- Sun Nov 12, 2017 5:21 pm
#2181
IZNIMNKE OD IZRICANJA DOŽIVOTNE KAZNE ZATVORA NISU DISKRIMINATORNE
KHAMTOKHU I AKSENCHIK protiv RUSIJE
zahtjev br. 60367/08)
presuda Velikog vijeća od 24. siječnja 2017.
ČINJENICE
Podnositelji zahtjeva su ruski državljani koji služe kazne doživotnog zatvora nakon osude zbog niza teških kaznenih djela.
Oba su muškarca osuđena na kaznu doživotnog zatvora na temelju članka 57. ruskog Kaznenog zakona kojim je propisano da se kazna doživotnog zatvora može izreći za određena osobito teška kaznena djela. Međutim, ista odredba zabranjuje da se kazne doživotnog zatvora izriču ženama, osobama mlađim od 18 godina u trenutku počinjenja kaznenog djela ili osobama starijim od 65 godina u trenutku izricanja presude.
PRIGOVORI
U svojim zahtjevima Europskom sudu, podnositelji zahtjeva tvrdili su da su, kao odrasli muškarci koji služe kazne doživotnog zatvora radi počinjenja kaznenih djela, bili diskriminirani u odnosu na druge kategorije osuđenika koji su bili izuzeti od određivanja kazne doživotnog zatvora po sili zakona. Pozvali su se na članak 5. (pravo na slobodu i sigurnost) u vezi s člankom 14. (zabrana diskriminacije) Konvencije.
Dana 1. prosinca 2015. godine Vijeće je ustupilo nadležnost Velikom Vijeću.
OCJENA SUDA
Sud je ponovio da, kako je članak 14. Konvencije primjenjiv ukoliko postoji različito postupanje prema osobama u istim ili bitno sličnim okolnostima. Takva razlika u postupanju je diskriminirajuća ako ne postoji objektivno i razumno opravdanje za nju.
Podnositeljima zahtjeva izrečena je kazna doživotnog zatvora, dok ženama koje su počinile kaznena djela, maloljetnim počiniteljima kaznenih djela i osobama od 65 ili više godina koje su počinile kaznena djela temeljem mjerodavnog domaćeg prava ne bi bila izrečene kazna doživotnog zatvora za ista ili slična kaznena djela. Slijedi da su podnositelji zahtjeva bili u situaciji koja je analogna svim ostalim počiniteljima kaznenih djela koji su bili osuđeni za ista ili usporediva kaznena djela i da se prema njima postupalo drukčije na temelju spola i dobi.
Sud je utvrdio da je obrazloženje te razlike u postupanju, odnosno promicanje načela pravde i čovječnosti (koje zahtjeva da svrha kažnjavanja uzme u obzir dob i „fiziološke značajke” raznih kategorija počinitelja kaznenih djela), bilo legitimno.
Nadalje, Sud se uvjerio da je način ostvarivanja tih načela, odnosno izuzimanje određenih kategorija počinitelja kaznenih djela od određivanja kazne doživotnog zatvora, bio razmjeran.
Pritom je Sud uzeo u obzir učinke kazne doživotnog zatvora u Rusiji, kako u pogledu načina njezina izricanja, tako i u pogledu mogućnosti naknadnog preispitivanja. Ponovio je da je izricanje kazne doživotnog zatvora punoljetnim počiniteljima zbog osobito teških kaznenih djela nije samo po sebi zabranjeno ili nespojivo s Konvencijom; te je s tim u vezi istaknuo da je kazna doživotnog zatvora u Rusiji rezervirana samo za osobito teška kaznena djela. Sud se uvjerio da su podnositelji zahtjeva bili osuđeni na kaznu doživotnog zatvora nakon kontradiktornog postupka; o ishodu njihovih suđenja odlučeno je temeljem konkretnih činjenica njihovih predmeta, a njihove zatvorske kazne bile su rezultat individualizirane primjene kaznenog zakona od strane raspravnog suda. Nadalje, imali bi pravo na prijevremeno puštanje na slobodu nakon prvih 25 godina služenja zatvorske kazne pod uvjetom da su se u prethodne tri godine u potpunosti pridržavali zatvorskih propisa.
Sud je istaknuo kako domaća tijela, čija je dužnost razmotriti interese društva u cjelini,
Opseg slobode procjene države
u pitanjima kaznene politike ovisi o postojanju europskog konsenzusa u tim pitanjima.
trebaju imati značajan manevarski prostor („slobodu procjene”) prilikom odlučivanja o pitanjima kao što je kaznena politika. Uloga Suda nije bila da odlučuje o odgovarajućem rasponu kazne za određeno kazneno djelo ili da se izjašnjava o odgovarajućoj duljini trajanja lišenja slobode ili druge kazne koju bi
konkretna osoba trebala odslužiti nakon što je se proglasi krivom.
Jedan od čimbenika za određivanje opsega tog manevarskog prostora leži u utvrđivanju postoji li europski konsenzus u pitanju izricanja kazne doživotnog zatvora. Sud je utvrdio da postoji konsenzus svih država ugovornica o tome da se ne izriču kazne doživotnog zatvora maloljetnim počiniteljima, bez iznimke, i da se osigura naknadno preispitivanje doživotne kazne zatvora u onim državama koje izriču takve kazne za punoljetne počinitelje kaznenih djela.
Međutim, nije utvrđen konsenzus država članica ni u kojem drugom aspektu izricanja kazni doživotnog zatvora. Neke su države uspostavile određeni režim izricanja kazne za počinitelje koji su navršili 60 i 65 godina. Druge su države odlučile izuzeti žene počiniteljice kaznenih djela koje su bile trudne u trenutku počinjenja kaznenog djela ili u trenutku izricanja kazne. Još jedna skupina država, uključujući Rusiju, proširila je taj pristup na sve žene koje su počinile kaznena djela.
Sud nije utvrdio da je mjerodavno rusko pravo koje isključuje izricanje kazne doživotnog zatvora počiniteljima kaznenih djela starijima od 65 godina nerazumno i objektivno opravdano, tim više što mogućnost smanjenja kazne ili oslobađanja ima još veću važnost za starije počinitelje kaznenih djela. U odnosu na prigovore podnositelja zahtjeva o razlici u postupanju u odnosu na žene koje su počinile kaznena djela, Sud je prihvatio da je postojao javni interes za izuzimanje žena koje su počinile kaznena djela od određivanja kazne doživotnog zatvora. Pritom se Sud pozvao na brojne europske i međunarodne dokumente koji se odnose na zaštitu žena od nasilja na temelju spola, zlostavljanja i spolnog uznemiravanja u zatvorskom
okruženju, kao i na statističke podatke ruske Vlade koji pokazuju značajnu razliku između ukupnog broja muških i ženskih zatvorenika.
Sud je utvrdio da ruska tijela nisu prekoračila svoj manevarski prostor prilikom odlučivanja o takvim pitanjima. Teško je kritizirati rusko zakonodavstvo zbog izuzimanja određenih skupina počinitelja kaznenih djela od određivanja kazne doživotnog zatvora, budući da to, zapravo, predstavlja društveni napredak u penološkim pitanjima.
Stoga je Sud zaključio da iznimke od izricanja doživotne kazne nisu diskriminirajuće u smislu članka 14. u vezi s člankom 5. Stoga nije došlo do povrede članka 14. Konvencije, u vezi s člankom 5., na temelju razlike u postupanju zbog dobi ili spola.
KLJUČNE RIJEČI
kazna doživotnog zatvora
diskriminacija prema dobi
diskriminacija prema spolu
sloboda procjene
europski konsenzus
https://www.medijator-prnjavorac.com
KHAMTOKHU I AKSENCHIK protiv RUSIJE
zahtjev br. 60367/08)
presuda Velikog vijeća od 24. siječnja 2017.
ČINJENICE
Podnositelji zahtjeva su ruski državljani koji služe kazne doživotnog zatvora nakon osude zbog niza teških kaznenih djela.
Oba su muškarca osuđena na kaznu doživotnog zatvora na temelju članka 57. ruskog Kaznenog zakona kojim je propisano da se kazna doživotnog zatvora može izreći za određena osobito teška kaznena djela. Međutim, ista odredba zabranjuje da se kazne doživotnog zatvora izriču ženama, osobama mlađim od 18 godina u trenutku počinjenja kaznenog djela ili osobama starijim od 65 godina u trenutku izricanja presude.
PRIGOVORI
U svojim zahtjevima Europskom sudu, podnositelji zahtjeva tvrdili su da su, kao odrasli muškarci koji služe kazne doživotnog zatvora radi počinjenja kaznenih djela, bili diskriminirani u odnosu na druge kategorije osuđenika koji su bili izuzeti od određivanja kazne doživotnog zatvora po sili zakona. Pozvali su se na članak 5. (pravo na slobodu i sigurnost) u vezi s člankom 14. (zabrana diskriminacije) Konvencije.
Dana 1. prosinca 2015. godine Vijeće je ustupilo nadležnost Velikom Vijeću.
OCJENA SUDA
Sud je ponovio da, kako je članak 14. Konvencije primjenjiv ukoliko postoji različito postupanje prema osobama u istim ili bitno sličnim okolnostima. Takva razlika u postupanju je diskriminirajuća ako ne postoji objektivno i razumno opravdanje za nju.
Podnositeljima zahtjeva izrečena je kazna doživotnog zatvora, dok ženama koje su počinile kaznena djela, maloljetnim počiniteljima kaznenih djela i osobama od 65 ili više godina koje su počinile kaznena djela temeljem mjerodavnog domaćeg prava ne bi bila izrečene kazna doživotnog zatvora za ista ili slična kaznena djela. Slijedi da su podnositelji zahtjeva bili u situaciji koja je analogna svim ostalim počiniteljima kaznenih djela koji su bili osuđeni za ista ili usporediva kaznena djela i da se prema njima postupalo drukčije na temelju spola i dobi.
Sud je utvrdio da je obrazloženje te razlike u postupanju, odnosno promicanje načela pravde i čovječnosti (koje zahtjeva da svrha kažnjavanja uzme u obzir dob i „fiziološke značajke” raznih kategorija počinitelja kaznenih djela), bilo legitimno.
Nadalje, Sud se uvjerio da je način ostvarivanja tih načela, odnosno izuzimanje određenih kategorija počinitelja kaznenih djela od određivanja kazne doživotnog zatvora, bio razmjeran.
Pritom je Sud uzeo u obzir učinke kazne doživotnog zatvora u Rusiji, kako u pogledu načina njezina izricanja, tako i u pogledu mogućnosti naknadnog preispitivanja. Ponovio je da je izricanje kazne doživotnog zatvora punoljetnim počiniteljima zbog osobito teških kaznenih djela nije samo po sebi zabranjeno ili nespojivo s Konvencijom; te je s tim u vezi istaknuo da je kazna doživotnog zatvora u Rusiji rezervirana samo za osobito teška kaznena djela. Sud se uvjerio da su podnositelji zahtjeva bili osuđeni na kaznu doživotnog zatvora nakon kontradiktornog postupka; o ishodu njihovih suđenja odlučeno je temeljem konkretnih činjenica njihovih predmeta, a njihove zatvorske kazne bile su rezultat individualizirane primjene kaznenog zakona od strane raspravnog suda. Nadalje, imali bi pravo na prijevremeno puštanje na slobodu nakon prvih 25 godina služenja zatvorske kazne pod uvjetom da su se u prethodne tri godine u potpunosti pridržavali zatvorskih propisa.
Sud je istaknuo kako domaća tijela, čija je dužnost razmotriti interese društva u cjelini,
Opseg slobode procjene države
u pitanjima kaznene politike ovisi o postojanju europskog konsenzusa u tim pitanjima.
trebaju imati značajan manevarski prostor („slobodu procjene”) prilikom odlučivanja o pitanjima kao što je kaznena politika. Uloga Suda nije bila da odlučuje o odgovarajućem rasponu kazne za određeno kazneno djelo ili da se izjašnjava o odgovarajućoj duljini trajanja lišenja slobode ili druge kazne koju bi
konkretna osoba trebala odslužiti nakon što je se proglasi krivom.
Jedan od čimbenika za određivanje opsega tog manevarskog prostora leži u utvrđivanju postoji li europski konsenzus u pitanju izricanja kazne doživotnog zatvora. Sud je utvrdio da postoji konsenzus svih država ugovornica o tome da se ne izriču kazne doživotnog zatvora maloljetnim počiniteljima, bez iznimke, i da se osigura naknadno preispitivanje doživotne kazne zatvora u onim državama koje izriču takve kazne za punoljetne počinitelje kaznenih djela.
Međutim, nije utvrđen konsenzus država članica ni u kojem drugom aspektu izricanja kazni doživotnog zatvora. Neke su države uspostavile određeni režim izricanja kazne za počinitelje koji su navršili 60 i 65 godina. Druge su države odlučile izuzeti žene počiniteljice kaznenih djela koje su bile trudne u trenutku počinjenja kaznenog djela ili u trenutku izricanja kazne. Još jedna skupina država, uključujući Rusiju, proširila je taj pristup na sve žene koje su počinile kaznena djela.
Sud nije utvrdio da je mjerodavno rusko pravo koje isključuje izricanje kazne doživotnog zatvora počiniteljima kaznenih djela starijima od 65 godina nerazumno i objektivno opravdano, tim više što mogućnost smanjenja kazne ili oslobađanja ima još veću važnost za starije počinitelje kaznenih djela. U odnosu na prigovore podnositelja zahtjeva o razlici u postupanju u odnosu na žene koje su počinile kaznena djela, Sud je prihvatio da je postojao javni interes za izuzimanje žena koje su počinile kaznena djela od određivanja kazne doživotnog zatvora. Pritom se Sud pozvao na brojne europske i međunarodne dokumente koji se odnose na zaštitu žena od nasilja na temelju spola, zlostavljanja i spolnog uznemiravanja u zatvorskom
okruženju, kao i na statističke podatke ruske Vlade koji pokazuju značajnu razliku između ukupnog broja muških i ženskih zatvorenika.
Sud je utvrdio da ruska tijela nisu prekoračila svoj manevarski prostor prilikom odlučivanja o takvim pitanjima. Teško je kritizirati rusko zakonodavstvo zbog izuzimanja određenih skupina počinitelja kaznenih djela od određivanja kazne doživotnog zatvora, budući da to, zapravo, predstavlja društveni napredak u penološkim pitanjima.
Stoga je Sud zaključio da iznimke od izricanja doživotne kazne nisu diskriminirajuće u smislu članka 14. u vezi s člankom 5. Stoga nije došlo do povrede članka 14. Konvencije, u vezi s člankom 5., na temelju razlike u postupanju zbog dobi ili spola.
KLJUČNE RIJEČI
kazna doživotnog zatvora
diskriminacija prema dobi
diskriminacija prema spolu
sloboda procjene
europski konsenzus
https://www.medijator-prnjavorac.com
- By LegaForum