- Thu Mar 23, 2017 5:28 pm
#1809
Izvori ratnog i humanitarnog prava
Dugo vremena su se pravna pravila o ratovanju razvijala kao pravila nepisanog običajnog prava. Tek polovinom 19.v. otpočeo je pod uticajem javnog mijenja pokret za kodfikacijom međunarodnog ratnog prava putem pisanih ugovora. Najznačajniji dokumenti u tom smislu su:
- Četvrta haška konvencija iz 1907. i njen Haški pravilnik o ratovanju na kopnu.
________________________________________
Godine 1949. su denese četiri Ženevske konvencije:
1. Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama na kopnu
2. Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru
3. Konvencija o postupanja sa ratnim zarobljenicima
4. Konvencija o zaštiti građanskih osoba (civila) za vrijeme rata
________________________________________
Godine 1977. su donešena i dva dopunska protokola na navedene konvencije, na osnovu iskustava iz vijetnamskog rata i oslobodilačkih ratova protiv kolonijalne dominacije:
1. Protokol I, o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba
2. Protokol II, o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba
________________________________________
Prvobitni cilj pokreta kodifikacije ratnog prava bio je da na po mogućnosti sve države svijeta postanu strankama tih konvencija u pravnom obliku i da po ugovornoj osnovi obvezuju sve zaraćene strane u svim budućim ratovima, kao i da se preciziraju prava i dužnosti strana u oružanom sukobu, da bi se spriječilo da svaka za sebe i za suprotnu stranu proizvoljno tumači pravila ratnog prava ovisno o svojim trenutnim interesima.
U svim konvencijama je izražena želja za donošenjem pravila čija je svrha humanizacija ratovanja. U tzv. Martensovoj klauzuli iz uvoda u Četvrtu hašku konvenciju o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. predviđena je izvjesna hijerarhija u prvenstvu primjene pravnih pravila o ratovanju, s ciljem da nikad ne dođe do pravnih praznina:
- Najprije se primjenjuju pisane odredbe iz konvencija
- U nedostatku takvih izričitih propisa, primjenjuju se načela međunarodnog prava kakva proizilaze iz običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima
- ako ni njih nema, strane se ni tada ne smiju ponašati samovoljno, već moraju primjenjivati načela međunarodnog prava kakva proizilaze iz zakona čovječnosti i zahtjeva javne svijesti.
Danas vlada općenito uvjerenje da većina pisanih propisa iz navedenih konvencija po običajnoj osnovi obavezuje sve države svijeta. Takođe se smatra da većina ograničenja ratovanja propisanih u njima predstavljaju imperativne norme općeg međunarodnog prava (jus cogens).
Teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. i Protokola iz 1977. predstavljaju međunarodne zločine, a međunarodni zločini povlače međunarodnu odgovornost, i to kako države koja je za njih odgovorna, tako i pojedinačnu krivičnu odgovornost počinitelja tih djela.
www.medijator-prnjavorac.com
Dugo vremena su se pravna pravila o ratovanju razvijala kao pravila nepisanog običajnog prava. Tek polovinom 19.v. otpočeo je pod uticajem javnog mijenja pokret za kodfikacijom međunarodnog ratnog prava putem pisanih ugovora. Najznačajniji dokumenti u tom smislu su:
- Četvrta haška konvencija iz 1907. i njen Haški pravilnik o ratovanju na kopnu.
________________________________________
Godine 1949. su denese četiri Ženevske konvencije:
1. Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama na kopnu
2. Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru
3. Konvencija o postupanja sa ratnim zarobljenicima
4. Konvencija o zaštiti građanskih osoba (civila) za vrijeme rata
________________________________________
Godine 1977. su donešena i dva dopunska protokola na navedene konvencije, na osnovu iskustava iz vijetnamskog rata i oslobodilačkih ratova protiv kolonijalne dominacije:
1. Protokol I, o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba
2. Protokol II, o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba
________________________________________
Prvobitni cilj pokreta kodifikacije ratnog prava bio je da na po mogućnosti sve države svijeta postanu strankama tih konvencija u pravnom obliku i da po ugovornoj osnovi obvezuju sve zaraćene strane u svim budućim ratovima, kao i da se preciziraju prava i dužnosti strana u oružanom sukobu, da bi se spriječilo da svaka za sebe i za suprotnu stranu proizvoljno tumači pravila ratnog prava ovisno o svojim trenutnim interesima.
U svim konvencijama je izražena želja za donošenjem pravila čija je svrha humanizacija ratovanja. U tzv. Martensovoj klauzuli iz uvoda u Četvrtu hašku konvenciju o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. predviđena je izvjesna hijerarhija u prvenstvu primjene pravnih pravila o ratovanju, s ciljem da nikad ne dođe do pravnih praznina:
- Najprije se primjenjuju pisane odredbe iz konvencija
- U nedostatku takvih izričitih propisa, primjenjuju se načela međunarodnog prava kakva proizilaze iz običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima
- ako ni njih nema, strane se ni tada ne smiju ponašati samovoljno, već moraju primjenjivati načela međunarodnog prava kakva proizilaze iz zakona čovječnosti i zahtjeva javne svijesti.
Danas vlada općenito uvjerenje da većina pisanih propisa iz navedenih konvencija po običajnoj osnovi obavezuje sve države svijeta. Takođe se smatra da većina ograničenja ratovanja propisanih u njima predstavljaju imperativne norme općeg međunarodnog prava (jus cogens).
Teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. i Protokola iz 1977. predstavljaju međunarodne zločine, a međunarodni zločini povlače međunarodnu odgovornost, i to kako države koja je za njih odgovorna, tako i pojedinačnu krivičnu odgovornost počinitelja tih djela.
www.medijator-prnjavorac.com
- By LegaForum