- Sat Nov 24, 2018 2:29 pm
#2734
Pravna priroda zaključivanja ugovora u privredi
Zaključivanje ugovora u privredi iznimno je značajan dio privrednog prava, i, kako pokazuje njegov razvoj, u savremenom pravu dobija na važnosti. Svaka poslovna transkacija, radi interesa i zaštite obje ugovorne strane, treba da bude regulisana u skladu sa zakonskim propisima, a koja podrazumijeva zaključivanje ugovora.
U poslovnom svijetu i u uslovima velike potrošnje robe i usluga ugovorne strane često zaključuju formalne (pisane) ugovore. Takvi ugovori sadržavaju opće uslove ugovora, a bez kojih bi, u slučaju individualnog ugovaranja kod svake pojedine poslovne transkacije, promet robe i usluga bio znatno otežan. Predmet tih ugovora su roba ili vršenje raznih usluga u vezi s prometom robe, kao npr. otpremanje, prijevoz, uskladištenje, itd. Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane sporazumile o važnim elementima ugovora. Osnovni i najvažniji element su jasno definisani predmet ugovora, cijena, rok, te prava i obaveze ugovornih strana. Na taj način, kada su tačno određeni i razrađeni svi elementi ugovora, Vama i Vašim ugovaračima omogućeno je tačno i potpuno definisanje svih elemenata Vašeg pravnog posla, te se isključuje mogućnost „pravne praznine“ poznate u praksi: „ne sjećam se da smo se to dogovorili, usmeno smo se drugačije sporazumjeli“.
Nakon jasno definisanih svih elemenata pravnog posla, osnovni cilj je obezbijediti da druga ugovorna strana ispuni svoju obavezu iz predmetnog ugovora. Najefikasniji način postizanja ugovora je postavljanje sredstava obezbjeđenja ugovora, odnosno pribavljanje od druge ugovorne strane sredstva obezbjeđenja (mjenica, jamstvo, bankovna garancija, penali – ugovorne kazne za kašnjenje u neispunjenju ugovora, itd.) koja će osigurati naplatu potraživanja u slučaju da druga ugovorna strana, u određenom roku, ne ispuni svoju obavezu.
Radi zaključenja ugovora vode se pregovori koji mogu, ali i ne moraju, dovesti do zaključenja ugovora. Načelno, pregovori koji prethode sklapanju ugovora nisu obavezni, ali, ipak, postoji obaveza pridržavanja načela savjesnosti i poštenja te čuvanja poslovne tajne. Pregovori se mogu voditi sa jednim ili sa više lica. U ovom kontekstu učesnici pregovora razgovaraju o nizu pitanja značajnih za zaključenje ugovora, odnosno o svim važnim elementima koji mogu dovesti do zaključenja ugovora putem ponude i prihvatanja ponude.
Ponuda je nešto konkretniji oblik pregovaranja. To je jednostrana izjava volje upućena jednoj osobi i ona mora sadržavati sve važne elemente ugovora, tako da bi se njenim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor.
Ali, ponuda ne mora uvijek dovesti do zaključenja ugovora. Ona se može kvalifikovati kao posebna koja je upućena jednoj određenoj pravnoj (fizičkoj) osobi, ili kao opća koja je upućena neodređenom broju osoba. Kako prihvat ponude mora sadržavati sve ono što je u ponudi tako ponuda mora sadržavati sve važne elemente ugovora. Ponuda je prihvaćena kad ponuđač primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu, te je u tom trenutku ugovor sklopljen. U poslovnoj praksi Bosne i Hercegovine proces izrade ugovora zahtijeva jedan sistemski proces koji podrazumijeva slijedeće korake:
Prvi korak je obavljanje informativnog razgovora s strankom s kojom namjeravamo zaključiti ugovor. Taj razgovor ima za cilj da predstavimo: predmet ugovora; vrstu i prirodu pravnog posla koji namjeravamo zaključiti; uslove koje nudimo u pogledu roka isporuke, plaćanja itd; naše ciljeve; drugu ugovornu stranu; da li imamo posebne zahtjeve u pogledu sadržaja ugovora i da li su oni zakonom dozvoljeni.
Drugi korak je provjera pravnog statusa druge ugovorne strane. Da li odgovara samo imovinom firme ili i ličnom imovinom vlasnika i ekonomskim statusom (solventnost). U zavisnosti od toga predlažemo sredstvo obezbjeđenja (mjenicu, jamstvo, bankovnu garanciju, itd.) što je u konkretnom slučaju najefikasnije. Potom se izrađuje nacrt ugovora.
Treći korak je slanje ponude drugoj ugovornoj strani i eventualni pregovori u slučaju nesuglasnosti sa sadržajem.
Četvrti korak predstavlja finalnu izradu verzije ugovora i njegovo potpisivanje.
Zaključivanje ugovora, forma i ništavnost
Ugovori u privrednom pravu se zaključuju kada postoji saglasnost ugovornih strana o važnim elementima ugovora i kada ponuđač primi prihvat ponude. Da bi ugovor bio pravno valjan, predmet obaveze iz tog ugovora mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv. Također, u ovom kontekstu postoje ugovori kojima predmet mora biti određen, ali ne i odrediv. Ako obaveza nije moguća, dopuštena i odrediva, ugovor je ništavan. Međutim, od ništavnosti privrednih ugovora treba razlikovati pobojnost (rušljivost), gdje ništavan ugovor nikad nije nastao, pa sud presudom samo utvrđuje ništavnost. Kod rušljivosti, ugovor je nastao, ali mu nešto nedostaje, tako da se može pobijati.
Naime, da bi ugovor proizvodio pravne učinke potrebno je ispunjenje pretpostavki koje su propisane zakonom i koje se predviđaju za njegov nastanak i valjanost.
Zakon o obligacijskim odnosima nekada propisuje formu ugovora, a nekada i same ugovorne strane određuju formu ugovora. Prema zakonu, pismena forma se traži za ugovor o prodaji nepokretnih stvari, ugovor o građenju, licenci, trgovinskom zastupanju, altomanu, osiguranju, jamstvu i kreditu. Ipak, kada zakon zahtijeva pismenu formu, onda je ona uslov punovažnosti ugovora. Tako je određeno i kada ugovorne strane traže pismenu formu ugovora. S obzirom na veliki broj ugovornih strana postoje posebni načini zaključivanja ugovora, gdje ne zaključujemo ugovor nego se određuju „opća pravila“ kojima druga strana (korisnik) pristupa (npr. za struju, vodu, telekomunikaciju, itd.).
Predmet i cijena kao važni elementi ugovora u privredi
Dva najvažnija elementa ugovora u privredi su predmet ugovora i cijena. Ono što je važno naglasiti za predmet ugovora jeste da on mora biti u prometu. Promet može biti i ograničen, kao što je slučaj sa prometom lijekova ili oružja, međutim, to ne utječe na validnost samog predmeta, jer se ne narušava njegova prethodno navedena karakteristika – da je u prometu.
Cijena je slijedeći važan element ugovora u privredi. Nju određuju ugovorne strane, a mogućnost određivanja cijene može imati i treća osoba, nadležna tijela ili fabričke cijene. Iako važan element ugovora u privredi, cijena nije odlučujući element, jer se i bez nje ugovor može zaključiti. Ipak, bez cijene nema ugovora, što znači da novčanu naknadu za robu, ukoliko ugovorne strane ne odrede cijenu, određuje sud. Ukoliko cijena ne bude zaključena pri sklapanju ugovora, onda se koristi cijena koja je bila važeća za vrstu robe u vrijeme zaključivanja ugovora.
Pravna priroda ugovora
Pravni odnos zaključenih ugovora u privredi je obilgacijsko-pravni odnos. Šta to ustvari znači? Naime, druga strana u ugovoru ne postaje vlasnik, već ima pravni osnov sticanja prava vlasništva, u pravu poznatiji kao isustus titulus, dok je za prenos vlasništva potrebna predaja stvari, kao što je slučaj sa nekretninama i upisom u zemljišne knjige.
U pravu BiH zaključivanje ugovora ima relativno solidnu tradiciju, i čak se može reći da polahko postaje dio pravne svijesti stranaka.
Međutim, privrednici u Bosni i Hercegovini čestog su mišljenja da su pisani ugovori u privredi jedan vid izražavanja nepovjerenja u poslovnim odnosima, te izražavaju bojaznost da će izgubiti klijente ako zahtijevaju zaključivanje ugovora. Generalno, takvi klijenti nikome nisu potrebni, jer se ugovori u privredi sklapaju radi obostrane sigurnosti i zaštite. Odnosno, koliko ugovor štiti Vas toliko će štititi i drugu ugovornu stranu, sve dok ispunjavate svoje obaveze iz ugovora. Privrednik koji u samom početku nema namjeru zaključivati pisani ugovor, automatski je nepouzdana ugovorna strana koja ne želi ni da ispunjava svoje obaveze jer, da ima namjeru da ispunjava svoje obaveze, pisani ugovor mu ne bi predstavljao nikakav problem. Ukoliko čvrsto definirate odredbe ugovora, klijenti će prepoznati u Vama ozbiljnost u poslovanju, odlučnost u ostvarenju vlastitih ciljeva i spremnost da, ukoliko ugovorne odredbe ne budu ispoštovane, zaštitu potražite na sudu.
Izvor: poslovnisvijet.ba
Zaključivanje ugovora u privredi iznimno je značajan dio privrednog prava, i, kako pokazuje njegov razvoj, u savremenom pravu dobija na važnosti. Svaka poslovna transkacija, radi interesa i zaštite obje ugovorne strane, treba da bude regulisana u skladu sa zakonskim propisima, a koja podrazumijeva zaključivanje ugovora.
U poslovnom svijetu i u uslovima velike potrošnje robe i usluga ugovorne strane često zaključuju formalne (pisane) ugovore. Takvi ugovori sadržavaju opće uslove ugovora, a bez kojih bi, u slučaju individualnog ugovaranja kod svake pojedine poslovne transkacije, promet robe i usluga bio znatno otežan. Predmet tih ugovora su roba ili vršenje raznih usluga u vezi s prometom robe, kao npr. otpremanje, prijevoz, uskladištenje, itd. Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane sporazumile o važnim elementima ugovora. Osnovni i najvažniji element su jasno definisani predmet ugovora, cijena, rok, te prava i obaveze ugovornih strana. Na taj način, kada su tačno određeni i razrađeni svi elementi ugovora, Vama i Vašim ugovaračima omogućeno je tačno i potpuno definisanje svih elemenata Vašeg pravnog posla, te se isključuje mogućnost „pravne praznine“ poznate u praksi: „ne sjećam se da smo se to dogovorili, usmeno smo se drugačije sporazumjeli“.
Nakon jasno definisanih svih elemenata pravnog posla, osnovni cilj je obezbijediti da druga ugovorna strana ispuni svoju obavezu iz predmetnog ugovora. Najefikasniji način postizanja ugovora je postavljanje sredstava obezbjeđenja ugovora, odnosno pribavljanje od druge ugovorne strane sredstva obezbjeđenja (mjenica, jamstvo, bankovna garancija, penali – ugovorne kazne za kašnjenje u neispunjenju ugovora, itd.) koja će osigurati naplatu potraživanja u slučaju da druga ugovorna strana, u određenom roku, ne ispuni svoju obavezu.
Radi zaključenja ugovora vode se pregovori koji mogu, ali i ne moraju, dovesti do zaključenja ugovora. Načelno, pregovori koji prethode sklapanju ugovora nisu obavezni, ali, ipak, postoji obaveza pridržavanja načela savjesnosti i poštenja te čuvanja poslovne tajne. Pregovori se mogu voditi sa jednim ili sa više lica. U ovom kontekstu učesnici pregovora razgovaraju o nizu pitanja značajnih za zaključenje ugovora, odnosno o svim važnim elementima koji mogu dovesti do zaključenja ugovora putem ponude i prihvatanja ponude.
Ponuda je nešto konkretniji oblik pregovaranja. To je jednostrana izjava volje upućena jednoj osobi i ona mora sadržavati sve važne elemente ugovora, tako da bi se njenim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor.
Ali, ponuda ne mora uvijek dovesti do zaključenja ugovora. Ona se može kvalifikovati kao posebna koja je upućena jednoj određenoj pravnoj (fizičkoj) osobi, ili kao opća koja je upućena neodređenom broju osoba. Kako prihvat ponude mora sadržavati sve ono što je u ponudi tako ponuda mora sadržavati sve važne elemente ugovora. Ponuda je prihvaćena kad ponuđač primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu, te je u tom trenutku ugovor sklopljen. U poslovnoj praksi Bosne i Hercegovine proces izrade ugovora zahtijeva jedan sistemski proces koji podrazumijeva slijedeće korake:
Prvi korak je obavljanje informativnog razgovora s strankom s kojom namjeravamo zaključiti ugovor. Taj razgovor ima za cilj da predstavimo: predmet ugovora; vrstu i prirodu pravnog posla koji namjeravamo zaključiti; uslove koje nudimo u pogledu roka isporuke, plaćanja itd; naše ciljeve; drugu ugovornu stranu; da li imamo posebne zahtjeve u pogledu sadržaja ugovora i da li su oni zakonom dozvoljeni.
Drugi korak je provjera pravnog statusa druge ugovorne strane. Da li odgovara samo imovinom firme ili i ličnom imovinom vlasnika i ekonomskim statusom (solventnost). U zavisnosti od toga predlažemo sredstvo obezbjeđenja (mjenicu, jamstvo, bankovnu garanciju, itd.) što je u konkretnom slučaju najefikasnije. Potom se izrađuje nacrt ugovora.
Treći korak je slanje ponude drugoj ugovornoj strani i eventualni pregovori u slučaju nesuglasnosti sa sadržajem.
Četvrti korak predstavlja finalnu izradu verzije ugovora i njegovo potpisivanje.
Zaključivanje ugovora, forma i ništavnost
Ugovori u privrednom pravu se zaključuju kada postoji saglasnost ugovornih strana o važnim elementima ugovora i kada ponuđač primi prihvat ponude. Da bi ugovor bio pravno valjan, predmet obaveze iz tog ugovora mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv. Također, u ovom kontekstu postoje ugovori kojima predmet mora biti određen, ali ne i odrediv. Ako obaveza nije moguća, dopuštena i odrediva, ugovor je ništavan. Međutim, od ništavnosti privrednih ugovora treba razlikovati pobojnost (rušljivost), gdje ništavan ugovor nikad nije nastao, pa sud presudom samo utvrđuje ništavnost. Kod rušljivosti, ugovor je nastao, ali mu nešto nedostaje, tako da se može pobijati.
Naime, da bi ugovor proizvodio pravne učinke potrebno je ispunjenje pretpostavki koje su propisane zakonom i koje se predviđaju za njegov nastanak i valjanost.
Zakon o obligacijskim odnosima nekada propisuje formu ugovora, a nekada i same ugovorne strane određuju formu ugovora. Prema zakonu, pismena forma se traži za ugovor o prodaji nepokretnih stvari, ugovor o građenju, licenci, trgovinskom zastupanju, altomanu, osiguranju, jamstvu i kreditu. Ipak, kada zakon zahtijeva pismenu formu, onda je ona uslov punovažnosti ugovora. Tako je određeno i kada ugovorne strane traže pismenu formu ugovora. S obzirom na veliki broj ugovornih strana postoje posebni načini zaključivanja ugovora, gdje ne zaključujemo ugovor nego se određuju „opća pravila“ kojima druga strana (korisnik) pristupa (npr. za struju, vodu, telekomunikaciju, itd.).
Predmet i cijena kao važni elementi ugovora u privredi
Dva najvažnija elementa ugovora u privredi su predmet ugovora i cijena. Ono što je važno naglasiti za predmet ugovora jeste da on mora biti u prometu. Promet može biti i ograničen, kao što je slučaj sa prometom lijekova ili oružja, međutim, to ne utječe na validnost samog predmeta, jer se ne narušava njegova prethodno navedena karakteristika – da je u prometu.
Cijena je slijedeći važan element ugovora u privredi. Nju određuju ugovorne strane, a mogućnost određivanja cijene može imati i treća osoba, nadležna tijela ili fabričke cijene. Iako važan element ugovora u privredi, cijena nije odlučujući element, jer se i bez nje ugovor može zaključiti. Ipak, bez cijene nema ugovora, što znači da novčanu naknadu za robu, ukoliko ugovorne strane ne odrede cijenu, određuje sud. Ukoliko cijena ne bude zaključena pri sklapanju ugovora, onda se koristi cijena koja je bila važeća za vrstu robe u vrijeme zaključivanja ugovora.
Pravna priroda ugovora
Pravni odnos zaključenih ugovora u privredi je obilgacijsko-pravni odnos. Šta to ustvari znači? Naime, druga strana u ugovoru ne postaje vlasnik, već ima pravni osnov sticanja prava vlasništva, u pravu poznatiji kao isustus titulus, dok je za prenos vlasništva potrebna predaja stvari, kao što je slučaj sa nekretninama i upisom u zemljišne knjige.
U pravu BiH zaključivanje ugovora ima relativno solidnu tradiciju, i čak se može reći da polahko postaje dio pravne svijesti stranaka.
Međutim, privrednici u Bosni i Hercegovini čestog su mišljenja da su pisani ugovori u privredi jedan vid izražavanja nepovjerenja u poslovnim odnosima, te izražavaju bojaznost da će izgubiti klijente ako zahtijevaju zaključivanje ugovora. Generalno, takvi klijenti nikome nisu potrebni, jer se ugovori u privredi sklapaju radi obostrane sigurnosti i zaštite. Odnosno, koliko ugovor štiti Vas toliko će štititi i drugu ugovornu stranu, sve dok ispunjavate svoje obaveze iz ugovora. Privrednik koji u samom početku nema namjeru zaključivati pisani ugovor, automatski je nepouzdana ugovorna strana koja ne želi ni da ispunjava svoje obaveze jer, da ima namjeru da ispunjava svoje obaveze, pisani ugovor mu ne bi predstavljao nikakav problem. Ukoliko čvrsto definirate odredbe ugovora, klijenti će prepoznati u Vama ozbiljnost u poslovanju, odlučnost u ostvarenju vlastitih ciljeva i spremnost da, ukoliko ugovorne odredbe ne budu ispoštovane, zaštitu potražite na sudu.
Izvor: poslovnisvijet.ba
- By LegaForum