BiH Pravo

Običaj u međunarodnom pravu:

Običaj u međunarodnom pravu:

1. Dva elementa običajnog prava (praksa i opinio iuris):

Opća načela prava su zajednička svim pravnim porecima. Za razliku od toga, međunarodna običajna pravila su specifična samo za međunarodno pravo. Ona nastaju u praksi država i drugih subjekata međun. prava, a svrha im je uređenje konkretnih međunarodnih odnosa. Dva elementa su bitna za nastanak običajnog pravnog pravila:

(a) materijalni i objektivni element  OPĆA PRAKSA (ponavljano vršenje)
(b) subjektivni i psihološki element, tj. da je ta praksa «prihvaćena kao pravo»  OPINIO IURIS SIVE NECESSITATIS

Dakle, subjekti međunarodnog prava ponavljaju određenu praksu u uvjerenju da ta praksa predstavlja pravnu obavezu, i da bi praksa suprotna njoj bila odstupanje od međunarodnog prava (kršenje).

a.) PRAKSA – (ponavljano vršenje) – obično prethodi uvjerenju o pravnoj obveznosti. Takva praksa se najčešće odvija u odnosima između država.  Najveći broj običajnih pravnih pravila se odnosi na države i njihove međusobne odnose. Za međunarodno pravo je bitna praksa sljedećih državnih organa:
 Državni organi nadležni za vanjsko zastupanje, predsjednik, vlada, MIP, diplomatski predstavnici
 Praksa zakonodavnih organa (u pogledu sadržaja pr. propisa koje donose)
 Praksa sudova države
 Praksa vojnih organa (ako se oružane snage po bilo kom osnovu nalaze na području druge države)

Međunarodni sud je u jednoj od svojih presuda dao svoje mišljenje da ta praksa mora biti jednoobrazna (istovjetna) i kontinuirana (bez značajnih prekida).
Nije propisano nikakvo vremensko razdoblje da bi se takva praksa transformirala u običajno pravilo.
________________________________________

b.) OPINIO IURIS – Međunarodni sud je u jednoj od svojih presuda istaknuo sljedeće:

«Postoje mnogi međunarodni akti u području ceremonijala i protokola, koji se vrše gotovo bez odstupanja, ali su motivirani razlozima učtivosti, oportunosti i tradicije, a ne osjećajem pravne obaveze»

To je prosti ili puki običaj (custom) ili socijalni običaj! Njihovo kršenje može dovesti do političkih posljedica, ali samo po sebi ne povlači odgovornost po međunarodnom pravu.
Ono po čemu se puki običaj razlikuje od običajnog pravnog pravila jeste uvjerenje ili svijest država da se vladaju prema načelu koje predstavlja pravnu obavezu.

Običaj je složen i kontinuiran proces u kojem redovno učestvuje veći broj država i drugih subjekata međunarodnog prava. Teško je utvrditi tren kada je tačno nastalo uvjerenje da praksa u pitanju predstavlja pravnu obvezu.
2. Uvjeti nastanka i domašaj općih običajnih pravila:

Prema pozitivističkom, tj. voluntarističkom učenju, nijedna država ne može biti obavezana nikakvim pravilom međunarodnog prava, na koji nije dala svoj pristanak. Pristanak može dati:
a. izričito  putem ugovora
b. prećutno  nastankom običajnog pravnog pravila

Dakle, prema ovom učenju, običajno međunarodno pravo zasniva se na prećutnom pristanku (tacitus consensus).
Međutim, samo međunarodna stvarnost ukazuje na djelovanje pravila općeg međunarodnog prava na svakom koraku, bez kojih međunarodni mir i saradnja država ne bi bili mogući.
________________________________________

UVJETI NASTANKA pravila općeg običajnog prava:

Sva ova pravila se ne mogu primjenjivati doslovno na sve subjekte međunarodnog prava i na njihove uzajamne odnose. Npr. u svemirskim istraživanjima može sudjelovati vrlo mali broj država; države bez morske obale ne mogu imati udjela u praksi određivanja širine teritorijalnog mora i sl.
Ali, kod pravnog uređenja svih tih dijelova prava, pravo sudjelovanja imaju sve države. Mnoge države u takvim pitanjima ostaju pasivne prema običajnom procesu u toku zbog vlastite nezainteresiranosti za dato pitanje.
Stoga, u praksi koja vodi nastanku općeg običajnog pravila može sudjelovati manji broj država koje su posebno zainteresirane za neku oblast. Jednom nastalo opće uvjerenje o pravnoj obaveznosti te prakse (opinio iuris) pretvara tu praksu u novo pravilo koje obavezje i one države koje nisu sudjelovale u njegovom stvaranju, a nisu se djelotvorno suprostavile.
Ukoliko neka država želi da se odupre međunarodnoj praksi koja bi mogla dovesti do nastanka novog općeg običajnog pravila, ona mora uložiti protest aktivnim sudionicima te prakse. Protest znatnijeg broja država protiv neke običajne prakse može spriječiti običajni proces i tada do nastanka novog običajnog pravila neće nikada doći.
________________________________________

DOMAŠAJ njihove važnosti:

a.) IMPERATIVNE NORME općeg međunar. prava :
1. ius cogens – nakon što nastanu imaju retroaktivan učinak! Npr:
ii. pravila o zabrani genocida i drugih zločina prema međunarodnom pravu;
iii. o zabrani diskriminacije ljudi;
2. norme koje suprotno ponašanje zabranjuju za ubuduće (npr. o pravu mora)

b.) DISPOZITIVNE NORME:
I nakon što ta pravila postanu dijelom pozitivnog međunarodnog prava , države mogu u svakom trenu od njih odstupiti sklapanjem posebnog ugovora za njihove uzajamne odnose ili nastankom novih partikularnih običajnih pravila.
Ako nema takvog posebnog ugovornog odnosa, vrijedi načelo «lex specialis derogat lex generali».

TERET DOKAZIVANJA postojanja pravila općeg običajnog međun. prava:

U tom smislu postoji paradoks u pogledu pravila ius cogens: što je neko imperativno pravilo važnije za održanje međunarodnog mira, sigurnosti i miroljubive saradnje država, opada osjećaj dužnosti Međunarodnog suda da dokazuje njegovu opću narav.
Kad je u pitanju opće običajno pravilo manje političke važnosti, teret dokazivanja pada na državu koja se na njega poziva. Pri tomu je najvažnije dokazati da se suprotna stranka nije oduprla ili izuzela od te prakse putem protesta ili konkludentnih radnji koje imaju značaj protesta.

Od sudbenog tijela koje po tom pitanju odlučuje se očekuje da na temelju dokazane prakse ustanovi opinio iuris!

https://www.pravobih.com/