- Sun Mar 11, 2018 2:05 pm
#2311
Naknada štete utakmica - obaveza kantona AP 3931/11
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3931/11, rješavajući zahtjev Hercegovačko-neretvanskog kantona za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Hercegovačko-neretvanskog kantona za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 10. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda F BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 006999 10 Rev od 25. augusta 2011.godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 006999 08 Gž od 7. januara 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 07 58 P 006999 06 od 6. juna 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio „postupak izvršenja po pravomoćnoj i izvršnoj presudi Općinskog suda broj P 07 58 P 006999 06 od 6. juna 2008. godine koja je djelimično preinačena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 006999 08 Gž od 7. januara 2010. godine“ do donošenja odluke o apelaciji.
Presudom Općinskog suda broj P 07 58 P 006999 06 od 6. juna 2008. godine apelant je obavezan da Sanelu Musliću (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah i za duševne bolove zbog naruženosti isplati ukupan iznos od 45.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. marta 2006. godine pa do isplate. Apelant je također obavezan da tuženom na ime tuđe njege i pomoći za period od 24. aprila 2005. godine do 29. oktobra 2007. godine isplati za svaki mjesec iznos od 150,00 KM te na iznose dospjele nakon 24. marta 2006. godine i zakonsku zateznu kamatu za svaki mjesečni iznos počev od 6-tog u mjesecu do isplate kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.093,00 KM. Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu naknade nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa, za isplatu mjesečne rente za vrijeme mimo dosuđenih datuma kao i za isplatu rente zbog gubljenja zarade u mjesečnom iznosu od 500,00 KM počev od 24. aprila 2005. godine pa ubuduće do izmijenjenih okolnosti sa isplatom najkasnije do 5-tog u mjesecu sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog potraživanja do konačne isplate. Presudom je također odbijen tužiteljev zahtjev postavljen u odnosu na HŽK „Zrinski“ Mostar te obavezan tužitelj da HŽK „Zrinjskom“ nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2,680,00 KM.
U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku na osnovu provedenih dokaza pobliže navedenih u presudi, utvrđeno da se 24. aprila 2005.godine na stadionu pod Bijelim brijegom u Mostaru odigrala fudbalska utakmica između timova HŠK „Zrinjski“ i NK „Željezničar“, da je po završetku utakmice tužitelj krenuo sa stadiona i otprilike na dijelu ulice gdje se sada nalazi zgrada „Merkator“ zadobio udarac u glavu kamenom koji je bacilo nepoznato lice usljed čega je tužitelj pretrpio teške tjelesne povrede. Utvrđeno je i da je MUP HNK predmetnu utakmicu ocijenio kao događaj visokog rizika te da su, s tim u vezi, poduzete mnogobrojne mjere da bi se spriječili neredi ali da preduzete mjere nisu bile dovoljne jer je iz dokumenata MUP-a vidljivo da je došlo i do štete na imovinu i do povrjeđivanja ljudi te da su i pored izdatog naređenja da se izvrši pregled zgrada i objekata oko stadiona svjedoci vidjeli da, tri do četiri sata prije utakmice, u jednu od zgrada nepoznata lica unose kamenje o čemu je svjedok (poimenično naveden u presudi) telefonski obavijestio policiju. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da za štetu nastalu usljed akta nasilja odgovara apelant i da je u obavezi da je naknadi u smislu člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer su organi apelanta odnosno MUP HNK bili dužni da spriječe predmetni akt nasilja bez obzira da li je MUP HNK kriv što je do nasilja došlo, obzirom da je odredbom člana 12. Zakona o unutrašnjim poslovima HNK, između ostalog, propisano da MUP HNK obavlja zaštitu života i imovine i da neposredno sudjeluje u obavljanju poslova i zadataka zaštite života i lične sigurnosti građana u slučaju opće opasnosti ili kada je javni red i mir narušen u većem obimu.
Općinski sud je naveo da je članom 181. ZOO propisano da organizator okupljanja većeg broja ljudi odgovara za štetu nastalu tjelesnom povredom koju neko pretrpi usljed izvanrednih okolnosti koje u takvim okolnostima mogu nastati, kao gibanje mase, općih nereda i slično. Nadalje, navedeno je da je članom 5. stav 2. Zakona o sprječavanju nereda na sportskim takmičenjima u HNK propisano da je organizator sportskog takmičenja u procjeni opasnosti od nereda i nasilja i ocjeni potrebnih mjera za njihovo sprječavanje i otklanjanje dužan sarađivati sa nadležnim policijskim upravama odnosno stanicama i osigurati dovoljan broj lica, uključujući i policijske službenike, na prostoru sportskog objekta i u njegovoj neposrednoj blizini radi provođenja mjera bezbjednosti sportskog takmičenja. Kako se, prema obrazloženju Općinskog suda, štetni događaj desio na mjestu koje se ne može smatrati neposrednom blizinom stadiona to nema odgovornosti HŠK „Zrinjski“ već se u konkretnom slučaju mogu primijeniti samo odredbe člana 180. ZOO odnosno u konkretnom slučaju je, prema obrazloženju Općinskog suda, odgovoran apelant po principu objektivne odgovornosti koji je odgovornost mogao isključiti ili umanjiti u smislu člana 177. ZOO da je uspio dokazati da je štete nastala isključivom odgovornošću tužitelja kao oštećenog lica. Budući da, prema obrazloženju presude, izvedeni dokazi ne govore u prilog navodima apelanta da je tužitelj sam doprinio nastanku štete već da iz dokaza proizilazi da tužitelj nije ni na kakav način učestvovao u neredima“a to što je za povratak izabrao ulicu kojom su se kretali navijači „Željezničara“ ne može se smatrati njegovim doprinosom a uz to ne može se zaključiti da bi bolji i sigurniji izbor kretanja bio bilo kojom drugom ulicom od stadiona jer je policija bila dužna obezbijediti red u svim ulicama.“ Imajući u vidu navedeno, kao i da je na osnovu vještačenja neuropsijihatrijske struke utvrđeno da je tužitelj prilikom navedenog događaja zadobio vrlo teške i po život opasne tjelesne povrede detaljno navedene u presudi kao i da je imao i još uvijek ima posljedice koje su, također, detaljno navedene u presudi, Općinski sud je usvojio dio tužbenog zahtjeva tužitelja naveden u dispozitivu presude dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.
Protiv navedene presude žalbe su Kantonalnom sudu izjavili i apelant i tužitelj. Kantonalni sud je presudom broj 58 0 P 006999 08 Gž od 7. januara 2010. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu a žalbu tužitelja djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanta obavezao da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 5.280,00 KM umjesto dosuđenog a u preostalom dijelu je žalbu tužitelja odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te je obavezao apelanta i da tužitelju isplati iznos od 331,00 KM na ime troškova za sastav žalbe. U obrazloženju presude je navedeno da Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, smatra da je u konkretnom slučaju pasivno legitimiran apelant a ne HŠK „Zrinjski“ budući da je tužitelj pretrpio povrede van stadiona, nakon utakmice i ne u neposrednoj blizini stadiona i da u vezi s tim prihvata sve razloge pobijane presude. Nadalje, navedeno je da je pravilno prvostepeni sud odbio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja na glavnoj raspravi a koji se odnosio na povećanje iznosa izgubljene zarade i u dijelu u kojem je tužitelj tražio naknadu štete za kupovinu lijekova i kontrolne preglede jer je te zahtjeve, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) , tužitelj mogao istaći najkasnije na pripremnom ročištu. Navedeno je i da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku u pogledu visine i dužine trajanja naknade za tuđu njegu i pomoć i visine nematerijalne štete pri tom vodeći računa o jačini i dužini trajanja bola i straha, umanjenju opće životne aktivnosti, stupnju naruženosti tužitelja i njegovoj životnoj dobi kao i da su tužitelju njegu i pomoć u navedenom razdoblju pružale majka i bivša supruga, te da iz tih razloga prihvaća obrazloženje prvostepenog suda. Također je navedeno da tužitelj nije u postupku dokazao da li je i u kojem iznosu imao gubitak zarade zbog predmetnih povreda te je iz tog razloga žalbene navode tužitelja iznesene u tom pravcu odbio kao neosnovane. Kao neosnovane Kantonalni sud je odbio i navode apelanta da je tužitelj svojim ponašanjem doprinio nastanku štetnog događaja jer apelant nije dokazao u čemu se sastoji taj doprinos tužitelja. Kantonalni sud je obrazložio da su osnovani žalbeni navodi tužitelja vezani za visinu dodijeljenih troškova postupka jer prvostepeni sud nije pravilno odredio tužiteljev uspjeh u sporu te je prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio.
Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 58 0 P 006999 10 Rev od 25. augusta 2011 .godine revizije kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizijskog postupka odbio kao neosnovane. U obrazloženju presude je navedeno da je revizioni prigovor tužitelja da je postupku pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba parničnog postupka neosnovan jer je drugostepeni sud cijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja sa stanovišta člana 231. ZPP-a, a uvjerenje u neosnovanost žalbenih navoda tužitelja i apelanta, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima datim u obrazloženju presude koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud budući da ti razlozi nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i revizioni navodi vezani za odbijanje prijedloga o preinaci povećanjem tužbenog zahtjeva za izgubljenu zaradu i rentu na glavnoj raspravi jer su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da nisu postojale pretpostavke da tužitelj bez svoje krivice nije ranije mogao preinačiti tužbu a što je kao uvjet propisano odredbama člana 57. stav 4. tačka 1. ZPP-a.
U obrazloženju je, nadalje, navedeno da su neosnovani i revizioni prigovori vezani za pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio žalbe apelanta i tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i u cjelosti odbio tužbeni zahtjev da se solidarno obaveže HŠK „Zrinjski“ na naknadu štete, te kada je prihvatio kao ispravne zaključke prvostepenog suda da postoji pasivna legitimacija apelanta ali ne i HŠK „Zrinjski“ jer je nesporno da je MUP HNK koji je organ apelanta provodio mjere i aktivnosti u vezi osiguranja predmetne fudbalske utakmice kao događaja visokog rizika i očito nije preduzeo mjere i aktivnosti koje su bile dovoljne pri odvođenju grupe navijača „Željezničara“ prema autobuskoj stanici kada je van stadiona na ulici došlo do nereda između protivničkih navijača pri čemu je u većem obimu narušen javni red i mir i došlo po povređivanja većeg broja ljudi i štete na imovini što ide na teret apelanta i čini ga objektivno odgovornim. Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da su neosnovani revizioni prigovori o načinu i visini utvrđene nematerijalne štete jer je, prema mišljenju Vrhovnog suda, navedena šteta pravilno utvrđena, te da je neosnovan i prigovor tužitelja da mu je neosnovano odbijen zahtjev za isplatu izgubljene zarade i rente jer su u pogledu neosnovanosti ovog zahtjeva nižestepeni sudovi u svojim presudama dali jasne, pravilne i potpune razloge.
Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da su nižestepeni sudovi selektivno cijenili provedene dokaza i da u obrazloženju presuda nisu uopće uzimali u obzir dokaze koje je apelant ponudio te da su donijeli pobijane presude bez postojanja bilo kakvog pravnog osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja na štetu apelanta. Apelant smatra da je neosnovano pozivanje sudova na njegovu pasivnu legitimaciju shodno odredbama Zakona u unutrašnjim poslovima jer je tim zakonom određena nadležnost MUP-a pa te odredbe ne mogu biti osnov za utvrđivanje njegove odgovornosti za štetu kao ni odredbe člana 180. ZOO jer se taj član odnosi na posebnu odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija što fudbalska utakmica nije. Prema navodima apelanta prava su mu prekršena i na način što je visina nematerijalne štete previsoko dosuđena kao i troškovi postupka. Iz istih razloga apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje pravosnažne presude do okončanja postupka po apelaciji.
Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da apelant, osim navoda koji se tiču merituma ove apelacije, nije ponudio nikakve druge razloge niti dokaze koji bi rukovodili Ustavni sud da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović
Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3931/11, rješavajući zahtjev Hercegovačko-neretvanskog kantona za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Hercegovačko-neretvanskog kantona za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 10. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda F BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 006999 10 Rev od 25. augusta 2011.godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 006999 08 Gž od 7. januara 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 07 58 P 006999 06 od 6. juna 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio „postupak izvršenja po pravomoćnoj i izvršnoj presudi Općinskog suda broj P 07 58 P 006999 06 od 6. juna 2008. godine koja je djelimično preinačena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 006999 08 Gž od 7. januara 2010. godine“ do donošenja odluke o apelaciji.
Presudom Općinskog suda broj P 07 58 P 006999 06 od 6. juna 2008. godine apelant je obavezan da Sanelu Musliću (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah i za duševne bolove zbog naruženosti isplati ukupan iznos od 45.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. marta 2006. godine pa do isplate. Apelant je također obavezan da tuženom na ime tuđe njege i pomoći za period od 24. aprila 2005. godine do 29. oktobra 2007. godine isplati za svaki mjesec iznos od 150,00 KM te na iznose dospjele nakon 24. marta 2006. godine i zakonsku zateznu kamatu za svaki mjesečni iznos počev od 6-tog u mjesecu do isplate kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.093,00 KM. Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu naknade nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa, za isplatu mjesečne rente za vrijeme mimo dosuđenih datuma kao i za isplatu rente zbog gubljenja zarade u mjesečnom iznosu od 500,00 KM počev od 24. aprila 2005. godine pa ubuduće do izmijenjenih okolnosti sa isplatom najkasnije do 5-tog u mjesecu sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog potraživanja do konačne isplate. Presudom je također odbijen tužiteljev zahtjev postavljen u odnosu na HŽK „Zrinski“ Mostar te obavezan tužitelj da HŽK „Zrinjskom“ nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2,680,00 KM.
U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku na osnovu provedenih dokaza pobliže navedenih u presudi, utvrđeno da se 24. aprila 2005.godine na stadionu pod Bijelim brijegom u Mostaru odigrala fudbalska utakmica između timova HŠK „Zrinjski“ i NK „Željezničar“, da je po završetku utakmice tužitelj krenuo sa stadiona i otprilike na dijelu ulice gdje se sada nalazi zgrada „Merkator“ zadobio udarac u glavu kamenom koji je bacilo nepoznato lice usljed čega je tužitelj pretrpio teške tjelesne povrede. Utvrđeno je i da je MUP HNK predmetnu utakmicu ocijenio kao događaj visokog rizika te da su, s tim u vezi, poduzete mnogobrojne mjere da bi se spriječili neredi ali da preduzete mjere nisu bile dovoljne jer je iz dokumenata MUP-a vidljivo da je došlo i do štete na imovinu i do povrjeđivanja ljudi te da su i pored izdatog naređenja da se izvrši pregled zgrada i objekata oko stadiona svjedoci vidjeli da, tri do četiri sata prije utakmice, u jednu od zgrada nepoznata lica unose kamenje o čemu je svjedok (poimenično naveden u presudi) telefonski obavijestio policiju. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da za štetu nastalu usljed akta nasilja odgovara apelant i da je u obavezi da je naknadi u smislu člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer su organi apelanta odnosno MUP HNK bili dužni da spriječe predmetni akt nasilja bez obzira da li je MUP HNK kriv što je do nasilja došlo, obzirom da je odredbom člana 12. Zakona o unutrašnjim poslovima HNK, između ostalog, propisano da MUP HNK obavlja zaštitu života i imovine i da neposredno sudjeluje u obavljanju poslova i zadataka zaštite života i lične sigurnosti građana u slučaju opće opasnosti ili kada je javni red i mir narušen u većem obimu.
Općinski sud je naveo da je članom 181. ZOO propisano da organizator okupljanja većeg broja ljudi odgovara za štetu nastalu tjelesnom povredom koju neko pretrpi usljed izvanrednih okolnosti koje u takvim okolnostima mogu nastati, kao gibanje mase, općih nereda i slično. Nadalje, navedeno je da je članom 5. stav 2. Zakona o sprječavanju nereda na sportskim takmičenjima u HNK propisano da je organizator sportskog takmičenja u procjeni opasnosti od nereda i nasilja i ocjeni potrebnih mjera za njihovo sprječavanje i otklanjanje dužan sarađivati sa nadležnim policijskim upravama odnosno stanicama i osigurati dovoljan broj lica, uključujući i policijske službenike, na prostoru sportskog objekta i u njegovoj neposrednoj blizini radi provođenja mjera bezbjednosti sportskog takmičenja. Kako se, prema obrazloženju Općinskog suda, štetni događaj desio na mjestu koje se ne može smatrati neposrednom blizinom stadiona to nema odgovornosti HŠK „Zrinjski“ već se u konkretnom slučaju mogu primijeniti samo odredbe člana 180. ZOO odnosno u konkretnom slučaju je, prema obrazloženju Općinskog suda, odgovoran apelant po principu objektivne odgovornosti koji je odgovornost mogao isključiti ili umanjiti u smislu člana 177. ZOO da je uspio dokazati da je štete nastala isključivom odgovornošću tužitelja kao oštećenog lica. Budući da, prema obrazloženju presude, izvedeni dokazi ne govore u prilog navodima apelanta da je tužitelj sam doprinio nastanku štete već da iz dokaza proizilazi da tužitelj nije ni na kakav način učestvovao u neredima“a to što je za povratak izabrao ulicu kojom su se kretali navijači „Željezničara“ ne može se smatrati njegovim doprinosom a uz to ne može se zaključiti da bi bolji i sigurniji izbor kretanja bio bilo kojom drugom ulicom od stadiona jer je policija bila dužna obezbijediti red u svim ulicama.“ Imajući u vidu navedeno, kao i da je na osnovu vještačenja neuropsijihatrijske struke utvrđeno da je tužitelj prilikom navedenog događaja zadobio vrlo teške i po život opasne tjelesne povrede detaljno navedene u presudi kao i da je imao i još uvijek ima posljedice koje su, također, detaljno navedene u presudi, Općinski sud je usvojio dio tužbenog zahtjeva tužitelja naveden u dispozitivu presude dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.
Protiv navedene presude žalbe su Kantonalnom sudu izjavili i apelant i tužitelj. Kantonalni sud je presudom broj 58 0 P 006999 08 Gž od 7. januara 2010. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu a žalbu tužitelja djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanta obavezao da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 5.280,00 KM umjesto dosuđenog a u preostalom dijelu je žalbu tužitelja odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te je obavezao apelanta i da tužitelju isplati iznos od 331,00 KM na ime troškova za sastav žalbe. U obrazloženju presude je navedeno da Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, smatra da je u konkretnom slučaju pasivno legitimiran apelant a ne HŠK „Zrinjski“ budući da je tužitelj pretrpio povrede van stadiona, nakon utakmice i ne u neposrednoj blizini stadiona i da u vezi s tim prihvata sve razloge pobijane presude. Nadalje, navedeno je da je pravilno prvostepeni sud odbio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja na glavnoj raspravi a koji se odnosio na povećanje iznosa izgubljene zarade i u dijelu u kojem je tužitelj tražio naknadu štete za kupovinu lijekova i kontrolne preglede jer je te zahtjeve, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) , tužitelj mogao istaći najkasnije na pripremnom ročištu. Navedeno je i da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku u pogledu visine i dužine trajanja naknade za tuđu njegu i pomoć i visine nematerijalne štete pri tom vodeći računa o jačini i dužini trajanja bola i straha, umanjenju opće životne aktivnosti, stupnju naruženosti tužitelja i njegovoj životnoj dobi kao i da su tužitelju njegu i pomoć u navedenom razdoblju pružale majka i bivša supruga, te da iz tih razloga prihvaća obrazloženje prvostepenog suda. Također je navedeno da tužitelj nije u postupku dokazao da li je i u kojem iznosu imao gubitak zarade zbog predmetnih povreda te je iz tog razloga žalbene navode tužitelja iznesene u tom pravcu odbio kao neosnovane. Kao neosnovane Kantonalni sud je odbio i navode apelanta da je tužitelj svojim ponašanjem doprinio nastanku štetnog događaja jer apelant nije dokazao u čemu se sastoji taj doprinos tužitelja. Kantonalni sud je obrazložio da su osnovani žalbeni navodi tužitelja vezani za visinu dodijeljenih troškova postupka jer prvostepeni sud nije pravilno odredio tužiteljev uspjeh u sporu te je prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio.
Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 58 0 P 006999 10 Rev od 25. augusta 2011 .godine revizije kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizijskog postupka odbio kao neosnovane. U obrazloženju presude je navedeno da je revizioni prigovor tužitelja da je postupku pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba parničnog postupka neosnovan jer je drugostepeni sud cijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja sa stanovišta člana 231. ZPP-a, a uvjerenje u neosnovanost žalbenih navoda tužitelja i apelanta, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima datim u obrazloženju presude koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud budući da ti razlozi nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i revizioni navodi vezani za odbijanje prijedloga o preinaci povećanjem tužbenog zahtjeva za izgubljenu zaradu i rentu na glavnoj raspravi jer su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da nisu postojale pretpostavke da tužitelj bez svoje krivice nije ranije mogao preinačiti tužbu a što je kao uvjet propisano odredbama člana 57. stav 4. tačka 1. ZPP-a.
U obrazloženju je, nadalje, navedeno da su neosnovani i revizioni prigovori vezani za pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio žalbe apelanta i tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i u cjelosti odbio tužbeni zahtjev da se solidarno obaveže HŠK „Zrinjski“ na naknadu štete, te kada je prihvatio kao ispravne zaključke prvostepenog suda da postoji pasivna legitimacija apelanta ali ne i HŠK „Zrinjski“ jer je nesporno da je MUP HNK koji je organ apelanta provodio mjere i aktivnosti u vezi osiguranja predmetne fudbalske utakmice kao događaja visokog rizika i očito nije preduzeo mjere i aktivnosti koje su bile dovoljne pri odvođenju grupe navijača „Željezničara“ prema autobuskoj stanici kada je van stadiona na ulici došlo do nereda između protivničkih navijača pri čemu je u većem obimu narušen javni red i mir i došlo po povređivanja većeg broja ljudi i štete na imovini što ide na teret apelanta i čini ga objektivno odgovornim. Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da su neosnovani revizioni prigovori o načinu i visini utvrđene nematerijalne štete jer je, prema mišljenju Vrhovnog suda, navedena šteta pravilno utvrđena, te da je neosnovan i prigovor tužitelja da mu je neosnovano odbijen zahtjev za isplatu izgubljene zarade i rente jer su u pogledu neosnovanosti ovog zahtjeva nižestepeni sudovi u svojim presudama dali jasne, pravilne i potpune razloge.
Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da su nižestepeni sudovi selektivno cijenili provedene dokaza i da u obrazloženju presuda nisu uopće uzimali u obzir dokaze koje je apelant ponudio te da su donijeli pobijane presude bez postojanja bilo kakvog pravnog osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja na štetu apelanta. Apelant smatra da je neosnovano pozivanje sudova na njegovu pasivnu legitimaciju shodno odredbama Zakona u unutrašnjim poslovima jer je tim zakonom određena nadležnost MUP-a pa te odredbe ne mogu biti osnov za utvrđivanje njegove odgovornosti za štetu kao ni odredbe člana 180. ZOO jer se taj član odnosi na posebnu odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija što fudbalska utakmica nije. Prema navodima apelanta prava su mu prekršena i na način što je visina nematerijalne štete previsoko dosuđena kao i troškovi postupka. Iz istih razloga apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje pravosnažne presude do okončanja postupka po apelaciji.
Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da apelant, osim navoda koji se tiču merituma ove apelacije, nije ponudio nikakve druge razloge niti dokaze koji bi rukovodili Ustavni sud da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović
Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com
- By LegaForum