- Mon Oct 15, 2018 6:28 pm
#2677
POSTUPAK U PRIVREDNOM SPORU u Bosni i Hercegovini
Danas, u eri razvoja privrede u Bosni i Hercegovini se svakodnevno javlja potreba za zaštitom interesa subjekata koji učestvuju u realizaciji privrednih aktivnosti. Bavljenjem određenom privrednom djelatnošću, ma o kojoj se radilo, neminovno stvara potrebu za angažmanom stručnjaka iz pravne i ekonomske struke.
Naravno, da bi se jedan privrednik zaštitio od posljedica manipulativnog zaključenja nekog pravnog posla neophodno je da se zaključenju tog pravnog posla pristupi studiozno i naravno da se u svakom segmentu konsultuje struka iz uže naučne oblasti. Bitno je napomenuti da prilikom zaključenja nekog pravnog posla u realizaciji privredne aktivnosti je neophodno da se taj pravni posao zaključi detaljnije i praktičnije kako bi se u što je moguće većoj mjeri spriječile mogućnosti nastanka šteta zbog propusta u ugovaranju i realizaciji određenog pravnog posla.
U zavisnosti od vrste djelatnosti kojim se bave određeni pravni subjekti, te ugovora koji se zaključuju, imaju svoje specifičnosti. Ako se radi o građevinskim djelatnostima takvi ugovori se u praksi nazivaju ugovori o građenju. Ako se radi o određenim poslovnim aktivnostima između dvije kompanije tada se može raditi o ugovorima o poslovno tehničkoj suradnji. Također, u privrednom poslovanju je moguće zaključiti i ugovore o licenci, o uskladištenju, koncesiji, i drugo. Svaki taj ugovor je definisan u Zakonu o obligacionim odnosima, ali u praksi je neophodno svakom ugovoru pristupiti sa posebnom pažnjom.
Jako je bitno u tim ugovorima jasno definisati predmet ugovora, definisati ugovorene rokove, definisati cijenu i način plaćanja, definisati razloge za raskid ugovora, ugovorne kazne, nadležnost sudova u slučaju sporenja kao i druge manje bitne elemente koji mogu utjecati na realizaciji pravnog posla.
Obično u praksi kad se zaključuje ugovor, a što se tiče Bosne i Hercegovine, olako se pristupa definisanju ugovornih uslova ili se to radi na temelju šablona – urneka koje koriste pravnici odnosno druga stručna lica koja učestvuju u zaključenju odnosno sačinjavanju ugovora. U praksi je najlakše zaključiti ugovor, što se obično završava čestitanjima i određenom vrstom euforija. Međutim, jako je bitno sa kojom namjerom neko ulazi u zaključenje određenog ugovora. Ako otvorimo Zakon o obligacionim odnosima koji u identičnom sadržaju je i u Federaciji BiH i RS-u, u članu 12. ćemo pročitati “u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnoti i poštenja”. Ovu odredbu pravnici u obligaciono pravnim sporovima izuzetno malo primjenjuju. Međutim, ova odredba je propisana u imperativnom obliku što znači da nije deklaratornog karaktera već obaveznog, na način da se sve strane u obligaciono pravnim odnosima moraju pridržavati načela savjesnoti i poštenja.
Postavlja se pitanje – koje su posljedice nepoštivanja ova dva načela? Pa ako pravilno primjenjujemo i tumačimo Zakon o obligacionim odnosima onda ćemo zaključiti da posljedice nepoštivanja ova dva nečela od bilo koje ugovorne strane prozvode ništavost tog ugovora. Naime, odredbom člana 103. Zakona o obloigacionim odnosima je utvrđeno da je ugovor apsolutno ništavan ukoliko je protivan prinudnim propisima. Ako konsultujemo naprijed citiranu odredbu člana 12. Zakona, jasno je da ćemo je okarakterisati kao prinudnu zakonsku normu, a što proizvodi apsolutnu ništavost tog pravnog posla. U praksi to znači da jedna strana koja dokaže da je druga strana prilikom zaključenja ugovora postupala nesavjesno sa namjerom prevare, a odstupajući od načela poštenja, ima pravo da putem suda traži poništenje tog pravnog posla sa svim posljedicama koje izaziva poništenje.
Ovo ističem iz razloga što iz moje dosadašnje prakse mogu slobodno zaključiti da postoji čitav niz privrednih subjekata, odnosno lica koja upravljuju tim privrednim subjektom, koji su bukvalno specijalizirani da prilikom zaključenja ugovora unaprijed proizvode takve pravne situacije na temelju koje će ostvariti određenu dobit, a koju nisu zaslužili.
Da bi se spriječila namjera takvih manipulativnih pravnih radnji, potrebno je poznavati prvo materiju koja se tiče određenog pravnog posla, a onda na zakonit način urediti međusobne odnose sa jasnim definisanjem obaveza i jedne i druge ugovorne strane.
Ono što želim u ovom tekstu pojasniti i upozoriti čitaoce, jeste onaj dio kada se zaključi pravni posao i kada dođe do određenih neporazuma u realizaciji takvog ugovora. Moj savjet je da se od strane bilo koje ugovorne strane svakodnevno prati realizacija ugovorenog pravnog posla te poštuju sve propisane ugovorene procedure. U jako mnogo slučajeva se dešava da se ugovor zaključi i da se pođe sa realizacijom istog, a da pritom zaključeni ugovor završi u nekom registratoru kao nevažan dokument. Obično su to manje firme koje svu svoju pažnju usmjeravaju ka realizaciji ugovorenog posla u tehničkom smislu. U velikom broju slučajeva se radi o međusobnom povjerenju između ugovornih strana, te se neke stvari ugovora realizuju, a da pritom nisu ispoštovane ugovorne obaveze.
Na primjer, zaključi se ugovor o izvođenju radova i obično u tom ugovoru je navedeno da ukoliko se u toku realizacije ugovora pojavi potreba za naknadnim-nepredviđenim radovima, izvođač ove radove može izvesti samo ukoliko mu u pisanoj formi odobri investitioor. U praksi je česta situacija da se pojavi potreba za nepredviđenim radovima i investitor u neformalnom razgovoru s izvođačem utvrdi tu činjenicu, izvođač izvede te radove i fakturiše za izvedene radova. Obično se prve fakture plate, ali problem nastupa kada dođe okončana situacija i kada količina izvedenih naknadnih radova bude osporena. Tada izvođač pokušava naplatiti svoje radove i naravno kada ne uspije jedino mu ostaje pokretanje tužbe. Prvo što investitor u pokrenutoj tužbi osporava jeste da su radovi izvedeni bez pisane saglasnosti investitora, a kako je to ugovoreno ugovorom. U tom momentu izvođač postaje svjestan svojih propusta, ali to obično biva kasno. Slična je situacija i u nekim drugim po prirodi složenim ugovorima, gdje zbog složenosti materije ovi ugovori su jako kompleksi i složeni.
Iz moje prakse mogu zaključiti da su najkompleksniji ugovori, oni ugovori o prodaji licencnog prava gdje definisani rokovi, obaveze, način isporuke, održavanje i slično su jako komplikovani i kompleksni i da bi se ušlo u ovaj pravni posao ova materija mora biti dobro poznata predstavnicima ugovornih strana. Kada dođe do spora i kada jedna ugovorna strana smatra da je oštećena predlažem da se iskoriste sva moguća raspoloživa sredstva kako bi se izbjegao spor. U narodu se kaže da je “bolja i mršava nagodba od najbolje presude”.
Imajući u vidu ovo izrečeno, postupak arbitraže koje poznaje i naše zakonodavstvo je dosta popularan, posebno u pravnim sistemima država EU. U ovim razvijenim pravnim sistemima naći ćemo posebne privredne sudove koji su izuzetno efikasni i osim nadležnosti da donose presude, imaju i široke nadležnosti po pitanju kaznene politike za ugovornu stranu koja ne poštuje ugovorne obaveze. Samo pokretanje privrednog spora u ovim pravnim sistemima tog pravnog subjekta, etiketira sa teškim posljedicama u njegovom daljnem privrednom poslovanju.
Znači efikasnost ovih pravnih sistema u privrednom poslovanju se postiže kroz jak sistem kontrole privrednog poslovanja, a posebno kroz statistiku pokrenutih privrednih sporova i njegovog javnog uvida, što je glavni parametar prethodne kontrole, prije nego se uđe u poslovni aranžman sa određenim pravnim subjektom. U BiH privrednih sudova nema, a statistički pokazatelji pokrenutih privrednih sporova kao i da ne postoje. U takvoj jednoj dosta složenoj i komplikovanoj sudskoj proceduri pokrenuti sudski postupka je veliki rizik.
Manipulativni privredni subjekti svjesni situacije da se sudski postupci vode po dvije, pet i više godina, s namjerom ulaze u te postupke i namjerno ne vrše plaćanja, a pritom nanose ogromnu materijalnu šetetu dužniku. Nije rijedak slučaj da takvi dužnici bivaju i poslovno uništeni.
Međutim ako se već mora pokrenuti sudski postupak smatram da tužbeni zahtjevi moraju biti detaljno pripremljeni sa jasnom analizom svih neophodnih činjenica. Analiza mora početi od zaključenog ugovora pa do svih dokumenata koji se tiču realizacije istih. Kvalitet tužbenog zahtjeva ovisi o kvalitetnom pripremanju materijalnih činjenica.
Ako se radi o specifičnim vrstama poslova koji su izazvali određenu štetu, sugerišem da se u pripremi tužbenih zahtjeva angažuju kvalifikovani stručnjaci – vještacvi koji će na realnim parametrima procijeniti osnov štete koja bi mogla biti predmetom utuženja. Također je jako bitno da privredni subjekti izaberu stručno lice za zastupanje, jer i u tom postupku nerijetko dolazi do manipulativnih pravnih radnji. Privredni subjekt-dužnik mora u detalje biti upoznat sa predmetom, aktivno se uklučiti u sve procesno pravne radnje, učestvovati u pripremi pojedinih dokaza i naravno mimo lica koje ga zastupaju putem svojih ličnih predstavnika učestvovati i prisustvoti u sudskim raspravama.
Ukoliko postoji bojazan da će šteta biti nanesena u toku vođenja postupka, a za to postoje zakonom propisani uvjeti, treba insistirati i na privremenoj mjeri koja se tiče zaštite pravnih inatresa. U toku cijelog postupka treba pokušavati postizanje sudske nagodbe, jer je to mnogo efikasnije od realizacije donesene presude. U toku cijelog postupk treba pratiti stvarnu solventnost povjerioca, jer ako povjerilac nije solventan džaba je vođenje postupka i donošenej bilo kakve sudske odluke.
Prilkom npr. učešća u tenderu, a shodno Zakonu o javnim nabavkama, poznato je da se traži određena poreska uvjerenja da ne postoji neizmirenih poreskih obaveza. Ja predlažem da prilikom zaključenja pravnog posla osnovnu stvar koju ugovorna strana treba provjeriti je u kakvom ekonomskom stanju se nalazi druga ugovorna strana. U svijetu se veliki novac izdvaja sa takozvanu ekonomsku špijunažu gdje se angažuju stručna lica da bez znanja određenog pravnog subjekta prikupe podatke o njegovom poslovanju, a čiji podaci su osnovni parametar za zaključenje nekog pravnog posla.
Ovim tekstom sam pokušao u kratkim crtama dati jednu analizu realnog stanja koje je prisutno prilikom zaključenja pravnih poslova i upute o osnovnim elementima kojih bi se ugovorne strane trebale pridržavati. Dobra priprema za zaključenje jednog pravnog posla, a koja se odnosi na ispitivanje boniteta suprotne strane, ocjene i vrste posla za koji se zaključuje pravni posao je garancija da će ovaj pravni posao biti uspješno okončan bez ili uz minimalne rizike da će doći do sudskog spora.
Izvor: poduzetnice.ba
Danas, u eri razvoja privrede u Bosni i Hercegovini se svakodnevno javlja potreba za zaštitom interesa subjekata koji učestvuju u realizaciji privrednih aktivnosti. Bavljenjem određenom privrednom djelatnošću, ma o kojoj se radilo, neminovno stvara potrebu za angažmanom stručnjaka iz pravne i ekonomske struke.
Naravno, da bi se jedan privrednik zaštitio od posljedica manipulativnog zaključenja nekog pravnog posla neophodno je da se zaključenju tog pravnog posla pristupi studiozno i naravno da se u svakom segmentu konsultuje struka iz uže naučne oblasti. Bitno je napomenuti da prilikom zaključenja nekog pravnog posla u realizaciji privredne aktivnosti je neophodno da se taj pravni posao zaključi detaljnije i praktičnije kako bi se u što je moguće većoj mjeri spriječile mogućnosti nastanka šteta zbog propusta u ugovaranju i realizaciji određenog pravnog posla.
U zavisnosti od vrste djelatnosti kojim se bave određeni pravni subjekti, te ugovora koji se zaključuju, imaju svoje specifičnosti. Ako se radi o građevinskim djelatnostima takvi ugovori se u praksi nazivaju ugovori o građenju. Ako se radi o određenim poslovnim aktivnostima između dvije kompanije tada se može raditi o ugovorima o poslovno tehničkoj suradnji. Također, u privrednom poslovanju je moguće zaključiti i ugovore o licenci, o uskladištenju, koncesiji, i drugo. Svaki taj ugovor je definisan u Zakonu o obligacionim odnosima, ali u praksi je neophodno svakom ugovoru pristupiti sa posebnom pažnjom.
Jako je bitno u tim ugovorima jasno definisati predmet ugovora, definisati ugovorene rokove, definisati cijenu i način plaćanja, definisati razloge za raskid ugovora, ugovorne kazne, nadležnost sudova u slučaju sporenja kao i druge manje bitne elemente koji mogu utjecati na realizaciji pravnog posla.
Obično u praksi kad se zaključuje ugovor, a što se tiče Bosne i Hercegovine, olako se pristupa definisanju ugovornih uslova ili se to radi na temelju šablona – urneka koje koriste pravnici odnosno druga stručna lica koja učestvuju u zaključenju odnosno sačinjavanju ugovora. U praksi je najlakše zaključiti ugovor, što se obično završava čestitanjima i određenom vrstom euforija. Međutim, jako je bitno sa kojom namjerom neko ulazi u zaključenje određenog ugovora. Ako otvorimo Zakon o obligacionim odnosima koji u identičnom sadržaju je i u Federaciji BiH i RS-u, u članu 12. ćemo pročitati “u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnoti i poštenja”. Ovu odredbu pravnici u obligaciono pravnim sporovima izuzetno malo primjenjuju. Međutim, ova odredba je propisana u imperativnom obliku što znači da nije deklaratornog karaktera već obaveznog, na način da se sve strane u obligaciono pravnim odnosima moraju pridržavati načela savjesnoti i poštenja.
Postavlja se pitanje – koje su posljedice nepoštivanja ova dva načela? Pa ako pravilno primjenjujemo i tumačimo Zakon o obligacionim odnosima onda ćemo zaključiti da posljedice nepoštivanja ova dva nečela od bilo koje ugovorne strane prozvode ništavost tog ugovora. Naime, odredbom člana 103. Zakona o obloigacionim odnosima je utvrđeno da je ugovor apsolutno ništavan ukoliko je protivan prinudnim propisima. Ako konsultujemo naprijed citiranu odredbu člana 12. Zakona, jasno je da ćemo je okarakterisati kao prinudnu zakonsku normu, a što proizvodi apsolutnu ništavost tog pravnog posla. U praksi to znači da jedna strana koja dokaže da je druga strana prilikom zaključenja ugovora postupala nesavjesno sa namjerom prevare, a odstupajući od načela poštenja, ima pravo da putem suda traži poništenje tog pravnog posla sa svim posljedicama koje izaziva poništenje.
Ovo ističem iz razloga što iz moje dosadašnje prakse mogu slobodno zaključiti da postoji čitav niz privrednih subjekata, odnosno lica koja upravljuju tim privrednim subjektom, koji su bukvalno specijalizirani da prilikom zaključenja ugovora unaprijed proizvode takve pravne situacije na temelju koje će ostvariti određenu dobit, a koju nisu zaslužili.
Da bi se spriječila namjera takvih manipulativnih pravnih radnji, potrebno je poznavati prvo materiju koja se tiče određenog pravnog posla, a onda na zakonit način urediti međusobne odnose sa jasnim definisanjem obaveza i jedne i druge ugovorne strane.
Ono što želim u ovom tekstu pojasniti i upozoriti čitaoce, jeste onaj dio kada se zaključi pravni posao i kada dođe do određenih neporazuma u realizaciji takvog ugovora. Moj savjet je da se od strane bilo koje ugovorne strane svakodnevno prati realizacija ugovorenog pravnog posla te poštuju sve propisane ugovorene procedure. U jako mnogo slučajeva se dešava da se ugovor zaključi i da se pođe sa realizacijom istog, a da pritom zaključeni ugovor završi u nekom registratoru kao nevažan dokument. Obično su to manje firme koje svu svoju pažnju usmjeravaju ka realizaciji ugovorenog posla u tehničkom smislu. U velikom broju slučajeva se radi o međusobnom povjerenju između ugovornih strana, te se neke stvari ugovora realizuju, a da pritom nisu ispoštovane ugovorne obaveze.
Na primjer, zaključi se ugovor o izvođenju radova i obično u tom ugovoru je navedeno da ukoliko se u toku realizacije ugovora pojavi potreba za naknadnim-nepredviđenim radovima, izvođač ove radove može izvesti samo ukoliko mu u pisanoj formi odobri investitioor. U praksi je česta situacija da se pojavi potreba za nepredviđenim radovima i investitor u neformalnom razgovoru s izvođačem utvrdi tu činjenicu, izvođač izvede te radove i fakturiše za izvedene radova. Obično se prve fakture plate, ali problem nastupa kada dođe okončana situacija i kada količina izvedenih naknadnih radova bude osporena. Tada izvođač pokušava naplatiti svoje radove i naravno kada ne uspije jedino mu ostaje pokretanje tužbe. Prvo što investitor u pokrenutoj tužbi osporava jeste da su radovi izvedeni bez pisane saglasnosti investitora, a kako je to ugovoreno ugovorom. U tom momentu izvođač postaje svjestan svojih propusta, ali to obično biva kasno. Slična je situacija i u nekim drugim po prirodi složenim ugovorima, gdje zbog složenosti materije ovi ugovori su jako kompleksi i složeni.
Iz moje prakse mogu zaključiti da su najkompleksniji ugovori, oni ugovori o prodaji licencnog prava gdje definisani rokovi, obaveze, način isporuke, održavanje i slično su jako komplikovani i kompleksni i da bi se ušlo u ovaj pravni posao ova materija mora biti dobro poznata predstavnicima ugovornih strana. Kada dođe do spora i kada jedna ugovorna strana smatra da je oštećena predlažem da se iskoriste sva moguća raspoloživa sredstva kako bi se izbjegao spor. U narodu se kaže da je “bolja i mršava nagodba od najbolje presude”.
Imajući u vidu ovo izrečeno, postupak arbitraže koje poznaje i naše zakonodavstvo je dosta popularan, posebno u pravnim sistemima država EU. U ovim razvijenim pravnim sistemima naći ćemo posebne privredne sudove koji su izuzetno efikasni i osim nadležnosti da donose presude, imaju i široke nadležnosti po pitanju kaznene politike za ugovornu stranu koja ne poštuje ugovorne obaveze. Samo pokretanje privrednog spora u ovim pravnim sistemima tog pravnog subjekta, etiketira sa teškim posljedicama u njegovom daljnem privrednom poslovanju.
Znači efikasnost ovih pravnih sistema u privrednom poslovanju se postiže kroz jak sistem kontrole privrednog poslovanja, a posebno kroz statistiku pokrenutih privrednih sporova i njegovog javnog uvida, što je glavni parametar prethodne kontrole, prije nego se uđe u poslovni aranžman sa određenim pravnim subjektom. U BiH privrednih sudova nema, a statistički pokazatelji pokrenutih privrednih sporova kao i da ne postoje. U takvoj jednoj dosta složenoj i komplikovanoj sudskoj proceduri pokrenuti sudski postupka je veliki rizik.
Manipulativni privredni subjekti svjesni situacije da se sudski postupci vode po dvije, pet i više godina, s namjerom ulaze u te postupke i namjerno ne vrše plaćanja, a pritom nanose ogromnu materijalnu šetetu dužniku. Nije rijedak slučaj da takvi dužnici bivaju i poslovno uništeni.
Međutim ako se već mora pokrenuti sudski postupak smatram da tužbeni zahtjevi moraju biti detaljno pripremljeni sa jasnom analizom svih neophodnih činjenica. Analiza mora početi od zaključenog ugovora pa do svih dokumenata koji se tiču realizacije istih. Kvalitet tužbenog zahtjeva ovisi o kvalitetnom pripremanju materijalnih činjenica.
Ako se radi o specifičnim vrstama poslova koji su izazvali određenu štetu, sugerišem da se u pripremi tužbenih zahtjeva angažuju kvalifikovani stručnjaci – vještacvi koji će na realnim parametrima procijeniti osnov štete koja bi mogla biti predmetom utuženja. Također je jako bitno da privredni subjekti izaberu stručno lice za zastupanje, jer i u tom postupku nerijetko dolazi do manipulativnih pravnih radnji. Privredni subjekt-dužnik mora u detalje biti upoznat sa predmetom, aktivno se uklučiti u sve procesno pravne radnje, učestvovati u pripremi pojedinih dokaza i naravno mimo lica koje ga zastupaju putem svojih ličnih predstavnika učestvovati i prisustvoti u sudskim raspravama.
Ukoliko postoji bojazan da će šteta biti nanesena u toku vođenja postupka, a za to postoje zakonom propisani uvjeti, treba insistirati i na privremenoj mjeri koja se tiče zaštite pravnih inatresa. U toku cijelog postupka treba pokušavati postizanje sudske nagodbe, jer je to mnogo efikasnije od realizacije donesene presude. U toku cijelog postupk treba pratiti stvarnu solventnost povjerioca, jer ako povjerilac nije solventan džaba je vođenje postupka i donošenej bilo kakve sudske odluke.
Prilkom npr. učešća u tenderu, a shodno Zakonu o javnim nabavkama, poznato je da se traži određena poreska uvjerenja da ne postoji neizmirenih poreskih obaveza. Ja predlažem da prilikom zaključenja pravnog posla osnovnu stvar koju ugovorna strana treba provjeriti je u kakvom ekonomskom stanju se nalazi druga ugovorna strana. U svijetu se veliki novac izdvaja sa takozvanu ekonomsku špijunažu gdje se angažuju stručna lica da bez znanja određenog pravnog subjekta prikupe podatke o njegovom poslovanju, a čiji podaci su osnovni parametar za zaključenje nekog pravnog posla.
Ovim tekstom sam pokušao u kratkim crtama dati jednu analizu realnog stanja koje je prisutno prilikom zaključenja pravnih poslova i upute o osnovnim elementima kojih bi se ugovorne strane trebale pridržavati. Dobra priprema za zaključenje jednog pravnog posla, a koja se odnosi na ispitivanje boniteta suprotne strane, ocjene i vrste posla za koji se zaključuje pravni posao je garancija da će ovaj pravni posao biti uspješno okončan bez ili uz minimalne rizike da će doći do sudskog spora.
Izvor: poduzetnice.ba
- By LegaForum