- Sun Feb 26, 2017 7:20 pm
#1769
NADLEŽNOST u upravnom postupku
II – NADLEŽNOST
1. Stvarna i mjesna nadležnost
Član 20.
(1) Stvarna nadležnost za rješavanje u upravnom postupku određuje se po propisima kojima se uređuje određena upravna oblast odnosno po propisima kojima se određuje nadležnost pojedinih organa.
(2) Mjesna nadležnost određuje se prema sjedištu organa, odnosno prema sjedištu organizacione jedinice u sastavu organa.
Član 21.
(1) Za rješavanje u upravnim stvarima u prvom stepenu stvarno je nadležan organ uprave Bosne i Hercegovine, ako zakonom nije određena nadležnost organa uprave u entitetu kod prenesene nadležnosti.
(2) Ako propisom, kojim se uređuje određena upravna oblast, nije određeno koji je organ uprave Bosne i Hercegovine stvarno nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari iz nadležnosti institucija BiH, a to se ne može utvrditi po prirodi stvari, takva stvar spada u nadležnost organa uprave Bosne i Hercegovine, koji odredi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine.
Član 22.
(1) Nijedan organ ne može preuzeti određenu upravnu stvar iz nadležnosti drugog organa i sam je riješiti, osim ako je to zakonom predviđeno i pod uslovima propisanim tim zakonom.
(2) Organ nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari može samo, na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja, prenijeti rješavanje u toj stvari na drugi organ.
(3) Stvarna i mjesna nadležnost ne mogu se mijenjati dogovorom stranaka, dogovorom organa i stranaka, ni dogovorom organa, osim ako je to zakonom drugačije određeno.
Član 23.
(1) Svaki organ pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka na svoju nadležnost.
(2) Ako organ nađe da nije nadležan za rad po određenoj upravnoj stvari, postupit će na način propisan u članu 58. st. 3. i 4. ovog zakona.
(3) Ako je nenadležni organ izvršio koju radnju postupka, nadležni organ kome je stvar ustupljena cijenit će da li će koju od tih radnji ponoviti.
2. Stranke s diplomatskim imunitetom
Član 24.
(1) U pogledu nadležnosti domaćih organa u stvarima u kojima je stranka stranac koji uživa diplomatski imunitet u Bosni i Hercegovini, strana država ili međunarodna organizacija, važe pravila međunarodnog prava.
(2) U slučaju sumnje o postojanju i obimu prava imuniteta, objašnjenje daje organ uprave nadležan za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
(3) Službene radnje, koje se tiču osoba koje uživaju pravo imuniteta, obavljaju se posredovanjem organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
(4) Službene radnje, koje se obavljaju na eksteritorijalnom području, vrše se posredovanjem organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
3. Sukob nadležnosti
Član 25.
(1) Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između organa uprave Bosne i Hercegovine, između organa uprave Bosne i Hercegovine i institucija BiH koje imaju javna ovlaštenja, i između institucija BiH koje imaju javna ovlaštenja, rješava Sud Bosne i Hercegovine.
(2) Sukob nadležnosti u upravnom postupku između organa uprave Bosne i Hercegovine i organa uprave entiteta Bosne i Hercegovine rješava Sud Bosne i Hercegovine.
Član 26.
Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između organizacionih jedinica organa uprave Bosne i Hercegovine, koje se nalaze van sjedišta organa uprave Bosne i Hercegovine, a osnovane su sa zadatkom da obavljaju određene upravne poslove iz nadležnosti organa uprave Bosne i Hercegovine, rješava organ uprave Bosne i Hercegovine u čijem su sastavu te organizacione jedinice.
Član 27.
(1) Kada se dva organa izjasne kao nadležni ili kao nenadležni za rješavanje u istoj upravnoj stvari, prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti podnosi organ koji je posljednji odlučivao o svojoj nadležnosti, a može ga podnijeti i stranka.
(2) Organ, koji rješava sukob nadležnosti, istovremeno će poništiti rješenje koje je u upravnoj stvari donio nenadležni organ, odnosno poništit će zaključak kojim se nadležni organ izjasnio kao nenadležan i dostavit će spisak predmeta nadležnom organu.
(3) Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti, stranka ne može izjaviti posebnu žalbu ni voditi upravni spor.
Član 28.
(1) Ako organ u sukobu smatra da je rješenjem, kojim je odlučeno o sukobu nadležnosti, povrijeđeno kakvo pravo, može na to rješenje izjaviti žalbu. Ako je o sukobu nadležnosti riješio nadležni sud, žalba nije dopuštena.
(2) Ako organ, nadležan za rješavanje po žalbi iz stava 1. ovog člana, utvrdi da rješenje o sukobu nije zasnovano na propisima, raspravit će odnose koji su usljed toga nastali između organa koji se žalio i organa koji je rješenjem o sukobu nadležnosti proglašen za nadležnog, vodeći računa o pravima koja po odgovarajućim propisima pripadaju organu koji se žalio.
Rješenje doneseno po žalbi smatra se prvostepenim rješenjem o odnosima koji se njime rješavaju.
(3) Žalba iz stava 1. ovog člana i rješenje doneseno po toj žalbi nemaju uticaja na upravni postupak u konkretnom predmetu, jer tu upravnu stvar rješava organ koji je određen kao nadležan rješenjem donesenim o sukobu nadležnosti.
4. Službena osoba ovlaštena za vođenje postupka i za rješavanje
Član 29.
(1) U upravnoj stvari, za čije je rješavanje nadležan organ uprave, rješenje u upravnom postupku donosi rukovodilac tog organa, ako propisom o organizaciji tog organa ili drugim posebnim propisima nije drugačije određeno.
(2) Rukovodilac organa uprave može ovlastiti drugu službenu osobu istog organa da rješava u upravnim stvarima iz određene vrste upravnih poslova ili drugu stručnu službenu osobu za vođenje postupka, odnosno preduzimanje radnje u postupku prije donošenja rješenja.
(3) O ovlaštenju službenih osoba iz stava 2. ovog člana, rukovodilac organa uprave dužan je donijeti posebno rješenje, koje sadrži lične podatke službenih osoba i obim njihovih ovlaštenja, za rješavanje u upravnim stvarima (da vodi upravni postupak, ili da rješava upravne stvari ili jedno i drugo).
(4) Ovlaštenje za rješavanje obuhvata i vođenje postupka koje prethodi rješavanju.
Član 30.
Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležno Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili tijelo koje svojim aktom odredi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, ako zakonom, odnosno drugim propisom nije drugačije određeno.
Član 31.
Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležan Dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili komisija, ili drugo tijelo koje svojim aktom odrede ti organi, ako zakonom, odnosno drugim propisom nije drugačije određeno.
Član 32.
U upravnim stvarima u kojima rješava institucija koja ima javna ovlaštenja, rješenje donosi rukovodilac institucije, ako zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno. Rukovodilac može ovlastiti drugu službenu osobu institucije da preduzima radnje u postupku do donošenja rješenja, ili da rješava u upravnim stvarima iz nadležnosti te institucije, o čemu se donosi posebno rješenje koje sadrži lične podatke službenih osoba i obim ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima.
5. Pravna pomoć
Član 33.
(1) Za izvršenje pojedinih radnji u postupku, organ uprave, odnosno institucija koja ima javna ovlaštenja, može zamolnim putem zatražiti od organa uprave entiteta, odnosno Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na čijem području se radnja treba preduzeti, pružanje pravne pomoći u granicama svog djelokruga i nadležnosti.
(2) Organ nadležan za rješavanje u upravnoj stvari može, radi lakšeg i bržeg obavljanja radnje ili izbjegavanja nepotrebnih troškova, zamolnim putem zatražiti od drugog odgovarajućeg organa, ovlaštenog za preduzimanje takve radnje, da izvrši pojedinu radnju u postupku.
Član 34.
(1) Organi, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima, dužni su jedni drugima ukazivati pravnu pomoć u upravnom postupku. Ova pomoć traži se posebnom zamolnicom.
(2) Zamoljeni organi, odnosno institucije iz stava 1. ovog člana, dužni su postupati po molbi u granicama svoje nadležnosti, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 10 dana od dana prijema molbe.
(3) Pravna pomoć za izvršenje pojedinih radnji u postupku može se tražiti od sudova, samo u okviru posebnih propisa. Izuzetno, organ, odnosno institucija koja ima javna ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima, može tražiti od sudova da im dostave spise koji su potrebni za vođenje upravnog postupka. Sudovi su dužni postupiti po takvom traženju ako se time ne ometa sam sudski postupak. Sud može odrediti rok u kojem mu se spisi moraju vratiti.
(4) Za pravnu pomoć u odnosu s inozemnim organima važe odredbe međunarodnih ugovora, a ako ovih ugovora nema, primjenjuje se načelo reciprociteta. Ako postoji sumnja o postojanju reciprociteta, objašnjenje o tom pitanju zatražit će se od organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
(5) Domaći organi ukazuju pravnu pomoć inozemnim organima na način predviđen u domaćem zakonu. Organ će uskratiti pravnu pomoć ako se traži radnja koja je protivna domaćem zakonu. Radnja koja je predmet molbe inozemnog organa može se izvršiti i na način koji zahtijeva inozemni organ, ako takav postupak nije protivan domaćem zakonu.
(6) Ako međunarodnim ugovorima nije predviđena mogućnost neposrednog kontakta s inozemnim organima, domaći organi kontaktiraju s inozemnim organima preko organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
6. Izuzeće
Član 35.
Službena osoba koja je ovlaštena da rješava ili da obavlja pojedine radnje u postupku, izuzet će se od rada u predmetu:
1) ako je u predmetu u kome se vodi postupak stranka, suovlaštenik, odnosno suobveznik, svjedok, vještak, punomoćnik ili zakonski zastupnik stranke;
2) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke, srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, bračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stepena zaključno, pa i onda kad je bračna odnosno vanbračna zajednica prestala;
3) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u odnosu staratelja, usvojitelja, usvojenika ili hranitelja;
4) ako je u prvostepenom postupku učestvovala u vođenju postupka ili u donošenju rješenja;
5) ako je službeno lice sa strankom ili licem ovlaštenim za zastupanje stranke u bliskom ličnom odnosu;
6) ako je službeno lice sa strankom u privrednom ili drugom poslovnom odnosu;
7) ako službeno lice prema stranci postupa diskriminirajuće.
Član 36.
Službena osoba koja je ovlaštena da rješava u određenoj upravnoj stvari ili da obavi koju radnju u postupku, čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće iz člana 35. ovog zakona, dužna je prekinuti svaki daljnji rad na predmetu i o tome obavijestiti organ nadležan za rješavanje o izuzeću (član 38). Ako službena osoba smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju njeno izuzeće, obavijestit će o tome isti organ ne prekidajući rad.
Član 37.
(1) Stranka može zahtijevati izuzeće službene osobe iz razloga navedenih u članu 35. ovog zakona, a i kad postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njenu nepristranost. U svom zahtjevu stranka mora navesti okolnosti zbog kojih smatra da postoji koji od razloga za izuzeće.
(2) Službena osoba, za koju je stranka zahtijevala izuzeće iz nekog od razloga navedenih u članu 35. ovog zakona, ne može, sve do donošenja zaključka o ovom zahtjevu, obavljati nikakve radnje u postupku, osim onih koje ne trpe odgađanje.
Član 38.
(1) O izuzeću službene osobe u organu uprave, odnosno instituciji koja ima javna ovlaštenja, odlučuje rukovodilac koji rukovodi tim organom, odnosno institucijom.
(2) O izuzeću službene osobe organa, koji se nalazi u sastavu organa uprave, odlučuje rukovodilac organa koji se nalazi u sastavu organa uprave.
(3) O izuzeću rukovodioca iz stava 1. ovog člana odlučuje Vijeće ministara, a o izuzeću rukovodioca organa koji se nalazi u sastavu drugog organa uprave odlučuje rukovodilac organa u čijem se sastavu nalazi taj organ.
(4) O izuzeću službene osobe institucije koja ima javna ovlaštenja odlučuje rukovodilac te institucije, a o izuzeću rukovodioca te institucije odlučuje organ utvrđen statutom ili drugim
općim aktom institucije, ako zakonom ili propisom donesenim na osnovu zakona ili drugim posebnim propisom nije drugačije određeno.
(5) Odredbe ovog zakona o izuzeću službenih osoba shodno se primjenjuju i na izuzeće službenih osoba iz čl. 30. i 31. ovog zakona. O izuzeću tih osoba odlučuje Vijeće ministara, odnosno nadležni dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
(6) O izuzeću se odlučuje zaključkom u roku osam dana od dana podnošenja zahtjeva za izuzeće, odnosno od dana dostavljanja obavještenja organu nadležnom za rješavanje o izuzeću.
Član 39.
(1) U zaključku o izuzeću odredit će se službena osoba koja će rješavati, odnosno obavljati pojedine radnje u postupku, u vezi s predmetom u kome je izuzeće određeno.
(2) Protiv zaključka kojim se određuje izuzeće nije dopuštena žalba.
Član 40.
(1) Odredbe člana 38. ovog zakona o izuzeću službenih osoba shodno se primjenjuju i na izuzeće zapisničara.
(2) Zaključak o izuzeću zapisničara donosi službena osoba koja je ovlaštena da vodi postupak.
II – NADLEŽNOST
1. Stvarna i mjesna nadležnost
Član 20.
(1) Stvarna nadležnost za rješavanje u upravnom postupku određuje se po propisima kojima se uređuje određena upravna oblast odnosno po propisima kojima se određuje nadležnost pojedinih organa.
(2) Mjesna nadležnost određuje se prema sjedištu organa, odnosno prema sjedištu organizacione jedinice u sastavu organa.
Član 21.
(1) Za rješavanje u upravnim stvarima u prvom stepenu stvarno je nadležan organ uprave Bosne i Hercegovine, ako zakonom nije određena nadležnost organa uprave u entitetu kod prenesene nadležnosti.
(2) Ako propisom, kojim se uređuje određena upravna oblast, nije određeno koji je organ uprave Bosne i Hercegovine stvarno nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari iz nadležnosti institucija BiH, a to se ne može utvrditi po prirodi stvari, takva stvar spada u nadležnost organa uprave Bosne i Hercegovine, koji odredi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine.
Član 22.
(1) Nijedan organ ne može preuzeti određenu upravnu stvar iz nadležnosti drugog organa i sam je riješiti, osim ako je to zakonom predviđeno i pod uslovima propisanim tim zakonom.
(2) Organ nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari može samo, na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja, prenijeti rješavanje u toj stvari na drugi organ.
(3) Stvarna i mjesna nadležnost ne mogu se mijenjati dogovorom stranaka, dogovorom organa i stranaka, ni dogovorom organa, osim ako je to zakonom drugačije određeno.
Član 23.
(1) Svaki organ pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka na svoju nadležnost.
(2) Ako organ nađe da nije nadležan za rad po određenoj upravnoj stvari, postupit će na način propisan u članu 58. st. 3. i 4. ovog zakona.
(3) Ako je nenadležni organ izvršio koju radnju postupka, nadležni organ kome je stvar ustupljena cijenit će da li će koju od tih radnji ponoviti.
2. Stranke s diplomatskim imunitetom
Član 24.
(1) U pogledu nadležnosti domaćih organa u stvarima u kojima je stranka stranac koji uživa diplomatski imunitet u Bosni i Hercegovini, strana država ili međunarodna organizacija, važe pravila međunarodnog prava.
(2) U slučaju sumnje o postojanju i obimu prava imuniteta, objašnjenje daje organ uprave nadležan za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
(3) Službene radnje, koje se tiču osoba koje uživaju pravo imuniteta, obavljaju se posredovanjem organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
(4) Službene radnje, koje se obavljaju na eksteritorijalnom području, vrše se posredovanjem organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
3. Sukob nadležnosti
Član 25.
(1) Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između organa uprave Bosne i Hercegovine, između organa uprave Bosne i Hercegovine i institucija BiH koje imaju javna ovlaštenja, i između institucija BiH koje imaju javna ovlaštenja, rješava Sud Bosne i Hercegovine.
(2) Sukob nadležnosti u upravnom postupku između organa uprave Bosne i Hercegovine i organa uprave entiteta Bosne i Hercegovine rješava Sud Bosne i Hercegovine.
Član 26.
Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između organizacionih jedinica organa uprave Bosne i Hercegovine, koje se nalaze van sjedišta organa uprave Bosne i Hercegovine, a osnovane su sa zadatkom da obavljaju određene upravne poslove iz nadležnosti organa uprave Bosne i Hercegovine, rješava organ uprave Bosne i Hercegovine u čijem su sastavu te organizacione jedinice.
Član 27.
(1) Kada se dva organa izjasne kao nadležni ili kao nenadležni za rješavanje u istoj upravnoj stvari, prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti podnosi organ koji je posljednji odlučivao o svojoj nadležnosti, a može ga podnijeti i stranka.
(2) Organ, koji rješava sukob nadležnosti, istovremeno će poništiti rješenje koje je u upravnoj stvari donio nenadležni organ, odnosno poništit će zaključak kojim se nadležni organ izjasnio kao nenadležan i dostavit će spisak predmeta nadležnom organu.
(3) Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti, stranka ne može izjaviti posebnu žalbu ni voditi upravni spor.
Član 28.
(1) Ako organ u sukobu smatra da je rješenjem, kojim je odlučeno o sukobu nadležnosti, povrijeđeno kakvo pravo, može na to rješenje izjaviti žalbu. Ako je o sukobu nadležnosti riješio nadležni sud, žalba nije dopuštena.
(2) Ako organ, nadležan za rješavanje po žalbi iz stava 1. ovog člana, utvrdi da rješenje o sukobu nije zasnovano na propisima, raspravit će odnose koji su usljed toga nastali između organa koji se žalio i organa koji je rješenjem o sukobu nadležnosti proglašen za nadležnog, vodeći računa o pravima koja po odgovarajućim propisima pripadaju organu koji se žalio.
Rješenje doneseno po žalbi smatra se prvostepenim rješenjem o odnosima koji se njime rješavaju.
(3) Žalba iz stava 1. ovog člana i rješenje doneseno po toj žalbi nemaju uticaja na upravni postupak u konkretnom predmetu, jer tu upravnu stvar rješava organ koji je određen kao nadležan rješenjem donesenim o sukobu nadležnosti.
4. Službena osoba ovlaštena za vođenje postupka i za rješavanje
Član 29.
(1) U upravnoj stvari, za čije je rješavanje nadležan organ uprave, rješenje u upravnom postupku donosi rukovodilac tog organa, ako propisom o organizaciji tog organa ili drugim posebnim propisima nije drugačije određeno.
(2) Rukovodilac organa uprave može ovlastiti drugu službenu osobu istog organa da rješava u upravnim stvarima iz određene vrste upravnih poslova ili drugu stručnu službenu osobu za vođenje postupka, odnosno preduzimanje radnje u postupku prije donošenja rješenja.
(3) O ovlaštenju službenih osoba iz stava 2. ovog člana, rukovodilac organa uprave dužan je donijeti posebno rješenje, koje sadrži lične podatke službenih osoba i obim njihovih ovlaštenja, za rješavanje u upravnim stvarima (da vodi upravni postupak, ili da rješava upravne stvari ili jedno i drugo).
(4) Ovlaštenje za rješavanje obuhvata i vođenje postupka koje prethodi rješavanju.
Član 30.
Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležno Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili tijelo koje svojim aktom odredi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, ako zakonom, odnosno drugim propisom nije drugačije određeno.
Član 31.
Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležan Dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili komisija, ili drugo tijelo koje svojim aktom odrede ti organi, ako zakonom, odnosno drugim propisom nije drugačije određeno.
Član 32.
U upravnim stvarima u kojima rješava institucija koja ima javna ovlaštenja, rješenje donosi rukovodilac institucije, ako zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno. Rukovodilac može ovlastiti drugu službenu osobu institucije da preduzima radnje u postupku do donošenja rješenja, ili da rješava u upravnim stvarima iz nadležnosti te institucije, o čemu se donosi posebno rješenje koje sadrži lične podatke službenih osoba i obim ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima.
5. Pravna pomoć
Član 33.
(1) Za izvršenje pojedinih radnji u postupku, organ uprave, odnosno institucija koja ima javna ovlaštenja, može zamolnim putem zatražiti od organa uprave entiteta, odnosno Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na čijem području se radnja treba preduzeti, pružanje pravne pomoći u granicama svog djelokruga i nadležnosti.
(2) Organ nadležan za rješavanje u upravnoj stvari može, radi lakšeg i bržeg obavljanja radnje ili izbjegavanja nepotrebnih troškova, zamolnim putem zatražiti od drugog odgovarajućeg organa, ovlaštenog za preduzimanje takve radnje, da izvrši pojedinu radnju u postupku.
Član 34.
(1) Organi, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima, dužni su jedni drugima ukazivati pravnu pomoć u upravnom postupku. Ova pomoć traži se posebnom zamolnicom.
(2) Zamoljeni organi, odnosno institucije iz stava 1. ovog člana, dužni su postupati po molbi u granicama svoje nadležnosti, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 10 dana od dana prijema molbe.
(3) Pravna pomoć za izvršenje pojedinih radnji u postupku može se tražiti od sudova, samo u okviru posebnih propisa. Izuzetno, organ, odnosno institucija koja ima javna ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima, može tražiti od sudova da im dostave spise koji su potrebni za vođenje upravnog postupka. Sudovi su dužni postupiti po takvom traženju ako se time ne ometa sam sudski postupak. Sud može odrediti rok u kojem mu se spisi moraju vratiti.
(4) Za pravnu pomoć u odnosu s inozemnim organima važe odredbe međunarodnih ugovora, a ako ovih ugovora nema, primjenjuje se načelo reciprociteta. Ako postoji sumnja o postojanju reciprociteta, objašnjenje o tom pitanju zatražit će se od organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
(5) Domaći organi ukazuju pravnu pomoć inozemnim organima na način predviđen u domaćem zakonu. Organ će uskratiti pravnu pomoć ako se traži radnja koja je protivna domaćem zakonu. Radnja koja je predmet molbe inozemnog organa može se izvršiti i na način koji zahtijeva inozemni organ, ako takav postupak nije protivan domaćem zakonu.
(6) Ako međunarodnim ugovorima nije predviđena mogućnost neposrednog kontakta s inozemnim organima, domaći organi kontaktiraju s inozemnim organima preko organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
6. Izuzeće
Član 35.
Službena osoba koja je ovlaštena da rješava ili da obavlja pojedine radnje u postupku, izuzet će se od rada u predmetu:
1) ako je u predmetu u kome se vodi postupak stranka, suovlaštenik, odnosno suobveznik, svjedok, vještak, punomoćnik ili zakonski zastupnik stranke;
2) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke, srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, bračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stepena zaključno, pa i onda kad je bračna odnosno vanbračna zajednica prestala;
3) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u odnosu staratelja, usvojitelja, usvojenika ili hranitelja;
4) ako je u prvostepenom postupku učestvovala u vođenju postupka ili u donošenju rješenja;
5) ako je službeno lice sa strankom ili licem ovlaštenim za zastupanje stranke u bliskom ličnom odnosu;
6) ako je službeno lice sa strankom u privrednom ili drugom poslovnom odnosu;
7) ako službeno lice prema stranci postupa diskriminirajuće.
Član 36.
Službena osoba koja je ovlaštena da rješava u određenoj upravnoj stvari ili da obavi koju radnju u postupku, čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće iz člana 35. ovog zakona, dužna je prekinuti svaki daljnji rad na predmetu i o tome obavijestiti organ nadležan za rješavanje o izuzeću (član 38). Ako službena osoba smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju njeno izuzeće, obavijestit će o tome isti organ ne prekidajući rad.
Član 37.
(1) Stranka može zahtijevati izuzeće službene osobe iz razloga navedenih u članu 35. ovog zakona, a i kad postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njenu nepristranost. U svom zahtjevu stranka mora navesti okolnosti zbog kojih smatra da postoji koji od razloga za izuzeće.
(2) Službena osoba, za koju je stranka zahtijevala izuzeće iz nekog od razloga navedenih u članu 35. ovog zakona, ne može, sve do donošenja zaključka o ovom zahtjevu, obavljati nikakve radnje u postupku, osim onih koje ne trpe odgađanje.
Član 38.
(1) O izuzeću službene osobe u organu uprave, odnosno instituciji koja ima javna ovlaštenja, odlučuje rukovodilac koji rukovodi tim organom, odnosno institucijom.
(2) O izuzeću službene osobe organa, koji se nalazi u sastavu organa uprave, odlučuje rukovodilac organa koji se nalazi u sastavu organa uprave.
(3) O izuzeću rukovodioca iz stava 1. ovog člana odlučuje Vijeće ministara, a o izuzeću rukovodioca organa koji se nalazi u sastavu drugog organa uprave odlučuje rukovodilac organa u čijem se sastavu nalazi taj organ.
(4) O izuzeću službene osobe institucije koja ima javna ovlaštenja odlučuje rukovodilac te institucije, a o izuzeću rukovodioca te institucije odlučuje organ utvrđen statutom ili drugim
općim aktom institucije, ako zakonom ili propisom donesenim na osnovu zakona ili drugim posebnim propisom nije drugačije određeno.
(5) Odredbe ovog zakona o izuzeću službenih osoba shodno se primjenjuju i na izuzeće službenih osoba iz čl. 30. i 31. ovog zakona. O izuzeću tih osoba odlučuje Vijeće ministara, odnosno nadležni dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
(6) O izuzeću se odlučuje zaključkom u roku osam dana od dana podnošenja zahtjeva za izuzeće, odnosno od dana dostavljanja obavještenja organu nadležnom za rješavanje o izuzeću.
Član 39.
(1) U zaključku o izuzeću odredit će se službena osoba koja će rješavati, odnosno obavljati pojedine radnje u postupku, u vezi s predmetom u kome je izuzeće određeno.
(2) Protiv zaključka kojim se određuje izuzeće nije dopuštena žalba.
Član 40.
(1) Odredbe člana 38. ovog zakona o izuzeću službenih osoba shodno se primjenjuju i na izuzeće zapisničara.
(2) Zaključak o izuzeću zapisničara donosi službena osoba koja je ovlaštena da vodi postupak.
- By LegaForum