BiH Pravo

Ugovori i treće države

Ugovor stvara prava i obveze samo za njegove stranke. Zato ne može nikada biti izvorom pravila općeg međunarodnog prava.  Ugovor je isključivo izvor partikularnog međunarodnog prava i kao takav obvezuje samo njegove stranke, i to prema načelu: pacta tertiis nec nocent nec prosunt. Od tog pravila postoji više izuzetaka:

1. PRISTANAK TREĆE DRŽAVE NA UGOVOR: Ugovor može stvarati i prava i obveze za treće države koje nisu njegove stranke!
(1) OBVEZE: Samo uz njihov pristanak. Prihvat mora biti u pismenoj formi! Strogo gledajući, ona tada prestaje biti «treća». Ovakvi ugovorni odnosi nisu poznati u međunarodnoj stvarnosti.
(2) PRAVA: Kada je riječ samo o pravima za treću zemlju, pravilo je drugačije: «Za treću državu nastaje pravo na osnovu odredbe ugovora ako stranke tog ugovora namjeravaju tom odredbom dati pravo bilo trećoj državi ili skupini država kojoj ona pripada, bilo svim državama, i ako treća država na to pristane. Njezin pristanak se pretpostavlja sve dok nema suprotnih naznaka, osim ako ugovor određuje drugačije.»

2. DJELOVANJE PRAVILA IZ UGOVORA NA TREĆE DRŽAVE PO OBIČAJNOJ OSNOVI: Pravila iz nekog ugovora mogu postati obaveze za treće države u vidu običajnih pravila, koja su priznata kao međunarodni izvor prava.
3. UGOVORI KOJI STVARAJU OBJEKTIVNE REŽIME ERGA OMNES: Bečka konvencija izričito ne predviđa, ali i ne otklapnja tzv. ugovore kojima se ustanovljavaju objektivni režimi erga omnes (prema svima). Takvi ugovori čine najvažniji izuzetak od pravila da ugovor stvara prava i obveze samo za njegove stranke. Takav jedan ugovor je npr. «Konvencija o miroljubivoj saradnji u znanstvenom istraživanju Antarktika» (1959). Potpisalo ju je samo 12 zemalja, ali je propisala obveze za sve države svijeta.
4. KLAUZULA NAJVEĆEG POVLAŠTENJA: Ta klauzula predviđa za svaku od stranaka uogovra prava koja je druga stranka priznala trećim državama i njihovim građanima. Odnosi se na prava iz već postojećih ugovora s trećim državama. Dakle, postoji temeljni ugovor koji predviđa tu klauzulu, te ugovori svake od njegovih stranaka s trećim državama. (pretežno se tiče trgovine, pravnog položaja građana jedne u druogj zemllji i sl.)
4. Naknadna nemogućnost izvršenja ugovora:

Riječ je o nekim naknadnim događajima koje države pri sklapanju ugovora nisu predvidjele, a zbog kojih izvršenje ugovora postaje nemoguće! To su sljedeće situacije:
i. nestanak predmeta potrebnog za izvršenje ugovora
ii. bitna promjena okolnosti
iii. prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa
iv. oružani sukob između stranaka ugovora
v. novi ius cogens
________________________________________

i. Stalan ili privremen nestanak predmeta potrebnog za izvršenje ugovora – Npr.: potonuće nekog ostrva; isušenje rijeke; uništenje hidroelektričke centrale itd.
Stranka se ne može pozvati na nemogućnost izvršenja kao na uzrok prestanka ugovora, povlačenja iz njega ili suspenzije njegove primjene ako je ta nemogućnost posljedica kršenja, od te stranke, obveze iz ugovora ili bilo kojedruge preuzete međunarodne obveze prema svakoj drugoj stranci ugovora.

ii. Bitna promjena okolnosti – Ona ne daje nekoj stranci pravo da sama okonča dati ugovor, ili da se povuče iz njega, nego jedino pravo da od drugih traži njegovu izmjenu ili prestanak. To pravilo ne vrijedi:
 Ako je postojanje tih okolnosti bilo bitna osnova pristanka stranaka da budu vezane ugovorom
 Ako je učinak te promjene korjenita promjena domašaja obveza koje prema ugovoru još treba izvršiti

iii. prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa – Prekid ovih odnosa ne utiče na pravne odnose ustanovljene ugovorom između tih stranaka, osim ako je postojanje diplomatskih ili konzularnih odnosa prijeko potrebno za primjenu ugovora.

iv. oružani sukob između stranaka ugovora – Prije je vladalo shvatanje da rat općenito okončava političke i slične ugovore između njegovih stranaka. Za razliku od objavljenih ratova, mnogi oružani sukobi nakon Drugog svj. rata dovode do fluidnih i nedefinisanih stanja. Čak i kada se radi o međunarodnim oružanim sukobima, ponekad obje stranke iz različitih razloga taje postojanje sukoba između njih. One ponekad i dalje održavaju diplomatske odnose (npr. Iran i Irak između 1980. i 1988.)!

Danas nema pravnog pravila koje bi u slučaju izbijanja oružanog sukoba automatski okončalo bilo koju vrstu ugovora!
Izbijanjem oružanih sukoba postaju primjenjivi ugovori koji izričito predviđaju njihovu primjenu za vrijeme takvih sukoba (npr. četiri Ženevske konvencije iz 1949. o zaštiti žrtava rata).

Postojanje oružanog sukoba ne daje pravo nekoj ugovornoj stranci da jednostrano okonča ili suspenduje primjenu odredaba ugovora o zaštiti ljudske osobe.

v. novi ius cogens – Ako nastane nova imperativna norma općeg međunarodnog prava, svaki ugovor koji je suprotan toj normi postaje ništav i prestaje! Prestanak ugovora:
 oslobađa stranke obveze da nastave s izvršenjem ugovora
 nije na štetu nikakvog prava, obveze ili prvnog položaja stranaka nastalih izvršenjem ugovora prije njegova prestanka

https://www.pravobih.com/