (za period od 12.9.2007. godine do 31.12.2008. godine) iako je najniža neto satnica do 01.03. 2008 godine iznosila 1,75 a bruto 2,95, a nakon toga, Odlukom o utvrđivanju najniže satnice u FBiH (Sl.novine FBiH br.22/08) najniža bruto satnica je 3,26 a najniža neto satnica je 1,95. Ni jedan od ovih iznosa nije prikazan kao parametar za obračune uvećanja plaće po ovom osnovu, tako da se ne može sa sigurnošću provjeriti način obračuna, niti je prvostepeni sud u tom dijelu kritički cijenio nalaz vještaka tako da su ostale neutvrđene pravno relevantne činjenice za odlučivanje u ovom dijelu zahtjeva.
Obzirom da je odluka prvostepenog suda u jednom dijelu ukinuta, ukinuta je i odluka o troškovima postupka o kojima će sud odlučiti u konačnoj odluci."
(Presuda Županijskog suda u Mostaru, 58 0 Rs 038208 11 Rsž od 19.9.2014. godine)
- By LegaForum