- Tue May 07, 2019 8:58 am
#3192
Presuda suda donesena u postupku u vezi s razrjesenjem apelanta duznosti oficira za vezu s Meclunarodnim krivicnim sudom za bivsu Jugoslaviju sadrzi detaljne, jasne i precizne razloge za odlucenje.
Odluka o dopustivosti broj AP 4753/16 od 1. februara 2017. godine
Iz obrazloženja presude redovnog suda:
„Prvostepeni sud je poništio odluku o razrješenju tužitelja sa dopunom, kao nezakonite i naložio tuženoj da tužitelju ponudi izmijenjeni ugovor o radu u skladu sa njegovom stručnim kvalifikacijama i iskustvom, na osnovu zaključka da
184
185
su odluke nezakonite jer ne sadrže razloge razrješenja dužnosti tužitelja i pouku o pravnom lijeku. Daljnje razloge za usvajanje ovog tužbenog zahtjeva prvostepeni sud nalazi u propustu tužene da u skladu sa članom 87. i 88. Zakona o radu u institucijama BiH tužitelju ponudi neko drugo upražnjeno radno mjesto ili tužitelja stavi na raspolaganje, na koji način je tužena različito postupala prema tužitelju u odnosu na uposlenike [N. R.] i [N. Ć.] što predstavlja diskriminaciju u smislu člana
2. Zakona o zabrani diskriminacije. Razlozi koji su rukovodili sud kod usvajanja tužbenog zahtjeva zasnovani su na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, tužitelj je nesporno odlukom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na sjednici 09.
11. 1999. godine, imenovan na dužnost predstavnika Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu, te je rješenjem Ministarstva vanjskih poslova BiH od 07. 12. 1999. godine raspoređen na radno mjesto ministra savjetnika u Uredu BiH. Odlukom Predsjedništva BiH od 29. 01. 2003. godine tužitelj je imenovan na dužnost predstavnika Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivušu Jugoslaviju u Hagu. Prema članu 5. stav 3. Odluke o statusu oficira za vezu sa Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju (Sl. glasnik BiH br. 19/01 i 29/01) oficirima za vezu dodijeljen je diplomatski status. Od dana imenovanja u svojstvu oficira za vezu do dana donošenja osporavanih odluka o razrješenju, tužitelj je obavljao dužnost oficira za vezu sa utvrđenim diplomatskim statusom i ostvarivao je pravo na platu prema Odluci o visini osnovice za obračun plate u diplomatsko konzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine.
Iz ovih činjenica proizilazi da je od 1999. do 2015. godine tužitelj bio imenovani predstavnik Bosne i Hercegovine po odluci Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Budući da je tužitelj bio izjednačen sa ambasadorom, odluka o njegovom imenovanju i razrješenju proizilazi iz ustavnog prava Predsjedništva BiH da postavlja međunarodne predstavnike. Odredbe pozitivnog zakonodavstva ne propisuju obavezu Predsjedništva Bosne i Hercegovine za obrazlaganje odluka niti predviđaju pravo na izjavljivanje pravnog lijeka, pa izostanak ovih elemenata ne može biti osnov za utvrđenje nezakonitosti [...] Tužitelju ne pripada pravo sudskog preispitivanja zakonitosti odluka tužene kojim je razriješen sa dužnosti oficira za vezu ni u jednom postupku u okviru stvarne nadležnosti Suda BiH. Naime, član 10. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima BiH propisuje da se ne može voditi upravni spor u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, kakvo je bilo ovlaštenje tužene kod donošenja odluka koje se osporavaju u konkretnom sporu. [...] Raspravljajući o počinjenoj diskriminaciji u odnosu na tužitelja, kao predhodnom pitanju, prvostepeni sud je utvrdio postojanje nejednakog postupanja. Ovaj zaključak sud je zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog prava na što žalba tužene osnovano ukazuje. Naime, da bi se primjenom
člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije u BiH (Sl. glasnik BiH br. 59/09) utvrdilo postojanje diskriminacije u oblicima propisanim članom 3. i 4. citiranog zakona, potrebno je utvrđenje da se prema tužitelju postupalo drugačije nego prema drugim licima u istoj ili sličnoj situaciji. Dakle, bitno je utvrđenje postojanja referentne grupe koja se nalazi u istoj situaciji kao i tužitelj, prema kojoj je tužena postupila na drugačiji način, a da za takvo postupanje nema zakonitog i objektivnog opravdanja. Prvostepeni sud je neosnovano zaključio da se zaposlenici [N. R.] i [N. Ć.] nalaze u istovrsnoj radnopravnoj situaciji kao i tužitelj. Navedena lica su kao zaposlenici organa BiH radno agažovani u Kancelariji oficira za vezu sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, u svojstvu vozača. Proizilazi da su ukazana lica bila u radnom odnosu prije upućivanja na rad u inostranstvo, za razliku od tužitelja. Nadalje, ova lica nisu imala diplomatski status kao tužitelj, nego su kao zaposlenici prava iz rada ostvarivala primjenom odredbi Zakona o radu u institucijama BiH pošto je njihov radnopravni status proizilazio iz zaključenog ugovora o radu, a ne iz odluke o imenovanju kakav je slučaj sa tužiteljem. Dakle, tužitelj i navedena lica nalaze se u sasvim različitim radnopravnim položajima i međusobno ne predstavljaju referentu grupu kod utvrđenja različitosti u postupanju. Za tužitelja jedina referenta grupa mogu biti oficiri za vezu iz drugih konstitutivnih naroda, jer se nalaze u istovrsnoj situaciji kako u pogledu načina imenovanja, dodijeljenog statusa i prava koja su ostvarivali tokom obavljanja dužnosti. [...] Odredba člana 87. stav 3. Zakona o radu institucijama BiH propisuju obavezu poslodavca da u slučaju ukidanja radnog mjesta bez javnog oglasa postavlja zaposlenika na drugo upražnjeno radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi kod poslodavca na istom nivou. Navedena odredba u stavu 1 predviđa stavljanje na raspolaganje zaposlenika u slučaju ukidanja poslodavca ili ukidanja radnog mjesta, koji postupak definiše u odredbi člana 88. Tužitelj ne zahtjeva ostvarivanje prava iz osnova raspolaganja, niti je njegov poslodavac ukinut, iz čega proizilazi da nema mjesta primjeni odredbi koje regulišu ove slučajeve. Tužiteljevo radno mjesto nije ukinuto, budući da je nakon njegovog razrješenja član Predsjedništva iz srpskog naroda imenovao drugo lice kao oficira za vezu. Time nisu ispunjeni zakonski uslovi za primjenu odredbi na kojima je prvostepeni sud zasnovao odluku o usvajanju ovog dijela tužbenog zahtjeva, na što žalba tužene osnovano ukazuje.”
Odluka o dopustivosti broj AP 4753/16 od 1. februara 2017. godine
Iz obrazloženja presude redovnog suda:
„Prvostepeni sud je poništio odluku o razrješenju tužitelja sa dopunom, kao nezakonite i naložio tuženoj da tužitelju ponudi izmijenjeni ugovor o radu u skladu sa njegovom stručnim kvalifikacijama i iskustvom, na osnovu zaključka da
184
185
su odluke nezakonite jer ne sadrže razloge razrješenja dužnosti tužitelja i pouku o pravnom lijeku. Daljnje razloge za usvajanje ovog tužbenog zahtjeva prvostepeni sud nalazi u propustu tužene da u skladu sa članom 87. i 88. Zakona o radu u institucijama BiH tužitelju ponudi neko drugo upražnjeno radno mjesto ili tužitelja stavi na raspolaganje, na koji način je tužena različito postupala prema tužitelju u odnosu na uposlenike [N. R.] i [N. Ć.] što predstavlja diskriminaciju u smislu člana
2. Zakona o zabrani diskriminacije. Razlozi koji su rukovodili sud kod usvajanja tužbenog zahtjeva zasnovani su na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, tužitelj je nesporno odlukom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na sjednici 09.
11. 1999. godine, imenovan na dužnost predstavnika Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu, te je rješenjem Ministarstva vanjskih poslova BiH od 07. 12. 1999. godine raspoređen na radno mjesto ministra savjetnika u Uredu BiH. Odlukom Predsjedništva BiH od 29. 01. 2003. godine tužitelj je imenovan na dužnost predstavnika Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivušu Jugoslaviju u Hagu. Prema članu 5. stav 3. Odluke o statusu oficira za vezu sa Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju (Sl. glasnik BiH br. 19/01 i 29/01) oficirima za vezu dodijeljen je diplomatski status. Od dana imenovanja u svojstvu oficira za vezu do dana donošenja osporavanih odluka o razrješenju, tužitelj je obavljao dužnost oficira za vezu sa utvrđenim diplomatskim statusom i ostvarivao je pravo na platu prema Odluci o visini osnovice za obračun plate u diplomatsko konzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine.
Iz ovih činjenica proizilazi da je od 1999. do 2015. godine tužitelj bio imenovani predstavnik Bosne i Hercegovine po odluci Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Budući da je tužitelj bio izjednačen sa ambasadorom, odluka o njegovom imenovanju i razrješenju proizilazi iz ustavnog prava Predsjedništva BiH da postavlja međunarodne predstavnike. Odredbe pozitivnog zakonodavstva ne propisuju obavezu Predsjedništva Bosne i Hercegovine za obrazlaganje odluka niti predviđaju pravo na izjavljivanje pravnog lijeka, pa izostanak ovih elemenata ne može biti osnov za utvrđenje nezakonitosti [...] Tužitelju ne pripada pravo sudskog preispitivanja zakonitosti odluka tužene kojim je razriješen sa dužnosti oficira za vezu ni u jednom postupku u okviru stvarne nadležnosti Suda BiH. Naime, član 10. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima BiH propisuje da se ne može voditi upravni spor u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, kakvo je bilo ovlaštenje tužene kod donošenja odluka koje se osporavaju u konkretnom sporu. [...] Raspravljajući o počinjenoj diskriminaciji u odnosu na tužitelja, kao predhodnom pitanju, prvostepeni sud je utvrdio postojanje nejednakog postupanja. Ovaj zaključak sud je zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog prava na što žalba tužene osnovano ukazuje. Naime, da bi se primjenom
člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije u BiH (Sl. glasnik BiH br. 59/09) utvrdilo postojanje diskriminacije u oblicima propisanim članom 3. i 4. citiranog zakona, potrebno je utvrđenje da se prema tužitelju postupalo drugačije nego prema drugim licima u istoj ili sličnoj situaciji. Dakle, bitno je utvrđenje postojanja referentne grupe koja se nalazi u istoj situaciji kao i tužitelj, prema kojoj je tužena postupila na drugačiji način, a da za takvo postupanje nema zakonitog i objektivnog opravdanja. Prvostepeni sud je neosnovano zaključio da se zaposlenici [N. R.] i [N. Ć.] nalaze u istovrsnoj radnopravnoj situaciji kao i tužitelj. Navedena lica su kao zaposlenici organa BiH radno agažovani u Kancelariji oficira za vezu sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, u svojstvu vozača. Proizilazi da su ukazana lica bila u radnom odnosu prije upućivanja na rad u inostranstvo, za razliku od tužitelja. Nadalje, ova lica nisu imala diplomatski status kao tužitelj, nego su kao zaposlenici prava iz rada ostvarivala primjenom odredbi Zakona o radu u institucijama BiH pošto je njihov radnopravni status proizilazio iz zaključenog ugovora o radu, a ne iz odluke o imenovanju kakav je slučaj sa tužiteljem. Dakle, tužitelj i navedena lica nalaze se u sasvim različitim radnopravnim položajima i međusobno ne predstavljaju referentu grupu kod utvrđenja različitosti u postupanju. Za tužitelja jedina referenta grupa mogu biti oficiri za vezu iz drugih konstitutivnih naroda, jer se nalaze u istovrsnoj situaciji kako u pogledu načina imenovanja, dodijeljenog statusa i prava koja su ostvarivali tokom obavljanja dužnosti. [...] Odredba člana 87. stav 3. Zakona o radu institucijama BiH propisuju obavezu poslodavca da u slučaju ukidanja radnog mjesta bez javnog oglasa postavlja zaposlenika na drugo upražnjeno radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi kod poslodavca na istom nivou. Navedena odredba u stavu 1 predviđa stavljanje na raspolaganje zaposlenika u slučaju ukidanja poslodavca ili ukidanja radnog mjesta, koji postupak definiše u odredbi člana 88. Tužitelj ne zahtjeva ostvarivanje prava iz osnova raspolaganja, niti je njegov poslodavac ukinut, iz čega proizilazi da nema mjesta primjeni odredbi koje regulišu ove slučajeve. Tužiteljevo radno mjesto nije ukinuto, budući da je nakon njegovog razrješenja član Predsjedništva iz srpskog naroda imenovao drugo lice kao oficira za vezu. Time nisu ispunjeni zakonski uslovi za primjenu odredbi na kojima je prvostepeni sud zasnovao odluku o usvajanju ovog dijela tužbenog zahtjeva, na što žalba tužene osnovano ukazuje.”
- By LegaForum