- Sun Mar 31, 2019 5:31 pm
#3149
Pravo na međunarodnu zaštitu
Nema povrede člana 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda određivanjem mjere nadzora i smještanjem stranca u Imigracioni centar radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Navedena mjera je obavezna mjera u smislu odredbe člana 118. stav 3. tačka b) Zakona o strancima BiH.
Iz obrazloženja:
Iz stanja spisa predmeta ove upravne stvari proizilazi da je Služba za poslove sa strancima tužitelju rješenjem broj UP-1-17.6-07.3-17/16 od 07.12.2016. godine odredila mjeru nadzora smještajem u Ustanovu za prihvat stranaca–Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu sa danom 07.12.2016. godine, koja mjera traje dok se ne steknu uslovi za izvršenje rješenja o protjerivanju zbog opasnosti od bjekstva i nepostojanja sredstava za izdržavanje, a najduže do 06.03.2017. godine. Navedeno rješenje je doneseno primjenom člana 118. i 119. Zakona o strancima („Službeni glasnik BiH“ broj: 88/15).
Apelaciono vijeće zaključuje da je pravilno shvatanje vijeća za upravne sporove da je ispravljena greška u pogledu saslušanja tužitelja pred prvostepenim organom iz razloga što je istome omogućeno u ponovljenom postupku da se sasluša u prisustvu prevodioca za arapski jezik i to prije podnošenja žalbe na pobijano rješenje. Također ne stoje navodi iz zahtjeva da tužitelj nije upoznat da mu je rješenjem izrečena mjera protjerivanja iz BiH, obzirom da je sam izjavio da je ilegalno prešao granicu BiH iz Crne Gore u koju je stigao iz Skadra. Posebno je obaviješten o pravu na besplatnu pravnu pomoć koja mu je omogućena. Tužitelju je izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka u BiH na period od 2 godine zbog povrede odredbe člana 106. stav 1. tačka a) Zakona o strancima. Ne stoji navod iz zahtjeva da mu je onemogućeno da iskaže namjeru za azil, jer iz Zapisnika o obavljenom intervijuu sa neregularnim migrantom, tužitelj je mogao izjaviti zahtjev za azil odnosno izjasniti se da ga je strah da se vrati u Jordan, već i po shvatanju apelacionog vijeća namjera tužitelja je bila da ide za Njemačku da traži posao. Dakle, prvostepeni organ tuženog je naknadno otklonio propuste i nedostake prvostepenog postupka uzimanjem izjave tužioca prije nego što je o žalbi odlučio drugostepeni organ, a tu izjavu tužioca je cijenio drugostepeni organ u smislu člana 230. stav 1. Zakona o upravnom postupku prilikom odlučivanja o
žalbi tužioca, te pravilno ocijenio da navedena izjava tužioca nije imala uticaja na drugačiju odluku tuženog ministarstva.
Odredba člana 118. stav 3. Zakona o strancima BiH propisuje da će se strancu odrediti nadzor pod uslovima iz člana 118. tačka a) navedenog zakona tj. ako postoje osnovi sumnje da bi nakon donošenja rješenja o protjerivanju slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili bezbijednost ili međunarodne odnose BiH, b) radi obezbijeđenja rješenja o protjerivanju odnosno ako je u drugom slučaju strancu izrečena mjera protjerivanja, ako postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći (nesporno je da je na ilegalan način ušao na teritoriju BiH) ili na drugi način onemogućiti izvršenje odluke ili c) ako postoji sumnja u istinitost navoda stranca o njegovom identitetu. U ovim slučajevima je obavezno izricanje mjere stavljanja stranca pod nadzor smještajem u Imigracioni centar. Dovoljno je da postoji barem jedan od propisanih uslova, jer navedeni Zakon ne traži osnovanu sumnju nego je dovoljno postojanje osnova sumnje.
Neosnovano se zahtjevom tužioca ukazuje i na povredu člana 5 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Iz spisa proizilazi da je tužiocu određena mjera nadzora u zakonito provednom postupku, što je dopušteno članom 5. stav 1. tačka f) koji je propisan zakonom, odnosno ako je zakonito lišavanje slobode lica u cilju sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije. Određivanje nadzora tužiocu u konkretnom slučaju nije proizvoljno, jer je stavljen pod nadzor na osnovu odredaba Zakona o strancima. Polazeći od navedenog, i apelaciono vijeće cijeni da nije došlo do povrede prava tužioca iz člana 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je za tužioca doneseno rješenje o protjerivanju zbog toga što je prekršio odredbe o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH i što je prihvaćen na osnovu međunarodnog sporazuma o saradnji u predaji i prihvatu lica čiji je boravak nezakonit, a nema odobren boravak u BiH, a radi se o licu koje je ilegalno ušlo na teritoriju BiH, pa stoga određivanje nadzora nije bilo proizvoljno, obzirom da je stavljen pod nadzor primjenom odredbe člana 118. stav 3. tačka b) Zakona o strancima BiH.
(Presuda Suda BiH, broj: S1 3 U 023975 16 Uvp od 11.01.2017. godine)
https://www.pravobih.com/
Nema povrede člana 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda određivanjem mjere nadzora i smještanjem stranca u Imigracioni centar radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Navedena mjera je obavezna mjera u smislu odredbe člana 118. stav 3. tačka b) Zakona o strancima BiH.
Iz obrazloženja:
Iz stanja spisa predmeta ove upravne stvari proizilazi da je Služba za poslove sa strancima tužitelju rješenjem broj UP-1-17.6-07.3-17/16 od 07.12.2016. godine odredila mjeru nadzora smještajem u Ustanovu za prihvat stranaca–Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu sa danom 07.12.2016. godine, koja mjera traje dok se ne steknu uslovi za izvršenje rješenja o protjerivanju zbog opasnosti od bjekstva i nepostojanja sredstava za izdržavanje, a najduže do 06.03.2017. godine. Navedeno rješenje je doneseno primjenom člana 118. i 119. Zakona o strancima („Službeni glasnik BiH“ broj: 88/15).
Apelaciono vijeće zaključuje da je pravilno shvatanje vijeća za upravne sporove da je ispravljena greška u pogledu saslušanja tužitelja pred prvostepenim organom iz razloga što je istome omogućeno u ponovljenom postupku da se sasluša u prisustvu prevodioca za arapski jezik i to prije podnošenja žalbe na pobijano rješenje. Također ne stoje navodi iz zahtjeva da tužitelj nije upoznat da mu je rješenjem izrečena mjera protjerivanja iz BiH, obzirom da je sam izjavio da je ilegalno prešao granicu BiH iz Crne Gore u koju je stigao iz Skadra. Posebno je obaviješten o pravu na besplatnu pravnu pomoć koja mu je omogućena. Tužitelju je izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka u BiH na period od 2 godine zbog povrede odredbe člana 106. stav 1. tačka a) Zakona o strancima. Ne stoji navod iz zahtjeva da mu je onemogućeno da iskaže namjeru za azil, jer iz Zapisnika o obavljenom intervijuu sa neregularnim migrantom, tužitelj je mogao izjaviti zahtjev za azil odnosno izjasniti se da ga je strah da se vrati u Jordan, već i po shvatanju apelacionog vijeća namjera tužitelja je bila da ide za Njemačku da traži posao. Dakle, prvostepeni organ tuženog je naknadno otklonio propuste i nedostake prvostepenog postupka uzimanjem izjave tužioca prije nego što je o žalbi odlučio drugostepeni organ, a tu izjavu tužioca je cijenio drugostepeni organ u smislu člana 230. stav 1. Zakona o upravnom postupku prilikom odlučivanja o
žalbi tužioca, te pravilno ocijenio da navedena izjava tužioca nije imala uticaja na drugačiju odluku tuženog ministarstva.
Odredba člana 118. stav 3. Zakona o strancima BiH propisuje da će se strancu odrediti nadzor pod uslovima iz člana 118. tačka a) navedenog zakona tj. ako postoje osnovi sumnje da bi nakon donošenja rješenja o protjerivanju slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili bezbijednost ili međunarodne odnose BiH, b) radi obezbijeđenja rješenja o protjerivanju odnosno ako je u drugom slučaju strancu izrečena mjera protjerivanja, ako postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći (nesporno je da je na ilegalan način ušao na teritoriju BiH) ili na drugi način onemogućiti izvršenje odluke ili c) ako postoji sumnja u istinitost navoda stranca o njegovom identitetu. U ovim slučajevima je obavezno izricanje mjere stavljanja stranca pod nadzor smještajem u Imigracioni centar. Dovoljno je da postoji barem jedan od propisanih uslova, jer navedeni Zakon ne traži osnovanu sumnju nego je dovoljno postojanje osnova sumnje.
Neosnovano se zahtjevom tužioca ukazuje i na povredu člana 5 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Iz spisa proizilazi da je tužiocu određena mjera nadzora u zakonito provednom postupku, što je dopušteno članom 5. stav 1. tačka f) koji je propisan zakonom, odnosno ako je zakonito lišavanje slobode lica u cilju sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije. Određivanje nadzora tužiocu u konkretnom slučaju nije proizvoljno, jer je stavljen pod nadzor na osnovu odredaba Zakona o strancima. Polazeći od navedenog, i apelaciono vijeće cijeni da nije došlo do povrede prava tužioca iz člana 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je za tužioca doneseno rješenje o protjerivanju zbog toga što je prekršio odredbe o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH i što je prihvaćen na osnovu međunarodnog sporazuma o saradnji u predaji i prihvatu lica čiji je boravak nezakonit, a nema odobren boravak u BiH, a radi se o licu koje je ilegalno ušlo na teritoriju BiH, pa stoga određivanje nadzora nije bilo proizvoljno, obzirom da je stavljen pod nadzor primjenom odredbe člana 118. stav 3. tačka b) Zakona o strancima BiH.
(Presuda Suda BiH, broj: S1 3 U 023975 16 Uvp od 11.01.2017. godine)
https://www.pravobih.com/
- By LegaForum