- Mon Apr 29, 2019 12:04 pm
#3187
NAZIV SUDA VRHOVNI SUD FBIH
BROJ PREDMETA 43 0 Ps 088111 15 Rev
SENTENCA Ako je zaključenje ugovora o kreditu u iznosu preko 10.000,00 KM bilo zabranjeno samo davaocu kredita - tužitelju, a ne i korisniku kredita - tuženom koji je primio ugovoreni novčani iznos i obavezao se da isti vrati, takav ugovor ostaje na snazi, jer zbog prekoračenje najvećeg dozvoljenog iznosa posljedice može da snosi samo tužitelj, pa je isključen razlog ništavosti takvog ugovora.
PRAVNA OBLAST GRAĐANSKA
PRAVNI INSTITUTI Dug po kreditu
PRIMJENJENI PROPIS
naziv propisa, broj člana i broj(evi) službenog glasila u kojem je propis objavljen čl. 103. st. 2., 399. stav 2., čl. 997. u vezi sa čl. 1002. stav 2. i 4., čl. 1067 stav 2. ZOO u vezi sa članom 33. Zakona o mjenici
PRETHODNE ODLUKE
broj(evi) predmeta i naziv suda koji je donio odluku 43 0 Ps 088111 13 Ps Općinski sud u Zenici
43 0 Ps 088111 14 Pž Kantonalni sud u Zenici
ODLUKA USTAVNOG SUDA BiH
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 43 0 Ps 088111 15 Rev
Sarajevo, 07.12.2018. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Nezirović Gorana, kao predsjednika vijeća, Sadović Amire i dr.sc. Šain Danice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F „S“.. Sarajevo, ul. Z... br. 50, Sarajevo, koju zastupa punomoćnik B. B...., zaposlenik tužitelja, protiv tuženog „Š...“ d.o.o. Olovo, kojeg zastupa punomoćnik H... R.., advokat iz Zenice, radi isplate duga, vs. 38.547,55 KM, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj: 43 0 Ps 088111 14 Pž od 16.12.2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 07.12.2018. godine donio je
P R E S U D U
Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Zenici broj: 43 0 Ps 088111 13 Ps od 29.05.2014. godine naloženo je tuženom „Š...” d.o.o. Olovo da tužitelju M. F. „S...“ Sarajevo na ime duga isplati iznos od 38.547,55 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos glavnice od 36.650,50 KM počev od 23.02.2011.godine pa do isplate, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM (šeststotina KM) sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Zenici broj: 43 0 Ps 088111 14 Pž od 16.12.2014. godine žalba tuženog je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena, tako da je naloženo tuženom da plati tužitelju novčani iznos od 38.456,80 KM sa kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate na iznos glavnice od 36.650,50 KM i to počev od 23.02.2011. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 600,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana.
Protiv drugostepene presude tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija uvaži, drugostepena presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Predmet tužbe je zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženi na ime duga plati iznos od 38.547,55 KM uz zakonsku zateznu kamatu na iznos glavice od 36.650,50 KM počev od 23.02.2011. godine do isplate.
Odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi su utvrdili da je tužitelj Općinskom sudu u Visokom dana 25.04.2012. godine u svojstvu tražioca izvršenja, protiv tuženog kao izvršenika, podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave radi naplate iznosa od 38.547,55 KM. Nakon što je Općinski sud u Visokom donio rješenje o izvršenju, tuženi je uložio prigovor u povodu kojeg je Općinski sud u Visokom donio zaključak kojim je odgodio određeno izvršenje i prijedlog smatrao tužbom, tako da je postupak nastavljen po odredbama parničnog postupka. Iz navoda tužbe proizilazi da je tužbeni zahtjev usmjeren prema tuženom kao jemcu po ugovoru o jemstvu zaključenom između tužitelja i tuženog dana 22.06.2010. godine. Uvidom u ugovor o preuzimanju, spajanju i reprogramiranju duga od 22.06.2010. godine utvrđeno je da je isti zaključen između tužitelja i A. E... koja je preuzela dugovanja koja su prema tužitelju imala fizička lica I. Š., B. A. i O. S. po ranijim ugovorima o kreditima, pa je izvršeno spajanje preuzetih dugova sa ostatkom duga u iznosu (7.510,25 KM) A. E.. Navedenim ugovorom, A. E. se obavezala da tako spojeni dug svih navedenih lica kao i njen dug po ugovoru o kreditu od 04.02.2008. godine, dakle u ukupnom iznosu od 40.140,00 KM sa kamatom od 1,50% mjesečno na ugovoreni iznos, vrati tužitelju u 60 mjesečnih anuiteta i to prvi u iznosu od 1.271,10 KM najkasnije do 22.07.2010. godine, a sve anuitete koji su jednaki prvom iznosu, da plati najkasnije do 22-og u mjesecu za tekući mjesec i poslednji anuitet u iznosu od 1.271,10 KM najkasnije do 22.07.2015. godine. Prema članu 13. ugovora o preuzimanju, spajanju i reprogramiranju određeno je da ukoliko dužnik kasni sa uplatom bilo kojeg anuiteta, smatrat će se da je dospio cjelokupan dug na naplatu, računajući neotplaćenu glavnicu kao dospjelu. Tuženi nije osporio činjenicu da je bio jemac A. E. za obaveze u iznosu od 40.140,00 KM po osnovu zaključenog ugovora i da je potpisao i svojim pečatom ovjerio ugovor o jemstvu od 22.06.2010. godine. Dakle, ugovorom o jemstvu od 22.06.2010. godine tuženi se obavezao da će kao solidarni dužnik isplatiti tužitelju cjelokupan dospjeli neplaćeni dug nastao po osnovu ugovora o preuzimanju, spajanju i reprogramiranju duga, ako dužnik svoj dug prema povjeriocu ne vrši ili ne izvrši na način i pod uslovima regulisanim ugovorom. Uvidom u mjenicu serijskog broja AF3278626 utvrđeno je da je tuženi kao jemac u skladu sa članom 4. ugovora o jemstvu kao sredstvo obezbjeđenja kredita izdao tužitelju bjanko mjenicu koja sadrži klauzulu bez protesta potpisanu od strane tuženog kao trasanta i trasata. Tužitelj je mjenicu popunio na iznos ostatka duga u vrijeme podnošenje prijedloga za izvršenje sudu na iznos od 38.547,55 KM a utvrđeno je da tužitelj nije uspio naplatiti mjenicu putem Uni Credit Banke d.d. Mostar prenosom novčanih sredstava sa računa tuženog.
Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je tužbenom zahtjevu udovoljio u cijelosti i obavezao tuženog da tužitelju plati ukupan iznos od 38.547,55 KM uz obrazloženje da se tuženi obavezao da će jamčiti za uredno izmirenje obaveza po ugovoru o preuzimanju, spajanju i reprogramiranju duga od 22.06.2010. godine dok je drugostepeni sud djelimičnim uvažavanjem žalbe tuženog, prvostepenu presudu preinačio tako da je naložio tuženom da tužitelju plati iznos od 38.456,80 KM umjesto iznosa od 38.547,55 KM uz obrazloženje da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je tužitelju dosudio iznos od 90,75 KM po osnovu neplaćene zatezne kamate na dan obračuna, obračunate konfornom metodom po stopi od 1,5% mjesečno, a kako se to osnovano u žalbi tuženog i prigovara. U ostalom pobijanom dijelu drugostepeni sud je žalbu tuženog odbio kao neosnovanu.
Po ocjeni ovoga suda drugostepena presuda je pravilna i zakonita.
Povredu odredaba parničnog postupka revident nalazi u tome da drugostepeni sud nije sa pažnjom cijenio sve dokaze koji su izvedeni kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti pa da je pobijana presuda utemeljena i na pogrešnim odredbama materijalnog prava.
Suprotno revizijskim tvrdnjama tuženog, prvostepeni sud je izvedene dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza, pa tako i zaključenog ugovora o preuzimanju, spajanju i reprogramiranju duga od 22.06.2010. godine, utvrdio pravno-relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud. Stečeno uvjerenje o postojanju odnosno nepostojanju odlučnih činjenica prvostepeni sud je opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, pa ne stoji tvrdnja tuženog da su pravni zaključci izvedeni bez pravilnog obrazloženja.
Nije osnovan ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.
Prigovor pogrešne primjene materijalnog prava revident ne može zasnivati na činjeničnom stanju drugačijem od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi pa tako ni na prigovoru da je u konkretnom slučaju M.O.... odobrila kredit koji na dan spajanja svih dugovanja, preuzimanja i reprogramiranja iznosi 40.140,00 KM, pa da je to bilo nezakonito - suprotno članu 2. stav 1. Zakona o mikrokreditnim organizacijama po kojem kredit može biti odobren samo u visini do 10.000,00 KM.
Po ocjeni ovog suda nižestepeni sudovi su primjenom čl. 103. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima pravilno ustanovili da nisu postojali razlozi za isticanje ništavosti predmetnog ugovora.
Odredbom čl. 103. st. 2. ZOO propisano je da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije nešto drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu, snosit će odgovarajuće posljedice. Ovom je odredbom isključen razlog ništavosti ugovora onim ugovornim stranama na koje se zabrana ne odnosi bez obzira na njihovo saznanje za zabranu, a u konkretnom slučaju su to korisnici kredita, odnosno tuženi – jemac. Prema tome, suprotno reviziji, a imajući u vidu da A.. B... vrši nadzor nad poslovanjem mikrokreditnih organizacija, to za kršenje čl. 2. stav 1. Zakona o mikrokreditnim organizacijama, tj. zbog prekoračenje najvećeg iznosa po mirkokreditima, posljedice u slučaju prekršaja može da snosi samo tužitelj, ali nema za posljedicu ništavost konkretnog pravnog posla. Kako je dakle zaključenje ugovora o kreditu u iznosu od preko 10.000,00 KM bilo zabranjeno samo tužitelju, a ne i korisnicima predmetnih kredita koji su primili novčane iznose i obavezali se da iste vrate, to predmetni ugovor ostaje na snazi. Zato je neprihvatljivo polemisanje revidenta da je u konkretnom slučaju bio neprimjenjiv Zakon o obligacionim odnosima.
Neosnovano tuženi prigovara visini ugovorene kamate koja mjesečno iznosi 1,5% navodeći da su tužitelju data prava koja mu ni jednom zakonskom odredbom ne pripadaju. Suprotno i ovom prigovoru, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je tužitelj ne depozitna finansijska organizacija čija je osnovna djelatnost davanje mikrokredita na koje se ima primijeniti odredba člana 400. stav 3. ZOO, a kojom je regulisano da se odredbe iz prethodnog stava 1. i 2. tog člana ne odnose na kreditno poslovanje banaka i drugih bankarskih organizacija. Pravilan je zaključak drugostepenog suda da tužitelj može shodno članu 277. stav 2. ZOO da zahtijeva zateznu kamatu po stopi ugovorene redovne kamate ako je ona viša od stope zatezne kamate, a što je u konkretnom predmetu slučaj, jer to proizilazi iz člana 12. ugovora o preuzimanju, spajanju i reprogramiranju duga, a u obračunu ukupnog duga po kreditu naznačena zatezna kamata je jednaka ugovorenoj kamati od 1,5% mjesečno.
Nižestepeni sudovi su primjenom čl. 399. stav 2., čl. 997. u vezi sa čl. 1002. stav 2. i 4., čl. 1067 stav 2. u vezi sa članom 33. Zakona o mjenici i čl. 2. ugovora o jemstvu pravilno obavezeli tuženog da zbog nevraćenih anuiteta kredita, plati tužitelju novčani iznos od 36.650,50 KM i iznos od 1.806,30 KM na ime ugovorene redovne kamate, odnosno ukupan iznos od 38.456,80 KM.
Ostali revizijski navodi tuženog nisu od odlučnog značaja za odlučivanje u ovom revizijskom postupku (član 231. u vezi sa članom 254. ZPP).
Na osnovu svega izloženog valjalo je primjenom člana 248. ZPP reviziju tuženog odbiti kao neosnovanu.
Predsjednik vijeća
Nezirović Goran
BROJ PREDMETA 43 0 Ps 088111 15 Rev
SENTENCA Ako je zaključenje ugovora o kreditu u iznosu preko 10.000,00 KM bilo zabranjeno samo davaocu kredita - tužitelju, a ne i korisniku kredita - tuženom koji je primio ugovoreni novčani iznos i obavezao se da isti vrati, takav ugovor ostaje na snazi, jer zbog prekoračenje najvećeg dozvoljenog iznosa posljedice može da snosi samo tužitelj, pa je isključen razlog ništavosti takvog ugovora.
PRAVNA OBLAST GRAĐANSKA
PRAVNI INSTITUTI Dug po kreditu
PRIMJENJENI PROPIS
naziv propisa, broj člana i broj(evi) službenog glasila u kojem je propis objavljen čl. 103. st. 2., 399. stav 2., čl. 997. u vezi sa čl. 1002. stav 2. i 4., čl. 1067 stav 2. ZOO u vezi sa članom 33. Zakona o mjenici
PRETHODNE ODLUKE
broj(evi) predmeta i naziv suda koji je donio odluku 43 0 Ps 088111 13 Ps Općinski sud u Zenici
43 0 Ps 088111 14 Pž Kantonalni sud u Zenici
ODLUKA USTAVNOG SUDA BiH
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 43 0 Ps 088111 15 Rev
Sarajevo, 07.12.2018. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Nezirović Gorana, kao predsjednika vijeća, Sadović Amire i dr.sc. Šain Danice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F „S“.. Sarajevo, ul. Z... br. 50, Sarajevo, koju zastupa punomoćnik B. B...., zaposlenik tužitelja, protiv tuženog „Š...“ d.o.o. Olovo, kojeg zastupa punomoćnik H... R.., advokat iz Zenice, radi isplate duga, vs. 38.547,55 KM, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj: 43 0 Ps 088111 14 Pž od 16.12.2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 07.12.2018. godine donio je
P R E S U D U
Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Zenici broj: 43 0 Ps 088111 13 Ps od 29.05.2014. godine naloženo je tuženom „Š...” d.o.o. Olovo da tužitelju M. F. „S...“ Sarajevo na ime duga isplati iznos od 38.547,55 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos glavnice od 36.650,50 KM počev od 23.02.2011.godine pa do isplate, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM (šeststotina KM) sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Zenici broj: 43 0 Ps 088111 14 Pž od 16.12.2014. godine žalba tuženog je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena, tako da je naloženo tuženom da plati tužitelju novčani iznos od 38.456,80 KM sa kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate na iznos glavnice od 36.650,50 KM i to počev od 23.02.2011. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 600,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana.
Protiv drugostepene presude tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija uvaži, drugostepena presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Predmet tužbe je zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženi na ime duga plati iznos od 38.547,55 KM uz zakonsku zateznu kamatu na iznos glavice od 36.650,50 KM počev od 23.02.2011. godine do isplate.
Odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu nižestepeni sudovi su utvrdili da je tužitelj Općinskom sudu u Visokom dana 25.04.2012. godine u svojstvu tražioca izvršenja, protiv tuženog kao izvršenika, podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave radi naplate iznosa od 38.547,55 KM. Nakon što je Općinski sud u Visokom donio rješenje o izvršenju, tuženi je uložio prigovor u povodu kojeg je Općinski sud u Visokom donio zaključak kojim je odgodio određeno izvršenje i prijedlog smatrao tužbom, tako da je postupak nastavljen po odredbama parničnog postupka. Iz navoda tužbe proizilazi da je tužbeni zahtjev usmjeren prema tuženom kao jemcu po ugovoru o jemstvu zaključenom između tužitelja i tuženog dana 22.06.2010. godine. Uvidom u ugovor o preuzimanju, spajanju i reprogramiranju duga od 22.06.2010. godine utvrđeno je da je isti zaključen između tužitelja i A. E... koja je preuzela dugovanja koja su prema tužitelju imala fizička lica I. Š., B. A. i O. S. po ranijim ugovorima o kreditima, pa je izvršeno spajanje preuzetih dugova sa ostatkom duga u iznosu (7.510,25 KM) A. E.. Navedenim ugovorom, A. E. se obavezala da tako spojeni dug svih navedenih lica kao i njen dug po ugovoru o kreditu od 04.02.2008. godine, dakle u ukupnom iznosu od 40.140,00 KM sa kamatom od 1,50% mjesečno na ugovoreni iznos, vrati tužitelju u 60 mjesečnih anuiteta i to prvi u iznosu od 1.271,10 KM najkasnije do 22.07.2010. godine, a sve anuitete koji su jednaki prvom iznosu, da plati najkasnije do 22-og u mjesecu za tekući mjesec i poslednji anuitet u iznosu od 1.271,10 KM najkasnije do 22.07.2015. godine. Prema članu 13. ugovora o preuzimanju, spajanju i reprogramiranju određeno je da ukoliko dužnik kasni sa uplatom bilo kojeg anuiteta, smatrat će se da je dospio cjelokupan dug na naplatu, računajući neotplaćenu glavnicu kao dospjelu. Tuženi nije osporio činjenicu da je bio jemac A. E. za obaveze u iznosu od 40.140,00 KM po osnovu zaključenog ugovora i da je potpisao i svojim pečatom ovjerio ugovor o jemstvu od 22.06.2010. godine. Dakle, ugovorom o jemstvu od 22.06.2010. godine tuženi se obavezao da će kao solidarni dužnik isplatiti tužitelju cjelokupan dospjeli neplaćeni dug nastao po osnovu ugovora o preuzimanju, spajanju i reprogramiranju duga, ako dužnik svoj dug prema povjeriocu ne vrši ili ne izvrši na način i pod uslovima regulisanim ugovorom. Uvidom u mjenicu serijskog broja AF3278626 utvrđeno je da je tuženi kao jemac u skladu sa članom 4. ugovora o jemstvu kao sredstvo obezbjeđenja kredita izdao tužitelju bjanko mjenicu koja sadrži klauzulu bez protesta potpisanu od strane tuženog kao trasanta i trasata. Tužitelj je mjenicu popunio na iznos ostatka duga u vrijeme podnošenje prijedloga za izvršenje sudu na iznos od 38.547,55 KM a utvrđeno je da tužitelj nije uspio naplatiti mjenicu putem Uni Credit Banke d.d. Mostar prenosom novčanih sredstava sa računa tuženog.
Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je tužbenom zahtjevu udovoljio u cijelosti i obavezao tuženog da tužitelju plati ukupan iznos od 38.547,55 KM uz obrazloženje da se tuženi obavezao da će jamčiti za uredno izmirenje obaveza po ugovoru o preuzimanju, spajanju i reprogramiranju duga od 22.06.2010. godine dok je drugostepeni sud djelimičnim uvažavanjem žalbe tuženog, prvostepenu presudu preinačio tako da je naložio tuženom da tužitelju plati iznos od 38.456,80 KM umjesto iznosa od 38.547,55 KM uz obrazloženje da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je tužitelju dosudio iznos od 90,75 KM po osnovu neplaćene zatezne kamate na dan obračuna, obračunate konfornom metodom po stopi od 1,5% mjesečno, a kako se to osnovano u žalbi tuženog i prigovara. U ostalom pobijanom dijelu drugostepeni sud je žalbu tuženog odbio kao neosnovanu.
Po ocjeni ovoga suda drugostepena presuda je pravilna i zakonita.
Povredu odredaba parničnog postupka revident nalazi u tome da drugostepeni sud nije sa pažnjom cijenio sve dokaze koji su izvedeni kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti pa da je pobijana presuda utemeljena i na pogrešnim odredbama materijalnog prava.
Suprotno revizijskim tvrdnjama tuženog, prvostepeni sud je izvedene dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza, pa tako i zaključenog ugovora o preuzimanju, spajanju i reprogramiranju duga od 22.06.2010. godine, utvrdio pravno-relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud. Stečeno uvjerenje o postojanju odnosno nepostojanju odlučnih činjenica prvostepeni sud je opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, pa ne stoji tvrdnja tuženog da su pravni zaključci izvedeni bez pravilnog obrazloženja.
Nije osnovan ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.
Prigovor pogrešne primjene materijalnog prava revident ne može zasnivati na činjeničnom stanju drugačijem od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi pa tako ni na prigovoru da je u konkretnom slučaju M.O.... odobrila kredit koji na dan spajanja svih dugovanja, preuzimanja i reprogramiranja iznosi 40.140,00 KM, pa da je to bilo nezakonito - suprotno članu 2. stav 1. Zakona o mikrokreditnim organizacijama po kojem kredit može biti odobren samo u visini do 10.000,00 KM.
Po ocjeni ovog suda nižestepeni sudovi su primjenom čl. 103. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima pravilno ustanovili da nisu postojali razlozi za isticanje ništavosti predmetnog ugovora.
Odredbom čl. 103. st. 2. ZOO propisano je da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije nešto drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu, snosit će odgovarajuće posljedice. Ovom je odredbom isključen razlog ništavosti ugovora onim ugovornim stranama na koje se zabrana ne odnosi bez obzira na njihovo saznanje za zabranu, a u konkretnom slučaju su to korisnici kredita, odnosno tuženi – jemac. Prema tome, suprotno reviziji, a imajući u vidu da A.. B... vrši nadzor nad poslovanjem mikrokreditnih organizacija, to za kršenje čl. 2. stav 1. Zakona o mikrokreditnim organizacijama, tj. zbog prekoračenje najvećeg iznosa po mirkokreditima, posljedice u slučaju prekršaja može da snosi samo tužitelj, ali nema za posljedicu ništavost konkretnog pravnog posla. Kako je dakle zaključenje ugovora o kreditu u iznosu od preko 10.000,00 KM bilo zabranjeno samo tužitelju, a ne i korisnicima predmetnih kredita koji su primili novčane iznose i obavezali se da iste vrate, to predmetni ugovor ostaje na snazi. Zato je neprihvatljivo polemisanje revidenta da je u konkretnom slučaju bio neprimjenjiv Zakon o obligacionim odnosima.
Neosnovano tuženi prigovara visini ugovorene kamate koja mjesečno iznosi 1,5% navodeći da su tužitelju data prava koja mu ni jednom zakonskom odredbom ne pripadaju. Suprotno i ovom prigovoru, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je tužitelj ne depozitna finansijska organizacija čija je osnovna djelatnost davanje mikrokredita na koje se ima primijeniti odredba člana 400. stav 3. ZOO, a kojom je regulisano da se odredbe iz prethodnog stava 1. i 2. tog člana ne odnose na kreditno poslovanje banaka i drugih bankarskih organizacija. Pravilan je zaključak drugostepenog suda da tužitelj može shodno članu 277. stav 2. ZOO da zahtijeva zateznu kamatu po stopi ugovorene redovne kamate ako je ona viša od stope zatezne kamate, a što je u konkretnom predmetu slučaj, jer to proizilazi iz člana 12. ugovora o preuzimanju, spajanju i reprogramiranju duga, a u obračunu ukupnog duga po kreditu naznačena zatezna kamata je jednaka ugovorenoj kamati od 1,5% mjesečno.
Nižestepeni sudovi su primjenom čl. 399. stav 2., čl. 997. u vezi sa čl. 1002. stav 2. i 4., čl. 1067 stav 2. u vezi sa članom 33. Zakona o mjenici i čl. 2. ugovora o jemstvu pravilno obavezeli tuženog da zbog nevraćenih anuiteta kredita, plati tužitelju novčani iznos od 36.650,50 KM i iznos od 1.806,30 KM na ime ugovorene redovne kamate, odnosno ukupan iznos od 38.456,80 KM.
Ostali revizijski navodi tuženog nisu od odlučnog značaja za odlučivanje u ovom revizijskom postupku (član 231. u vezi sa članom 254. ZPP).
Na osnovu svega izloženog valjalo je primjenom člana 248. ZPP reviziju tuženog odbiti kao neosnovanu.
Predsjednik vijeća
Nezirović Goran
- By LegaForum