- Sun Sep 13, 2015 9:18 am
#248
OPŠTA PRAVILA O ODMJERAVANJU KAZNE
Član 49 KZ FBiH - Opća pravila za odmjeravanje kazne:
(1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.
Odmjeravanje kazne podrazumijeva postupak u kome sud utvrđuje vrstu i mjeru kazne učiniocu za određeno krivično djelo. Odmjeravanje kazne je zapravo nužna posljedica sistema relativno određenih kazni, koji je prihvaćen u našem pravu i prema kojem je kazna za pojedino krivično djelo postavljena samo okvirno, nekada u veoma širokim rasponima. To znači da odmjeravanje kazne spada u kompetencije suda koji u okviru datih granica odlučuje o visini kazne. Naš zakon omogućava da se propisana kazna izuzetno može zamijeniti drugom krivičnom sankcijom, kao što je uslovna osuda, sudska opomena i rad za opšte dobro na slobodi. Takvim rješenjima naš zakon sudovima daju najšira ovlašćenja u odmjeravanju kazne.
Opšta pravila o odmjeravanju kazne se zasnivaju na načelu srazmjernosti između težine krivičnog djela, stepena učiniočeve odgovornosti i same kazne. Opšta pravila zakon je dao u st. 1., dok pravila sadržana u st. 2. i 3. predstavljaju posebna pravila dopunskog karaktera i odnose se na slučajeve odmjeravanja kazne kada je kriv. djelo učinjeno u povratu i kada se za kriv.djelo odmjerava novčana kazna. Opšta su ona pravila kojih se sud mora pridržavati prilikom odmjeravanja kazne u svim slučajevima.
Zakon navodi najznačajnije okolnosti, odn. kriterije koje sud mora uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne, i to:
1) granice (raspon) propisane kazne za određ. djelo (uz odstupanja predviđena zakonom),
2) svrha kažnjavanja,
3) okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a koje karakterišu učinjeno krivično djelo i učinioca.
1. GRANICE (RASPON) PROPISANE KAZNE ZA ODREĐ. DJELO.
Kazneni okvir je osnovno polazište za sud pri odmjeravanju kazne. Kazna koju sud izriče u redovnom odmjeravanju mora da se kreće između posebnog minimuma i posebnog maksimuma. Ukoliko jedna od ovih granica kod nekog krivičnog djela nije postavljena, onda se primjenjuju opšte granice, odnosno opšti minimum i opšti maksimum. Novčanu kaznu sud odmjerava u okvirima opšteg minimuma i maksimuma, s obzirom da prilikom propisivanja za pojedina krivična djela zakon ni u jednoj slučaju nije odredio posebne granice ove kazne.
2. SVRHA KAŽNJAVANJA.
Prilikom odmjeravanja kazne, kako je istaknuto, sud mora u svakom slučaju imati u vidu i svrhu kažnjavanja koju treba postići primjenom kazne. Međutim, zahtjevi prevencije ne mogu opravdati strožu mjeru kazne od one koju limitira stepen krivice učinioca i težina kriv. djela.
3. OKOLNOSTI KOJE UTIČU DA KAZNA BUDE MANJA ILI VEĆA (OLAKŠAVAJUĆE I OTEŽAVAJUĆE OKOLNOSTI), a koje karakterišu učinjeno krivično djelo i učinioca.
Zakon ni jednu okolnost posebno ne navodi kao olakšavajuću ili otežavajuću. Po svom karakteru one su ambivalentne, jer svaka od njih, u zavisnosti od toga kako je ostvarena u određenom slučaju, može imati karakter olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, npr. motiv izvršenja djela. Ako je učinilac prisvojio novac radi lječenja oboljelog djeteta motiv je olakšavajuća okolnost, a ako je novac upotrijebio na provod ili kockanje, motiv je otežavajuća okolnost.
Zakon nije taksativno propisao otežavajuće i olakšavujeće okolnosti, već je naveo one najtipičnije koje se u praksi najćešče ponavljaju, kao što su:
1) stepen krivice,
2) pobude iz kojih je djelo učinjeno,
3) okolnosti pod kojim je djelo učinjeno,
4) jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra,
5) raniji život učinioca,
6) njegovo držanje nakon učinjenog djela,
7) druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinoca i sl.
1) Stepen krivice.
Kako se krivica sastoji od uračunljivosti i krivice (vinosti) učinioca, stepen krivice zavisi od stepena te dvije njene komponente. Uračunljivost kao psihičko stanje podrazumijeva različite stepene intelektualne i voluntarističke moći i kreće se od potpune, preko bitno smanjene do smanjene uračunljivosti. Smanjena uračunljivost svakako umanjuje stepen krivice, pa će je sud cijeniti kao olakšavajuću, naravno samo pod uslovom da se učinilac sam nije doveo u takvo stanje. Isto je sa vinošću odn. krivičnom odgovornošću, jer svijest i volja mogu se javljati u različitim oblicima, ali i u okviru jednog te istog oblika vinosti ili krivice mogu biti različitog intenziteta. Dakle, ne samo da je od značaja u kojem obliku se krivica javlja, već i u kojem intenzitetu. Sud pri odmjeravanju kazne treba da cijeni da li je djelo izvršeno npr. sa direktnim ili eventualnim umišljajem, ali isto tako i koji je stepen svijesti i volje koji mogu biti veći ili manji, odn. koji je intenzitet htijenja posljedice, da li je učinilac pri tome iskazao npr. posebnu upornost, bezobzirnost i sl. I posebni oblici umišljaja ili nehata, koje naš zakon posebno ne reguliše, mogu se uzeti u obzir pri ocjeni stepena krivice. Tako npr. predumišljaj, iako nije oblik krivice u našem krivičnom pravu niti kvalifikatorna okolnost, je od značaja u ocjeni stepena krivice (sudovi ga kao otežavajuću okolnost uzimaju u nekim slučajevima, npr. kod učinioca koji je na osnovu ranije odluke ubio svoju suprugu koja ga je napustila). Isto tako, sud može da uzme i obzir i okolnost da je djelo izvršeno bez razmišljanja, na mah, kada postoji tzv. dolus repentinus. U tom smislu i nehat može da se stepenuje ne samo na svjesni i nesvjesni, već i po intenzitetu odnosno stepenu nepažnje i na običan i grub nehat. Tako je npr., sud našao da postoji grubi oblik nehata sa elementima iživljavanja kao otežavajuća okolnost kod vojnika koji je pucao iz automatske puške držeći je samo jednom rukom i na taj način ubio mladića koji je igrao bilijar. Iako ga zakon posebno ne određuje, sud će pri tome cijeniti i eventualno postojanje profesionalnog nehata. U toj ocjeni mogu biti od značaja i neke druge okolnosti kao što je npr. starosno doba učinioca, jer se mladost i starost obično uzimaju kao olakšavajuće okolnosti koje smanjuju stepen krivice učinioca. Uloga ili doprinos žrtve takođe predstavlja značajnu okolnost koja može da utiče na ocjenu stepena krivice učinioca.
Nekada uloga žrtve može biti takva da je protivpravnost djela posve isključena (npr. kod nužne odbrane, ili nekih djela kod kojih pristanak može da isključi njegovu protivpravnost) ili se javlja kao privilegujuća okolnost (ubistvo na mah i teška tjelesna povreda na mah).
2) Pobude ili motivi iz kojih je djelo učinjeno.
Iako ni jedna pobuda ili motiv u potpunosti ne opravdavaju izvršenje krivičnog djela, one u biti objašnjavaju razloge izvršenja djela i stoga su od posebnog značaja pri odmjeravanju kazne. Pobude su etičke kategorije i po svom karakteru mogu biti pozitivne i negativne, odnosno egoističke i altruističke i u tom smislu mogu se uzeti kao olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti. Ako je jedno djelo učinjeno iz egoističkih motiva, zavisti, mržnje ili osvete, tada će motiv predstavljati otežavajuću okolnost, a ako je djelo učinjeno radi toga da bi se prehranila porodica, onda je on olakšavajuća okolnost. Naravno, ukoliko je motiv elemenat krivičnog djela, ne može se cijeniti pri odmjeravanju kazne (princip zabrane dvostrukog vrednovanja)!!!
3) Jačina ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra.
Kroz ovu okolnost je izražena objektivna strana težine konkretno učinjenog krivičnog djela. Naime, propisivanje kazne za određeno krivično djelo zakonodavac zasniva na apstraktnoj procjeni mogućnosti povrede ili ugrožavanja zaštićene vrijednosti datim djelom, dok ovdje sud to mora konkretizovati i utvrditi u kojoj mjeri je to dobro povrijeđeno ili ugroženo. Jačina ugrožavanja se ocjenjuje kroz manju ili veću opasnost kojoj je bilo izloženo zaštićeno dobro, pri čemu može biti od značaja vrsta i obim ugroženih vrijednosti, kojim sredstvima i na koji način je stvorena opasnost, koliko je ona bila bliska, itd. Nije svejedno da li se radi o opasnosti upravljenoj prema imovini ili prema životu, ili npr. kod djela protiv javnog saobraćaja, da li je bio ugrožen život samo jednog lica ili svih putnika u autobusu ili vozu i sl. Isto tako, i jačina povrede može da se javlja u različitim stepenima težine u zavisnosti od prirode djela (npr. intenzitet tjelesne povrede, visina imovinske štete ili prisvojene imovinske koristi kod službenih delikata, broj poginulih i povrijeđenih kod terorističkog napada, kod saobraćajnih djela, broj civilnih žrtava kod ratnih zločina, itd.). Ako su nastupanju povrede pridonijeli i neki drugi razlozi, npr. kod nastupanja smrti veoma loše zdravstveno stanje žrtve ili eventualna greška trećih lica, to se može uzeti kao olakšavajuća okolnost.
4) Okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.
To su sve one raznovrsne okolnosti koje se tiču krivičnog djela, odn. okolnosti koje su pratile izvršenje konkretnog krivičnog djela. npr. okolnost da je učinilac brižljivo pripremao izvršenje kriv. djela, ili je to učinio spontano, da li je koristio neke prilike za izvršenje djela, kao što su npr. nemoć, lakomislenost, povjerenje žrtve, njenu nevolju, tešku situaciju, požar i sl., zatim da li je djelo izvršeno noću, kojim sredstvima, da li ga je učinilo više lica,
5) Raniji život učinioca.
Raniji život učinioca ukazuje na njegovu ličnost i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonskim normama. Kroz ocjenu ove okolnosti sud u stvari treba da dođe do saznanja da li je izvršeno djelo rezultat asocijalnog života učinioca ili je ono više rezultat “sticaja nesretnih okolnosti”. Pri tome sud može da cijeni različite okolnosti iz života učinioca, a posebno odnos prema njegovim porodičnim, radnim ili profesionalnim obavezama, njegovo držanje na poslu, odnos prema drugim ljudima, odnos prema tuđim pravima i dobrima i njihovo poštovanje, uopšte njegov način života. U zavisnosti od toga, raniji život učinioca djeluje kao olakšavajuća ili otežavajuća okolnost. Posebno je značajna okolnost ako se radi o licu koje je i ranije vršilo ista ili slična krivična djela. Treba istaći da raniju neosuđivanost sudovi redovno uzimaju kao olakšavajuću okolnost.
6) Lične prilike učinioca.
Lične prilike podrazumijevaju okolnosti u kojima učinilac živi i one isto tako ukazuju na njegovu ličnost. Sudovi kao takve okolnosti najčešće uzimaju zdravstveno stanje učinioca, porodične prilike, a posebno njihov broj, uzrast i zdravstveno stanje, zaposlenost, profesiju, itd. Ove okolnosti su od posebnog značaja kada je sud u dilemi da li izreći zatvorsku kaznu ili uslovnu osudu, pa ako je u pitanju npr. samohrana majka koja ima malo dijete, ili ako je u pitanju učinilac koji je jedini zaposlen i izdržava višečlanu porodicu, sud će vjerovatno koristiti sve zakonske mogućnosti da u takvim slučajevima izabere uslovnu osudu. Naša sudska praksa ove okolnosti po pravilu uzima kao olakšavajuće okolnosti.
7) Držanje učinioca nakon učinjenog krivičnog djela.
Ova okolnost obuhvata različite vidove ponašanja i stavova učinioca koje ispoljava neposredno nakon izvršenja djela ili nakon proteka dužeg vremena, zatim njegov odnos prema oštećenom i prouzrokovanoj šteti, te njegovo ponašanje u krivičnom postupku. U svim tim relacijama učiniočevo ponašanje, njegov odnos i stavovi mogu biti pozitivni ili negativni, odnosno prihvatljivi ili neprihvatljivi, u kom smislu će ih sud i cijeniti pri odmjeravanju kazne. Ako je učiniočevo držanje neposredno po izvršenju djela predstavljalo svjesno odobravanje djela, žaljenje što nije došlo i do
teže posljedice, ili čak i takvo da je uvećavao njegovu štetnost odnosno negativnost (npr. nakon ubistva ili silovanja iživljavao se nad žrtvom), onda će takvo ponašanje sud uzeti kao otežavajuću okolnost. U protivnom, ako je izrazio žaljenje zbog učinjenog krivičnog djela ili je pomogao žrtvi, odvezao je u bolnici, poslije je redovno posjećivao, a pogotovo ako je i naknadio prouzrokovanu štetu, pomogao u školovanju djece, itd. (tzv. stvarno kajanje), sud će to uzeti kao olakšavajuću okolnost. Od posebnog je značaja učiniočevo držanje pred sudom i u toku trajanja krivičnog postupka. Njegovo korektno držanje pred sudom obično se uzima kao olakšavajuća okolnost. Pri tome sudovi posebno cijene kao olakšavajuću okolnost iskreno priznanje učinioca iz koga proizilazi njegovo žaljenje zbog učinjenog djela. S druge strane, okolnost da učinilac djelo ne priznaje ili da ne sarađuje u otkrivanju djela, ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost i takvo držanje treba procjenjivati u sklopu prava na odbranu okrivljenog.
8) Druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.
Kroz ovu kategoriju okolnosti, zakon obavezuje sud da pri odmjeravanju kazne uzme u obzir i cijeni i svaku drugu okolnost koja se tiče ličnosti učinioca djela, a koja se naravno ne može podvoditi pod već navedene okolnosti. Ovim u stvari zakon posebno ističe značaj subjektivnih okolnosti, ali ne bi trebalo isključiti mogućnost da to bude i neka druga okolnost za koju sud smatra da je od značaja za odmjeravanje kazne. Time u stvari lista ovih okolnosti postaje dosta široka, što sve zavisi od svakog konkretnog slučaja. Tako npr. sudovi kao otežavajuću okolnost često uzimaju i činjenicu da su u porastu krivična djela u koje spada i djelo za koje se učiniocu sudi (npr. krijumčarenje ljudi, neovlaštena trgovina i promet drogom, pranje novca i sl.), ili npr. kao olakšavajuću okolnost da je proteklo veoma dugo vrijeme od izvršenja krivičnog djela, ali ako je tome doprinio sam učinilac, sudska praksa opravdano uzima da se tada ne može raditi o olakšavajućoj okolnosti.
Pri procjenjivanju olakšavajućih i otežavajućih okolnosti sud koristi analitičko-sintetički metod, što podrazumijeva da sud treba da utvrdi sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne, da ocjeni njihov karakter odn. da li su u pitanju olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, pa tek na osnovu tako utvrđenog činjeničnog supstrata odmjeri kaznu.
U svakom konkretnom slučaju sud je dužan u presudi navesti koje je okolnosti uzeo u obzir kao olakšavajuće, odn. otežavajuće i dužan je u presudi obrazložiti u čemu se manifestuje ta okolnost, a ne samo parafrazirati zakonski tekst. npr. sudovi često nepravilno navode da su uzeli u obzir olakšavajuću okolnost «lične prilike optuženog». Tako obrazloženje ne znači ništa, jer te okolnosti treba objasniti u smislu da je optuženi bolestan, da je invalid, siromašna osoba, da ima više maloljetne djece, bolest članova porodice i sl. Također nije pravilno uopšteno navođenje «okolnosti pod kojima je djelo učinjeno», ali ako sud navede da je optuženi djelo počinio u situaciji kada je bio izazvan grubim postupanjem službenog lica, vrijeđanjem od strane oštećenog i sl. te okolnosti su pravilno iskazane i vrednovane. Nije pravilno paušalno navođenje da je sud cijenio «držanje učinioca nakon učinjenog djela» ako to nije konkretizovano u smislu da je optuženi nakon učinjenog djela naknadio štetu oštećenom ili u tom pravcu izrazio spremnost, kako je oštećenom pružio pomoć, oštećenog je posjećivao u bolnici. Također nije pravilno samo navođenje «ranijeg života optuženog». Pravilno je da se umjesto toga navede konkretno da li je optuženi ranije osuđivan ili prekršajno kažnjavan, za koja djela i na koje kazne.
Ako se neka od navedenih okolnosti pojavljuje i kao okolnost koja predstavlja zakonski elemenat krivičnog djela i koju je zakon već uzeo u obzir pri određivanju kazne za to djelo, sud je ne može uzimati u obzir i pri odmjeravanju kazne, jer bi to značilo da se jedna te ista okolnost vrednuje dva puta u odmjeravanju kazne za isto djelo (načelo zabrane dvostrukog vrednovanja). Ovo važi bez obzira da li se radi o otežavajućim ili olakšavajućim okolnostima, odn. konstitutivnim elementima osnovnog, kvalifikovanog ili privilegovanog oblika krivičnog djela. Tako npr. kod ubistva iz niskih pobuda neće se takva pobuda uzeti i kao otežavajuća okolnost, ili kod ubistva na mah, neće se kao olakšavajuća okolnost uzeti psihičko stanje učinioca izazvano ponašanjem žrtve, itd. Međutim, od navedenog pravila izuzetno je opravdano i odstupanje, a to će biti onda kada se jedna okolnost može javljati u različitim stepenima težine pa prelazi mjeru koja je potrebna za postojanje tog djela ili određenog oblika krivičnog djela. Tako npr. postoji kvalifikovani oblik krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja ako je smrtno stradalo jedno lice, ali isto tako i ako je u pitanju mnogo više lica; ili krivično djelo pronevjere, prevare, poreske utaje, itd., kada pribavljena imovinska korist višestruko prelazi minimum koji je potreban za kvalifikovani oblik djela. Naravno, ovo se odnosi i na situacije kada izvjesne okolnosti kao olakšavajuće predstavljaju obilježje djela i zasnivaju njegov lakši oblik. Pored ovog, ovo odstupanje je opravdano i kada postoje dvije ili više ovakvih okolnosti, a za postojanje težeg ili lakšeg oblika krivičnog djela dovoljna je samo jedna od njih.
Zakon predviđa posebna pravila dopunskog karaktera koja se odnose na odmjeravanje kazne učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, pri čemu se ističe da će sud posebno uzeti u obzir:
1) je li novo djelo iste vrste kao i ranije djelo,
2) da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i
3) koliko je vremena proteklo od ranije osude, odn. izdržane ili oproštene kazne.
Dakle, jasno proizilazi da prilikom odlučivanja da li će povrat uzeti kao otežavajuću okolnost zakon posebno sugeriše sudu da procjenjuje odnos ranije učinjenog i novog krivičnog djela. Ranije je istaknuto da je dobro što je KZ FBiH odustao od ustanove višestrukog povrata, koja je omogućavala pooštravanje kazne čak do dvostruke mjere propisane kazne, jer je opravdano ocijenjena kao neosnovana i suprotna osnovnih načelima krivičnog prava.
Zakon je takođe predvidio posebno pravilo koje se odnosi na odmjeravanje novčane kazne, kada sud pored opštih pravila odn. svih otežavajućih i olakšavajućih okolnosti, kod odmjeravanja ove kazne treba da uzme u obzir i imovno stanje učinioca. U tom pogledu se ističe da je potrebno voditi računa o visini njegove plate, njegovim drugim primanjima, njegovoj imovini i njegovim porodičnim obavezama.
http://www.epravo.ba
Član 49 KZ FBiH - Opća pravila za odmjeravanje kazne:
(1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.
Odmjeravanje kazne podrazumijeva postupak u kome sud utvrđuje vrstu i mjeru kazne učiniocu za određeno krivično djelo. Odmjeravanje kazne je zapravo nužna posljedica sistema relativno određenih kazni, koji je prihvaćen u našem pravu i prema kojem je kazna za pojedino krivično djelo postavljena samo okvirno, nekada u veoma širokim rasponima. To znači da odmjeravanje kazne spada u kompetencije suda koji u okviru datih granica odlučuje o visini kazne. Naš zakon omogućava da se propisana kazna izuzetno može zamijeniti drugom krivičnom sankcijom, kao što je uslovna osuda, sudska opomena i rad za opšte dobro na slobodi. Takvim rješenjima naš zakon sudovima daju najšira ovlašćenja u odmjeravanju kazne.
Opšta pravila o odmjeravanju kazne se zasnivaju na načelu srazmjernosti između težine krivičnog djela, stepena učiniočeve odgovornosti i same kazne. Opšta pravila zakon je dao u st. 1., dok pravila sadržana u st. 2. i 3. predstavljaju posebna pravila dopunskog karaktera i odnose se na slučajeve odmjeravanja kazne kada je kriv. djelo učinjeno u povratu i kada se za kriv.djelo odmjerava novčana kazna. Opšta su ona pravila kojih se sud mora pridržavati prilikom odmjeravanja kazne u svim slučajevima.
Zakon navodi najznačajnije okolnosti, odn. kriterije koje sud mora uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne, i to:
1) granice (raspon) propisane kazne za određ. djelo (uz odstupanja predviđena zakonom),
2) svrha kažnjavanja,
3) okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a koje karakterišu učinjeno krivično djelo i učinioca.
1. GRANICE (RASPON) PROPISANE KAZNE ZA ODREĐ. DJELO.
Kazneni okvir je osnovno polazište za sud pri odmjeravanju kazne. Kazna koju sud izriče u redovnom odmjeravanju mora da se kreće između posebnog minimuma i posebnog maksimuma. Ukoliko jedna od ovih granica kod nekog krivičnog djela nije postavljena, onda se primjenjuju opšte granice, odnosno opšti minimum i opšti maksimum. Novčanu kaznu sud odmjerava u okvirima opšteg minimuma i maksimuma, s obzirom da prilikom propisivanja za pojedina krivična djela zakon ni u jednoj slučaju nije odredio posebne granice ove kazne.
2. SVRHA KAŽNJAVANJA.
Prilikom odmjeravanja kazne, kako je istaknuto, sud mora u svakom slučaju imati u vidu i svrhu kažnjavanja koju treba postići primjenom kazne. Međutim, zahtjevi prevencije ne mogu opravdati strožu mjeru kazne od one koju limitira stepen krivice učinioca i težina kriv. djela.
3. OKOLNOSTI KOJE UTIČU DA KAZNA BUDE MANJA ILI VEĆA (OLAKŠAVAJUĆE I OTEŽAVAJUĆE OKOLNOSTI), a koje karakterišu učinjeno krivično djelo i učinioca.
Zakon ni jednu okolnost posebno ne navodi kao olakšavajuću ili otežavajuću. Po svom karakteru one su ambivalentne, jer svaka od njih, u zavisnosti od toga kako je ostvarena u određenom slučaju, može imati karakter olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, npr. motiv izvršenja djela. Ako je učinilac prisvojio novac radi lječenja oboljelog djeteta motiv je olakšavajuća okolnost, a ako je novac upotrijebio na provod ili kockanje, motiv je otežavajuća okolnost.
Zakon nije taksativno propisao otežavajuće i olakšavujeće okolnosti, već je naveo one najtipičnije koje se u praksi najćešče ponavljaju, kao što su:
1) stepen krivice,
2) pobude iz kojih je djelo učinjeno,
3) okolnosti pod kojim je djelo učinjeno,
4) jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra,
5) raniji život učinioca,
6) njegovo držanje nakon učinjenog djela,
7) druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinoca i sl.
1) Stepen krivice.
Kako se krivica sastoji od uračunljivosti i krivice (vinosti) učinioca, stepen krivice zavisi od stepena te dvije njene komponente. Uračunljivost kao psihičko stanje podrazumijeva različite stepene intelektualne i voluntarističke moći i kreće se od potpune, preko bitno smanjene do smanjene uračunljivosti. Smanjena uračunljivost svakako umanjuje stepen krivice, pa će je sud cijeniti kao olakšavajuću, naravno samo pod uslovom da se učinilac sam nije doveo u takvo stanje. Isto je sa vinošću odn. krivičnom odgovornošću, jer svijest i volja mogu se javljati u različitim oblicima, ali i u okviru jednog te istog oblika vinosti ili krivice mogu biti različitog intenziteta. Dakle, ne samo da je od značaja u kojem obliku se krivica javlja, već i u kojem intenzitetu. Sud pri odmjeravanju kazne treba da cijeni da li je djelo izvršeno npr. sa direktnim ili eventualnim umišljajem, ali isto tako i koji je stepen svijesti i volje koji mogu biti veći ili manji, odn. koji je intenzitet htijenja posljedice, da li je učinilac pri tome iskazao npr. posebnu upornost, bezobzirnost i sl. I posebni oblici umišljaja ili nehata, koje naš zakon posebno ne reguliše, mogu se uzeti u obzir pri ocjeni stepena krivice. Tako npr. predumišljaj, iako nije oblik krivice u našem krivičnom pravu niti kvalifikatorna okolnost, je od značaja u ocjeni stepena krivice (sudovi ga kao otežavajuću okolnost uzimaju u nekim slučajevima, npr. kod učinioca koji je na osnovu ranije odluke ubio svoju suprugu koja ga je napustila). Isto tako, sud može da uzme i obzir i okolnost da je djelo izvršeno bez razmišljanja, na mah, kada postoji tzv. dolus repentinus. U tom smislu i nehat može da se stepenuje ne samo na svjesni i nesvjesni, već i po intenzitetu odnosno stepenu nepažnje i na običan i grub nehat. Tako je npr., sud našao da postoji grubi oblik nehata sa elementima iživljavanja kao otežavajuća okolnost kod vojnika koji je pucao iz automatske puške držeći je samo jednom rukom i na taj način ubio mladića koji je igrao bilijar. Iako ga zakon posebno ne određuje, sud će pri tome cijeniti i eventualno postojanje profesionalnog nehata. U toj ocjeni mogu biti od značaja i neke druge okolnosti kao što je npr. starosno doba učinioca, jer se mladost i starost obično uzimaju kao olakšavajuće okolnosti koje smanjuju stepen krivice učinioca. Uloga ili doprinos žrtve takođe predstavlja značajnu okolnost koja može da utiče na ocjenu stepena krivice učinioca.
Nekada uloga žrtve može biti takva da je protivpravnost djela posve isključena (npr. kod nužne odbrane, ili nekih djela kod kojih pristanak može da isključi njegovu protivpravnost) ili se javlja kao privilegujuća okolnost (ubistvo na mah i teška tjelesna povreda na mah).
2) Pobude ili motivi iz kojih je djelo učinjeno.
Iako ni jedna pobuda ili motiv u potpunosti ne opravdavaju izvršenje krivičnog djela, one u biti objašnjavaju razloge izvršenja djela i stoga su od posebnog značaja pri odmjeravanju kazne. Pobude su etičke kategorije i po svom karakteru mogu biti pozitivne i negativne, odnosno egoističke i altruističke i u tom smislu mogu se uzeti kao olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti. Ako je jedno djelo učinjeno iz egoističkih motiva, zavisti, mržnje ili osvete, tada će motiv predstavljati otežavajuću okolnost, a ako je djelo učinjeno radi toga da bi se prehranila porodica, onda je on olakšavajuća okolnost. Naravno, ukoliko je motiv elemenat krivičnog djela, ne može se cijeniti pri odmjeravanju kazne (princip zabrane dvostrukog vrednovanja)!!!
3) Jačina ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra.
Kroz ovu okolnost je izražena objektivna strana težine konkretno učinjenog krivičnog djela. Naime, propisivanje kazne za određeno krivično djelo zakonodavac zasniva na apstraktnoj procjeni mogućnosti povrede ili ugrožavanja zaštićene vrijednosti datim djelom, dok ovdje sud to mora konkretizovati i utvrditi u kojoj mjeri je to dobro povrijeđeno ili ugroženo. Jačina ugrožavanja se ocjenjuje kroz manju ili veću opasnost kojoj je bilo izloženo zaštićeno dobro, pri čemu može biti od značaja vrsta i obim ugroženih vrijednosti, kojim sredstvima i na koji način je stvorena opasnost, koliko je ona bila bliska, itd. Nije svejedno da li se radi o opasnosti upravljenoj prema imovini ili prema životu, ili npr. kod djela protiv javnog saobraćaja, da li je bio ugrožen život samo jednog lica ili svih putnika u autobusu ili vozu i sl. Isto tako, i jačina povrede može da se javlja u različitim stepenima težine u zavisnosti od prirode djela (npr. intenzitet tjelesne povrede, visina imovinske štete ili prisvojene imovinske koristi kod službenih delikata, broj poginulih i povrijeđenih kod terorističkog napada, kod saobraćajnih djela, broj civilnih žrtava kod ratnih zločina, itd.). Ako su nastupanju povrede pridonijeli i neki drugi razlozi, npr. kod nastupanja smrti veoma loše zdravstveno stanje žrtve ili eventualna greška trećih lica, to se može uzeti kao olakšavajuća okolnost.
4) Okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.
To su sve one raznovrsne okolnosti koje se tiču krivičnog djela, odn. okolnosti koje su pratile izvršenje konkretnog krivičnog djela. npr. okolnost da je učinilac brižljivo pripremao izvršenje kriv. djela, ili je to učinio spontano, da li je koristio neke prilike za izvršenje djela, kao što su npr. nemoć, lakomislenost, povjerenje žrtve, njenu nevolju, tešku situaciju, požar i sl., zatim da li je djelo izvršeno noću, kojim sredstvima, da li ga je učinilo više lica,
5) Raniji život učinioca.
Raniji život učinioca ukazuje na njegovu ličnost i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonskim normama. Kroz ocjenu ove okolnosti sud u stvari treba da dođe do saznanja da li je izvršeno djelo rezultat asocijalnog života učinioca ili je ono više rezultat “sticaja nesretnih okolnosti”. Pri tome sud može da cijeni različite okolnosti iz života učinioca, a posebno odnos prema njegovim porodičnim, radnim ili profesionalnim obavezama, njegovo držanje na poslu, odnos prema drugim ljudima, odnos prema tuđim pravima i dobrima i njihovo poštovanje, uopšte njegov način života. U zavisnosti od toga, raniji život učinioca djeluje kao olakšavajuća ili otežavajuća okolnost. Posebno je značajna okolnost ako se radi o licu koje je i ranije vršilo ista ili slična krivična djela. Treba istaći da raniju neosuđivanost sudovi redovno uzimaju kao olakšavajuću okolnost.
6) Lične prilike učinioca.
Lične prilike podrazumijevaju okolnosti u kojima učinilac živi i one isto tako ukazuju na njegovu ličnost. Sudovi kao takve okolnosti najčešće uzimaju zdravstveno stanje učinioca, porodične prilike, a posebno njihov broj, uzrast i zdravstveno stanje, zaposlenost, profesiju, itd. Ove okolnosti su od posebnog značaja kada je sud u dilemi da li izreći zatvorsku kaznu ili uslovnu osudu, pa ako je u pitanju npr. samohrana majka koja ima malo dijete, ili ako je u pitanju učinilac koji je jedini zaposlen i izdržava višečlanu porodicu, sud će vjerovatno koristiti sve zakonske mogućnosti da u takvim slučajevima izabere uslovnu osudu. Naša sudska praksa ove okolnosti po pravilu uzima kao olakšavajuće okolnosti.
7) Držanje učinioca nakon učinjenog krivičnog djela.
Ova okolnost obuhvata različite vidove ponašanja i stavova učinioca koje ispoljava neposredno nakon izvršenja djela ili nakon proteka dužeg vremena, zatim njegov odnos prema oštećenom i prouzrokovanoj šteti, te njegovo ponašanje u krivičnom postupku. U svim tim relacijama učiniočevo ponašanje, njegov odnos i stavovi mogu biti pozitivni ili negativni, odnosno prihvatljivi ili neprihvatljivi, u kom smislu će ih sud i cijeniti pri odmjeravanju kazne. Ako je učiniočevo držanje neposredno po izvršenju djela predstavljalo svjesno odobravanje djela, žaljenje što nije došlo i do
teže posljedice, ili čak i takvo da je uvećavao njegovu štetnost odnosno negativnost (npr. nakon ubistva ili silovanja iživljavao se nad žrtvom), onda će takvo ponašanje sud uzeti kao otežavajuću okolnost. U protivnom, ako je izrazio žaljenje zbog učinjenog krivičnog djela ili je pomogao žrtvi, odvezao je u bolnici, poslije je redovno posjećivao, a pogotovo ako je i naknadio prouzrokovanu štetu, pomogao u školovanju djece, itd. (tzv. stvarno kajanje), sud će to uzeti kao olakšavajuću okolnost. Od posebnog je značaja učiniočevo držanje pred sudom i u toku trajanja krivičnog postupka. Njegovo korektno držanje pred sudom obično se uzima kao olakšavajuća okolnost. Pri tome sudovi posebno cijene kao olakšavajuću okolnost iskreno priznanje učinioca iz koga proizilazi njegovo žaljenje zbog učinjenog djela. S druge strane, okolnost da učinilac djelo ne priznaje ili da ne sarađuje u otkrivanju djela, ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost i takvo držanje treba procjenjivati u sklopu prava na odbranu okrivljenog.
8) Druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.
Kroz ovu kategoriju okolnosti, zakon obavezuje sud da pri odmjeravanju kazne uzme u obzir i cijeni i svaku drugu okolnost koja se tiče ličnosti učinioca djela, a koja se naravno ne može podvoditi pod već navedene okolnosti. Ovim u stvari zakon posebno ističe značaj subjektivnih okolnosti, ali ne bi trebalo isključiti mogućnost da to bude i neka druga okolnost za koju sud smatra da je od značaja za odmjeravanje kazne. Time u stvari lista ovih okolnosti postaje dosta široka, što sve zavisi od svakog konkretnog slučaja. Tako npr. sudovi kao otežavajuću okolnost često uzimaju i činjenicu da su u porastu krivična djela u koje spada i djelo za koje se učiniocu sudi (npr. krijumčarenje ljudi, neovlaštena trgovina i promet drogom, pranje novca i sl.), ili npr. kao olakšavajuću okolnost da je proteklo veoma dugo vrijeme od izvršenja krivičnog djela, ali ako je tome doprinio sam učinilac, sudska praksa opravdano uzima da se tada ne može raditi o olakšavajućoj okolnosti.
Pri procjenjivanju olakšavajućih i otežavajućih okolnosti sud koristi analitičko-sintetički metod, što podrazumijeva da sud treba da utvrdi sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne, da ocjeni njihov karakter odn. da li su u pitanju olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, pa tek na osnovu tako utvrđenog činjeničnog supstrata odmjeri kaznu.
U svakom konkretnom slučaju sud je dužan u presudi navesti koje je okolnosti uzeo u obzir kao olakšavajuće, odn. otežavajuće i dužan je u presudi obrazložiti u čemu se manifestuje ta okolnost, a ne samo parafrazirati zakonski tekst. npr. sudovi često nepravilno navode da su uzeli u obzir olakšavajuću okolnost «lične prilike optuženog». Tako obrazloženje ne znači ništa, jer te okolnosti treba objasniti u smislu da je optuženi bolestan, da je invalid, siromašna osoba, da ima više maloljetne djece, bolest članova porodice i sl. Također nije pravilno uopšteno navođenje «okolnosti pod kojima je djelo učinjeno», ali ako sud navede da je optuženi djelo počinio u situaciji kada je bio izazvan grubim postupanjem službenog lica, vrijeđanjem od strane oštećenog i sl. te okolnosti su pravilno iskazane i vrednovane. Nije pravilno paušalno navođenje da je sud cijenio «držanje učinioca nakon učinjenog djela» ako to nije konkretizovano u smislu da je optuženi nakon učinjenog djela naknadio štetu oštećenom ili u tom pravcu izrazio spremnost, kako je oštećenom pružio pomoć, oštećenog je posjećivao u bolnici. Također nije pravilno samo navođenje «ranijeg života optuženog». Pravilno je da se umjesto toga navede konkretno da li je optuženi ranije osuđivan ili prekršajno kažnjavan, za koja djela i na koje kazne.
Ako se neka od navedenih okolnosti pojavljuje i kao okolnost koja predstavlja zakonski elemenat krivičnog djela i koju je zakon već uzeo u obzir pri određivanju kazne za to djelo, sud je ne može uzimati u obzir i pri odmjeravanju kazne, jer bi to značilo da se jedna te ista okolnost vrednuje dva puta u odmjeravanju kazne za isto djelo (načelo zabrane dvostrukog vrednovanja). Ovo važi bez obzira da li se radi o otežavajućim ili olakšavajućim okolnostima, odn. konstitutivnim elementima osnovnog, kvalifikovanog ili privilegovanog oblika krivičnog djela. Tako npr. kod ubistva iz niskih pobuda neće se takva pobuda uzeti i kao otežavajuća okolnost, ili kod ubistva na mah, neće se kao olakšavajuća okolnost uzeti psihičko stanje učinioca izazvano ponašanjem žrtve, itd. Međutim, od navedenog pravila izuzetno je opravdano i odstupanje, a to će biti onda kada se jedna okolnost može javljati u različitim stepenima težine pa prelazi mjeru koja je potrebna za postojanje tog djela ili određenog oblika krivičnog djela. Tako npr. postoji kvalifikovani oblik krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja ako je smrtno stradalo jedno lice, ali isto tako i ako je u pitanju mnogo više lica; ili krivično djelo pronevjere, prevare, poreske utaje, itd., kada pribavljena imovinska korist višestruko prelazi minimum koji je potreban za kvalifikovani oblik djela. Naravno, ovo se odnosi i na situacije kada izvjesne okolnosti kao olakšavajuće predstavljaju obilježje djela i zasnivaju njegov lakši oblik. Pored ovog, ovo odstupanje je opravdano i kada postoje dvije ili više ovakvih okolnosti, a za postojanje težeg ili lakšeg oblika krivičnog djela dovoljna je samo jedna od njih.
Zakon predviđa posebna pravila dopunskog karaktera koja se odnose na odmjeravanje kazne učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, pri čemu se ističe da će sud posebno uzeti u obzir:
1) je li novo djelo iste vrste kao i ranije djelo,
2) da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i
3) koliko je vremena proteklo od ranije osude, odn. izdržane ili oproštene kazne.
Dakle, jasno proizilazi da prilikom odlučivanja da li će povrat uzeti kao otežavajuću okolnost zakon posebno sugeriše sudu da procjenjuje odnos ranije učinjenog i novog krivičnog djela. Ranije je istaknuto da je dobro što je KZ FBiH odustao od ustanove višestrukog povrata, koja je omogućavala pooštravanje kazne čak do dvostruke mjere propisane kazne, jer je opravdano ocijenjena kao neosnovana i suprotna osnovnih načelima krivičnog prava.
Zakon je takođe predvidio posebno pravilo koje se odnosi na odmjeravanje novčane kazne, kada sud pored opštih pravila odn. svih otežavajućih i olakšavajućih okolnosti, kod odmjeravanja ove kazne treba da uzme u obzir i imovno stanje učinioca. U tom pogledu se ističe da je potrebno voditi računa o visini njegove plate, njegovim drugim primanjima, njegovoj imovini i njegovim porodičnim obavezama.
http://www.epravo.ba